Ž. Dogan: Kako Božić može učiniti naš vlastiti i život u Hrvatskoj boljim?

Vrijeme:13 min, 26 sec

U vjeri je odgovor i spas Hrvata

 

U vremenu smo Adventa. Ozračja iščekivanja Božićnih blagdana u kojima ćemo imati prigodu malo više se opustiti od stresa izazvanog Covid virusom, odmoriti se od svakodnevne trke s vremenom i više nego obično razmišljati o religioznom smislu i svrsi života. O našoj obitelji, o svom narodu i svijetu u kojem živimo.

‘Bez Katoličke Crkve Hrvati danas ne bi postojali kao zasebna nacija’

Kao jedan od najstarijih i najčvršćih katoličkih naroda u svijetu i narod kojem se Gospa ukazala, mi Hrvati osobito bi Raspelose trebali prisjetiti važnosti Božje prisutnosti kroz duga razdoblja naše povijesti te dublje razmišljati o dragocjenom daru Kristove vjere koja je već 13 stoljeća okosnica našeg identiteta.

U tom smislu zanimljiva je i vrijedna promišljanja tvrdnja dr. Robina Harrisa, uglednog britanskog povjesničara, pisca i novinara, poznatijeg kao savjetnika bivše britanske premijerke Margaret Thatcher, koji je rekao: ‘Bez Katoličke Crkve Hrvati danas ne bi postojali kao zasebna nacija’. Razmislite malo o tome pa će vam biti jasnije zašto su u Hrvatskoj oduvijek bili napadani, a i danas se napadaju, samo oni Hrvati koji čvrsto stoje iza svoje vjere i domoljublja.

Kao kršćani, u doba Adventa trebali bi se udubiti u smisao i poruku skromne betlehemske štalice i razlog zbog kojeg nam se rodio Isus. Božić je prije svega blagdan čovjekoljublja jer se dogodio ‘radi nas ljudi i radi našega spasenja’. Njegov smisao je oživjeti vjeru, nadu i ljubav za ljudski rod. Pravi kršćanski Božić je kada ljudi u svojim postupcima na prvo mjesto stave pravo na dostojanstvo i slobodu svakog čovjeka bez obzira na sve druge njegove oznake. Svaki čovjek je Božje stvorenje i prema njemu se treba upravo tako odnositi. Posebice prema siromašnim i nezaštićenim s kojima se Bog, rođenjem svog sina u siromašnoj štalici, poistovjetio.

Tražiti dakle neki drugi smisao i simbole Božića, osim tih izvornih, potpuni je besmisao. Njegova poruka ljudima je da se međusobno zbliže, pomažu i imaju osjećaj odgovornosti jedni za druge. Da se bolje razumiju i jedni drugima oproste, iako je to ponekad jako, jako teško. To su božićne poruke svijetu, a ne Ho-Ho-Ho smijeh nekakvog izmišljenog i sveprisutnog djeda Mraza, kupovina bespotrebnih poklona ili pretjerivanje u jelu i piću.

Htjeli mi to ili ne, Krist se svakog Božića rađa u nama i za nas

Božić se nažalost sve više komercijalizira i pretvara u konzumerizam i daromaniju, u skupo i pretjerano darivanje kao svojevrsni nadomjestak za religiozni smisao slavlja. Pred božićne dane ljudi se upravo grozničavo daju u potjeru za prikladnim darovima za svoje najdraže. Djeci se obično daruju igračke kojih već imaju na pretek, ženama kućanski pribor kojeg isto tako imaju na pretek dok muškarci ispod raskošno nakićenog božićnog drvca najčešće nalaze Božićneizbježne čarape, majice i kravate koje obično ne žele nositi. Pa mnogi od tih darova uskoro završe kao otpad na zabačenim policama ili na gradskim smetlištima.

Iako mnogi od nas primjećuju kako Božić više nije onaj isti kakvog se s nostalgijom prisjećamo iz našeg djetinjstva, ipak on u sebi uvijek ima ono nešto neobično, lijepo i čarobno, što ga čini posebnim. Čak i mnogim ne kršćanima.

Gledajući na ekranu djecu i odrasle kako za vrijeme blagdana širom svijeta zanosno pjevaju božićne pjesme nemoguće je ne poželjeti onaj božanski koncept života u kojem svi ljudi na kugli zemaljskoj žive u idiličnom bratstvu, miru i slozi. Ali istovremeno i ne zažaliti što se toliko puno prljavo bogatih i pohlepom za tuđim zaslijepljenih ljudi i političara, udaljilo od Božjih zapovijedi želeći oteti što više od drugih, bez obzira koliko patnje, stradanja i siromaštva nanose onima kojima to rade.

Iako se dakle proslava i simboli Božića sve više udaljavaju od svog izvornog smisla, a cijela stvar pretvara u blješteći spektakl i potrošačko ludilo, u jednu stvar možemo biti sigurni – varaju se oni koji misle da će time ubiti Krista u nama. Htjeli mi to ili ne, on se svakog Božića rađa u nama i za nas.

Ne smijemo dakle gubiti vjeru ni nadu u bolje sutra. A bit će nam bolje onoliko koliko se sami potrudimo ne čekajući da netko drugi to uradi za nas. Sjetimo se da je Isus rekao: ‘Pomozi si, pomoću ću ti’.

Samouništavajuće potrošačko društvo

Svaki kraj kalendarske godine isto tako je prigoda za svođenje računa na emotivnom, obiteljskom i poslovnom planu. O onome što smo uradili, što smo propustili, što planiramo i što bi željeli da nam se dogodi u idućoj godini.

Obično kada razmišljamo o željama za budućnost uglavnom poželimo biti zdravi i bogati. Ili barem malo bogatiji, jer mislimo kako je baš to ono što nam treba da bi bili sretni. U ljudskoj je naravi da bez obzira koliko imaju oni će vam se uvijek požaliti da bi im trebalo samo još malo više da bi ‘živjeli dobro’.

Prateći svakodnevno putem medija raskalašene živote tih silnih ‘celebryitija’ koji im se nude kao uzor, ljudi su danas, konzumerizamviše nego ikad, opsjednuti željom da postanu bogati. I to na brzinu i bez velikog truda, preskačući onu tradicionalnu formulu uspjeha -ustani rano, radi do kasno, poštuj druge i dokaži vlastitom sposobnošću da si bolji i zaslužuješ više.

Vješto varanje, korupcija, prostitucija te materijalna i seksualna pohlepa sve više postaju poželjan model života. U današnjem svijetu opsjednutom čežnjom za bogatstvom, ljudi postaju sve nepošteniji jer prevladava uvjerenje da oni koji kradu i varaju prečicom postižu sve što požele. Uvjerenje da varalice i hohštapleri mogu i imaju sve, potiče pohlepu i kod drugih što uzrokuje širenje kriminala i nemorala u svim segmentima društva. Od vrha do dna.

Sebičnost sve više postaje glavni motiv u ljudskim odnosima, a život natjecateljska borba za novac i udobniji položaj u društvu. Vjernici nikada sebi ne bi smjeli dopustiti da postanu potpuno zatrovani ovisnici samouništavajućeg potrošačkog društva gdje trka za novcem i površnim užitcima koji udaljavaju ljude od Boga i jedne od drugih, nema kraja ni granica. Nema tog bogatstva ni užitka koji može nadomjestiti gubitak vjerskog i ljudskog dostojanstva. I mira u duši.

Ne može čovjek biti sretan ako je opsjednut samo sobom i sve podređuje novcu i vlastitim užitcima. Vidimo kako često čak i oni koji uspiju (na pošten ili nepošten način) postati bogati, najčešće nisu sretniji od onih kojima to nije uspjelo. Svakodnevno možemo čuti ili pročitati puno priča o bogatima i slavnima koji završavaju kao očajni nesretnici, ovisnici o drogama i razvratnom životu u kojima ne nalaze sreću ni smiraja. Većina njih, uključujući tu one najbogatije i najslavnije, gotovo po pravilu, osjećaju se usamljeni, bez pravih prijatelja, skladne obitelji i u stalnom strahu da će im se nešto loše dogoditi.

Novac nije dovoljan

Kako vidimo, samo zarađivanje i trošenje novaca očito nije dovoljno jer se novcem ne može kupiti ono što je najvažnije u životu – zdravlje, ljubav ni sreća. Novac može donekle pomoći, ali čovjek je na kraju krajeva ipak Božje stvorenje kojem treba više duševnog zadovoljstva, ljudske topline, druženja i dobrih djela kako bi se mogao osjećati sretnim.

Ako nas dakle bogatstvo neće nužno učiniti sretnim, a ni siromaštvo sigurno neće, u čemu je onda tajna sretnog života na ovome svijetu? Po svemu sudeći život najbolje žive ljudi koji znaju uživati u onome što imaju. Mudra japanska poslovica kaže: ‘Oni koji ne znaju uživati u onome što imaju ne bi znali ni u onome što bi željeli imati, a vrećanovcanemaju’. Drugim riječima, najsretniji su oni koji se ostave glupih snova o sreći koju donosi veliko bogatstvo i izobilje, orijentiraju se na razvitak vlastitih sposobnosti i žive koristeći na najbolji način ono što imaju i što im život pruža.

Za naše duševno zdravlje i zadovoljstvo vrlo je važno pokušati se više družiti s drugim ljudima i raditi dobre male stvari u svakodnevnom životu za koje ne ćemo dobivati plaću ni nagradu, ali ćemo time usrećivati druge i vraćati im vjeru u život i ljude. Raditi stvari koje nas neće dovesti na počasna mjesta, naslovnu stranicu novina i za koje često puta nećemo čuti ni – hvala. Ali zbog kojih ćemo osjećati nešto lijepo u sebi i o sebi.

To je ono što obogaćuje i usrećuje ljudski život.

Kakav god, život ima svoj početak i kraj i ako se ne znamo uklopit na pravi način u stvarnost i sredinu u kojoj živimo, jednostavno nas zaobilazi ili uništava. Opsjednuti uzaludnom potjerom za imaginarnim svijetom u kojem bi željeli živjeti, mnogi ljudi prave pakao od vlastitog života pateći za stvarima koje im zapravo i nisu potrebne. Stalno razmišljajući o neostvarenim željama, postaju skloni nezadovoljstvu, nesreći i bolestima. Umjesto toga puno je bolje biti svjestan svog mjesta i uloge u društvu, svojih istinskih potreba i mogućnosti i biti zahvalan Bogu za svaki novi dan i sve dobro što nam se dogodilo u životu.

Ali i našim roditeljima i onima koji su se žrtvovali i borili za ono što mi danas uživamo.

Kako god okrenemo, nije nam toliko loše kao što mislimo. Sva ta kuknjava kako nam je život grozan i kako se trebamo bojati onog što nas čeka sutra, posljedica je sustavnog nametanja nesigurnosti i beznađa od strane onih kojima je u interesu da nas pretvore u zombije, u svoje taoce i robove. Unatoč svemu, istina je da se svijet ne zadrživo kreće naprijed, u bolje sutra.

Angažman u zajednici i razvitak vlastitih potencijala

Usporedimo li samo što su imali i kako su nekad živjeli naše bake i djedovi, s ovim što mi imamo i kako živimo danas, vidjet ćemo kako smo na svim područjima života nevjerojatno uznapredovali. Unatoč tome, većina ljudi danas zavistosjeća se manje sretno nego naši stari koji su imali puno manje od nas. Stvar je u tome što su oni živjeli u većem suglasju s Bogom i svojom okolinom i zbog toga bili opušteniji i zadovoljniji.

Kod nas Hrvata velika je mana notorni jal te sklonost međusobnim svađama i podjelama koji su nam u prošlosti donijele puno zla. Ima toga u svim narodima, ali kod nas je zavist i rušenje onih koji među nama strše svojim znanjem, radom i uspjehom prešlo u neodoljivu naviku (‘Zašto bi on bio bolji od mene, dolje s njim’). Biti ljubomoran na nečiji rad, dobrotu i postignuće je dobro ako nas to podstiče da preispitamo sami sebe, svoj rad i prinos društvu u kojem živimo i pokušamo u tome biti bolji. Ali rušiti nekoga samo zato jer je bolji od nas i doprinosi više općem dobru je očiti znak zlobe i pokvarenosti.

Većina nas zna da možemo učiniti puno više kako bi unaprijedili kvalitetu vlastitog života. No, obično čim to pomislimo odmah odustajemo jer se bojimo da bi nam to bio prevelik napor. Nitko od nas nije bez mane pa su samozavaravanje i nedostatak volje da se promjeni nešto na bolje stalno prisutni u našim životima. Iako bi to najčešće mogla biti samo sitnica, interesantan izazov i igra u društvu i okruženju u kojem živimo.

Ako se angažiramo na pozitivan način u zajednici kojoj pripadamo i u nekoj mjeri uzmemo udjela u naporima da društvo i svijet u kojem živimo budu bolji, život će nam nekako biti širi, bogatiji i imat će više smisla. Sigurno ćemo zalijevanje biljkese osjećati korisniji, sretniji i biti zadovoljniji nego kad se začahurimo sami u sebe, stalno kukamo, ogovaramo i zavidimo jedni drugima. Nema sumnje da se može uživati u besposličarenju, trolanju na društvenim mrežama i selfijima i da postizanje više kvalitete života zahtijeva određeni napor i disciplinu. Ali to će nas napraviti zadovoljnijima, ispunjenijima i zdravijima.

Rezultati istraživanja konstantno ukazuju da oni ljudi koji su orijentirani na razvitak vlastitih sposobnosti, povezanost s drugim ljudima i doprinos zajednici u kojoj žive pokazuju veću razinu sreće i zadovoljstva od onih koji su zaokupljeni sami sobom, pasivno bulje u ekran i čekaju da drugi urade za njih ono što bi oni sami mogli i trebali.

Buljenje u ekran postalo je nova vrsta druženja koja od društva čini zajednicu individualaca bez istinske pripadnosti ili vezanosti jednih s drugima, poglavito među mladeži. Sve je manje onog svakodnevnog fizičkog druženja gdje se ljudi međusobno zbližavaju, pomažu i nadopunjavaju.

Mladi ljudi trebaju biti struja promjena na bolje u današnjem hrvatskom društvu

Mnogi mladi ljudi u Hrvatskoj zbog utjecaja odnarođenih medija, ‘progresivnog’ obrazovanja i društvenih mreža olako se odriču vlastitih vrijednosti, roditeljskog odgoja i autoriteta te prihvaćaju laži antikršćanske kulture i ideologije koja im se nameće. Općenito prihvaćena kršćanska shvaćanja o vjeri, domoljublju, obitelji i seksualnosti tretiraju se kao simboli zaostalosti, nepravde i netolerancije i kao takvi izvrgavaju se neukusnom ruglu i potiskuju. Na njihovo mjesto mladiu žarište pozornosti u ‘hrvatskim’ medijima i javnom životu dolazi do poplave realityija, jugonostalgije i transrodne ideologije kojima se prostituira ideja zdravog i moralnog života. A obiteljima i državi nameće rasulo.

Iznimno je važno mladima skretati pozornost da život ima veću svrhu od one koju im nudi današnja potrošačka, transrodna i zapadnobalkanska ‘kultura’. Ohrabrivati ih da budu kontra takvoj ‘kulturi’ i bez straha žive život različit od onog kojeg im se natura i nudi. Mladi ljudi trebaju biti struja promjena na bolje u današnjem hrvatskom društvu, upotrebljavajući svu svoju snagu da podrže ono što je istinski lijepo, dobro i ljudsko u Hrvatskoj i u svijetu.

S druge strane, vješti manipulatori nastoje zbuniti mlade ljude u Hrvatskoj i zavesti ih da postanu agenti takvih društvenih promjena koje će dovesti do kolapsa zdrave i stabilne nacije. Navući ih da prihvate odbacivanje onih vrijednosti koje ih vežu za njihove korijene i vlastiti identitet te ih zamjene izvještačenim globalnim i regionalno balkanskim. Na sve načine pokušavaju im urušiti nadu u bolje sutra, širiti ozračje prevarenosti i ravnodušnosti prema postignuću vlastite slobode i države kako bi ih se što više udaljilo od politike i sudjelovanja u rješavanju problema u društvu.

Sve se to čini s namjerom da se podrije i uništi zdrava vjerska, moralna i domoljubna podloga na kojoj počiva opstojnost i budućnost današnje hrvatske države. Za uzvrat mladima se nudi ‘sloboda’ lažnog svijeta fantazija, punog alkohola, droga i kratkotrajnih seksualnih odnosa bez obveze braka i obitelji. Takva sloboda je laž kojom ih se pretvara u robove i tuđe sluge.

Blaženi kardinal Alojzije Stepinac kao zvijezda vodilja

Jedan od važnih razloga za postojanje hrvatske države je da mladi naraštaji nastave slobodno održavati i razvijati svoju nacionalno-vjersku prepoznatljivost i najdublje vrijednosti svojih roditelja i predaka. Ukoliko ne žele postati bezdušna i slučajna ljudska bića stvorena samo da ih drugi koriste za svoje interese. A takvih u okruženju Hrvatske i ‘međunarodnoj zajednici’ nikada nije nedostajalo.

Očita je činjenica da su naša vjera, vrijednosti, dostojanstvo i način života u Hrvatskoj opet na udaru. I sama država. I istina i budućnost. Kao mali narod kojem prijeti iščeznuće, trebamo se stoga više angažirati i žrtvovati da bi se Stepinacobranili od sve žešćih napada rušitelja naše vjere, identiteta i slobode. Mi smo samo mala točkica i šaka ljudi na ovoj planeti, i ako se želimo održati kao narod, moramo se potruditi da očuvamo one vrijednosti koje su nas do sada očuvale i prenositi ih na mlade naraštaje.

Nama Hrvatima itekako je potrebna katolička vjera. Potreba nam je zbog Božje pomoći u očuvanju našeg naroda od odumiranja i uništenja, u očuvanju obitelji, djece i morala. Svaki dan smo svjedoci kako zagovornici bezbožnog, potrošačko-hedonističkog društva najviše udaraju baš na te istinske i prave vrijednosti koje vjera i Crkva nastoje očuvati. Bez očuvanja temeljnih identitetskih vrijednosti, osjećaja zajedništva i međusobne solidarnosti, mi Hrvati, kao malobrojan narod, teško ćemo se još dugo održati u ovoj gladijatorskoj areni na koju sve više liči današnji svijet.

Ako nam treba zvijezda vodilja slijedimo trag blaženog kardinala Alojzija Stepinca koji je doista primjer odanog služenja Bogu i bližnjem svomu. On je možda više nego itko osjećao bilo svog naroda, njegovu duboku vjeru i veliku, neutaženu žeđ za slobodom nakon stoljetnog ropstva. Znao da se Isus otjelovio u hrvatskom narodu i u njegovoj duši te je u tome vidio njegovu neuništivu snagu, nadu i vedri pogled u budućnost, bez obzira koliko ta budućnost ponekad izgledala neizvjesna i nesigurna. I danas kada se često puta s pravom bojažljivo upitamo što će biti od našeg naroda i domovine, sjetimo se samo proročanski riječi našeg blaženika da nema straha za hrvatski narod sve dotle dok bude čvrst u vjeri. U vjeri je dakle odgovor i spas Hrvata.

Čestit vam Božić i sretna Nova godina.

 Željko Dogan/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.