Zdravko Gavran: Samosvijest se mora zanavljati!

Pod riječju „Jeruzalem“ svatko može razumjeti ono što mu je najuzvišenije i najvrjednije, što je temelj njegova biti sam sa sobom, biti to što jesi, ne zaboraviti odakle dolaziš, onoga što ti je izvorište i uporište tvoje istovjetnosti sa samim sobom, sidro tvoga identiteta. Jednako osobe mogu imatisvaka svoj osobni „Jeruzalem“, kao što i mi Hrvati i drugi narodi mogu pod tim simbolom razumjeti svakoj zajednici njezin navlastiti „Jeruzalem“ – izvorište i ključni simbol njezina poistovjećenja. Takvu privrženost i razloge za nju može se razumijevati i obnavljati u sebi i među sobom – unatoč svakojakim vanjskim i unutarnjim nepovoljnim stanjima, hirovitim raspoloženjima i dužim razdobljima u kojima svijest o samomu sebi u ovosvjetskim mijenama, pod okupacijama ili u ropstvima biva zatirana ili zanemarivana, zapuštena ili (polu)zaboravljena.

Najdublje „ja“

Kada se u hrvatskom jeziku kaže da je netko „sam sa sobom“, hoće se reći da je u skladu, u jedinstvu sa svojim najdubljim „ja“, s onim što doista, u svojoj biti i srži, jest. Da je sam sa sobom usklađen i ugođen. Da nije ni razrok, ni „raskliman“, ni „raštiman“, ni „raspršen“, ni „otuđen od sebe“, ni „posvađen sa sobom“. Da je svjestan tko je i što je, a ne toliko podložan trenutnom raspoloženju ili afektu te čini ono što po svojoj svijesti i moralu inače ne bi činio.

U riječ, čovjek može imati samoga sebe pod kontrolom samoga sebe. A uvjet je za to da nije „ostao bez sebe“, da nije izgubio svijest i spoznaju o sebi u prostoru i vremenu, u umu i duhu, u koordinacijskom sustavu zajedništva koje dijeli s drugima, s najbližima, s bližima i s daljima. Da nije podao, prodao ni predao sebe na milost i nemilost nekim drugim ljudima ili nekim tuđim, unutarnjim ili vanjskim, silama.

A kada čovjek „ne zna što čini“, kada postupa nerazumno, nedosljedno, nemoralno, štetno ili opasno za bližnje, ili za okolinu, kada mlati i razbija, kada bulazni ili mahnita, kada ne poštuje autoritete i narušava temeljni red, za tog čovjeka veli se da je „izvan sebe“. Da je ne samo u neskladu, nego i u neprijateljstvu sa samim sobom, s onim sobom koje je njegovo istinsko, trajno, najdublje „ja“ – i time nešto do čega bi mu trebalo biti osobito stalo.

Od „što je čovjek?“ do „tko je čovjek?“

Moderni mislioci, pod utjecajem većinom njemačkih filozofskih učenja i izraza, napose su se baviti istovjetnošću čovjeka sa samim sobom, osobnim identitetom, odnosno jednim od temeljnih pitanja koje su još starogrčki filozofi formulirali kao: „Što je čovjek?“ Suvremenije pitanje glasi: „Tko je čovjek?“ Kršćanstvo je antičkoj racionalnosti dodalo novu, personalističku dimenziju: oštro razlikovanje čovjekove osobe od svega drugoga što na ovomu svijetu postoji. Čovjek nije „što“, nego je „tko“! Nije u bitnomu smislu „pojedinac“ („jedinka“, „individua“), poput bezimenog mrava u mravinjaku, nego je osoba, sa svojim imenom i prezimenom i sa svojim dostojanstvom, iz kojega proistječu i njegova ’ljudska prava’. Nije stvar, nego je osoba, persona. Nije „štostvo“, nego je, da se poigramo riječima, „tkostvo“. Nije „to“, nego je on/ona/ono, nego je „ja“ (ego, Ich). Novovjekovna filozofija otišla je s Descartesom s glasovitom izrekom cogito ergo sum – mislim, dakle jesam korak dalje, premda u smjeru prebacivanja žarišta s Boga i svega stvorenoga svijeta na čovjeka. Tko misli? – Ja mislim. Ja sam taj koji spoznaje svijet. Ne spoznaju ga stvari ni druga živa bića, nego ga spoznaje čovjek kao razumno biće, kao misaono biće, kao osoba svjesna i sebe i svijeta koji ju okružuje, pa i svjesna onih zbilja koje nadilaze vidljivi, opipljivi i istraživi svijet… Čovjek kao biće koje ima i odgovornost, dužnosti i obveze, prema sebi, prema vlastitoj duši, duhu i tijelu, prema drugim osobama, prema zajednici, prema vrjednotama, prema propisima i sustavima, prema svrhama, prema predaji, prema budućnosti, prema Bogu.

Čovjek je dakle subjekt i spoznavanja i doživljavanja i razumijevanja svijeta i djelovanja u njemu. Čovjek je i subjekt kadar spoznavati i samoga Boga. No da bi bio takav subjekt, mora biti sebe-svjesno-biće, dakle najprije imati vlastito sebstvo (das Selbst), imati svijest o sebi (Selbstbewustsein).

Sve u svemu, suglasit će se gotovo svi, bitno je da čovjek bude netko, da bude uljuđeno, njegovano, obrazovano, ljubopitljivo, tražiteljsko i pritom koliko je moguće postojano ja, da bude u što većoj mjeri sam sa sobom, da ne bude bez sebe, to jest da „ne izgubi sebe“, da sebe ne pobrka s drugima, a pogotovu da ne bude izvan sebe, jer time prestaje prebivati u sebi, prestaje, na neki način, ako i privremeno, egzistirati kao vlastito i navlastito i jedincato ja. A postaje oruđem ovih ili onih sila koje izranjaju iz mraka nesvjesnoga.

Kako je s ljudima, slično je i sa zajednicama

U neku ruku, iako ne doslovno, kao što osobni identitet (istovjetnost sa sobom, posebnost, vlastitost, „ime i prezime“), to jest svijest o sebi, imaju ljudi, – tako ga, na ponešto druge i drukčije načine, imaju ili ga mogu imati i zajednice: brakovi, obitelji, parovi ili skupine bliskih osoba, društva, narodi, pa i čovječanstvo, kao međuljudske sveze ili kao ukupnost ljudi u određenom prostoru i razdoblju.

Sve što je prethodno naznačeno o identitetu ljudi, može se primijeniti i na spomenute zajednice, dakle na oblike postojanja u koje su uključene dvije ili više osoba, tisuće ili milijuni njih. I zajednice ljudi mogu biti same sa sobom, mogu povremeno ili zauvijek (iz)gubiti svijest o sebi, mogu se ponekad ponašati kao da su izvan sebe.

Kada tko učini nešto što nije primjereno, što nije sukladno njemu ili njoj kakav je odnosno kakva je inače, kažemo da se taj čovjek (na trenutka) „zaboravio“, da je zaboravio tko je i pogazio određeni red. Kada se tko izgubi u maglama spoznaje, kada se odmetne od svojih roditelja i predaje predaka, kada izgubi ili zatre svijest o porijeklu, pripadnosti, zajedništvu i o ujedno o razlikovanju od onoga mu nije bilo vlastito ni pripadno, kada zanemari ili profućka ili odbaci sve ono što su toliki naraštaji prije njega prikupili u svojoj svijesti i svojim znanjima o svemu što je bitno i po čemu svatko jest to što jest i po čemu i on(a) sam(a) postade time što jest, kaže se da je „zaboravio/zaboravila tko je i što je“.
Moderni filozofi, oslanjajući se na Heideggera, u prošlom su stoljeću do iznemoglosti raspredali o „zaboravu bitka“. Točnije bi bilo reći: o „zaboravu na bitak“ – na samu srž onoga što jesi i po čemu jesi to što jesi. Onoga po čemu jesmo to što jesmo. U svoj slobodi izbora i spoznavanja, pa i mijenjanja „predmeta“ (nazora, skupine…) s kojim se poistovjećujemo.

I oni i teolozi govorili su o „zaboravu (na) Boga“ – o zaboravu na izvor i temeljno počelo svega što postoji, na stvoritelja svijeta i čovjeka, na Biće, na božansku Osobu koja jedino može svemu dati puni smisao, pokazati mu put i omogućiti spoznaju svrhe života, postojanja, djelovanja i samog spoznavanja. Otkriti mu otajstvo ljubavi i utisnuti u nj pečat i jamstvo vječne vlastitosti.

I nije Bog taj koji zaboravlja na čovjeka, na svoje stvorenje, na svoje „dijete“, nego je čovjek taj koji uporno zaboravlja na svog Stvoritelja, na svoga „nebeskog Oca“. Unatoč tomu što i u samoj Bibliji imamo antropomorfnih iskaza Božje „srdžbe“ i Božjeg „dizanja ruku“, u nekim trenutcima ili razdobljima, od „izabranog naroda“, koji ga je (opet) teško iznevjerio…

I ljudi i društva prolaze kroz krize identiteta i ’zaborava’ na svoj iskon

S druge strane, život čovjekov i život zajednica i društava labilan je, krhak, nepostojan, promjenjiv, nerijetko preokretana, a svakako najčešće „šaren“ i sastavljen o različitih razdoblja, faza i stupnjeva (ne)istovjetnosti sa svojim iskonom. Osim toga, i individualna osoba i zajednica pojmljena kao „osoba“, u smislu da ima stanovitu svijest o sebi kao zaokruženoj, pa i isključivoj, zajednici, razvijaju se. Nije čovjek u ranom i kasnom djetinjstvu, u pubertetu, adolescenciji i mladosti posve isti kao onaj u zreloj dobi. No isto se zove, pa i da promijeni ime, nosi u sebi istu svijest o sebi, istu intuiciju sebe, isti doživljaj svoga jedinog i jedincatog jastva ili sebstva. Iznimke samo potvrđuju pravilo.
Problemi počinju kada se upravo na ono što je bitno – na čemu sve stoji i opstoji – počne u temeljnom pogledu zaboravljati, ili kada se na ono što je iskonsko zaboravi. Tada imamo krizu identiteta, koja je uvertira u zbrku, put prema zagubljenju, a nerijetko i vrata prema dekadenciji, degeneraciji, propasti ili kaosu.

Svima su nam u ušima riječi i stihovi popularnih pjesama odnosno parafraza psalma o „rijekama babilonskim“, na kojima „sjeđasmo i plakasmo“. U šestom stoljeću prije Krista Gospodin je dopustio da Izraelci budu masovno odvedeni u ropstvo u babilonsko kraljevstvo. To zapravo prisilno otuđenje Izraelaca od njihove domovine i od svega što im je davalo i jamčilo da budu i ostanu „svoji na svomu“, dakle identitet i slobodu – a to je u prvom redu brdo Sion na kojemu je izgrađen Jeruzalem, i Hram u njemu, s kovčegom Saveza s Bogom, s „Prebivalištem“ Božjim među njima koje je bilo jamstvo njihove slobode i ovozemaljske sigurnosti – potrajalo desetljećima. I „narod ko narod“, postupno je, u novim okolnostima, počeo gubiti svijest o sebi, ostajati bez sebe, zaboravljati na svoje izabranje i poslanje među narodima… Oni koji su tog procesa lišavanja samosvijesti bili najsvjesniji teško su takvo otuđenje proživljavali. U takvim teškim časovima psalmist je, po nadahnuću Duha Božjega, sročio poznate stihove, u Psalmu 137, nazvanom „Prognanikova pjesma“. Oni su poziv na ustrajanje u svijesti o sebi i Jamcu vlastitosti, suprotstavljanje zaboravu na ono što su Izraelci bili, što jesu i što će, u nadi, opet biti. Ti su bolni i ujedno odlučni stihovi i opomena i prisega, usuprot nepovoljnoj kobi. Evo kraćeg dijela tog psalma:

Nek se osuši desnica moja,
Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!
Nek mi se jezik za nepce prilijepi
ako spomen tvoj smetnem ja ikada,
ako ne stavim Jeruzalem
vrh svake radosti svoje!

Glavno mjerilo i glavni naputak

Posljednji stih zapravo kaže: Moja odnosno naša skupna radost ili nesretnost nije i ne smije biti glavno mjerilo niti priječiti moju i našu privrženost Jeruzalemu – svojoj domovini, od Boga „Obećanoj zemlji“! Samosvijest se mora zanavljati!

Pod riječju „Jeruzalem“ svatko može razumjeti ono što mu je najuzvišenije i najvrjednije, što je temelj njegova biti sam sa sobom, biti to što jesi, ne zaboraviti odakle dolaziš, onoga što ti je izvorište i uporište tvoje istovjetnosti sa samim sobom, sidro tvoga identiteta. Jednako osobe mogu imati svaka svoj osobni „Jeruzalem“, kao što i mi Hrvati i drugi narodi mogu pod tim simbolom razumjeti svakoj zajednici njezin navlastiti „Jeruzalem“ – izvorište i ključni simbol njezina poistovjećenja. Takvu privrženost i razloge za nju može se razumijevati i obnavljati u sebi i među sobom – unatoč svakojakim vanjskim i unutarnjim nepovoljnim stanjima, hirovitim raspoloženjima i dužim razdobljima u kojima svijest o samomu sebi u ovosvjetskim mijenama, pod okupacijama ili u ropstvima biva zatirana ili zanemarivana, zapuštena ili (polu)zaboravljena.

Hrvatsko nebo