PODLIJEŽE LI CRKVA TEOLOŠKOJ PANICI?

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail
Vrijeme:6 min, 27 sec

 

Otkako je započela pandemija, Crkva se globalno i mjesno na različite načine uključila provoditi epidemiološke mjere i komentirati pojedine postupke politike, medicinske struke i znanstvenika različitih profila. Kako se bolest širila i vremenski duljila, širila se i duljila njezina uključenost u rasprave o svemu i svačemu. Tako je, iako vođena najboljim nakanama, hoćeš-nećeš stala na „led“ različitih, često suprotnih interpretacija naravi i podrijetla bolesti, svrhe protuepidemijskih mjera, medicinske i socijalne učinkovitosti i opravdanosti primjene cjepiva. A kad je već stala na „led“, čini se da malo-pomalo „stavlja na led“ sve one koji ne slijede crkveni „mainstream“, pa se, evo, jedan bogoslovni fakultet „ograđuje“ od stavova svoje profesorice iako naglašava da se „osobno može misliti i pisati što se želi“, pa je jasno kako smatra da profesorica istupa u svoje ime, a ne fakulteta, no ipak se „ograđuje“ jer se ona ogriješila o „nauk i stav Katoličke crkve o moralnosti i prihvatljivosti cijepljenja“, iako Crkva o tome nije iznijela nikakav „nauk“, pa ni „stav“ nego mišljenje u „Bilješci o moralnosti korištenja nekih cjepiva protiv covida-19 Kongregacije za nauk vjere od 21. prosinca 2020.“, u kojoj se, uz ostalo, kaže da „cijepljenje u pravilu nije moralna obveza i stoga ono mora biti dobrovoljno“!?

Zašto? Zašto se takvo što događa? Zašto u javnim „pandemijskim“ izjavama hrvatskih katoličkih teologa, ustanova i biskupa ima toliko naknadnih tumačenja i „ispravaka krivog navoda“, odnosno nejasnoća, neujednačenosti i nedosljednosti; zašto toliko nesnošljivosti prema drukčijemislećima?

Na sve to upozorio je nedavno osobni tajnik pape u miru Benedikta XVI. nadbiskup Gänswein rekavši: „Što se Njemačke tiče, nikada nisam shvaćao zašto crkvene vlasti ponekad nadvisuju državne smjernice i zašto su tako prekomjerno odane državnim vlastima tijekom krize. Razumijem brigu za sigurnost. Ali kada dobrobit tijela postavimo iznad spasenja duše, što nije bio samo moj dojam, tada je nešto pošlo krivo.” Drugim riječima, Crkva nepotrebno „istrčava pred rudo“, podilazi civilnim vlastima i demonstrira, blago rečeno, teološku površnost.

Dijagnoza je točna. I bolna. Ne samo za Njemačku. Katolici u Hrvatskoj mjesecima su izloženi istim simptomima fenomena koji bismo mogli nazvati „teološkom panikom“. Pa ako se neka „istrčavanja“ i „podilaženja“ prvih tjedana pandemije mogu razumjeti, teško je razumjeti da i sada, gotovo dvije godine od njezina početka u jednom danu Crkva u Hrvata preko Komisije Iustitia et pax i priopćenja nakon susreta biskupa s predsjednikom Vlade daje dvije, blago rečeno, neusklađene izjave o cijepljenju i kovid-potvrdama. Još je teže razumjeti da neki ugledni teolozi različitih profila izražavaju svoje bespridržajno, potpuno i t. sl. povjerenje u znanost dok istodobno zbog „bešćutnosti“ teološki „ćuškaju“ one vjernike i građane koji, po njihovu sudu, necijepljenjem ili problematiziranjem načina uporabe kovid-potvrda tjeraju u smrt svoje sugrađane. U vjeri imalo poučen vjernik ne može se nakon toga ne upitati: zašto teologija divinizira znanost i postupke civilnih tijela? Zašto se nekritički pristaje uz medijsku kampanju koja optužuje necijepljene za širenje bolesti i smrt bližnjih? Zašto se naposljetku Papin stav da je cijepljenje čin ljubavi pretvara u apodiktički stav da je samo cijepljenje čin ljubavi, a necijepljenje je onda što: čin mržnje?

Problem nije samo to što tako „trče pred rudo“ i žele biti „veći pape od pape“ – još je veći problem „teološka“ argumentacija takvih stavova. Prvi je razlog tomu što je pastoralna teologija izvučena iz cjeline teološkog nauka, posebice moralke, fundamentalne teologije odnosno apologetike, navlastito s pozicije spasenjske jedinstvenosti i univerzalnosti kršćanstva – po Kristu, izvan kojega, kako uče Petar i Crkva, nema spasenja.  Naime, preporuke koje daju pojedina crkvena tijela ili mišljenja što ih izriču papa, biskupi i teolozi vođeni su pastoralnim ciljevima, što nije prijeporno. No pastoralna teologija, baveći se praktičnim aspektima života i djelovanja Crkve u konkretnom društvu, nužno reflektira stanje društvene svijesti, odnosno one „topose“ koji je oblikuju, u ovom slučaju sigurnost odnosno strah. Utoliko normativne smjernice koje daje moraju biti teološki cjelovite, kako se ne bi palo pod utjecaj kojekakvih „toposa“, što se upravo događa.

To je razlog zašto smo suočeni s nizom teoloških „spinova“. Izdvojit ćemo dva. Prvi je „argument“ Domovinskog rata, naime teza da sada zbog necijepljenih imamo toliko nepotrebnih smrti, za razliku od onih „potrebnih“ u Domovinskom ratu, čime bi „potrebne“ ratne smrti bile vrjednije od ovih „nepotrebnih“. To je zgodan emocionalni argument, ali teološki ne vrijedi ništa jer je, gledano s Božjeg plana spasenja, svaka smrt jednako potrebna i vrijedna. No događa se nažalost ono na što je upozorio nadbiskup Gänswein: dobrobit tijela postavlja se iznad spasenja duše. Da, smrt pogađa i boli, svatko je vrijedan žalovanja i nitko ne relativizira opasnosti pandemije, ali svaki kršćanin na svakoj misi obnavlja istinu da „sakom dojde smrtna vura“. Stoga je pozvan živjeti slijedeći Kristove riječi da „duh oživljuje“, a tijelo „ne koristi ništa“ (usp. Iv, 6, 63). One jasno izražavaju hijerarhiju vrijednosti. To ne znači da tijelo nema vrijednost, ne znači da zdravlje ne treba čuvati i ljude spašavati – to samo znači da tijelo bez duše „ne koristi ništa“ (u nekim drugim prijevodima čak: „ne vrijedi ništa)“. Umrlom čovjeku tijelo ništa ne koristi. Čak i moderna kultura, koja zazire od riječi „umrijeti“, nehotice izriče tu istinu kada kaže da je čovjek „otišao“. Da, otišao je i nakon smrti tijelo je hrpa propadljive materije, koju samo Božji Duh može ga uskrisiti i preobraziti, što izričemo člankom vjere u „uskrsnuće tijela“. Svaka smrt ima samo taj smisao i jedino po tome „vrijedi“.

Drugi rado rabljeni „argument“ za moralnu prozivku necijepljenih „ne drži vodu“ niti na razini najjednostavnije logike. Ako naime, prema donedavno javno iznošenim nam podacima u najvećem postotku umiru necijepljeni, znači da oni necijepljenjem najviše ugrožavaju sami sebe, reklo bi se da rade na vlastitu štetu. Naprotiv, za dotične teologe cijepljeni nisu „teološki suspektni“, iako, u lažnoj sigurnosti jer se osjećaju zaštićenima, a bez obveze testiranja, itekako lako mogu zaraziti bližnje, pri čemu upravo necijepljeni teže stradaju! Imamo dakle tipičnu zamjenu teza, koja neodoljivo podsjeća na poznatu basnu o vuku i janjetu kraj potoka. No čini se da taj „argument“ više „ne drži vodu“ ni na razini statistike. Indikativno je i signifikantno naime da mediji više ne objavljuju koliko je (ne)cijepljenih na respiratoru ili je umrlo, da ne govorimo o tome da u „mainstreamu“ nema vijesti o odnosu umrlih i cijepljenih iz npr. Velike Britanije, Palestine, Bangladeša…, da nema podataka o tome koliko od naglih smrti umiru cijepljeni ljudi, da napokon nema analiza zašto od pandemije najviše trpi, iako najbolje procijepljen, Zapad, itd., itd.

Neka dakle država radi svoje, a Crkva svoje, pri čemu ne bi smjela podlijegati „teološkoj panici“ i s krhke pozicije neke nove mode „teologije zdravlja“ davati apodiktičke sudove o moralnoj odgovornosti necijepljenih i nužnosti prihvaćanja pojedinih mjera, od kojih su neke upitne s osnova „seljačke logike“. Crkva mora čuvati cjeloviti smisao čovjeka, smisao života i smrti kao njegova dijela, a ne kraja, s dužnim oprezom da njezine prosudbe ne postanu „moneta“ političkih i ideoloških nadmetanja i, što bi bilo još gore, zakulisnih manipulacija raznih lobija i moćnika.

Ovdje dakle nije stvar cijepiti se ili ne. Tko se želi cijepiti, neka se cijepi; tko ne, ne. To je, za sada, stvar osobne odluke po savjesti svakog hrvatskog građanina. Dok je tako, građani sami snose osobnu odgovornost pred Bogom za svoje postupke, pa neka ljudi nikoga ne osuđuju. Naravno, dužni smo kao ljudi i vjernici učiniti sve za dobro svakome od svoje najmanje braće, ali isto tako smijemo od teologa očekivati da budu TEOlozi, a od pastira da po apostolskom nasljeđu i posvećenju čuvaju jedinstvo Crkve, nadgledaju teološko učenje, čuvaju poklad vjere i, obučeni u svu opremu Božju, mudro i hrabro vode Crkvu između scila i haribda. A neće škoditi ako jedinstveno pozovu vjernike na post i molitvu, koliko od bolesti, još više od toga da nas Bog sačuva od onoga što se može „iza brda“ dovaljati…

Rafael Milić,MI portal/https://miportal.hr/Hrvatsko nebo

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.