S. Šterc: Lažna spoznaja naše vlasti da zemlju čine ljudi

0

 Svi su naoko zabrinuti, a školske učionice zjape prazne i zatvaraju se

Rujanski su toplinski dani u smiraju ljeta velika posebnost i uvijek nam donose nostalgične misli vezane uz prohujalo ljeto i osjećaje slobode, plavetnila i nezaboravnih morskih ugođaja. Tamo na hrvatskom jesenjugozapadu, gdje su dodiri mora i kopna i otočnih obala sa svojim zvukovima i mirisima nevjerojatna hrvatska posebnost i vrijednost, kojih postajemo svjesni već s prvim najavama kiša, jutarnjih svježina i rujanskih školskih i radnih obaveza.

Ljeto ipak uvijek ostaje u nama, u našim željama i mislima i našim zamišljajima o povratku na obale, i kao dosegnuta vrijednost u kojoj su osjećaji slobode u prostoru, vremena čiji prolazak ne primjećujete i sklada morskog i nebeskog plavetnila dio našeg pojedinačnog i nacionalnog bogatstva.

Postaju sve više toga svjesni i ostali putnici namjernici prema našim kontinentalnim i otočnim obalama, posebno nakon upoznavanja i doživljavanja hrvatskog ljetnog sna koji im ostaje kao životna trajnost sa željom i potrebom povratka u novom ljetu.

“Sve nas manje ima tu”

Čekajući novo ljeto i njegove morske darove na hrvatskim obalama, puno se toga mora još prevaliti u ovim nemirnim virusnim, potresnim, društvenim, gospodarskim, političkim, školskim, demografskim i inim vremenima. Ipak, svi osjećamo njegov polagani odlazak, i to ne samo u pjesmi nego i u stvarnosti kojoj se vraćamo nakon buđenja iz idiličnih ljetnih dana izvan našeg svakodnevnog vremena i prostora. Ili kako bi to pjesmom jednostavno, poetski i s puno žala potvrdio Neno Belan u pjesmi “Lito umire”:

“Prve kapi padaju
jesen počinje
oko nas se mijenja sve
lito umire”.

Oko nas se mijenja sve, kaže pjesma, a jesenski dani s prvim kapima ubrzavaju vrijeme, podižu naše obaveze i učionicapretvaraju ljetni san u jesensku užurbanost s puno, tijekom ljetnog smiraja pomalo i već zaboravljenih, obaveza. Povratak radnim, školskim i studentskim obavezama početkom rujna uobičajena je rutina, samo ostaju pitanja koliko nas svake jeseni manje ima tu. Ili kako bi u pjesmi s puno sjete Petar Grašo ukazao na prazninu oko nas koja puni oči zbog samoće, praznih stolova i usamljenih staraca u praznim selima.

“Godinu po godinu
sve nas manje ima tu
i sve prazniji je sto…
Pa se oči napune
kad ih tuđe ne vide
i samoća zapriti…”

Izvan rujanske nam rutine ovaj put dolazi i popis stanovništva ili bilježenje koliko nas i kakvih ima u našoj zemlji, navikloj već i umornoj od demografskih i inih negativnosti i političkih interesnih sklapanja. I tek nakon trideset godina prirodnog pada, petnaest godina negativne vanjske migracijske bilance, više od dvadeset godina smanjivanja broja učenika osnovnih i srednjih škola, silnog starenja hrvatske populacije i drugih sličnih negativnosti pojavljuju se zabrinutost i spoznaja kako zemlju čine ljudi.

Briga koja to nije

Zamislite razinu zabrinutosti i spoznajne kreativnosti naslovljenu na popisnim naslovnicama nakon tako dugog niza godina demografske destrukcije: “Jer zemlju čine ljudi”. Stvarno? Istina je to i stvarnost koja se ničim ne može negirati niti itko može reći kako ljudi nisu najvažniji dio i čimbenik svake zemlje, njezino najveće bogatstvo i temelj njezina opstanka, razvoja i uređenosti. Ljudska populacija i u njoj djeca jedino i donose budućnost, a popisivanje popis stanovništvanjezina broja, sastava te kućanskih i stambenih vrijednosti čine osnovni smisao popisivanja. Sve je ostalo politička predigra za povlačenje političkih poteza nakon popisa ovisno primarno o etničkom sastavu, kad već u popisnici nema mogućnosti nacionalnog izjašnjavanja.

Elektroničko popisivanje, namjera prebivanja, posredno popisivanje, svjesni znanstveni odmak i neprocjenjivanje broja stanovnika prije popisa prema postojećim bazama podataka poreznog, mirovinskog, zdravstvenog i ostalih sustava jasan je uvod u popisnu politizaciju kakva je već viđena s istim političkim akterima i u popisu stanovništva 2011. godine. Kad je pod parolom “Jer zemlju čine ljudi” popisano i fiktivno stanovništvo i kad su već po objavi prvih rezultata popisa počela politička traženja i prisvajanja, koja se ovim popisom stanovništva 2021. naravno trebaju samo potvrditi u općoj političkoj mirnoći i nemaru s hrvatske strane.

Malo se tko iz političkih krugova dosad zabrinuo sada već za dugogodišnje stalno smanjivanje broja učenika osnovnih i srednjih škola na razini velikih godišnjih brojki i nije se, npr., iskazivala zabrinutost nad istinom kako Hrvatska upisuje sve manji i manji broj učenika prvih razreda osnovne škole. Ove je godine taj upis zbog stalnog smanjivanja broja rođene djece i pojačanog iseljavanja mladih obitelji s djecom najmanji u povijesti. Tek se na novinarski upit o tome uspjelo prozboriti kako u izvršnoj vladavini vlada opća zabrinutost tom neospornom činjenicom.

Novinarska znatiželjnost

“Na pitanje novinara brine li ga što je ove godine upisan manji broj prvašića, Fuchs kaže: “Naravno da me brine. I ne samo nas u Ministarstvu, brine i Vladu i čitav niz drugih resora. Zemlju čine ljudi, ako nam je natalitet u padu, a demografska situacija loša, nije dobro za društveni i gospodarski razvoj”.

Zabrinuti su, dakle, svi: Vlada, cijeli niz ministarstava, premijer, ministri… i naravno redom svi odgovorni, jer su, eto, svi shvatili nakon tolikog niza godina depopulacije, prirodnog pada, starenja, smanjivanja broja učenika i napose prvašića i svog već poduljeg vladanja nad Hrvatskom kako bi konačno trebalo iskazati i opću zabrinutost ili opću opasnost za koju treba imati dušu. Poput posebnih i vječno mladih Bruna Langera i Pere Galića i njihovih ekipa iz prvašićiAtomskog skloništa i Opće opasnosti koje nam već u svevremenskoj maniri poručuju kako za ljubav treba imati dušu ili “Bili smo jednom najbolji, o nama su priče pričali…”. Bravo i hvala vama dvojici koji prkosite vremenu i svim naletima bure, juga i sjeverca, mogli bi se i političari ugledati konačno na najbolje koji imaju dušu.

Istog je dana na početku nove školske godine došla opća zabrinutost i sa samog gornjogradskog brda u jednoj uljuđenoj formi, dok je opća zabrinutost za nestanak učenika ostala očito prikrivena.

“U ovoj, još jednoj izazovnoj godini, želim svima nadahnjujuće ozračje ispunjeno uzajamnim razumijevanjem i povjerenjem. Posebno pozdravljam sve prvašiće! Uživajte u školi, skupljajte znanje i usvajajte radne navike”, poručio je Plenković.

Nešto je manje prikrivenosti došlo s drugog političkog brda zvanog Pantovčak. “Milanović u povodu nove školske godine: “Želim da se nikad ne ponovi zatvaranje učionica.”

Želja se, nažalost, neće ostvariti, predsjedniče, jednostavno zato što će se i dalje zatvarati diljem Hrvatske ne samo učionice nego i cijele škole. I uvijek je dobro pozdraviti posebno prvašiće kojih svake godine ima sve manje u Hrvatskoj, kao uostalom i njihovih roditelja. Samo pozdravi i mirnoća s brdskih političkih vrhova neće nam vratiti vrijeme kad smo “imali dušu i bili najbolji”.

Opća zabrinutost

Upravo je ovih dana iz Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske, istog onog koji pristupa popisu stanovništva s izrekom “Jer zemlju čine ljudi”, hrvatskoj svekolikoj javnosti (naravno i političkoj) obznanjen podatak o prirodnom kretanju stanovništva za prvih sedam mjeseci 2021. godine. Točnije 30. kolovoza 2021. u rubrici Statistika u nizu, Stanovništvo, Prirodno kretanje, potvrđeno je kako je Hrvatska u prvih sedam mjeseci imala nevjerojatan prirodni pad fotolikod čak – 15.277 osoba, odnosno više umrlih nego rođenih. Gotovo kao cijele 2019. godine ili čak za 5036 više umrlih nego rođenih u istom razdoblju prošle godine (prošle je godine prirodni pad stanovništva bio -10.241 osoba).

Maksimumi bi smrtnosti bili zabilježeni s obzirom na prosječnu starost ukupne hrvatske populacije uvjetovanu iseljavanjem i prirodnim padom i bez virusne krize.

Gubitak u 19 mjeseci stanovništva prirodnim putem gotovo 36.000 osoba, najmanje prvašića ikad, silno smanjivanje broja učenika osnovnih i srednjih škola, velika starost i ugroženost hrvatske populacije i ostale demografske negativnosti podigle su političku zabrinutost na ozbiljnu razinu dviju učestalo izgovaranih fraza: događa se to i drugima i Vlada je puno učinila i čini po pitanju demografske problematike. Svi su resori zabrinuti, a posebno su to pokazivali tijekom ljetnih toplina, umirujući puk iz državnih obalnih rezidencija ili s prijateljskog brodovlja, uvjeravajući pritom porukama kako nisu za baciti. Čak se i mladež uznemirila na svojim prigodničarskim skupovima do te mjere da nisu mogli zatomiti zadovoljstvo velikim naporima koji se čine za njihovu budućnost u Hrvatskoj.

Sva sreća napokon se shvatila i bit zemlje; nju čine ljudi neovisno o tome kako ih popisali prema EUROSTAT-ovoj stalnosti u nadolazećem popisu stanovništva, a još je važnije da je napokon i opća zabrinutost zahvatila “Vladu i čitav niz resora” poput plimnog vala u povlačenju.

Stjepan Šterc/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara