Zorica Vuković: Mi ili oni

Kad vam kopitarska sljedba pokuša objasniti da im je neprimjeren mural  Zvone Bobana koji  koljenom udara milicajca s čije glave leti kapa s petokrakom, kao nasilje, oni ustvari žele reći da im se ne sviđa kako naš udara njihovog. 

Mi koji se sjećamo 13. svibnja 1990. moramo podsjetiti što se dogodilo. A bila je tog dana i godišnjica prvog Gospinog ukazanja u Fatimi. 

Dakle, Juga je bila na respiratoru, a u Maksimiru je gostovala beogradska Crvena zvezda, inače ‘omiljena’ u Zagrebu. Vođa Cvezdinih navijača bio je pištoljem naoružani jugo-agitator, delija Arkan. Oni su provalili među BBB-e, a s njima i milicija udarajući pendrecima bojse. Bobanov udarac je bio obrambeni. Njime je htio zaštiti mladića od režimskog pendreka i taj je čin nagovijestio borbu našeg naroda za slobodu. Zato bi ta scena morala biti nacrtana na mnogim školskim pročeljima, u svim školskim povijesnim udžbenicima XX. st. kao podsjetnik na borbu protiv marksističke sljedbe koja je u dvadesetom stoljeću ubila stotine milijuna ljudi na čelu s Hitlerom, Staljinom, Titom, Mao Ce-tungom, Pol Potom, Che Guevarom… 

Sudionik tog događaja je napisao na Disqus-u: Mladi duvnjak: „Bio sam na toj utakmici na zapadnoj tribini i gledao događanja; od provale Delija s južne tribine na istočnu, silaska na teren, od izbacivanja BBB sa sjeverne tribine sve do bacanja suzavca među nas, čime je nastao stampedo prema izlazu. Toj udbaškoj neprijateljskoj režiji suprostavio se Boban na jedini mogući način. I sad se protivnici, tog divnog trenutka Bobanove reakcije, jednostavno deklariraju kao mrzitelji Hrvatske, domoljublja i ostalih nacionalnih vrjednota.“

Znamo kako je haračio, krao i ubijao Arkan. Nasuprot tome, čin Zvone Bobana, i sada cijenjenog člana nogometnog svijeta, bio je i ostao simbol bunta tada nemoćne, nenaoružane i jadne Hrvatske kojoj je prijetila komunističko-srpska JNA sa svom silom tajnih službi, tenkova, aviona… 

Godinu dana kasnije, tijekom pregovora o razrješenju s Jugom, predsjednik Franjo Tuđman donio je odluku o raspisivanju referenduma o državnoj samostalnosti RH koji je  proveden 19. svibnja 1991.. Prema Izvješću Republičke komisije za provedbu referenduma od 22.svibnja 1991., na referendum je moglo, na temelju biračkih popisa, izaći 3 652 225 glasača, a na glasovanje je izašlo 3 051 881 glasača ili 83,56 %. Od toga je 93,24 % glasovalo za samostalnost Hrvatske što je 77,91 % ukupnog broja birača, pa je predsjednik Tuđman zaključio da 20 % ne želi samostalnost naše domovine. Upravljaju li oni sada Hrvatskom?

Podsjetimo se; za HDZ na prošlim izborima glasalo je 16 % biračkog tijela, a mnogi iz nostalgije. Ima li Plenković legitimitet tako haračiti Hrvatskom?

Na osnovi referendumu, nakon neuspjelih pregovora s ostalim jugoslavenskim republikama o izlasku iz državnopolitičke krize, Hrvatski sabor je 25. lipnja 1991. godine donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, a nakon intervencije tzv. međunarodne zajednice Hrvatska je postala samostalna tek 8. listopada 1991..

Ne smijemo skrivati našoj djeci istinu. Istinu o agresiji velikosrpske klike i Domovinskom ratu, a i o cijeloj našoj povijesti. Jer nekakvom fejk zaštitom od nasilja osakaćuje se hrabrost i ponos naše mladosti. Je li nam se zbog tog propusta dogodi da soroševski aktivisti i agitatori sada vladaju Hrvatskom? Predsjednik koji će ući u povijest po sloganu ‘Ili  mi ili oni’, koji je po mrkloj noći postavio ćirilične ploče po Vukovaru, koji je smijenio ono što nisu posmjenjivali Račan i Sanader, koji je uništio mljekarstvo i osakatio poljoprivredu, čiji su sljedbenici crtali kukaste križeve herbicidima po travnjaku stadiona, čiji su ministri vršili nasilje nad školstvom i zdravstvom, nad privredom, nad obnovom u Gunji, nad radijatorskim razdjelnicima… I sad se on kao vrhovni zapovjednik hrvatske vojske ponaša gore nego dvije babe u nekom zabačenom sokaku koje se svađaju jer su malo nategle iz flaše.

Ne smije se zaboraviti i njegov udjel u sprečavanju izručenja UDBA-inih egzekutora Perkovića i Mustaća, a bome ni pogodovanje prijateljima poput Tedeschia. 

Urla li Milanović jer se odjednom prosvijetlio ili zato što je bio upoznat da je Vanjskopolitički odbor EU parlamenta usvojio Izvještaj o borbi protiv organiziranog kriminala na zapadnom Balkanu u kojem se traži otvaranje Jugo-arhiva kojeg je Plenković ‘zaključao’ u RH uz svesrdno dodvorništvo gospoje iz Groada. 

Ali zato njen zemljak dr. sc. Ivica Granić, politički analitičar o tom slučaju kaže: „Opovrgava li taj stereotip, recimo, činjenica kako je ‘privatizacijski model’ zapravo osmislila i uspostavila posljednja jugo komunistička Vlada Ante Markovića? Taj model se čak ni do dana današnjeg nije promijenio, a kada se tome doda i činjenica kako su ‘određeni privatizacijski procesi’ započeli još u vrijeme trajanja propale države, stvar postaje jasnija… …Ivi Latinu, Ivici Račanu i kompaniji se jako žurilo jer je bilo jasno kako gube tlo pod nogama. Od svih mogućih poteza koje su još uvijek imali na raspolaganju, oni se, neposredno prije gubitka vlasti, odlučuju donijeti spomenuti ‘Zakon’, čime počinje simultani proces pljačke, to jest stvaranja budućih hrvatskih tajkuna. Radi se o raznoraznim skupinama bivše jugoslavenske boljševičke buržoazije, njima samima ili o njihovoj djeci, nasljednicima, prijateljima, partijskim drugovima, čime dolazi do stvaranja novog, svojevrsnog ‘nasljednog komunističko feudalnog sustava’, nezabilježenog igdje u modernom svijetu…

…Danas, s odmakom od tridesetak godina, kada znamo da su najbogatiji hrvatski tajkuni, osim posrnulog sina bivšeg člana CK SKH Hrvatske Ante Todorića, Ivica, zatim Vanja Špiljak, Emil Tedeschi, Branko Roglić, Milan Artuković, Dubravko Grgić, Ante Vlahović – stvar je potpuno jasna.

Već godinama u središtu pozornosti je tajkun Emil Tedeschi, kojeg su najmoćniji političari i njihovi kontrolirani masmediji forsirali kao uzor poduzetničke uspješnosti. Međutim, tomu se više puta otvoreno suprotstavio saborski zastupnik Miro Bulj, koji je čak u saborskom govoru obznanio kako DORH štiti kriminal jer su bez rezultata ostale njegove četiri kaznene prijave protiv tvrtki kojima je ‘suvlasnik bila obitelj Tedeschi’ i koje su početkom domovinskog rata ‘usisale’ novac predviđen za obranu cetinske krajine…“

Je li Granić zaboravio brodara Danka Končara i ekipu iz IDS-a, HNS, ‘čačićevaca’…?

O sukobu ministra Banožića i predsjednika, prozborio je Marko J. (Disqus): „Ovdje se radi o civilnoj kontroli oružanih snaga koju parlamentarna većina mora imati, a uloga ministra obrane je tu ključna. Nije ministar obrane kotačić u zapovjednom lancu. On je predstavnik naroda prema oružanim snagama. Ovo za što se zalažu Milanović i Lošo je u tipičnoj JNA tradiciji stvaranja vojske  kao kaste otuđene od naroda. Hrvatska vojska mora štititi hrvatske nacionalne interese, koji se izražavaju demokratskim izborima, većinom u parlamentu, te ministrom obrane postavljenim od tog parlamenta. Što tu nije jasno? Predsjednik je također demokratski izabran , ali on je kao vrhovni zapovjednik dio vojne hijerarhije. Zar smo zaboravili onu Starčevićevu da samo Bog može biti iznad Hrvatskog sabora. To je osnova državotvorstva, a svi koji to negiraju , dovode u pitanje volju hrvatskog naroda, a posljednično i Državu.“

Slično misli i doc. dr. sc. Mato Palić (1976.) s Katedre ustavnog i europskog prava u Osijeku. On kaže da Ustav nisu poštovali načelnik glavnom stožera admiral Hranj i predsjednik Milanović u Požegi, kad je Banožiću zabranjeno govoriti.

Dok se Milanović bahatio pred Plenkovićevim mlađahnim i neukim ministrom obrane, dotle je Veliki Vođa, ubrojivši se u lidere, na sastanku ‘gretena’ i mrzitelja ugljika zborio 2.11.2021.: 

„Na nama je kao liderima da donesemo politike, ostvarimo ciljeve već sklopljenih klimatskih sporazuma. Moramo biti ambiciozniji. To je moguće ako djelujemo zajedno, suradnjom tvrtki, gospodarskih grana, civilnog društva i građana. Dame i gospodo, Hrvatska zaštitu prirode uzima ozbiljno, imamo 4.-ti najmanji otisak u EU. Ukupno 38 % naše zemlje je pod zaštitom s dva stroga rezervata. Hrvatska je zemlja blagoslovljena ogromnom bioraznolikošću. Hrvatska će s 45 % sudjelovati u ambicioznom planu EU da smanji emisije CO2. Namjeravamo u konačnoj proizvodnji postići više od 65 % obnovljivih izvora. Štoviše, jedna od vodećih svjetskih tvrtki u razvoju robo-automobila dolazi iz Hrvatske, Rimac automobili. 

Kao zemlja tisuću otoka Hrvatska planira doprinijeti globalnom planu zaštite oceana, tako što će pod zaštiti staviti 30 % mora pod nacionalnom jurisdikcijom. Hrvatska planira kompletirati utjecaj turista na emisije CO2 tako što će zasaditi više od milijun dodatnih stabala godišnje do 2030. Ciljna godina za prestanak korištenja ugljika je 2033. godine, no nastojat ćemo to učiniti i ranije.“ 

Brojači lebdećih čestica proglasili Zagreb najzagađenijim gradom u svijetu, pa je Vođa zaključio: „Svi moramo podnijeti svoj dio odgovornosti, cijena nečinjenja bit će nemjerljivo viša, moramo djelovati. Bilo kakva odgoda proces će učiniti bolnim.“

Što uopće Hrvatska može učiniti da se smanji taj im tako omraženi ugljični dioksid kad Indija planira ‘nultu stopu ugljika’ postići 2070. godine! Dakle nikada! 

Trabunja Plenković o robot-automobilu na struju, a kako doći do te struje? Potopiti Kosinjsku dolinu i postaviti panele na plodnoj slavonskoj zemlji?

Slično se događa diljem Hrvatske. Doista ‘prihvatljivo’ i ‘održivo’; uništiti prirodu i izgraditi elektranu na sunčevu svjetlost ili vjetro elektranu. A toliki krovovi po gradovima i selima! 

Je li Plenković ikad posadio koje drvo i je li organizirao pošumljavanje? Glavno se hvaliti pred senilnom globalističkom elitom.

Ovih dana je osuđen HDZ za muljažu. Plenković se ograđuje, iako je trebao stati pred svoje glasače koji ‘ne mijenjaju kaput’ i izraziti žaljenje što je do toga došlo. Ali njegova je sveta briselska zadaća da promijeni HDZ i Hrvatsku. Kod njega nema empatije ni poniznosti što stane crno ispod nokta.

Sociolog prof. dr. sc. Renato Matić s Fakulteta hrvatskih studija prokomentirao je Plenkovićevo neispričavanje: „E to je stvarno bila prilika da se učini nešto ‘drugačije’, nešto što bi svakako bio svojevrstan demokratski skok. Kod nas se nažalost, isprika kao i politička i svaka druga lojalnost, promatra kroz tzv. Plemenski mentalitet, kako ga opisuje jedan od naših prvih sociologa Dinko Tomašić. Dakle nešto kao ‘sramota’ i ‘izdaja’, što je u suprotnosti svakom poimanju postojanja demokratske svijesti. Nikada ne bismo smjeli smetnuti s uma, da je isprika u svakom slučaju, od one u krugu obitelji do one upućene javnosti, prije svega iskaz onog ljudskog razumijevanja za one ljude koji su bili pogođeni i u bilo kojem smislu morali pretrpjeti štetu koja je učinjena. Također, višestruko se, barem u društvima sa razvijenom demokracijom, pokazalo, kako isprika koju upućuje premijer ili predsjednik države, a posebno ako je evidentno da osobno nije ni na koji način bio odgovoran za devijantni događaj, trenutno i vrlo visoko podiže rejting, njemu osobno i ostalim članovima vlade. I konačno isprika, kao čin lojalnosti i prema svojim sugrađanima, bitno relaksira tj. ‘ispuše balon pritiska’, u općem dojmu o nekom događaju.“

Baš tih dana, kad je izricana presuda Sanaderu i HDZ-u, u Saboru se odigravala korupcionaška afera par excellence. Pozavidio bi im Shakespeare na zapletu. 

Najprije je Sabor morao raspraviti o izboru ravnatelju HRT-a koji se nije htio odreći sukoba interesa dok se ne ‘sukobi’ s foteljom. Igricu su savršeno odigrali saborski zastupnici Mosta i ljevice. Samo je još trebalo leći na pod sabornice i uzeti u ruke poklopce i lonce. Ali ništa od toga. Koruptivna mašinerija je digla ručice. I evo nam ravnatelja! Nekakav medijski biznismen Robert Šveb. Slično onom eugeničaru iz Velikog reseta, Schwab-u.

Drugi vodvilj odigrao se nekoliko dana kasnije kad je spretnim makinacijama Milanovića i Plenkovića za predsjednika Vrhovnog suda RH izabran smiješan lik Radoslav Dobronić čija je glavna karakteristika da će ukinuti pozdrav hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Za dom spremni. Rekao bi možebitni Toma Tomašević: „Tužite me!“

Naravno nema osnova jer sve je legitimno i legalno – po zakonu. To je ‘ljepota’ demokracije. Sve po zakonu…

Odmah se probudile crvene aždaje i soroševski instruirani neuki ‘feralovci’, a s njima još jedan Plenkovićev mladac.

Udruga HOS je 2.11.2021. obavijestila hrvatsku javnost s odlukom Ministarstva pravosuđa u kojoj stoji: 

„Udruga bojovnika HOS-a, dragovoljačka udruga koju je Tuđmanova vlada odbila priznati i registrirati još daleke 1995. godine, jer su je pokrenuli utemeljitelji i organizatori dragovoljačkih postrojbi HOS-a, napokon je zabranjena.

Protivno zakonski propisanim rokovima, činjeničnom stanju i zakonom propisanoj dostavi odluke, Udruga je neslužbenim i nezakonitim putem početkom tjedna obaviještena da se rješenjem Ministarstva pravosuđa potpisanim od Ivana Malenice ukida, odnosno da joj se odbija produljiti registracija po Zakonu o udrugama, jer odbija iz svojeg Statuta izbrisati vojničko i pravaško geslo i pozdrav ‘ZA DOM SPREMNI’.“

Boreći se za svoju slobodu, Hrvati su tijekom stoljeća bili spremni i umrijeti za vlastiti dom. U Punatu na otoku Krku pučki sakupljač narodnih sjećanja primarijus dr. sc. Rado Žic Mikulin (1936.) zabilježio je pjesmu, himnu hrvatskih srednjovjekovnih mornara koji su sebe nazivali ormanci, prema hrvatskim ratnim brodovima ormanice koji su dominirali Jadranom od XV. – XIX. st.  U toj himni slogan ‘Za dom spremni’ pojavljuje se tri puta.

Sabornica ponekad izgleda, kako reče Zlatko Vitez, kao kokošinjac, a domoljubnih zastupnika kao da nema. U sumnjivoj svađi u Domovinskom pokretu, Škoro vida rane novom pjesmom Izdajice i heroji. Skrasio se pod skute Suverenista, a neki njihovi podržavaju globalističku agendu: cijepite se… Sad Suverenisti hoće zaštititi kunu. Pita moj prijatelj Ivan, Ružinog Litru pred crkvom kad je prikupljao potpise, zašto su glasovali za Dobronića. Litre veli da nisu znali da će on jurišati na znameniti pozdrav. O tempora, o mores! Nisu znali? Jesu li čitali njegov plan i poslušali njegova zamuckivanja na Saborskom odboru? Oni, saborski zastupnici…

Penava je zanat ispekao u HDZ-u i neće se rasplakati nad svojom ‘teškom’ sudbinom. A neće mu biti lako. Osim ako pravila nisu već prije određena. 

A Most…? Most? Možda i bude nešto od njih…

Jesu li glasači, koji su doveli Soroševe sluge na vlast, znali za koga glasaju? Mislili su valjda da je istinita percepcija mons. Ive Tomaševića (1960.) iz 27. ožujka 2021.: „Moj nećak Tomislav ima sve kvalitete. Molim za njega da uvijek bude na strani dobra i pravde.“ Tako misli strikan, a da je Bandić poslušao netjaka i sljedbu, danas bi i Varšavska bila u ruševinama. A ‘dobro i pravda’ se ne miču s mjesta kad su u pitanju komunalije na koje su tipovali. Ne znaju. Jer su naučili urlati i rušiti kao što nastavljaju. Gdje im je sad Dario Juričan da ih snima? 

Milanović ne prestaje šiziti. Saznaje se da bi htio u veleposlanstva poslati Ivu Drobilicu i Ranka Ostojića. Uzor ljudi! Onaj s Titom u Parizu i drobilicom kosti u Jasenovcu, a ovaj ‘selam alejkum‘, hik, pa pendrek u glavu maloljetnom branitelju Darku Pajčiću, pa suđenje Marijanu Živkoviću, ocu dvojice poginulih sinova, pa slanje specijalne policije na 100 %-tne invalide u Markovu crkvu…

Dok se oni, navodno svađaju, da bi se u konačnici dogovorili, vjetroelektrane s Krš-Pađana klepeću o korupciji, o krivosuđu i neobrađenim ličkim, slavonskim i inim poljima, o iseljavanju mladih iz zavičaja, o ubijanju nerođenih, o nebrizi za stare, o prisiljavanju na eksperiment cjepivo… Usput stiže naredba Velikog Vođe novinarima da paze kako će prikazati njegov susret na brvnu s Milanovićem. Hoće li u suprotnom zatvoriti državnu kasicu prasicu?

Kamo će nas sve to dovesti? E, moj Zagrebe… Ništa čudno. Tolike jame nevinih po obroncima Medvednice, toliki protubožji i protuljudski u Gornjem gradu doneseni zakoni… Tolike prevare i otimačine, laži… Toliki kimavci i klimavci…

A onom malom stadu koje moli valja se uteći u oazu ove pustinje: „Braćo, ako se tko i zatekne u kakvu prijestupu, vi, duhovni, takva ispravljajte u duhu blagosti. A pazi na samoga sebe da i ti ne podlegneš napasti. Nosite jedni bremena drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov! Jer misli li tko da jest štogod, a nije ništa, sam sebe vara. Svatko neka ispita sam svoje djelo pa će onda u samom sebi imati čime se dičiti, a ne u usporedbi s drugim. Ta svatko će nositi svoj teret. Koji se uči Riječi, neka sva dobra dijeli sa svojim učiteljem.

Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što tko sije, to će i žeti! Doista, tko sije u tijelo svoje, iz tijela će žeti raspadljivost, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni.

Neka nam ne dozlogrdi činiti dobro: ako ne sustanemo, u svoje ćemo vrijeme žeti!  Dakle, dok imamo vremena, činimo dobro svima, ponajpače domaćima u vjeri.“ Gal 6,1-10

 Zorica Vuković/Hrvatsko nebo