J. Sabol: „Sretan Ti rođendan. Sretan Ti imendan“

0

 Radost i zahvalnost što smijemo još živjeti

Godinu za godinom slavimo imendane, rođendane, a da se rijetko pitamo, zašto zapravo. Zašto dakle? Većina najvjerojatnije iz običaja. Poneki zato jer očekuju darove. Neki opet zato jer se hoće malo zabaviti. Sigurno nam svima godi kada nam prijatelji i znanci iznose dobre želje; kada nam laskaju govoreći kako se nismo uopće promijenili… Sve to pobuđuje u nama osjećaj da smo nešto posebnog; da smo značajni i važni za rođendanskatortadruge – barem ovog časa – da imamo veliki ugled; da nas ljudi poštuju… Jačinu naše značajnosti i važnosti mjerimo čak time koliko čestitki smo primili poštom, koliko telefonskih poziva, kako dugo nam je ovaj ili onaj stiskao ruku izgovarajući dobre želje, prije svega za dobro zdravlje… Ništa nas ne smeta što se stalno ponavljaju iste rečenice koje znademo već napamet. Naravno, mi uopće ne sumnjamo u iskrenost svih tih poteza. Nama je tog časa samo jedno važno: da su sve te želje izrečene. Hoće li i kako će se ispuniti, to ćemo vidjeti ili nas to uopće ne zanima, jer sutra je sve to ionako prošlost. Slavljenik čak računa s time da se te dobre želje neće ispuniti. I on se zbog toga ne osjeća prevarenim. U običnom životu ne bi si baš dozvolio da ga ljudi obasipaju obećanjima, koja se ne ispunjaju. Ali na njegov imendan, rođendan to ga ipak čini sretnim.

Ovo je psihološko objašnjenje našeg slavljenja. Filozofsko ide nešto dublje pa pita koji smisao ima slaviti rođendan? Potpunog smisla ima samo onda ako zastupamo uvjerenje grčkih filozofa – Silenosa, Sofokla, Euripida – da bi za nas bilo najbolje da se nismo uopće rodili, i, jer smo ipak došli na svijet da što prije iz njega odemo. Umrijeti je, dakle, bolje nego živjeti? To bi značilo da mi svake godine slavimo rođendan zbog toga jer nas taj dan podsjeća na to da smo opet za jednu godinu bliži tom tako željenom odlasku iz ovoga svijeta. To treba proslaviti s čestitarima koji nam na toj sreći čestitaju. Kako cinički! A što ako slavljenik hoće dalje živjeti, i ako je žalostan zbog sjećanja što je za godinu dana stariji i time bliži smrti? U tom slučaju je zaista besmisleno i k tome neljudski sudjelovati na slavljenju rođendana, imendana (shvaćen kao duhovno rođenje). No, iskreno rečeno, zar zbilja slavimo rođendan radi toga jer smatramo da je za nas najbolje da ovaj život što prije prođe? Nije li radije istina da žalimo što je život tako kratak?

Bilo kako bilo, jedno je sigurno: rođendan stoji stvarno u vezi sa smrću, ali ne kako naslućujemo ovog časa. Najprije kažimo banalnu istinu: naš život mora završiti smrću, svejedno hoće li se to dogoditi za 5, 10, 40, 80… godina. Kod te pomisli nam mnogo toga postaje sporedno. Jedino život kao takav nam postaje dragocjenim. Iz filozofske mementomoriperspektive, dakle, postoji jedini razumni razlog slaviti rođendan u tome da tog dana intenzivno mislimo na konac života, ali ne da budemo zbog toga potišteni, nego da se još dublje radujemo što smijemo živjeti. Kad bi bilo prirodno da smrt ne spada u naš život, ne bismo rođendane uopće trebali slaviti. Čestitari nam, dakle, dolaze da se s nama vesele što smo još na životu. Lijepo! Zar ne bismo trebali takvo slavlje prirediti više puta, mnogo puta u godini, a ne samo jedanput za rođendan? Ali kako bi onda izgledao naš život od stalnog slavljenja i čestitanja? Vjerojatno bi nam u tom slučaju misao na smrt pomogla da lakše podnosimo dosadu stalnog slavljenja i čestitanja.

Kod imendana stvari stoje malo drukčije. Sjećamo se našeg nebeskog zaštitnika, koji već živi na drugom svijetu, kamo ćemo i mi doći: u nebo. Nažalost, i to nam je moguće samo po smrti!

Kako god okretali: ozbiljnog i radosnog života bez „memento mori“ – bez sjeti se čovječe da ćeš umrijeti – nema! Dobro je znati i ovo: Sutra – nakon slavljenja rođendana – je prvi dan našeg još preostalog života. Utješno jer je to prilika da započnemo iz nova naš život: s novom snagom i voljom činiti dobro.

dr. Josip Sabol/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara