Zašto neki biskupi ulaze u arenu liberalne politike

0

Iscrpljeni crkvenim naukom i nesposobnošću pronalaska užitka u proučavanju teologije, liberalni kler traži uzbuđenje u politici.

Tweet biskupa Stowea savršeno ilustrira ovaj novi klerikalni obrazac.

Nakon što je savezna država Texas usvojila pro-life zakon koji zabranjuje pobačaje nakon šestog tjedna trudnoće, biskup John Stowe iz Lexingtona napisao je na Twitteru:

 „Oni koji se žestoko bore protiv legaliziranog pobačajaali su nezainteresirani za pružanje osnovne zdravstvene zaštite trudnicama ili djeci u potrebi, nisu zabrinuti za izbjegličku djecu ili za onu koja nemaju kvalitetno obrazovanje i nadu da će pobjeći od siromaštva, ne mogu doista tvrditi da poštuju život“.

Biskup Stowe je uvrijedio protivnike pobačaja i došlo je do očekivanog odgovora. Katolički aktivisti za život bili su ogorčeni, razočarani i obeshrabreni. Zašto promatra protivnike pobačaja s takvim prijezirom? Protivi li se zakonima protiv pobačaja? Biskup je nesumnjivo očekivao kako će ga njegovo provociranje ponovno staviti u centar pozornosti. Osim nepoštenosti i zlobnosti ovih primjedbi, njegovi komentari ukazuju na to da su mu možda čak i dosadile njegove biskupske odgovornosti.

Intelektualni okvir za življenje kršćanskog života se sastoji od tri dijela: crkvenog nauka, teologije i primjene našeg razumijevanja Isusovog nauka na okolnosti svakodnevnog života. Ovaj okvir vjere i razuma nam isto tako pomaže razumjeti suvremeni krajolik Crkve i „čvrsto stajanje i držanje predaje u kojoj smo poučeni“ (2 Sol 2, 15). Kler je čuvar crkvenog nauka i teološkog istraživanja. Oni su primarni učitelji vjere. Laici – koji odgovaraju na svoju kršćansku formaciju – su čuvari sekularne političke sfere, posvećujući svijet svetim životom.

Doktrinarna i dogmatska učenja Crkve ključna su jer nepogrešivo ocrtavaju Isusov portret, da je Riječ tijelom postala. Vjerovanje daje temelj za bitne doktrinarne istine koje proizlaze iz povijesti spasenja. Popis Deset zapovijedi na sličan način pruža pedagogiju poučavanja moralnim apsolutima. Međudjelovanje između sakramenata i katoličkog nauka štiti molitva „lex orandi, lex credendi“ („zakon molitve [je] zakon vjerovanja“).

Teološki uvidi pomažu nam razumjeti katolički nauk. No, različite – pa čak i konkurentne – teološke perspektive (poput teologije sv. Augustina i sv. Tome) ne moraju nužno ukazivati na nevjeru, tj. krivovjerje. Teološki studiji radoznale umove nagrađuju razumijevanjem i mudrošću. Dužnost kler je općenito govoreći usredotočena na katolički nauk i teologiju. Njihova sveta dužnost je prenositi vjeru s integritetom: „Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet“ (Gal 1, 8).

Pristajanje na nauk Crkve proširen proučavanjem teologije priprema nas za življenje kršćanskog života. S Božjom milošću primjenjujemo crkveno učenje na svakodnevne okolnosti našeg osobnog, javnog i društvenog života. Temeljne životne odluke pripadaju pojedincima; hoće li se vjenčati ili ostati u celibatu, razmotriti posvećeni život ili nastaviti u laičkom staležu, zagovarati ovaj ili onaj zakon itd. Iako je doktrinarnog nauka Crkve razmjerno malo, svi nebrojeno primjenjujemo kršćanska načela na svoje svakodnevne okolnosti. Uloga laika je „posvetiti svijet“ svojim svjetovnim radom (usp. Drugi vatikanski koncil, Lumen Gentium i Apostolicam Actuositatem).

Dakle, laici – a ne kler – imaju odgovornost za uspostavu pravednih zakona, porezne politike, vladinih ekonomskih programa i useljeničkih zakona. Premda postoji podudaranje u odgovornosti (primjerice, ne mogu se podržati zakoni koji izravno krše Božji zapovijedi), linije razgraničenja podudaraju se s Isusovom zapovijedi: „Caru podajte carevo, a Bogu Božje!“ ( Mk 12, 17).

Ponor razdvaja konzervativce i liberale unutar Crkve. Svećenike i biskupe koji se „rutinski“ pozivaju na crkveni nauk i teologiju obično označavamo kao „konzervativce“. Kler koji pretpostavlja da njihov autoritet uključuje svjetovne i političke odluke obično identificiramo kao „liberale“. (Konferencija katoličkih biskupa Sjedinjenih Američkih Država postavlja rekorde kada je u pitanju promicanje socijalnih programa, državne potrošnje i useljeničke politike, te to predstavlja stavove koji se obično podudaraju sa stavovima Demokratske stranke). Većina konzervativnih klerika i biskupa odbacuje birokratske političke stavove liberala, ali se obično suzdržava od kritike u javnosti. (Postoje anegdotski izvještaji o biskupima koji su privatno odbacivali liberalne političke stavove Konferencije katoličkih biskupa Sjedinjenih Američkih Država, ali su za njih glasali na sjednicama biskupske konferencije.)

Konzervativci se mogu bojati da su liberali u osnovi nevjerni disidenti (posebno u vezi pobačaja i ljudske spolnosti). Utjecaj liberalne politike u Crkvi unatoč razlikama daje dojam jedinstva. Stoga biskupi sponzoriraju sporne pastoralne programe i nagrađuju pastoralnu pasivnost. Odbijanje tadašnjeg kardinala McCarricka, a isto tako i današnjeg nadbiskupa Gregoryja (iz Washingtona) da se pozove na kanonsko pravo kako bi upozorio katoličke političare koji podržavaju pobačaj, zapravo potvrđuje nesposobnost liberalnog i konzervativnog jedinstva. Doista, s konzervativcima koji su neutralizirani šutnjom, liberali postaju još glasniji – i irelevantniji.

Iscrpljeni crkvenim naukom i nesposobnošću pronalaska užitka u proučavanju teologije, liberalni kler traži uzbuđenje u politici. Stoga ulaze u arenu „razboritih sudova“ i nadilaze svoju nadležnost kao ljudi Crkve. Njihov klerikalizam umanjuje prava laika – čak ih i utišava – i pretpostavlja se da govore s autoritetom koji nadilazi granice njihovih ovlaštenja.

Tweet biskupa Stowea savršeno ilustrira ovaj novi klerikalni obrazac. On očito potkopava crkveni nauk napadajući vjerne pro-lifere s liberalnog političkog stajališta koristeći Twitter kao platformu. Njegove pažljivo osmišljene primjedbe ostaju izvan okvira formalnog nauka. No s uvjerljivim poricanjem, on implicitno i nepogrešivo signalizira da su moralna zla koja napadaju brak i obitelj nevažna, ne obvezujuća ili beznačajna. Pravo djelovanje pronalazi u areni liberalne politike.

Baš kao što pojedini supružnici traže preljubničke izlaze kada u braku dođe do krize, isto tako mnogi svećenici i biskupi gledaju na primjenu pojedinih politika kako bi ublažili svoju dosadu zbog službe koju imaju. Politička distrakcija biskupa Stowea pokazuje ovaj analogni oblik klerikalnog „promiskuiteta“. Ali Kristovo učenje, koje Crkva vjerno prenosi, nije hirovita igra klerika. Prenošenje darova vjere vjerno i precizno često je nezahvalan posao, sličan bračnim dužnostima. Nije u moći, ovlasti ili mogućnosti klerika da prilagodi nauk kako želi ili kako zahtijeva duh vremena.

Nažalost, u liberalnoj kulturi stavovi liberalnog klera su suvišni. Koliko će trebati liberalnim biskupima poput biskupa Stowea da shvate da su dosadni?

Otac Jerry Pokorsky/https://www.quovadiscroatia.com/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara