Marija će slomiti islam, ili će islam slomiti nas

0

 

 

“Tko je ova koja dolazi kao što zora sviće, lijepa kao mjesec, sjajna kao sunce, strašna kao vojska pod zastavama? (Pj 7, 9).”

 

Više od tisuću godina (od 610. g. do 1700 g.), mačevi Muhamedovih nasljednika borili su se s kršćanskim svijetom. Mač je udario na kršćanski svijet nakon što su muslimani u sedmom stoljeću osvojili kršćanski Bliski istok i sjevernu Afriku. S godinama je strašna blasfemija šehadeta (koja se dnevno moli pet puta) protiv Nicejskog vjerovanja opterećivala kršćane, a progoni i porezi učinili su da većina podlegne otpadništvu, prihvativši vječne patnje u zamjenu za nekoliko godina zemaljskog prosperiteta. Ove nekadašnje kršćanske regije ostale su pod duhovnom vlašću polumjeseca sve do danas.

No, mač se usmjerio na kršćanski svijet, jer se muslimanska transsaharska trgovina robljem počela prostirati po Africi (Tidiane N’Diaye, Le genocide voilé), a prodori su se proširili u Europu, stigavši do južne Francuske. Naši su očevi razumjeli ovu prijetnju. Napravili su znak križa, izvadili mačeve i otišli u boj s muslimanima, uzdajući se u Krista. Sve dok su se borili na strani anđeoske vojske, a ne na strani zemaljskih ambicija, islam je bio poražen.

Marija protiv muhamedanaca

Bitka između kršćanskog svijeta i Muhamedovih sljedbenika je duhovna bitka. Ne postoji ništa što će nadvladati moć islama osim križa Isusa Krista. Kada su pod zaštitom Djevice Marije podignuli zastave Svetog Križa ljudi kršćanskog svijeta su marširali na temelju uvjerenja (otuda naziv „križar“ što znači „onaj koji uzima križ“).

Gospa je prvi put nazvana strategos („ona koja vodi (vojsku)“) tijekom rata sa Sasanidima, no ta je militantna duhovnost Naše Gospe prenijeta na naše očeve kroz njihovu višestoljetnu borbu sa Saracenima. Od Naše Gospe od Covadonge, pa preko Gospe od Guadalupea do podnevne molitve Angelusa i Naše Gospe od Pobjede u Lepantu, Bog je dokazao istinitost izreke apostola Marije, svetog Luja de Montforta:

 

 „Bog je zametnuo i podigao samo jedno, ali nepomirljivo, neprijateljstvo koje će trajati do konca i bivati sve žešće: neprijateljstvo između Marije, svoje dostojne Majke, i Lucifera, između djece i slugu Presvete Djevice, s jedne strane, i sinova i šegrta Luciferovih, s druge. Prema tome, najljuća neprijateljica, koju je Bog podigao protiv đavla jest Marija, njegova sveta Majka.
Bog joj je, dapače, dao već od raja zemaljskoga, premda je tada bila još samo u Božjoj zamisli, takvu mržnju prema onom prokletom Božjem neprijatelju, toliku vještinu da otkrije zloću one stare zmije i toliku snagu da pobijedi, zgnječi i satre toga ohologa bezbošca, da je se on boji više nego svih anđela i ljudi, pače, u nekom smislu, više nego i samoga Boga.
To ne znači da sveta srdžba, mržnja i moć Božja protiv sotone nisu neizmjerno veće od srdžbe, mržnje i moći Presvete Djevice, jer su Marijine savršenosti omeđene; ali se Sotona nje više boji zbog dva razloga. Prvo, jer je ohol, pa neizmjerno više trpi što ga pobjeđuje i kažnjava mala i ponizna službenica Gospodnja, te ga njezina poniznost ponizuje više nego Božja svemoć. Drugo, jer je Bog dao Mariji veliku moć protiv đavola da se – kako su na usta opsjednutih često morali i protiv svoje volje priznati – više boje jednog njezina uzdaha za koju dušu negoli molitava svih svetih, i samo jedne njezine prijetnje protiv njih negoli svih ostalih muka
(Rasprava o pravoj pobožnosti prema presvetoj Djevici Mariji, 52).

 

Kao što vidimo u brojnim Gospinim intervencijama u pokušajima da zaustavi napredak Saracena, ovo temeljno duhovno neprijateljstvo djeluje protiv ove najopasnije hereze. Muhamedova hereza, kaže sveti Juan de Ribera, „je bezbožan, bogohulni, opaki kult, đavolov izum i izravan put u vatru pakla. Ne zaslužuje čak ni naziv da se naziva religijom” (Catechismo para la Instruccion de los Nuevos Convertidos de los Moros, trans. Bieszad). Kao što je Marija izabrana da ponizi ponosnog Sotonu, tako će i ona poniziti ponos Muhamedova mača.

Ljubav prema novcu

Ipak, u borbi naših očeva protiv ove moćne sile zla, u kršćanstvu su se pojavili slabiji ljudi koji su umjesto vječne slave odabrali ljubav prema novcu. Nisu se borili na strani anđeoske vojske, već su izabrali ispraznu slavu zemaljskog bogatstva.

Kršćanin je izdao svoju braću da pusti muslimane u Španjolsku (711. godine). Mletačka republika imala je ekonomsko savezništvo s Turcima kada su se događale bitke oko kršćanskog svijeta (u 16. stoljeću). Ljubav prema novcu bila je u središtu protestantske pobune, kada su se udružili s Turcima protiv kršćanstva (Jack Goody, Islam u Europi, str. 45). Ljubav prema novcu uvelike je bila razlog zašto je blisko istočni križarski rat propao, dok je zapadni križarski rat („rekonkvista“), pročišćeniji od zemaljskih potreba molitvom i pokorama El Camina, uspio protiv Muhameda.

Unatoč ovoj otrovnoj ljubavi prema novcu unutar kršćanskog svijeta i raskolu od strane heretika, od 18. stoljeća, superiorna filozofija skrivena unutar kršćanstva proizvela je superiornu civilizaciju prema nazadnom, iracionalnom voluntarizmu al-Gazalija (preminuo je u 12. stoljeću) i kuranskoj abrogaciji (gdje Allah može jednu pojavu proglasiti dobrom u Meki i odrediti isto pojavu kao zlo u Medini). Osmansko carstvo bilo je prisiljeno priznati kulturnu, znanstvenu i vojnu superiornost kršćanskog svijeta i de facto se predati, moleći zapadne sile da im pošalju umjetnike, matematičare i znanstvenike (Lapidus, Povijest islamskih društava, drugo izdanje, str. 275-282) .

Uskrsnuće Muhamedova mača

Ali za pobožne muslimane, ovo štovanje kršćanskog svijeta bilo je nepodnošljivo, pa je pod vodstvom Muhammeda ibn Abdul Wahhaba započet reformski pokret, koji je stekao „veliko divljenje“ kada je M. ibn A. Wahhaba osobno kamenovao ženu do smrti zbog optužbe za preljub, propovijedao je da će „džihad uvijek biti ispravan“, i neustrašivo oponašavši Muhameda osvojio veći dio Arabije (Spencer, Povijest džihada, str. 259.).

Dok je vehabijski pokret obnavljao bolju imitaciju njihovog lažnog proroka, ohola britanska i američka carstva nisu posvetila svoja društva kršćanskom svijetu, već sekularnom liberalizmu. Ta su carstva u vehabizmu (u savezu s vladajućom kućom Saud) našla sredstva kojim će zauvijek srušiti Osmansko carstvo i domoći se resursa na Bliskom istoku.

Tako su Britanci, a zatim i Amerikanci počeli financirati saudijsko-vehabistički pokret, što je nakon Prvog svjetskog rata (1914.-1918.) dovelo do toga da su sekularne zapadne sile počele dominirati Bliskim istokom, dok su slale novac vehabijama, što je „na kraju pomoglo globalnom džihadu“ (Spencer, Povijest džihada). Tako je ljubav prema novcu stvorila savez između sekularnog liberalizma i Saracena (osim što su marksističke i fašističke sile činile gotovo istu stvar). To je donijelo uskrsnuće Muhamedovom maču, nakon što je propadao skoro dvjesto godina.

Hillaire Belloc je 1937. godine primijetio da će se, budući da su zapadne sile izgubile kršćanski svijet i prostituirale se radi ljubavi prema novcu, a Saraceni i dalje imaju snažan osjećaj prema religiji, jednog dana islam možda ponovno uzdignuti:

 

Ono što je najvažnije od svega je religija. Mi [na zapadu] smo nazadovali, a islam je uglavnom sačuvao svoju tradiciju. Moderna Europa, a napose zapadna Europa, postupno je gubila svoju religiju, a posebno onu ujedinjenu vjersku doktrinu koja prožima cijelu zajednicu, a to jedinstvo daje duhovnu snagu toj zajednici.
Kod nas se dogodio potpuni kaos u vjerskom nauku, a ondje gdje se vjerski nauk još uvijek održava, pa čak i u onom dijelu europskog stanovništva gdje opstoji jedinstvena doktrina i definicija katolicizma, ona opstoji kao nešto za što je samo pojedinac vezan, a ne zajednica. Kao narod obožavamo sebe, obožavamo naciju; ili obožavamo (neki od nas) određeni ekonomski faktor za koji se vjeruje da je zadovoljenje socijalne pravde. Oni koji nas usmjeravaju i koji vode našu politiku nemaju veliki duhovni interes. Njihov glavni osobni interes je privatna dobit, a to se raspoloženje odražava na vanjske oblike vladavine uspostavom plutokracije.
Islam nije pretrpio ovaj duhovni pad; a nasuprot našem vjerskom kaosu postoji određena vjerska sigurnost, koja je još uvijek snažna u čitavom islamskom svijetu… i tu leži opasnost za nas.
Mi [zapadne sile] smo se vratili  na Bliski istok, očito više kao gospodari nego za vrijeme križarskih ratova – ali vratili smo se bez onog duhovnog bogatstva koje je predstavljalo slavu križarskih ratova[.] … Podijeljeni smo pred licem muhamedanskog svijeta na svaki način – podijeljeni zasebnim nezavisnim nacionalnim suparništvom, zaraćenim interesima posjednika i onih kojima je oduzeto – i ta se podjela ne može popraviti jer cement koji je nekoć držao našu civilizaciju na okupu, kršćanski cement, se raspao.
…[Politička] promjena, kontinuirana i velika, tamo će se dogoditi. Ne čini se vjerojatnim da će na kraju takve promjene, pogotovo ako se proces produži, islam biti gubitnik“
(The Crusades [TAN: 1992], str. 248-250).

 

Nakon Drugoga svjetskog rata američko carstvo je počelo još više financirati saudijsko – vehabijski pokret, koji je od tada potrošio sedamdeset milijardi dolara na podizanje džamija i tiskanje vehabijske terorističke literature po cijelom svijetu (Spencer, Povijest džihada, str. 295). Uz podršku Saudijaca, muhamedanci su se okrenuli masakru rastuće afričke crkve i podržali muhamedanske narode da oponašaju svog lažnog proroka (Lapidus, Povijest islamskih društava, drugo izdanje, str. 756-760; Jenkins, Sljedeće kršćanski svijet, treće izdanje, str. 201-236; Royal, Katolički mučenici dvadesetog stoljeća, str. 369-387). Jedan od ovih afričkih pokreta na kraju će biti poznat kao Boko Haram u Nigeriji.

Afganistan i Nigerija: priča o dvije vojske

Kao dio „prosvijećene“ vanjske politike koju vode Sjedinjene Američke Države i zapadne sile postojalo je naivno mišljenje da mogu kontrolirati Muhamedov mač pomoću nadmoćnije vojne sile i svojih sekularnih pojmova „slobode“ i „jednakosti“. Kao i mnoga druga mjesta, Afganistan je primjer ove naivnosti pred islamom. Jer ova lažna religija je duhovna snaga, a prazna retorika Francuske revolucije ne može se suprotstaviti Muhamedovom maču. Zapravo, pali anđeli inspirirali su Kuran, kao i Francusku revoluciju. Kako može sotona sotonu istjerati? (Mk 3, 23).

Kao što je profesor Kilpatrick zaključio u svome članku u časopisu Catholic Family News:

 

„Međutim, mnogi kreatori naše vanjske politike nisu osobito religiozni ljudi pa nastoje podcijeniti važnost religije u životu ljudiNo, talibani, Al-Qaeda, ISIS, Boko Haram i slični teroristički pokreti su duboko religiozni. Oni se ne bore samo za zemlju ili prirodne resurse, već za Allaha. Ratovi koje vode su vjerski ratovi. A jedno od glavnih načela njihove religije je da cijeli svijet mora biti podložan Allahu…
Prijetnja islama uvelike je podcijenjena jer je vrlo mali broj političara zaista pokušao razumjeti islam, njihovog ratobornog utemeljitelj i ratnički etos“.

 

Sjedinjene Američke Države i zapadne sile neće pokoriti islamski svijet, a niti se obratiti Blaženoj Djevici Mariji da zgazi islam kao što je to činila mnogo puta. Kao što Gross pokazuje u svom kritičkom tekstu „The Anti-Mary Exposed“, da je feminizam napad na Blaženu Djevicu Mariju. Dok su seksualnu revoluciju i feminizam globalno promicali američko i sovjetsko carstvo, što je primijetio Christopher Dawson još 30-ih (Enquiries into Religion [CUA Press, 2009], str. 214 – 215).

Sada je ta „probuđena“ prljavština počela prožimati i vojsku, koja promiče „homoseksualnost“, a zatim se očekuje da će nadvladati stoljetnu, duhovnu moć koju pokreću pali anđeli. Novac za financiranje Saudijske Arabije usmjeren je na euro-američka sveučilišta za promicanje proislamske, lažne povijesti u akademskim krugovima (usp. Dario Fernandez-Morera, Mit o andaluzijskom raju, ISI, 2016.). Ovu proislamsku ideju zatim uzvisuju zapadni vojni birokrati, koji su previše „prosvijetljeni“ da bi vidjeli kako ih je sablja pobijedila. Ova ideologija nije učinila ništa osim što je pripadnike službe sigurnosti i vojske dovela u veći rizik. Herojsko žrtvovanje vojnih obitelji za opće dobro onda se koristi u službi ideologije i podcjenjivanje neprijatelja, dovodeći i jedne i druge u opasnost. Ova je ideologija zemaljskoj vojsci oduzela pomoć duhovne vojske, pa Muhamedova duhovna sila prijeti da ih nadvlada.

Hvala Bogu na Afričkoj Crkvi! Umjesto ove oholosti zapadnjačke ideologije, njegova ekselencija biskup Oliver Doeme pozvao je nigerijske katolike u borbu protiv Saracena s jedinom stvari koja ih može pobijediti. Ispričao je ovu viziju koja se dogodila 2014. godine:

 

„Bio sam u kapelici na privatnoj molitvi, molio sam krunicu prije nego što je bio izložen Presveti Sakrament. Tada mi se Gospodin ukazao, stojeći desno od oltara. To je bila vizija, ali ne fizička.
Isus se pojavio kao Dobri pastir, a u objema rukama je držao mač. Na ovo sam postao nervozan. Rekao sam: „Gospodine, što je to?“. Nije ništa rekao; nego mi se počeo približavati, zatim je ispružio ruku i dao mi mač koji se pretvorio u krunicu.
Zatim je Gospodin rekao na engleskom: „Boko Harama više nema; Boko Harama više nema; Boko Haram više nema“Rekao je to tri puta, a zatim je nestao“.

 

Poslije toga je dobri biskup pozvao na molitvu krunice kao križarski rat protiv islama, a Naša Gospa, Kraljica anđeoskih vojski počela se boriti protiv Muhamedovih snaga. Od tada njegova ekselencija izvještava o „čudima“ i tvrdi da Marija „uništava“ Boko Haram.

Prošlog tjedna je The Epoch Times izvijestio kako je Boko Haram podijeljen i da se Saraceni masovno predaju govoreći da je „rat završio“ (br. 369, tiskano izdanje). Međutim, postoje indicije da nigerijska vlada nije ozbiljno shvatila poziv na molitvu krunice kao sredstvo obrane, a nasilje i dalje prijeti afričkim katolicima u regiji s muslimanima Fulani.

Catholic Life Archives - OnePeterFive

Ipak, biskup Deome, pozivajući na križarski rat molitvom krunice, pokazao je cijelom svijetu što znači oslanjati se na Onu koja jedina može slomiti islam, i, kako pokazuje Matt Gaspers u videu o obraćenju i krštenju muslimana, Ona koja će na kraju zauvijek prekinuti hereze muhamedanstva. Tko je ova koja dolazi kao što zora sviće, lijepa kao mjesec, sjajna kao sunce, strašna kao vojska pod zastavama? (Pj 7, 9). Sveta Marija, Naša Gospo od Pobjede. Ona će slomiti islam, ili će islam slomiti nas.

Stoga, u ovom četrnaestom tjednu nakon Duhova, obnovimo našu nadu i sigurno povjerenje u Našu Blaženu Gospu kao Onu koja nas vodi (strategos), dok podiže zastavu križa za sve kršćane da prihvate Kristovu muku, jedini put do uskrsnuće. Pomolimo se za našu braću zarobljenu u Afganistanu, za one koji se suočavaju s nasiljem u Nigeriji i za Crkvu na svakom mjestu ugroženom mačem Saracena, i za obraćenje ovih jadnih duša u jedinog istinskog Boga.

Podsjetnik da je ove subote prva subota u mjesecu, koja predstavlja Gospin plan za mir u svijetu. Odmah donesite odluku da izvršite ovu pobožnost kako biste učinili naknadu (zadovoljštinu) njezinom Bezgrešnom Srcu, koje će na kraju slavno trijumfirati.

Timothy Flanders je urednik portala OnePeterFive. Autor je knjige koja će uskoro izaći „City of God versus City of Man: The Battles of the Church from Antiquity to the Present“ (hrv. Božji grad nasuprot zemaljskoj državi: Crkvene bitke od antike do danas) i Uvoda u Svetu Bibliju za tradicionalne katolike. Piše kolumne i članke za katoličke portale OnePeterFive, Crisis i Catholic Family News. Osnovao je 2019. godine katolički laički pokret The Meaning of Catholic, koji je posvećen ujedinjavanju katolika radi zajedničkog djelovanja protiv neprijatelja Svete Crkve. Diplomirao je klasičnu filologiju na Državnom sveučilištu Grand Valley, te je studirao na Katoličkom sveučilištu u Ukrajini. Živi na Midwestu (Srednjem Zapadu) sa suprugom i četvero djece.

 

 Quo vadis Croatia/https://www.quovadiscroatia.com/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara