I. Bekavac: ‘Nesavršena’ Hrvatska, Tuđman i lustracija

0

 Prvi hrvatski predsjednik ostavio je oslobođenu i suverenu državu

Zagovornicima komunističkoga jugoslavenstva, koji opet kucaju na hrvatska vrata, provjerljive činjenice ne znače ništa, jer vjeruju da je sama njihova ‘ideologija’ pouzdana garancija neupitnosti ‘istina’ koje iznose. Ponovno vraćanje u političku arenu, primjerice, S. Mesića, ne bi trebalo razumjeti kao raspravu o njegovoj politici bekavacpropale detuđmanizacije, nego kao novi pokušaj reafirmiranja njegova jugoslavenstva, posebno kroz priču o spašavanju BiH. Mesić je, prema mišljenju M. Galića, htio mijenjati Hrvatsku “s uvjerenjem da je Tuđman kriv za sve njene nesavršenosti.” (M. Galić, Večernji list, 9.10.2021). Ako su bila takva Mesićeva uvjerenja, onda im je u temeljima bilo neke, vjerojatno velike, razumske insuficijencije. Velikim dijelom okupirana i razarana zemlja jest ‘nesavršena’, ali, kako vidimo, za njezinu ‘nesavršenost’ neojugoslavenski agitatori ne krive totalitarnu, protudemokratsku vlast od 1945. do 1990, ni rat, ni okupaciju velikih dijelova zemlje, ni razorene gradove, sela i gospodarske objekte, ni tolike smrti civila i ratnika, nego demokratski izabranoga predsjednika Tuđmana. Okrivljuju ga “za sve njezine nesavršenosti”, pa je za ‘novi’, lijevo-liberalni ispravak povijesti potreban – ‘anti-Tuđman”! Tuđman je vodio Hrvatsku u uspostavi demokratskih institucija, umjesto institucija totalitarne diktature, vodio je narod u obrani i oslobađanju Hrvatske.

Zagovori nove ‘detuđmanizacije’

‘Anti-Tuđman’, dakle, nastupa protiv Tuđmanova djela, a njegovi glorifikatori političke procese i danas usmjeruju prema godini 2000. Tada više nije bilo Tuđmana. Te su godine ‘neovisni mediji’ u Hrvatskoj s oduševljenjem dočekali zapadno-balkanski sastanak u Zagrebu, pišući o “najvećem skupu državnika ikada u Hrvatskoj”, o “pomirbi Srbije i Hrvatske”, o “europskom predsjedniku Koštunici”, o “mudroj politici Stjepana Mesića” i još puno toga u istom stilu. Antituđmanovci su prihvatili pokret ‘detuđmanizacije’. Činili su i ono što je u znatnoj mjeri ugrožavalo sigurnost RH. Odgovarajući ovih dana na pitanje, koje je sam sebi postavio, zašto su godine 2000. hrvatski državljani izabrali S. MesićMesića, M. Galić piše ove riječi: “Biračima nije trebao drukčiji Tuđman, nego anti-Tuđman.” Mesić je, tvrdi taj bivši novinar, diplomat i ravnatelj HRT-a, mislio “da mora izvesti Hrvatsku iz Tuđmanove prašine.” Za nekoliko godina samostalne države nakupilo se, kako mu se čini, toliko ‘prašine’ da je, valjda, učinila nevidljivom svu onu koja se skupljala od 1945., ili točnije, od 1918. Naslage te prašine, koju, naravno, ne treba uklanjati, u svijesti anti-tuđmanista, čine njihov jugo-svijet udobnim i mekanim. Ni opakija zagađenja nisu im smetala. M. Galić iznosi u javnost da je Mesić velika “činjenica hrvatske državne politike s biografijom bogatijom i od Tuđmanove”. Pa sad, dijeljenje činjenica na velike i male ne će baš pridonijeti da neka mizerija postane nešto drugo, samo zato što smo je nazvali ‘velikom činjenicom’. S moralnoga i s političkoga motrišta te biografije nisu usporedive.

“Mesić je zatekao Hrvatsku dobro izoliranu od svijeta; koliko je tome i sam Tuđman kumovao autoritativnim stilom i nacionalističkom retorikom koja nije prolazila u inozemstvu, a koliko je drugih država žalilo za Jugoslavijom optužujući više Tuđmana nego Miloševića što se raspala?” (italic, IB). (Nesporno je da u svijetu moćnih, bivših imperijalnih sila, ‘nacionalizam’ ne prolazi, dapače kad tako nazovu i obrambeni patriotizam, pripisat će mu samo negativne oznake. Hrvatski je patriotizam kod jugofila, stranih i domaćih, dobivao samo loše ocjene. Obrana i oslobođenje Hrvatske poremetili su versailleski poredak i izazvali bijes u pojedinim središtima moći. Nastojali su se osvetiti djelujući protiv Hrvatske i u zemlji i na međunarodnoj sceni. Mi ćemo ipak i dalje različito ocjenjivati osvajačku i obrambenu svijest.) U tim prosudbama M. Galića izneseni su glavni razlozi za – ‘detuđmanizaciju’ Hrvatske. Vrijeme će pokazati što je s tim procesom, jer nije donio rezultate koje su pokretači očekivali.

‘Šarm’ i geopolitički interesi

Kad bi bilo tako kako piše, M. Galić o ‘izoliranoj’ Tuđmanovoj državi, trebalo bi odgovoriti i na dva dosta važna pitanja: je li 15. siječnja 1992. međunarodna zajednica priznala samostalnu državu Hrvatsku, ili su joj oduzeti atributi Tuđman Franjosamostalnosti, suverenosti, neovisnosti? Je li 22. svibnja 1992. Hrvatska postala članicom Ujedinjenih naroda ili je iz te organizacije izbačena i izolirana od svijeta? Uz ta pitanja dopisujemo i dvije rečenice s internetske stranice Vlade RH: “Republika Hrvatska je 22. svibnja 1992, na preporuku Vijeća sigurnosti i jednoglasnom odlukom Opće skupštine UN-a, primljena u članstvo Ujedinjenih naroda. Taj je čin, u jeku ratnih stradanja, obrane suvereniteta i cjelovitosti države, imao značaj ključne diplomatske pobjede koja je osigurala globalno priznanje obnove hrvatske državnosti i učvršćivanje međunarodnog položaja Hrvatske u zajednici neovisnih i ravnopravnih država.” Budući da je dr. F. Tuđman, vođa Hrvata u uspostavi, obrani i oslobađanju svoje zemlje, tko bi mogao biti ANTI-TUĐMAN, kakva bi nagnuća i djela njemu trebalo pripisati? Je li to onaj čovjek koji bi radio suprotno od Tuđmana, tko bi htio ovisnu, nesamostalnu, okupiranu, jugoslavensku, zapadnobalkansku, ‘regionsku Hrvatsku’? To bi bile osnovne značajke Anti-Tuđmana.

‘Anti-Tuđman’ Mesić je, dakle, odmah krenuo krupnim koracima. Zagrebački sastanak, međunarodnoga značaja, htio je postaviti temelje nove zajednice na jugoistoku Europe. Galiću se čini da je Mesićev ‘šarm’ doveo državnike u Zagreb, a ne njihovi geopolitički interesi. Sličan je ili isti interes prevagnuo i na kraju Prvoga svjetskoga rata. Na ‘zagrebačkom summitu’ 2000. iz bivšega SHS koncepta, pokušavalo se ispustiti Sloveniju, a dodati Albaniju. Drukčije bi bilo i ime. ‘Region Zapadni Balkan’. Zamisao o novom savezu sudarala se s Tuđmanovom ostavštinom. Pred njom je bio i članak 141. Ustava RH koji zabranjuje “pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog Mesić Manolićzajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku”. Galić pokušava prikriti nakane toga skupa, pišući danas da je to bila priprema za ulazak Hrvatske u EU.

Uzvikom, ‘Tuđman je dijelio BiH’, Manolić i Mesić upisali su se 1993. u važne bilježnice europske politike. A od mnogih optužaba na Tuđmanov račun ta je najžilavija, ali ne zbog toga što je najpodlija. Ta je zemlja zbog svoga povijesnoga nasljeđe bila i ostala složena zajednica koju su, uz ostalo stanovništvo, politički i kulturološki držala tri konstituensa: hrvatski, srpski i muslimanski (bošnjački). Kad su 1991. JNA i četnici napali selo Ravno na jugu BiH nastanjeno Hrvatima, u sklopu priprema napada na Dubrovnik, A. Izetbegović je poručivao svojim pristašama da to nije njihov rat. Nepripremljeni su dočekali i srpske napade na područja nastanjena muslimanima. Srbi su htjeli na Zapadnu granicu. Krajem 1992. pod kontrolom su imali blizu 70% BiH. Hrvatska je, i sama dijelom okupirana, pomagala BiH u obrani od te osvajačke sile. Tek nakon hrvatsko-bošnjačkih protuudara tijekom ljeta 1995. stvoreni su uvjeti za kakav-takav mirovni sporazum o podjeli jedinstvene države U ‘daytonskoj BiH’, Republika Srpska zauzima 49% bosansko-hercegovačkog teritorija. Galić piše da je Tuđman ‘deklarativno podržavao’ BiH “a stvarno je i on radio na njenoj podjeli premda u sporednoj ulozi”.

Podijeljena BiH

Na takve se tvrdnje ne bi trebalo osvrtati jer ne iznose istinu, a zlu namjeru ne uspijevaju prikriti. Nasuprot Tuđmanu postavljen je Mesić, kome je, navodno, jako važno da se ‘Hrvati i Bošnjaci ne dijele’ kako je napisao M. Galić. Manolićeva i Mesićeva parola je 1993. bila da se Tuđman dogovarao s Miloševićem o podjeli BiH. Niti su dokazali svoje optužbe, niti su odgovorili na neka ‘obična’ pitanja: zašto bi, primjerice, Srbi s Tuđmanom dijelili BiH kad je zapadna srpska granica zamišljena na crti Virovitica, Karlovac, Karlobag? Srbi su imali oružanu silu, a Hrvati i Muslimani Bošnjaci još je nisu imali. Ako se Tuđman ‘dogovorio o podjeli s Miloševićem’ zašto je, nakon toga dogovora, Milošević slao silno naoružanje Srbima u BiH; zašto je Hrvatska propuštala oružje za Armiju BiH; zašto je Vance Owenov planhrvatska vojska uvježbavala borce Armije BiH; zašto je Hrvatska primala izbjeglice, prognanike i liječila ranjene Muslimane Bošnjake; zašto su Hrvati u BiH nudili Muslimanima Bošnjacima zajedničko vojno zapovjedništvo, a oni taj prijedlog odbacivali; zašto je Hrvatska dopustila ustrojavanje i obuku TO BiH na svom području? Tuđman je prvi priznao državu BiH i na svaki način pokušao pomagati. To sigurno ne bi činio da se s nekim dogovorio o podjeli BiH, ali je isto tako rekao da će voditi računa o interesima Hrvata u toj zemlji. Komšić danas pokazuje da je Tuđman predobro znao o čemu govori. Muslimani su bježali pred srpskom okupatorskom silom, pa su se zaustavljali i na područjima na kome je bilo većinsko hrvatsko stanovništvo, posebno u središnjoj Bosni. Ni to nije ostalo bez ozbiljnih posljedica. I srpski su agenti u redovima Armije BiH uspješno izazivali konflikte između Muslimana i Hrvata.

Od činjenice da je unutar sebe BiH podijeljena država, polazila je i međunarodna zajednica koja je pokušavala zaustaviti sukobe u toj zemlji. Cutilierov plan kantonizacije predlaže decentraliziranu državu 1992., Owen-Stoltenbergov plan iz 1993. iznosi prijedlog o labavoj tročlanoj Uniji BiH. Na stolu je bio i Vance-Owenov plan kantonizacije (1993.), a plan Kontaktne skupine iz lipnja 1994. bio je tek ublažena varijanta prethodnog plana za podjelu BiH. I svi budući sporazumi o ustrojstvu poslijeratne BiH, polazili su od toga da se ne može ustrojiti unitarna BiH. Alija Izetbegović je (13.5 1991.) nudio da se “Srbima dadne srpsko, Hrvatima hrvatsko” a da “nama Muslimanima ostane ono što mi prosperitetno možemo kontrolirati.” Izetbegovićeva ponuda Tuđmanu (ljeto 1993.): ‘Uzmite tu zapadnu Hercegovinu, pripojite je već sutra, i idemo dalje’. Tuđman je odbio taj prijedlog. Alija ‘dijeli’, Tuđman ne prihvaća ‘podjelu’. Ako je Tuđman s Miloševićem htio dijeliti BiH zašto je 1992. pozvao Hrvate u BiH da sudjeluju na referendumu o neovisnosti BiH. Srbi uopće nisu htjeli sudjelovati na tom referendumu. I što bi se dogodilo bez hrvatskoga sudjelovanja? Konačno je NATO 1995. napao položaje Vojske RS-a. Rat je završio usvajanjem Daytonskoga sporazuma u studenom 1995. koji je je kao Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini potpisan u Parizu 14. prosinca 1995.: država BiH sastoji se od tri konstitutivna naroda i ostalih državljana koji žive u dva entiteta, u Republici Srpskoj i Federaciji koju sačinjavaju područja s većinskim bošnjačkim i hrvatskim narodom.

Što je jučer bilo?

M. Galić je napisao kako je u inozemstvu bilo otpora Tuđmanovoj politici. O tomu dosta govore dva iskaza važnih subjekata spomenutoga ‘inozemstva’ koja su se pojavila u javnosti više godina nakon Tuđmanove smrti. ”Zapad je natjerao Hrvatsku i muslimane na stvaranje Federacije BiH, što smatram velikom pogreškom. Bilo bi puno bolje da su nastala tri odvojena entiteta, ali nisam siguran da bi to dovelo do poštenog rješenja za Hrvate”, izjavio je u razgovoru upitnikna HRT- u listopadu 2021. bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj William Dale Montgomery, koji ni u kom slučaju nije bio Tuđmanov simpatizer. Desetak godina ranije, 2008., prvi je američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith, govorio o tomu kako je Washington ipak trebao dopustiti Hrvatskoj da u kasno ljeto 1995. zauzme Banja Luku. Sve je to bilo posve suprotno od onoga što su činili i govorili dok su obnašali svoje dužnosti. Hrvatski lijevi ‘ne-radikali’ su i dalje na onim, prijašnjim pozicijama. Toliko bi ovdje bilo dovoljno reći o ‘nacionalističkoj politici koja nije prolazila u svijetu’, kako je napisao Galić, i pokušajima da se već 1991. sve usmjeri u pravcu koji nije bio na putu oslobađanja, suživota i mira, nego različitih strateških interesa na štetu ‘malih naroda’. Ali ta ‘lijevo-liberalna’ projugoslavenska politika ‘detuđmanizacije’ nije uspjela skrenuti Hrvate s osnovnoga puta, kojim su krenuli dok ih je vodio F. Tuđman. I u tomu ‘ispravljači’ Tuđmanove politike vide krupan problem.

A tko bi danas bili ti ljudi koji su podupirali Tuđmanovu politiku? Jedan ovdašnji povjesničar kaže: radikali! Radikali koji otežavaju normalizaciju u ‘Regionu’. Ljudi koji politički pripadaju Mesić-Galićevu pogledu na našu stvarnost, radikalizmom nazivaju stavove koji izriču kritički odnos prema jugoslavenskoj i komunističkoj baštini. Jugoslavenstvo i odanost Beogradu razbuđuje se još od 1918., kad se pokušavalo potpuno promijeniti narav hrvatskih tisućljetnih veza sa zapadnim kulturnim krugom. Komunističko jugoslavenstvo pod zaštitu države dolazi 1945. Dakle, I. Goldstein, povjesničar koji govori o ‘hrvatskom radikalizmu’ nazvan je jednim “od maksimalnih autoriteta u znanstvenim krugovima i široj javnosti”. (Glas Istre,10. 2021). Govoreći o hrvatsko srpskim odnosima, iznio je vrlo maštovitu tezu da ‘radikalizam s jedne potiče radikalizam s druge strane’. To dobro zvuči izvan povijesnoga konteksta. Njegova bi prosudba mogla biti neproblematična, ako bismo ispustili sadržaje tih radikalizama. Povjesničar, naime, radikalnim naziva ono što nije u skladu s njegovim političkim nazorima naslijeđenim iz vremena kad je vladao zadnji totalitarni poredak.

Radikalizam u Glini

Uzmimo da hrvatsko srpske politike reprezentiraju g. Z. Milanović s hrvatske strane i g. A. Vučić, sa srpske. Dakle, povjesničar I. Goldstein iznosi da “u hrvatsko-srpskim odnosima radikalizam s jedne (strane) potiče radikalizam s Vučić Glinadruge strane”. (GI, 9.10.2021). Koji bi bio ekvivalent radikalnoj tezi izgovorenoj u okruženju naoružane okupatorske vojske 1995, da Srpska Krajina i Glina nikada neće biti Hrvatska i da ondje ustaška vlast nikada više neće moći doći. Trebaju li Hrvati na to odgovoriti i koji bi njihov odgovor bio – ‘neradikalan’, odnosno zašto bi obrana bila radikalan odgovor? Govornik zastupa stav da je Glina srpski grad i da će to uvijek biti? Kako grad unutar međunarodno priznate hrvatske države može biti srpski grad? Taj radikalni, osvajački nastup pripada g. A. Vučiću. Koji bi odgovor s hrvatske strane mogao biti pomirbeni, mirotvorni, ne-radikalan, što bi na to trebao reći g. Z. Milanović?

Srpski je radikalizam započeo zamišljanjem da je nakon Prvoga svjetskoga rata Hrvatska postala ratnim plijenom srpske kraljevine. To je bilo vrlo opasno zamišljanje. Je li i ova naša tvrdnja izrazom radikalizma? Ponuđeno im je da pokušaju s Hrvatima sastaviti zajedničku državu koja ne bi poznavala podjele na pobjednike i poražene, na gospodare i na sluge. Nisu poslušali te prijedloge. Srpski radikalizam pratila je svakodnevna praksa podčinjavanja Hrvata, otimanja njihove baštine, prava, sloboda, jezika i povijesti. U beogradskom parlamentu ubijeni su i hrvatski zastupnici. Teror vlastodržaca doveo je do toga da su po mnogim zatvorima hrvatski zastupnici, različitih političkih orijentacija, lijevih i desnih, počeli zajedno nastupati. Propao je i pokušaj stvaranja Banovine Hrvatske. Preokret nije Vukovarnastupio ni pod vlašću država koje su nastale pod patronatom fašizma i nacionalsocijalizma, Nedićeve Srbije i Pavelićeve Hrvatske.

Pobjednici nakon Drugoga rata nisu bile samo demokratske države na Zapadu, nego i Staljinova vojska koja je ušla i u Jugoslaviju. Na vlast su došli Titovi ljudi. Jugoslavija je obnavljana po Staljinovom receptu. Izvor zla su vidjeli u ‘klasnom’ neprijatelju i nepokorenim Hrvatima. Komunistički je totalitarizam trajao do 1990. Tada je volja Hrvata za slobodom dovela je do uspostave demokratskoga poretka. Zemlja je oslobođena od novoga pokušaja podčinjavanja i stvaranja ‘Velike Srbije’. Hrvatski obrambeni nastup 1991. bio je adekvatan odgovor na novi srpski, ratni radikalizam. Međutim, projugoslavenskim ljudima i neokomunistima hrvatska je obrana i oslobođenje Hrvatske znakom radikalizma koga stavljaju na istu razinu na kojoj je osvajačko srpstvo. Trideset godina nakon toga rata, bez obzira na sadržaje tih ‘radikalizama’, radikalnim nazivaju i ponovno javno iskazivanje aspiracija osvajačkoga srpstva i verbalni otpor tom poricanju povijesti, jezika i same opstojnosti Hrvata kao naroda. Lijevoliberalnom prokomunističkom svijetu sve je to isto. Radikalizam. Kako bi na agresiju trebalo odgovoriti, a da se u tom jeziku odgovor ne nazove radikalizmom?

Lustracija na hrvatski način

Prije spomenuti ‘povjesničar’ iznosi i ovakvu prosudbu: “Ako mi svoje radikale uspijemo potisnuti na društvenu marginu i lišiti javnoga utjecaja, i onaj s druge strane će posljedično oslabiti.” Ako bismo pokušali prevesti taj govor na ‘neznanstveni’ trebalo bi vidjeti da bi mirno prihvaćanje vrlo naoružanih horda koje su krenule osvajati Hrvatsku dovelo do toga da bi i njihova volja za osvajanjem ‘oslabila’ i oni bi se odmah vraćali natrag preko Dunava, ne upotrijebivši oružje? Ako Hrvati prešute tvrdnje iznesene u školskim udžbenicima u Srbiji da hrvatski jezik niti ne Lustracijapostoji, ‘oslabit’ će srpska osvajačka strast i odustat će od tih izazivanja. Ali parolu ‘Srbi svi i svuda’ nije lansirao A. Vučić nego Vuk Karadžić, sredinom XIX. stoljeća, a kasnije razrađivali njegovi učenici i u Srbiji i u Hrvatskoj. Da Hrvati nisu izašli s Deklaracijom o svom jeziku 1967, srpski bi osvajački nagon ‘oslabio’, prema povjesničarovu receptu, oni bi se povukli i odustali od srbizacije hrvatskoga jezika. Ako bi Hrvati prihvatili da je Oluja podignuta samo radi protjerivanja Srba iz Hrvatske, srpski bi se radikalizam smirio i Vučić bi se ponovno vratio u Glinu i govorio isto što je govorio i 1995. A ako učinimo što nikad nitko nije učinio i vratimo se nazad kroz vrijeme i vidimo g. A. Vučića u Glini kako u lokalnom kafiću pije kavu i potiče tamošnje ljude na miran zajednički život u RH, uvjerili bismo se da nestaju razlozi za hrvatski oslobodilački ”radikalizam’.

I. Goldstein se ne zaustavlja na svojim tezama, koje baš i nisu opterećene smislom, pa govori o ‘potiskivanju’ na ‘marginu’ i ‘lišavanju javnoga utjecaja’ hrvatskih oponenata osvajačkom srpstvu. Eto recepta za konačnu lustraciju u Hrvatskoj. Isti kriterij on nudi i u otporu neokomunističkom jugoslavenstvu. Protivnike ‘lišiti javnoga utjecaja’. Gdje su ti ‘radikali’ koji tobože pridonose napetim odnosima sa Srbijom? Pravi hrvatski radikali su u toj slici svijeta hrvatski patriotski raspoloženi ljudi koji tuđe poštuju, a svoje ne daju. Na scenu vraćaju S. Mesića koji je cijelu svoju političku biografiju gradio na protivljenju tuđmanovskoj zamisli o hrvatskoj samostalnoj državi.

Tuđman 10, nasljednici 20 godina

Udar na Tuđmana u vrijeme kad je bio na čelu države koja priprema oslobađanje svojih okupiranih područja nema nikakve veze s ‘dijeljenjem’ susjedne države nego s razlozima zbog kojih je grupacija kojoj su na vrhu bili Manolić i Mesić nastojala od samoga početka (1989.) ‘okružiti’ Tuđmana jer su, kako su navodili prije javnih razmimoilaženja (1993.), znali da on afirmativno govori o Banovini Hrvatskoj iz 1939., koja je bila uspostavljena pod vlašću Karađorđevića. Banovina je u tom jeziku bila oznaka za slutnje o Tuđmanovim hrvatskim planovima. Pripisivali su mu dogovaranje o ‘podjeli BiH’ što je bila šuplja fraza koja je išla za izjednačavanjem oslobodilačkih hrvatskih namjera i Hrvatskaosvajačkih srpskih pokušaja koje je vodio S. Milošević. BiH su uzeli kao onu osjetljivu točku koja bi mogla ugroziti smisao Tuđmanovih težnja. Mnogi su već dokazivali i dokazali kako je ta optužba na račun F. Tuđmana posve besmislena, a služila je projugoslavenskoj ideji ‘zajedništva’.

Goldstein tvrdi da je Tuđman mislio kako je “završio posao stvaranjem države i određivanjem njezinih granica, a zapravo je to bio tek početak posla. Stvaranje države podrazumijeva stvaranje institucija i drugih pretpostavki koje će građanima omogućiti bolji, slobodniji i bogatiji život. Hrvatska je i nakon 30 godina u nekim aspektima neuređena država, dijelom je to Tuđmanova baština. Hrvatska se mora detuđmanizirati u smislu suočavanja s pravim Tuđmanom. On je dobro organizirao otpor agresiji, a u svemu ostalom je podbacio.” Povjesničar, naravno, zna koji je ‘pravi Tuđman’ i on će, kako je najavio, to kad-tad reći Hrvatima. Dok to čekamo, evo elementarne kronologije: Franjo Tuđman postao je hrvatski državni poglavar 1990., kada je izabran za predsjednika Predsjedništva SRH, a novi predsjednički mandat, u sladu s Ustavom RH, dobio je na izravnim izborima 1992. Od tada je pobjeđivao na predsjedničkim izborima, uvijek u prvom krugu. Od njegova izbora 1990. do barikada na hrvatskim cestama prošlo je nekoliko mjeseci, a od izlaska hrvatske vlasti na istočnu granicu 1998. do Tuđmanove smrti 1999. prošlo je manje od dvije godine. To je vrijeme mirnodopske Tuđmanove vlasti. U tom je vremenu, prema zamisli jugofila morao stvoriti ‘pravu’ državu. Ukupno, niti dvije godine (računajući i vrijeme bolesti). Nasljednici su imali deset puta više vremena za taj pothvat. Prvi hrvatski predsjednik ostavio im je oslobođenu, suverenu državu, članicu UN-a.

Ivan Bekavac/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara