Zdravko Gavran: Europska unija ne može biti (geo)politička sila!

0

Želi li biti geopolitički važan igrač, Europska unija morala bi postati – država! No kako to apsolutno nije moguće, preostaje opcija koju elite i vladajuće strukture i dalje ne žele priznati. Ona bi bila: odustajanje od fikcije o „zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici“ EU-a, o „europskoj suverenosti“ i „strateškoj autonomiji“. I ne samo to, nego i odustajanje od EU-a kao geopolitičkog čimbenika, u korist ulaska zainteresiranih država članica u nove oblike vojno-sigurnosne suradnje ili povezivanja, unutar NATO-a ili (i) izvan njega. Europskoj uniji, da se od nje ne bi očekivalo nemoguće, a s obzirom na sve  jače unutarnje razdore, nužno je reduciranje na izvornu ideju (labavije) „europske ekonomske zajednice (EEZ)“ suverenih država, i to ne kao isključive forme u odnosu recimo na transatlantske, transmediteranske ili europsko-azijske aranžmane. Pritom treba očuvati pozitivno potvrđene sadržaje kao što su tri slobode kretanja (ljudi, roba i kapitala), opći okvir Europe kao baštinice zapadne kulture, dosegnute standarde na području dostojanstva ljudske osobe i zaštite ljudskih i kolektivnih prava te načelo uzajamnosti i solidarnosti. Trebalo bi u europskoj zajednici narodā obnoviti onu zdravu (kršćansko-humanističku) liniju europske kulture koja je prethodila EU-u. Istodobno, trebalo bi odustajati od „kulture smrti“ (sv. Ivan Pavao II.) – koja je opsjela Uniju, njezin duh i um, aksiologiju i etiku, izobličivši „sliku“ o čovjeku i Bogu, o prokreaciji, braku i obitelji, o narodu, tradiciji i identitetu, i o dubljem smislu svega. Europa bi morala obnoviti vlastito razumijevanje same sebe i svoje povijesti – u eshatološkoj perspektivi, te realističnu spoznaju o vlastitu mjestu i ulozi u globalnomu svijetu koji se upravo (pre)oblikuje.

Kako se svjetska krizna žarišta nižu jedno za drugim tijekom posljednjih gotovo triju desetljeća postojanja Europske unije kao političke zajednice, svaki put pokazuje se iznova i gotovo odreda da EU ne uspijeva biti imalo važniji igrač, sila i međunarodni čimbenik koji bi imao bitno značenje za rješavanje bilo koje daleke ili bliže geopolitičke krize u svijetu.

Europska unija postoji 28 godina

Na Sve svete, 1. studenoga ove godine, napunit će se naime 28 godina od stupanja na snagu Ugovora iz Maastrichta, kojim je stvorena Europska unija. Dotad su postojale tri Europske zajednice: ekonomska zajednica te zajednica za ugljen i čelik i ona za nuklearnu energiju. Na službenim stranicama Europskog parlamenta na hrvatskom jeziku

Ugovori iz Maastrichta i Amsterdama

čitamo da su „Ugovorom iz Maastrichta izmijenjeni (su) prethodni europski ugovori i stvorena je Europska unija koja se temelji na tri stupa: Europskim zajednicama, zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici (ZVSP) i suradnji u području pravosuđa i unutarnjih poslova (PUP).“ Tomu da dodaje i ovo: „Povodom proširenja Unije, Ugovorom iz Amsterdama uvedene su potrebne izmjene kako bi se osiguralo učinkovitije i demokratičnije funkcioniranje Unije.“

U članku o Europskoj uniji svjetski ugledne enciklopedije Britannica čitamo pak (u prijevodu na hrvatski) ovo:

„EU je bio stvoren putem Ugovora iz Maastrichta, koji je stupio na snagu 1. studenoga 1993. Ugovor je bio skrojen tako da pospješi europsko političko i gospodarsko integriranje putem stvaranja jedinstvene valute (euro), ujedinjene vanjske i sigurnosne politike i zajedničkih građanskih prava te unaprjeđivanjem suradnje na područjima useljavanja, azila i pravosudnih pitanja. EU-u je 10. prosinca 2012. dodijeljena Nobelova nagrada za mir, kao znak priznanja naporima te organizacije da promiče mir i demokraciju u Europi.“

Neučinkovitost „europske vanjske i sigurnosne politike“ u Europi i na Bliskom istoku

Ponosna Unija osjećala se tada u zenitu snage i moći, a njezini dužnosnici s podosta samouvjerenosti i arogantnosti držali su se prema susjedstvu i mnogim drugima. No zlobne i neposlušne sile ovoga, a valjda i onoga svijeta, koje nikada ne spavaju, potrudile su se da prije proteka manje od jedne godine od primitka „Nobela“ Unija doživi prvu neugodnu, zvučnu i dalekosežnu pljusku. Na njezino veliko iznenađenje, tadašnji ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič odbio je u studenomu 2013. potpisati Sporazum o suradnji i pridruživanju s EU-om, čuvajući postignutu razinu odnosa s Rusijom, što je izazvalo velike prosvjede, u koje su i EU i SAD što javno, što tajno uložili velika sredstva i angažirali velike snage. No umjesto da se ciljanim svrgavanjem Janukoviča putem (ne)nasilnih demonstracija politička orijentacije u Kijevu promijeni, Ukrajini se s njegovim svrgavanjem 22. veljače 2014. dogodila ruska okupacija Krima, građanski rat u istočnim područjima i odmetništvo Donbasa, uz punu rusku vojnu i logističku potporu odmetničkim (’krajinskim’) snagama.

Europska unija nije do danas, skupa sa SAD-om, uspjela ni prisiliti Rusiju da vrati Krim ni to da se odmetnuti Donbas reintegrira u ukrajinski pravno-politički sustav ni da faktično bude vraćen pod vrhovništvo Kijeva.

Ta događanja nisu ni u kakvoj svezi s time što je 1. srpnja te godina Hrvatska, nakon mukotrpnih nastojanja i velikih, pa i ponižavajućih ustupaka tijekom prethodnih 15 godina, napokon primljena u članstvo Unije. Isto tako, s ulaskom Hrvatske u članstvo nema ništa zajedničko ni druga velika kriza, ona u Siriji, gdje je godinu dana prije spomenute dodjele Nobelove nagrade započeo građanski rat.

Upravo na primjeru Sirije najbolje se vidi učinkovitost „europske vanjske i sigurnosne politike“. Najkraće rečeno, nakon ustanka protiv Assada g. 2011., žestokog odgovora njegova režima te eskalacije nasilja i kršenja ljudskih prava, EU je žurno suspendirao bilateralnu suradnju sa sirijskom vladom i zaledio nacrt sporazuma o pridruživanju s njom. Suspendirao je otad i sudjelovanje sirijskih vlasti u regionalnim programima. Europska investicijska banka suspendirala je sve zajmove i svu tehničku pomoć Siriji. EU je tu zemlju, nasuprot njezinoj legalnoj vlasti, udario i ciljanim sankcijama, koje je zatim proširivao, kao što je embargo na oružje, zaleđivanje imovine i zabrana putovanja za dužnosnike vlasti, te naftni embargo. Još neko vrijeme, do prosinca 2012., u Damasku je ostalo diplomatsko izaslanstvo EU-a, a i ono je tada povučeno. EU je tog istog prosinca prestao priznavati Asadovu vlast u Damasku, a priznao Nacionalnu koaliciju sirijskih revolucionarnih i opozicijskih snaga kao „legitimne predstavnike“ sirijskog naroda.

EU je polazio od dviju sasvim pogrješnih i ideologijski zaslijepljenih pretpostavaka

EU je u takvoj svojoj politici polazio od dviju sasvim krivih, pogrješnih i ideologijski zaslijepljenih pretpostavaka.

Prva je bila ta da su „Asadu dani odbrojeni“. A nisu bili odbrojeni, nije sada bitno kako i zašto, svi već znaju kako i zašto. On je i dalje legalni predsjednik države u Damasku, druge vlasti ni vlade ni ustaničkog pokreta koji bi EU mogao priznavati nema na obzorju, nitko više i ne spominje tada priznatu „Nacionalnu koaliciju sirijskih revolucionarnih i opozicijskih snaga“ – unatoč tomu što EU već devet godina Asadovu vlast u Damasku ne priznaje.

Druga kriva pretpostavka bila je tada da su protivnici Asada uistinu demokratski, prozapadno i humanistički orijentirani ljudi i skupine, kako se tada općenito zaludno mislilo dok su na Zapadu pjevali idiotske hvalospjeve „Arapskom proljeću“ kao valu demokratizacije arapskog svijeta po zapadnoj mjeri i ukusu.

Bilo je, naravno, i prozapadno i doista demokratski orijentiranih Sirijaca, osobito onih obespravljenih, potlačenih i zlostavljanih; no daljnja zbivanja pokazala su da je iza svega stajala zločinačka snaga onoga što se uskoro očitovalo kao „Islamska država Sirije i Levanta – ISIL (Da’esh)“. Ta snaga i taj mentalitet i ideologijsko-politički i oružani pokret nisu imali ništa zajedničko ni za zapadnim ni s europskim vrijednostima i predodžbama. Ipak, dok se nije uvidjelo da je tako, mnogo zapadnih i europskih, pa i hrvatskih sredstava, dakle i oružja, odaslano je Asadovim protivnicima. Sve to završavalo je u rukama opasnih terorističkih i vojnih skupina. EU i SAD faktički su pomogli opremanje, naoružavanje i uvježbavanje užasno okrutnih i protuzapadnih boraca – islamista, džihadista, isilovaca, al-kaidovaca, zovimo ih kako hoćemo.

Da se nije vojno angažirala Rusija, tko zna kako bi danas izgledali Bliski istok, sjeverna Afrika i dijelovi Europe

Unatoč svim svojim politikama i nizu odluka i „strategija“, EU nije znao niti imao čime zaustaviti divljanje sunitsko-selafijskog ekstremizma u Siriji i u široj regiji Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Ni skupa sa SAD-om nije uspijevao zaustaviti širenje područja pod vlašću borbenoga i ekstremnog islamističkog pokreta čije su snage bile već doprle nadomak Damasku i koji je proglasio „kalifat“ – „Islamsku državu“, u čije su željene buduće granice već bili ucrtani i znatni dijelovi Europe. Ne, Europska unija nije znala što bi ni kako bi, SAD se – iako vojno prisutan i aktivan – planski držao dosta rezervirano i suzdržavao se od izraženijega vojnog angažmana, podupirući Kurde, iz geopolitičkih razloga, naravno, osim u susjednom Iraku, kamo se „Islamska država“ isto tako bila opasno proširila. Da se nije vojno uplela i snažno agnažirala Rusija, islamisti bi bili zauzeli Damask i veliko je pitanje koliko bi u drugim zemljama bio ojačao džihadistički tsunami i kako bi Bliski istok, sjeverna Afrika i dijelovi Europe danas izgledali.

Gdje sve EU nije (bio) geopolitički učinkovit!

Moglo bi se nabrajati i druge države u kojima EU nije uspijevao biti učinkovit kada bi one bile pogođene teškim krizama, a u stvaranju tih kriza nerijetko je i sam EU sudjelovao, ako ne formalno, a ono njegove najjače države članice. Uzmimo za primjer Egipat i Libiju, dometnimo Alžir, pridodajmo i opću nemoć spram građanskom i zamjenskom ratu u Jemenu, zemlji već godinama pogođenoj užasnom ratno-humanitarnom katastrofom. Primijetimo i to da EU ne uspijeva svojim politikama i sankcijama ništa promijeniti ni u „bliskoistočnom mirovnom procesu“, u smislu ostvarenja proklamiranoga „dvodržavnog rješenja“ za židovski odnosno palestinski narod. Isto tako, unatoč svim europskim naporima u potpori sklapanja, provedbe i obnove, nakon Trumpova raskida, nuklearnog sporazuma s Iranom (JCPOA), željeni ishod najmanje ovisi o Europskoj uniji. Ovisi o Teheranu, donekle o Washingtonu, Moskvi i Pekingu, a o Bruxellesu u svakom slučaju najmanje.

Europska unija davala je dvadeset godina potporu NATO-ovoj misiji odnosno vojnoj intervenciji i civilnoj misiji u Afganistanu, a velika većina država članica imala je ondje i svoje vojnike,  instruktore, tehničare, stručnjake, humanitarce i nevladine organizacije te materijalno potpomagala obnovu društva po sekularističkim zapadnim mjerilima. Naposljetku, čitav se taj projekt (ateističke) demokratizacije i unutarnje „ozdravljenja“ i oporavka Afganistana urušio, a zapadne su se snage povukle. Afganistan se sada najednom pokazuje kao izrazito važna zemlja za kontrolu srednje Azije i za šire geopolitičke i ostale odnose. Europska unija ne može pak ni na koji način na zbivanja unutar Afganistana ni u široj srednjoazijskoj regiji utjecati. Dok se prema Afganistanu aktivno postavljaju i s novom, talibanskom vlašću ulaze u razne, krupne i dalekosežne aranžmane ulaze supersile Kina i Rusija te regionalne sile Indije, Pakistan, Iran i Turska, Europska unija nije ondje nikakav geopolitički faktor. Predaleko je ona, a i sama ne zna kako, kojim polugama i na kojim to realnim osnovama ostvarivati makar neki postotak svog interesa u onomu što se ondje događa, a što je jako važno za sigurnosnu, političku i ekonomsku ’arhitekturu’ svijeta.

Ukratko rečeno, EU se i na području svoga  tzv. Istočnog partnerstva (Ukrajina, Moldova, Bjelarus, Gruzija, Armenija, Azerbajdžan), i prema Rusiji, i spram Arktiku, i u državama tzv. Zapadnog Balkana (BiH, Crna Gora, Srbija…), i na području svoga tzv. Južnog susjedstva (južni Mediteran) i na područjima Bliskog, Srednjeg i Dalekog istoka te Srednje i Jugoistočne Azije odnosno Indijskog i Pacifičkog oceana ne pokazuje niti se dokazuje kao važan geopolitički čimbenik. I to unatoč i usprkos izjavi na početku mandata sadašnje predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen da će ova njezina biti „geopolitička Komisija“ („geopolitičko Povjerenstvo“)!

I zapadnoj „dubokoj državi“ otvaraju se oči

Nije stoga čudno da i u uvelike blaziranoj zapadnoj glavnostrujnoj javnosti sve češće nailazimo na takve neugodne spoznaje i na kritičke ocjene o geopolitičkom značenju i ponašanju Unije. Jedna od takvih, a navodimo ju kao samo jedan primjer, iznesena je u komentaru „Zašto Europa ne igra nikakvu strategijski važnu ulogu u Indo-Pacifiku“ što ga je švicarski dnevnik Neue Zürcher Zeitung (neslužbeno glasilo zapadne „duboke države“, Bretton-Woodskog financijskog poretka, Svjetskoga gospodarskog foruma iz Davosa, zagovornik europskih integracija i ujedno neupitni bastion „liberalne demokracije“ i sekularističkoga, ateističkog društva sjeverozapadnoeuropskog tipa) objavio 4. listopada iz pera Alfreda Gerstla.

https://www.nzz.ch/meinung/warum-europa-keine-strategisch-bedeutende-rolle-im-indopazifik-spielen-kann-ld.1646783?reduced=true

Komentator komentira nedavno predstavljenu strategiju za suradnju s dinamičnom i prevrtljivom regijom Indo-Pacifika, primjećujući da je u njoj „iznenađujuće malo vizije i ambicija“, dok Bidenova vlada prelazi s riječi na djela, osobito iznenadnom najavom novoga sigurnosnog pakta s Velikom Britanijom i Australijom (Aukus), pri čemu je posve zaobišla i ignorirala Europsku uniju i njezine države članice. Nabraja dosadašnje oblike suradnje SAD-a s Velikom Britanijom, Australijom, Novim Zelandom, i Kanadom, primjerice u razmjeni informacija tajnih službi u okviru sporazuma Five Eyes. Zatim spominje i  najnoviju kvadrilateralnu suradnju (Quad) SAD-a, Australije, Japana i Indije, a nagoviješta i da bi Biden sljedećih mjeseci mogao ispraviti Trumpovu suspenziju Obamina (ekonomskog) Transpacifičkog partnerstva (TPP), koja je svakako bila velika Trumpova grješka zato što su njome ostavljene na cjedilu brojne tamošnje zemlje koje ne žele ni kineski kišobran ni kinesku hegemoniju.

Nasuprot svima njima, Kina je s određenim zemljama na sjeveroistoku i jugoistoku Azije u studenomu 2020. (u doba drugog vala covid-19) sklopila gospodarski sporazum RCEP (Regional Comprehensive Economic Partnership), dok i dalje razvija Pojas i put, najveći infrastrukturni projekt povezivanja na svijetu, čime jača i svoj geopolitički utjecaj. U takvoj situaciji brojne manje ili slabije zemlje u jugoistočnoj Aziji postupaju oprezno, držeći se strategije dvostrukog osiguravanja: Malezija, Filipini, Singapur i Vijetnam u sigurnosnoj politici surađuju s Washingtonom, dok ekonomski pokušavaju profitirati od ekonomske snage Kine i time  ne navlačiti na sebe njezin političko-ekonomski gnjev, kakav je nedavno na svojoj koži iskusila Australija. Surađuju ekonomski i s drugim zemljama, pa tako i s Njemačkom, Francuskom i Britanijom. Tako ujedno izbjegavaju strategijski se odlučiti i neopozivo svrstati uz SAD protiv Kine, ili obrnuto.

U takvoj situaciji, smatra komentator, Europska bi unija i ondje dobro došla kao još jedan partner i na planu sigurnosti odnosno održavanja ravnoteže političko-vojne moći. No EU se, primjećuje člankopisac, u svojoj strategiji „fokusira“ na „ulogu gospodarskog partnera i partnera u razvoju“, što je premalo i što ne omogućuje trajan utjecaj na oblikovanje poretka u tamošnjoj regiji. Osim toga, EU sa svojom strategijom kasni; njezine države članice Francuska, Njemačka i Nizozemska još su prošle godine razradile svaka svoju indo-pacifičku strategiju, u kojima se zauzimaju za jačanje multilateralnog poretka utemeljenog na propisima, za slobodu plovidbe i za jači angažman Europe, pa i onaj vojni. No EU (u kojem su njih sve tri, i to kao vodeće sile!) za svim tim i dalje bezvoljno kaska, zaostajući sada i za vlastitim nacrtom kineske strategije iz ožujka 2019. u kojoj je Kinu s pravom nazvao partnerom i – prvi put – sistemskim suparnikom.

Naravno, EU u svojoj strategiji „samouvjereno“ ističe zauzimanje za vlastite vrijednosti i dijalog s Kinom koji se temelji na vrjednotama, uključujući demokraciju i ljudska prava, te klimatske promjene, tehnologiju i cjepiva, ali ne navodi izričito i sigurnosnu politiku. Strategija je osobito manjkava kad je riječ o vrućim točkama na kojima u svakom trenutku može početi rat: o Sjevernoj Koreji, Tajvanu i Južnom kineskom moru.

„To što nisu jače (vojno) prisutni u Južnom kineskom moru, koje je jako važno za svjetsku trgovinu i regionalnu sigurnost, jasan je znak slabosti Europljana. Bez vlastite vojne moći, EU drugi doživljavaju kao simpatičnog aktera u čiju se pomoć u slučaju sukoba ne bi mogli doista pouzdati… Da bi igrala jaču ulogu na Indo-Pacifiku, Europskoj uniji nedostaju ne samo vojna sredstva, nego i ambicije. Ali stavljanje sebe u gospodarski definiranu sporednu ulogu možda odgovara i realističnoj spoznaji vlastite nedostatnosti. Što god bilo razlogom za formulacije bez vizije u strategiji za Indo-Pacifik, čini se da će EU i dalje ostajati samo gledatelj u nadmetanju SAD-a i Kine za moć i utjecaj na Indo-Pacifiku“, zaključuje komentator NZZ-a.

Što iz svega rečenoga proizlazi?

Iz svega rečenoga proizlazi spoznaja da Europska unije nije u stanju biti ozbiljan geopolitički igrač. Zašto? Zato što snažnim geopolitičkim igračima mogu biti samo snažne države, a ne savezi ili organizacije država. Savez ili organizacije država mogu samo poslužiti jednoj, dvjema, trima u njima vodećim silama da si podboče, povećaju i ojačaju vlastitu vojnu, ekonomsku i geopolitičku moć i interes. Pogleda li se što se tijekom posljednjeg desetljeća događa u svijetu, vidjet će se da jača uloga pojedinih država, i to država koje su u ponečemu vrlo jake i koje vode jaki vođe, autoriteti ili autokrati. Dovoljno je navesti Kinu, Rusiju, Iran, Tursku, Sjevernu Koreju, Azerbajdžan i Egipat kao ogledne primjere. A o tomu da EU više ne može gotovo nikomu imalo jačemu nametati modele uređivanja unutarnjih odnosa, kriterije demokracije, „zajedničkih vrijednosti“ i vanjskopolitičkog ponašanja, to je valjda već i najokorjelijim eurokratima i liberalnim utopistima postalo već posve razvidno. Samo što to mnogi ne žele javno priznati, zato što bi takvo priznanje imalo za posljedicu urušavanje ili temeljito redefiniranje silno razgranatih i skupih europskih struktura, od kojih jako dobro žive mnogi pripadnici europske elite i mnoge institucije, crpeći parazitski golema sredstva za proizvodnju svojih maglovitih, utopijskih i beskorisnih proizvoda i usluga.

Želi li biti geopolitički važan igrač, Europska unija morala bi postati – država! No kako to apsolutno nije moguće, preostaje opcija koju elite i vladajuće strukture i dalje ne žele priznati. Ona bi bila: odustajanje od fikcije o „zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici“ EU-a, o „europskoj suverenosti“ i „strateškoj autonomiji“. I ne samo to, nego i odustajanje od EU-a kao geopolitičkog čimbenika, u korist ulaska zainteresiranih država članica u nove oblike vojno-sigurnosne suradnje ili povezivanja, unutar NATO-a ili (i) izvan njega. Europskoj uniji, da se od nje ne bi očekivalo nemoguće, a s obzirom na sve  jače unutarnje razdore, nužno je reduciranje na izvornu ideju (labavije) „europske ekonomske zajednice (EEZ)“ suverenih država, i to ne kao isključive forme u odnosu recimo na transatlantske, transmediteranske ili europsko-azijske aranžmane. Pritom treba očuvati pozitivno potvrđene sadržaje kao što su tri slobode kretanja (ljudi, roba i kapitala), opći okvir Europe kao baštinice zapadne kulture, dosegnute standarde na području dostojanstva ljudske osobe i zaštite ljudskih i kolektivnih prava te načelo uzajamnosti i solidarnosti. Trebalo bi u europskoj zajednici narodā obnoviti onu zdravu (kršćansko-humanističku) liniju europske kulture koja je prethodila EU-u. Istodobno, trebalo bi odustajati od „kulture smrti“ (sv. Ivan Pavao II.) – koja je opsjela Uniju, njezin duh i um, aksiologiju i etiku, izobličivši „sliku“ o čovjeku i Bogu, o prokreaciji, braku i obitelji, o narodu, tradiciji i identitetu, i o dubljem smislu svega. Europa bi morala obnoviti vlastito razumijevanje same sebe i svoje povijesti – u eshatološkoj perspektivi, te realističnu spoznaju o vlastitu mjestu i ulozi u globalnomu svijetu koji se upravo (pre)oblikuje.

 

Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara