Zdravko Gavran: Tlapnje i paradoksi predreferendumske inicijative o kuni

0

 

O ekonomskim aspektima dvojbe kuna/euro, dvojbe ući ili ne ući odnosno kada (ne) ući, je li Hrvatska zrela za ulazak, što bi bila veća šteta, a od čega veća korist, bit će govora nekom drugom prigodom. U ovom trenutku mora se reći to da suverenisti, tobožnji nacionalisti, tobožnji državotvorci i samouvjereni desničari, neki svjesno, neki iz neznanja, igraju na kartu puke tlapnje, privida, fantazme i izostanka političke odgovornosti za stvarnu financijsku dobrobit, a možda i za održanje (ne-slom) hrvatskih financija u opasnim vremenima koja su već započela. Bave se zapravo populističkom samopromidžbom, a ne obuhvatnim rješavanjem vrlo ozbiljna i zamršena pitanja. Njih nije briga za cjelinu ni hrvatskih financija ni hrvatske ekonomije ni hrvatske politike ni hrvatske ustavno-zakonske i međunarodnopravne arhitekture ni pozicije spram drugim državama i silama. O tomu neka vode brigu oni koji su na vlasti! Ionako nemaju namjeru osvojiti vlast niti čestito raditi da se to doista i dogodi. A stranački rejting kreće im se oko jedan-dva, neka im bude i tri ili četiri posto. Samo se ubacuju u one niše, u one domoljubnim emocijama nabijene pukotine otuđenog sustava i promašene ostale oporbe u kojima mogu za sebe osobno možda iskamčiti više od pet posto glasova na sljedećim izborima. Svakako je znakovito da predreferendumsku inicijativu nisu pokrenule najjače, nego najslabije oporbene, parlamentarne, i još mnogo slabije neparlamentarne, stranke. Uz ostalo i zbog toga, njezin je neuspjeh više no zajamčen, čak i da prikupe dovoljno potpisa. Među svima koji se budu uživjeli u tu predreferendumsku akciju ostat će naposljetku samo još jedna gorak okus u ustima. ’Definitivno’ će se uvjeriti da se u ovoj nam današnjoj hrvatskoj stranačko-političkoj ’močvari’ ništa po njihovoj biračkoj volji učiniti ni izmijeniti ne može.

Jučer je započelo prikupljanje potpisa za održavanje referenduma o kuni, koji je organizirala stranka „Hrvatski suverenisti“, uz potporu HSP-a i nekih udruga. S obzirom na prijašnje najave da će ovo biti inicijativa za referendum o (ne)ulasku u euro, odmah se mora decidirano reći da ovo nije referendumska inicijativa o tomu, nego o ustavnoj regulaciji kune kao nacionalne monete i o tomu da bi se odluku o promjeni naziva i izbora nacionalne monete smjelo donijeti samo na referendumu. Pitanje naime glasi:

Jeste li za to da se u Ustav Republike Hrvatske unese odredba koja glasi: ’Novčana jedinica Republike Hrvatske jest kuna, koja se dijeli na stotinu lipa. Odluku o promjeni novčane jedinice u Republici Hrvatskoj donose birači na referendumu’.

Zašto je ’u hodu’ promijenjena prijašnja najava o referendumskom pitanju?

Zašto su inicijatori za raspisivanje referenduma morali „u hodu“ promijeniti najavljenu namjeru da iznude raspisivanje referenduma o (ne)ulasku Hrvatske u eurozonu. Iz dvaju razloga. Prvi je razlog taj da imena kune niti ičega o nacionalnoj valuti/moneti u divnom nam (neojugoslavensko-federalnom) Ustavu uopće – nema. Tijekom ovih triju desetljeća nitko se nije sjetio da bi se pri sastavljanju i mijenjanju teksta Ustava moralo imenovati novac koji je u uporabi u osamostaljenoj Republici i definirati prava mijenjanja njegova imena odnosno njegova ukidanja ili zamjenjivanja kojim drugim novcem. Onako kako je imenovan jezik, u Članku 12.: „U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo.“

Usput rečeno, što su suverenisti i stranke koje su se u tu novu stranku utočile odnosno njihovi zastupnici i političari radili sve dosad (a neki su jedno vrijeme bili i u koaliciji s vladajućim HDZ-om). Što su toliko čekali ako im je doista (bilo) stalo zaštititi naziv hrvatskog novca i uporabu hrvatske kune, ne eura, a ne samo prikupiti nešto političkih bodova za sebe kod birača emotivno zauzetih za obranu jedne od hrvatskih insignija – znakova ili simbola suverenosti?

Ustavnopravni fakat ’nepoznat’ pak očima organizatora ’referenduma za referendum’ odredba je Članka 139., na koju su pisci predreferendumskog pitanja očito zaboravili, a koju bi se isto tako moralo izmijeniti da Ustav ne bi u sebi sadržavao još jedno dvojstvo između međusobno oprečnih odredaba. U Članku 139. piše naime ovo:

Hrvatski sabor potvrđuje međunarodne ugovore koji traže donošenje ili izmjenu zakona, međunarodne ugovore vojne i političke naravi i međunarodne ugovore koji financijski obvezuju Republiku Hrvatsku.

Međunarodne ugovore kojima se međunarodnoj organizaciji ili savezu daju ovlasti izvedene iz Ustava Republike Hrvatske Hrvatski sabor potvrđuje dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika.“

Kao što se vidi, nema ni spomena da bi se najvažnijima od navedenih pitanja, među kojima su i međunarodni ugovori koji „financijski obvezuju“ našu državu, odlučivalo referendumom. Kada bi suverenistički prijedlog i bio prihvaćen, nova odredba bila bi u neskladu s ovom sadašnjom, čije ukidanje ili mijenjanje inicijatori nisu zatražili!

Trideset su godina praktički spavali

Sve su svemu, suverenističko-pravaško-državotvorni političari i zastupnici trideset su godina praktički spavali, uopće ne primjećujuću da u Ustavu nema ni imenovanja ni utvrđenja nacionalne valute, ni spomena kune, ni traga proceduri odlučivanja o promjeni imena i uporabe nacionalne valute ili o zamjeni nacionalne valute anacionalnom, nadnacionalnom, transnacionalnom ili čijom stranom valutom, recimo kao što je Crna Gora preuzela tuđu valutu euro, li Bosna i Hercegovina tuđinsku ’konvertibilnu marku’, vezanu vrijednosno i tečajno uz bivšu njemačku marku.

Suverenistički i drugi nacionalistički političari koji tobože danonoćno ’izgaraju’ od domoljubnog žara šutjeli su o toj stvari i onda kada se provodio referendum o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, prije nepunih deset godina, 22. siječnja 2012., a i poslije toga. Tadašnjom je naime referendumskom odlukom odobren ulazak Hrvatske u EU, što znači odnosno implicira i potpisivanje Ugovora o EU-u i Ugovora o funkcioniranju EU-a. A u tim ugovorima predviđena je i obveza pridruživanja, kada se za to stvore uvjeti!!!, zajedničkoj europskoj valuti, euru, odnosno obvezu ulaska u područje (zonu primjene) eura. Istina je da je o tomu odlučila manjina birača koja je izašla na referendum; od te manjine većina je glasovala „za“. No tko je većini ostalih birača branio da izađu na referendum i glasuju „protiv“. Nitko im to nije branio! Jednostavno, nisu htjeli iskazati svoju osobnu suverenu volju u prilog očuvanja višeg stupnja nacionalne suverenosti. Nisu htjeli ni odobriti ulazak u EU niti mu se usprotiviti. A sastavni dio tog ulaska jest i obveza pristupanja, jednoga dana, zoni eura. Većina izašlih tada je već odlučila o euru. Nije samo odlučila o trenutku ulaska. Kao i u drugim državama. Pa tako primjerice Mađarska, Češka, Poljska i Švedska još uvijek ne kane pristupiti području eura.

Štetna i ’(ne)suverenistička’ monetarna politika traje već četvrt stoljeća!

Promjene Ustava ili posezanja za referendumom kojim bi spriječili eurizaciju hrvatskih financija nisu se zastupnici ’suverenističke’ struje (među koje se računaju i mnogi bivši zastupnici bivše ’stožerne stranke’, HDZ-a) ’sjetili’ ni tijekom dugog razdoblja u kojem se hrvatska kuna sve više podređivala najprije njemačkoj marki, a zatim euru. Kao što svi znamo, temeljno pravo i poluga kojom Hrvatska narodna banka raspolaže jest određivanje, usklađivanje, mijenjanje tečaja (u okviru međuvalutarnih mehanizama) nacionalne valute prema drugim valutama.

Hrvatska narodna banka za tom ’polugom’ posezala je tek na početku postojanja kune. Tada se ponijela jako „suverenistički“: u doba rata, u doba stotina tisuća izbjeglica i prognanika, teških razaranja i gospodarskih uništenja nacionalna je valuta ojačala spram njemačkoj marki, koja je do početka ovog stoljeća simbolizirala najuspješnije europsko gospodarstvo. Tečaj je u takvim okolnostima na početku bio takav da je 1 DEM vrijedio 4,4 HRK, a na kraju, i tako već otprilike četvrt stoljeća, vrijedi 3,75 HRK.

Kuna je pobijedila i nadjačala marku. U čiju korist? Komu je najviše odgovarala prejaka kuna? ’Uvoznom lobiju’! Komu je najviše škodila? Hrvatskim izvoznicima? Komu je još takvo stanje odgovaralo? – Kratkovidnim „širokim narodnim masama“! Zašto? Zato što su uvoznu robu (automobile, mobitele, računala, kućanske uređaje, osobne potrepštine i brojne plastične i druge „gluposti“ koje im uopće nisu bile prijeko potrebne) mogli kupovati najmanje 20 posto jeftinije nego što bi ih mogli kupovati da je tečaj kune ostao isti na početku, ili da je, što bi bilo logičnije, devalvirao u odnosu spram njemačkoj marki, a poslije u odnosu spram euru. Istodobno, svaki hrvatski proizvod bio je zbog toga najmanje 20 posto skuplji na stranom tržištu nego što bi inače bio, a time je bio i manje konkurentan spram proizvodima drugih gospodarstava.

Spomenuti tipovi političara, njihove stranke i ’stručna stranačka javnost’ (ako takve uopće ima) praktički su šutjeli dok su odreda svi guverneri HNB-a i odreda sve vlade usmjerivale monetarni pramac prama eurozoni i punom poistovjećivanju s pravilima i odnosima kakvi su postojali u Europskoj uniji, a i na globalnom planu, u smislu uravnoteženja međusobnih valutarnih odnosa, tečajeva, pa i, koliko se god moglo ili ’moralo’, i drugih financijskih odnosa. Šutjeli su i dok je Plenkovićeva vlada u svom prvom mandatu punom parom, javno i neskriveno, rame uz rame s Vujčićevom Hrvatskom narodnom bankom, ulazila i stvarno i formalno (od srpnja 2020.) u ERM II– u „Europski tečajni mehanizam II“, što je predsoblje, čekaonica i vježbalište za punopravno članstvo u euru. I po čemu hrvatski financijski sustav nije više u stanju u kojem je bio prije toga.

Hrvatska je već do grla uronjena u monetarni sustav eura

Hrvatska je već ’do grla’ uronjena u monetarni sustav eura, imala ona za nominalnu valutu kunu ili euro, američki dolar, mađarsku forintu, ruski rubalj ili kineski renminbi. Hrvatska financijska budućnost gotovo je totalno, i dugo već, umrežena s eurom, i sa samim EU-om. No referendumska inicijativa polazi od lažne pretpostavke da sada možemo birati nešto drugo, da možemo i hoćemo očuvati svoju nacionalnu valutu kao jednu od nacionalnih insignija, i, kao što vidjesmo, u stvarnosti nepostojeću (odavno de facto izgubljenu, drugima predanu) monetarnu suverenost.

Čega zapravo nema? Nema stvarne tečajne politike koja bi unatrag 25 godina korigirala tečaj i vukla druge poteze koji bi išli u pozitivnom smjeru jačanja ’suverenog gospodarstva’. Devedeset posto banaka i osiguranja i drugih financijskih usluga u stranom je vlasništvu, uglavnom europskom, uglavnom iz onih zemalja koje se služe eurom. Osamdeset posto štednje u ’hrvatskim’ bankama nije u kuni, nego je, uglavnom, u stranom euru. Mnogi domoljubi ’junački’ prisežu na kunu, a štede, računaju i plaćaju u eurima. Cijene se neformalno izražavaju u euru. Kupoprodaje nekretnina, a često i pokretnina vrše se praktički u euru. Euro je okvir u kojem razmišlja i gospodarstvo. U euru se izražavaju iznosi potpora i pomoći sredstvima EU-a, ili uzajmljenim sredstvima, za gospodarsku ili poslijepotresnu obnovu hrvatskih krajeva. U euru se, pretpostaviti je, vrše i nacionalne uplate u europski proračun. I tako dalje. Sve vrlo ’kunski’ i ’suverenistički’, nema što! Dosad!

Hrvatsku narodnu banku ne kontroliraju ni Plenković ni Jandroković ni Milanović!

I još nešto. U Članku 53. Ustava piše: „Hrvatska narodna banka u svom je radu samostalna i odgovorna Hrvatskom saboru.” Slobodnije rečeno, središnjom bankom ne upravljaju ni vlada ni Sabor. Njome upravlja „rukovodstvo“ – tako to doista piše na mrežnoj stranici HNB-a. Rusko-komunistička riječ „rukovodstvo“ i dalje je na snazi u toj ustanovi, unatoč tomu što se Europa g. 1990. oslobodila od ruskog i komunističkog pokroviteljstva. Imati samo demokratski birano „vodstvo“, to bi očito bilo premalo, premekano. To dakle „rukovodstvo“ „čine [hrvatski bi bilo bolje da stoji: ’tvore’] guverner, zamjenik guvernera i šest viceguvernera“.

Tih osam izvrsno plaćenih i razmjerno moćnih i samostalnih „rukovodilaca“ upravlja svime što se tiče tečaja kune, osnivanja i poslovanja banaka sukladno propisima, dopuštenog vlasničkog udjela u bankarskom sustavu itd. Ni Plenković ni Jandroković ni Milanović njima ne mogu ništa! Istina, Hrvatski sabor može ih sve posmjenjivati, no to se nikada dosad nije dogodilo. Zašto? Zato što je riječ o četvrtoj ili petoj, neovisnoj grani vlasti, i to vlasti koja je, kao državno odvjetništvo, zapravo pod kontrolom onih koji su jači i od Plenkovića i od Jandrokovića i od Milanovića zajedno. Središnje banke svijeta, a osobito one na razvijenom i ’standardiziranom’ Zapadu, mnogo su više pod kontrolom čuvara bretton-woodskog, dolarskog, sada dijelom i eurozonskog, financijskog sustava nego što su pod kontrolom ili u nadležnosti nacionalnih parlamenata.

O svemu ostalomu neka vode brigu oni koji su na vlasti!

O ekonomskim aspektima dvojbe kuna/euro, dvojbe ući ili ne ući odnosno kada (ne) ući, je li Hrvatska zrela za ulazak, što bi bila veća šteta, a od čega veća korist, bit će govora nekom drugom prigodom. U ovom trenutku mora se reći to da suverenisti, tobožnji nacionalisti, tobožnji državotvorci i samouvjereni desničari, neki svjesno, neki iz neznanja, igraju na kartu puke tlapnje, privida, fantazme i izostanka političke odgovornosti za stvarnu financijsku dobrobit, a možda i za održanje (ne-slom) hrvatskih financija u opasnim vremenima koja su već započela. Bave se zapravo populističkom samopromidžbom, a ne obuhvatnim rješavanjem vrlo ozbiljna i zamršena pitanja. Njih nije briga za cjelinu ni hrvatskih financija ni hrvatske ekonomije ni hrvatske politike ni hrvatske ustavno-zakonske i međunarodnopravne arhitekture ni pozicije spram rugim državama i silama. O tomu neka vode brigu oni koji su na vlasti! Ionako nemaju namjeru osvojiti vlast niti čestito raditi da se to doista i dogodi. A stranački rejting kreće im se oko jedan-dva, neka im bude i tri ili četiri posto. Samo se ubacuju u one niše, u one domoljubnim emocijama nabijene pukotine otuđenog sustava i promašene ostale oporbe u kojima mogu za sebe osobno možda iskamčiti više od pet posto glasova na sljedećim izborima. Svakako je znakovito da predreferendumsku inicijativu nisu pokrenule najjače, nego najslabije oporbene, parlamentarne, i još mnogo slabije neparlamentarne, stranke. Uz ostalo i zbog toga, njezin je neuspjeh više no zajamčen, čak i da prikupe dovoljno potpisa. Među svima koji se budu uživjeli u tu predreferendumsku akciju ostat će naposljetku samo još jedna gorak okus u ustima. ’Definitivno’ će se uvjeriti da se u ovoj nam današnjoj hrvatskoj stranačko-političkoj ’močvari’ ništa po njihovoj biračkoj volji učiniti ni izmijeniti ne može.

 

Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara