H. Hitrec: “S reči na dela” iliti Hrvati su u stvari Srbi koji su se bili malo separirali, al ne će dugo

0

 Početkom listopada 2021.

Listopad. Ima li tko na svijetu ljepše nazive za mjesece u godini od Hrvata, u skladu s prirodom i njezinim mijenama. Nema. Hrvatsko nazivlje za mjesece ima miris zemlje, biljaka i ljudskoga rada, pa gotovo da i ne treba objašnjenja, osim možda ožujka koji je nazvan po pivu, ha. Pa ipak mnogi Hrvati i Hrvatice zadnjih Hitrecdesetljeća, kada se hrvatski jezik ionako stao dramatično kvariti tupavim balkanštinama, očito ne znaju hrvatsko nazivlje ili im je teško dosjetiti se, ali zato znaju brojati do dvanaest pa govore prvi mjesec, drugi mjesec, treći i tako dalje. Velikih teškoća, ako i slučajno pogode naziv mjeseca, imaju s danima u mjesecu, pa se tako jedna epizoda jugoslovenske nizanke o NDH zove – 10. travanj. Što bi značilo da u godini postoji deset mjeseci koji se, svi, zovu travanj. Ali ne, postoji samo jedan travanj, a jedan od dana u travnju je deseti, pa se, znači, piše (i govori) 10. travnja. Nije slučajno da autori (i HTV koji propušta takve i slične proizvode niske razine) ne znaju što bi trebali znati jer ni hrvatski jezik ni hrvatsku povijest ne poznaju ili ju prepoznaju samo kao niz ispada, afera, skandala, zločina, ekstremizama, radikalizama, terorizama, separatizama i biciklizma.

Ne ću se u ovoj kolumni dalje osvrtati na rečenu seriju jer aktualni zagrebački slučaj s otpadom kazuje da je riječ o teškom problemu, a ja volim lakše teme. Bit će još prilike. Dežurni analitičari iz mainstreama još šute, zgranuti, i čekaju mig politike koja takve proizvode izravno ili neizravno financira, pa će onda nešto nemušto napisati, u smislu naputaka iz odgovarajućih resora. Dotle ćemo, jer je serija duga i mračna, tjednima i tjednima slušati glas jednoga od jesenautora, glas kojega se sjećamo iz žurnala prikazivanih prije filmova u kinodvoranama, žurnala snimljenih u Beogradu i distribuiranih u sve republike i autonomne pokrajine komunističke Jugoslavije.

Velim, ne ću se time baviti jer je listopad možda najljepši mjesec u godini, obojeni mjesec. Uživajmo u koloriranim šumama (za razliku od koloriranog “Maloga mista”) dok ne dođe studeni i poskupi grijanje. Živimo u lijepoj, stabilnoj i sigurnoj zemlji koja se doduše trese, imamo benzina na crpkama, a ne kao Englezi kojima je sada kao nama osamdesetih prošloga stoljeća kada smo u redovima čekali kap goriva i šutke galamili protiv komunističkih vlastodržaca. Na neobičan se način ostvaruje ona da će (plus Amerika) i Engleska biti zemlja proleterska, sa svim čarima nestašica, sve do sapuna. A da se doista događaju čudne stvari, kazuje vijest da se susjedna zemlja u koju smo putovali i kupovali tih osamdesetih, a i poslije, djelomice povampirila, to jest Graz kamo smo hitali u doba jugoslavenskoga komunizma kao u najbliže kapitalističko odredište. U Grazu je sada zavladala komunistička partija koja se divi ni manje ni više nego Titu, svjetski priznatom zločincu koji je genocid nad Hrvatima započeo upravo u tom dijelu Austrije, a zatim nastavio u Sloveniji, Hrvatskoj i nadalje. No krasno, s ogradom da je riječ vjerojatno o izoliranom karitativnom incidentu na austrijskoj političkoj sceni, ali je točno da se austrijska politika u povijesti uvijek nekako brusila na Hrvatskoj i Hrvatima, na njihovim nevoljama, odsijecala glave hrvatskim velmožama ili vodila hrvatskoga čovjeka u svoje ratove, germanizirala i podilazila njihovim neprijateljima, na kraju dala svijetu Adolfa, a sada se, eto, u Grazu barem regionalno zaljubila u Tita, izazvavši radosno uzbuđenje među hrvatskim, posebno bedžzagrebačkim, ljubiteljima navodno kumrovečkoga Ambroza, pa će jugonostalgičari i slični bolesnici hrliti iz kapitalističke Hrvatske u komunistički Graz, sve obratno nego nekad u osamdesetima. Njima je ova, vanjska pomoć, dobro došla i dobrodošla budući da su ostali vjerni Jugoslaviji i njezinu simbolu, to jest velikoj Srbiji i protuhrvatskom jugoslavenstvu. Takvi su se, nije novost, ubacili u sve hrvatske institucije i ruju li ruju na svim poljima, pa i jezičnom koje bi rado vratili u godine kada se hrvatski jezik nije smio spominjati, kao da ga nema. Živoga ga pokopali. Njima godi nova etapa srbijanskoga i srpskog uopšte odnosa prema hrvatskom jeziku, to jest odnosa više i nema jer je konačno zaključeno da taj izmišljeni jezik ne postoji, nego Hrvati nazivaju srpski jezik hrvatskim imenom, nazivaju ga tako potpuno nepovijesno, neprikladno, nakaradno, neznanstveno odnosno nenaučno. Krug je zatvoren, od starih tvrdnja da su Hrvati ukrali jezik Srbima, preko dugotrajnih smicalica sa srpskohrvatskim te hrvatskim ili srpskim ili BHS, sada je Srbija odlučila prekinuti tu igru skrivača i jasno izreći ono što joj je uvijek bilo na vrhu jezika: hrvatski jezik ne postoji, što znači da ne postoji ni hrvatski narod, Hrvati govore i pišu srpskim jezikom, daklem je sve srpsko i jezično i teritorijalno barem do Sutle, a Hrvati u stvari Srbi koji su se bili malo separirali, al ne će dugo. S riječi na djela, tako se i zove udžbenik iz kojega uče mladi Srbijanci, a valjda i mladi Srbi u Vukovaru i drugdje.

O novoj staroj srbijanskoj bolesti uma, duše i znanosti, izvijestila je “Hrvatska riječ” (hrvatska!), glasilo vojvođanskih Hrvata, jerbo se hrvatski veleposlanik u Beogradu ne bavi takvim tricama, a stvari ne prate ni resori u Hrvatskoj. Srbijanski ambasador u Zagrebu, ako ga ima, nije pozvan na raport, nema nota, nema izjava predsjednika ni Hrvatski jezikpremijera. Uostalom i zašto bi: prvi i isti zaključak u 21. stoljeću, da Hrvati ne smiju jezik nazivati svojim imenom, pojavio se ne u Srbiji, nego u Hrvatskoj koja je iz državnoga proračuna sufinancirala knjigu “Jezik i nacionalizam”, a Srbijanci se sada samo šlepaju, kaskaju. (Kada sam u ime HKV-a tužio ne autoricu Snježanu Kordić, nego odgovarajuće ministarstvo, tužbu je odbacio DORH. Tu ste priču već mnogo puta čuli, ali i zaboravili, no ne ću se umoriti ponavljajući.) Nekako istodobno, ako se dobro sjećam, pojavila se Hrvatska književna enciklopedija Leksikografskoga zavoda u Zagrebu, ne u Beogradu, u kojoj nema natuknice Hrvatski jezik (gl. urednik Visković), čime je potvrđeno da hrvatski ne postoji, jer da postoji onda bi valjda ušao, nešto bi se o njemu natuknulo. Malo zatim potpisivao se diljem bivše, krepane Jugoslavije neki papir o zajedničkom jeziku, a potpisali su ga i vrli muževi iz Hrvatske, štoviše s Filozofskog fakulteta, štoviše i kroatisti, Bože moj veliki, nikada se ne ćemo riješiti idiota.

Udžbenik “S reči na dela” odobrio je Zavod za unapređenje vaspitanja, znači državni zavod, znači država Srbija, što je u hrvatskom tisku ipak zabilježeno i čak nazvano skandaloznim. No kako se država Hrvatska nije oglasila, preostaje očito jedino da Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom izbaci hrvatski jezik iz Ustava, a Zavod za vaspitanje iz Beograda uspostavi regionalnu jurisdikciju nad vaspitanjem Hrvata. Ionako u Hrvatskoj hrvatski jezik slabo prolazi, nema ni zakona o hrvatskom standardnom jeziku, pa svatko može raditi što hoće, a Beograd bi ipak uspostavio kakav-takav red.

Kad smo pri tomu, jedna minijatura: razgovara voditelj s HTV-a s jednim pametnim čovjekom iz Prištine, koji dobro Kosovo Srbijagovori hrvatski. Pa kako su povodi nedavnih nemira na srbijansko-kosovskoj granici registarske pločice, tako taj kojemu nisam zapamtio ime i govori o pločicama. Ne o tablicama. Dan poslije reporter ili što već iz Hrvatske govori o tablicama, a ne o pločicama. Pa ništa, idemo studirati hrvatski u Prištinu. Kosovo se, inače, postavilo kako treba, a na pitanje o granici s Albanijom najviši njegov predstavnik izgovara “bogohulne” rečenice: da je sadašnja granica jugoslavenska i srbijanska, a ne kosovska. Eto, posvuda stvari postaju jasnijima. Balkansko se bure u zadnjim mjesecima puni barutom, slučaj Crne Gore tinja, hrvatsko je pitanje u BiH neriješeno i nema naznaka da bi ne samo to nego i sve drugo u čudovišno skrojenoj državi bilo na dobrom putu. Izetbegovićev dolazak u Zagreb i susret s Milanovićem ništa ne pomaže, naravno, a Mesićeva asistencija probudila je sjećanja na vrijeme kada je dvostruki upućivao bh Hrvate u (na) Sarajevo. Tu “politiku” analitičar Gjenero naziva odličnom. Da ne povjeruješ.

Dotle u Hrvatskoj vlada metež slijeva i zdesna, SDP se pokušava pribrati ili umrijeti, a hrvatska desnica sabrati i oživjeti ujedinjena pod Suverenistima, što je, kažu, tek prvi korak. Iz vladajuće stranke (koalicije) samo gledaju, podsmješljivo, sigurni u sigurnoj zemlji – oni su svoju ni desno, ali lijevo “agendu” plus SDSS nametnuli Hrvatima, godinama minuciozno, ali odlučno odstupajući od izvora i Tuđmana. Ilustracija: u utorak ili srijedu, ne sjećam se, Tuđmanaktualni predsjednik ni desno, ali lijevo stranke daje izjavu valjda u središnjici. Krupni plan. Iza se vide neke riječi na velikom plakatu (“je bitno”), u redu. Ali plakat prekriva tri četvrtine velike fotografije Franje Tuđmana. Slika govori više od tisuću riječi, kaže se s pravom. Lijepo je ipak da je od Franje ostala jedna trećina. Toliko i od tuđmanista koji su ponešto nepoćudni, zastarjeli i valjda nepotrebni u ovo doba digitalizacije. Primitivci jedni, zajedno sa mnom. To što smo ovima koji su puno, puno poslije došli iz zagonetne političke nigdine, baš mi primitivni bez mobitela i računala početkom devedesetih stvorili (a branitelji obranili) državu i položaje na koje su naknadno sjeli, naknadnicima ne znači ništa. Ilustracija: događaj koji sam htio prešutjeti ali ne ću, svojedobno otkrivanje spomenika Franji u izvedbi Kuzme Kovačića. Zovu mene u pisanoj formi s dvije adrese, utemeljitelja pokreta i grada Zagreba, pa ja dođem. Ali me ne puštaju, nema me na popisu, kaže žandar na ulazu u ograđeni prostor. Inzistiram, ali ne pomaže. Nema me, izbrisan. Žbir u civilu histerično počne vikati, maknite se, vrišti uljudno, policajac u blizini pipka po pištolju. Tako je bilo, a gdje su svi oni bili kada smo se Franjo i ja sastajali u zabitim kavanama, slični žbiri čitali novine, valjda s rupama. Prolazi vrijeme, to je, prošla su vremena kada smo mi bili suverenisti. Neka, još će toga biti, još će se mnogo toga zbiti, kolo od sreće uokoli…. itd veli Gundulić.

Dotle će nas cenzurirati. Malo-pomalo puzajuća se cenzura uvukla u medije, a “procesu” je pripomogla i velepošast o kojoj se može pisati samo sa stožernih visina i uputa, svaki disonantan glas koji dolazi od zdravoga razuma sve cenzuramanje dolazi do publike koja već i sama vidi da tu nešto grdno nije u redu, da se neki podatci skrivaju i prikrivaju, recimo o posljedicama cijepljena i njihovoj dimenziji. Sprječavanje slobode govora i o drugim temama, vidljivo je i u novom zakonu o elektroničkim medijima – čitatelji se moraju registrirati ako žele komentirati napise na portalima. A oni, kakvi jesu, do sada ugodno pokriveni i skriveni pod pseudonimima, odustat će od komentara, barem većina. Imaju ljudi žene i djecu (žene muževe i djecu), imaju posao i boje se za egzistenciju koja bi mogla postati upitnom ako dođu na popis registriranih, da ne kažem, prijestupnika. Tako ulazimo u polje neslobode. Žalosno je jedino da će smisao i svrhu izgubiti oni dobro plaćeni jugoljevičarski provokatori koji se pojavljuju na svakom imalo desnijem portalu. Ma dobro, naći će se za njih neko rješenje, nema u Hrvatskoj zime za protuhrvatske gmazove, od honorarnih provokatora prometnut će se u djelatnike neke kulturne institucije, stupiti u stalni radni odnos. Svijet se ionako naglo mijenja, mnoge su biljne, životinjske i ljudske vrste izumrle. Prirodoznanci imaju katastrofična predviđanja: da će u izvjesnoj budućnosti od kukaca ostati samo muhe, komarci i žohari. Slično i sa čovječanstvom.

Hrvoje Hitrec/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara