J. Sabol: Legalna politika bez legitimiteta i nacionalni identitet

0

 Vođenje politike na načelima ateizma, totalnog laicizma ili globalističkog anacionalizma nema legitimitet u hrvatskoj državi

Demokracija, pravna država, pluralističko društvo su oblici ostvarene slobode u uvjetima Saboldanašnjeg vremena. Osjećamo da je to nekako premalo ako podsjetimo na strahovitu dinamiku, koju je razvijala ideja slobode kroz povijest, na dinamiku u kojoj su za slobodu padali bezbrojni ljudski životi.

„Bolje grob nego rob“? Nepregledno mnoštvo grobova posijanih diljem naše Domovine ,grobova poznatih i nepoznatih, koji su pali za slobodu, su odgovor na to pitanje. Za čiju slobodu i za kakvu slobodu su oni dali svoje živote? Je li se isplatilo mrijeti za slobodu? Tko se usudi reći: ne, nije se isplatilo? Tko smije sumnjati da smo dužni vječno poštovanje i zahvalnost onima koji su dali svoj život za slobodu Hrvatske kroz povijest i u naše dane u Domovinskom ratu? Nitko. Pitanja su odgovori. Pa ipak osjećamo da trebamo još nešto doreći. Osjećamo da je tek onda sve rečeno, da je tek onda odgovor na ova pitanja siguran i uvjerljiv, kada se dublje zamislimo u onaj sadržaj, koji se krije u riječi sloboda. Dostojno poštovanje palima za slobodu dokazat ćemo tek onda kada pokažemo, što smo učinili od slobode; što činimo od našeg života u slobodi, od našeg okoliša, od naše Domovine u slobodi?

Što je s alternativom?

Smijemo li biti zadovoljni s političkom slobodom Hrvatske uzimajući u obzir činjenicu da Hrvatska nema alternative politici koja se provodi godinama pa još i danas? Tako barem govore naši vodeći političari. Izjavljuju neprestano da nema alternative europskoj integraciji, da nema alternative globalizaciji, ulasku stranog kapitala, da nema alternative ispunjavanju želja i potreba većih i manjih grupacija ljudi unutar hrvatskog društva bez obzira da li su ti zahtjevi u skladu s opće kulturno-religijskom sviješću većine pučanstva, a ono je katoličko, ili nisu. U najnovije vrijeme govore upitnikvodeći političari da nema alternative pomirenju sa srpskim agresorom, sa srpskom manjinom u Hrvatskoj, pa makar i bez poštivanja principa pravednosti i bez priznanja moralne i pravne krivnje sa strane agresora države Srbije i pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj.

Možemo li govoriti o realnoj slobodi Hrvatske što se tiče njezine politike? Nije li realnije opisati situaciju Hrvatske rečenicom: oni, koje smo izborima podigli na vlast, nemaju moć djelovati u ostvarivanju istinske slobode, a oni, koji imaju moć djelovati i koji ostvaruju svoje shvaćanje slobode, njih nismo birali? Čini se da je to je naša politička situacija. I ne samo naša, da reknem za utjehu, nego i drugih država. Mnogi su se dali uvjeriti da govoriti o pravom suverenitetu nacionalne države u vremenu globalizacije znači govoriti o idejama i željama, a ne o stvarnosti. To vrijedi i za slobodu. Ideja ili ideal slobode nam je jasan, ali stvarnost, u kojoj živimo, ne odgovara idealu niti vrednoti slobode.

Mi smo ponosni, što imamo nacionalnu nezavisnu državu, ali slabljenje nacionalne svijesti i suvereniteta nacionalne države ne možemo zaustaviti. To se događa i drugim nacijama Europe. Postoji čak pojava da velike nacije Europe prihvaćaju s olakšanjem slabljenje nacionalne svijesti i suvereniteta jer su time slobodnije u njihovom političko-ekonomskom djelovanju izvan svojih granica. Oni sigurno imaju druga sredstva za obranu nacionalnih interesa. Malim nacijama manjkaju takva sredstva. Kako je povijest po koji puta hirovita a ne samo tragična, ako podsjetim na činjenicu da se istovremeno događaju stvari, koje nisu iz istog vremena.

„Vakuum smisla“

Stanje današnje civilizacije zahtjeva da zauzmemo kritični stav prema još uvijek postojećem vjerovanju da je znanost sposobna uspješno rješavati sve probleme, koji su nastali radi tehnike i industrijske proizvodnje. Uzrok zla ne može biti osloboditelj od zla. Međusobno trgovanje između država, usklađivanje materijalnog blagostanja svjetskog životpučanstva i uniformiranje proizvodnje i potrošnje istih dobara širom svijeta nisu jamstvo za osiguranje mira i zadovoljstva, kako to neki teoretičari naviještaju. Ta materijalistička perspektiva zaboravlja na suštinsko usmjerenje ljudskog bića izrečeno biblijskom rečenicom: Ne živi čovjek samo od kruha.

Psihologija objašnjava: da čovjek može raditi, mučiti se za osiguranje kruha, mora vidjeti u tome i u cjelini svog života smisao. „Smisao“ je duhovna kategorija s izvorom u duhovno-intelektualnoj strukturi ljudskog bića koja je neposredno vezana na nadljudsko, na nadnaravno, na božansko, na religiozno. Čovjek, gladan smisla i osmišljenosti svakog svog poteza u svakidašnjem životu, ne može preživjeti pa makar imao kruha u izobilju. To otkriva psihologija, koja govori o „vakuumu smisla“, u koji je zapala visoko razvijena zapadna civilizacija. Zanimljiv podatak: siromašni su gotovo po pravilu zadovoljniji u duši nego bogati, nego oni koji žive u izobilju. „Vakuum smisla“ današnje civilizacije mora postati najozbiljniji poziv na obraćenje u osobnom životu i na kreiranje politike, koja nije sluškinja povećavanja materijalnih potrošačkih vrijednosti i time u službi nagomilavanja kapitala. Humana politika mora prvenstveno biti u službi duhovnih vrednota i time pomoći oblikovanju duhovnog ozračja, u kojem svaki građanin može naći osmišljenost svoje svakidašnjice i svog života.

Je li legalno ujedno legitimno i moralno?

Ove činjenice postuliraju novo razumijevanje politike. Politika ne smije biti utemeljena samo na legalitetu i na formalnim načelima. Legitimitet politike je temelj istinske humane politike. Stoga je zahtjev politološke teorije i socijalne etike da legitimitet politike treba dobiti prvenstvo pred legalitetom politike. U praksi to znači da stvarnost, oblikovana političkim procesima na temelju donesenih zakona aktualne političke većine te određenih instanca i institucija na nacionalnom i internacionalnom području, mora biti podvrgnuta vrednovanju po kriterijima legitimiteta i moralnog reda. Ovamo ubrajam vrednote nacionalnog bića, njegove kulturno-religijske baštine i tradicije. Ovdje vrijedi općenito načelo: nijedan zakon nije dobar već po tome što je donesen saborskom većinom, dakle snagom legalnog formaliteta. U tome postoji suglasnost humanističkih politologa i katoličkog socijalnog nauka. Humanistička politologija preuzela je to klasično načelo političke etike iz povijesnog iskustva, koje nam svjedoči o tome da su se počinjali veliki zločini protiv čovječnosti u ime legalno donesenih zakona. Sjetimo se samo Hitlera i komunističko-Sabormarksističkih režima. Sve što su nositelji fašističkog i komunističkog režima činili, bilo je pokrito zakonom donesenim „narodnom voljom“, tj. voljom partije. Bilo je sve u redu, jer je bilo legalno. Legalno je bilo bacati u zatvore i ubijati ljude jer su bili druge rase, jer su bili neprijatelji socijalizma ili radničke klase itd. Legitimno i moralno to nije bilo. Zbog toga su to zločini protiv čovječnosti.

Stoga je politički životno važno da mi građani, birači, neprestano postavljamo pitanje, tko su ti moćnici u današnjem svijetu, u našem društvu, koji ugrožavaju našu slobodu: našu političku slobodu, slobodu naše savjesti i naše vjere? Moramo znati da ti subjekti direktno i indirektno utječu na naš svakidašnji život s namjerom da nam nametnu njihovo shvaćanje života, njihovo gledanje na svijet i budućnost. To su one snage, ima ih jako mnogo na nacionalnoj i internacionalnoj sceni, koje imaju moć vladanja iza „kulisa“, a da ih nismo birali, a da im nismo dali mandat da vladaju nad nama. Ako je tako, smijemo li još govoriti o političkoj slobodi i demokraciji?

Stoga je politički i životno važno da si mi građani, birači, danas postavljamo važno pitanje u vezi donošenja novih zakona. Ono glasi: u kojoj mjeri su kod kreiranja nekog zakona još slobodni saborski zastupnici, koje smo birali u Hrvatski sabor u slobodnim izborima? To pitanje je legitimno na osnovi saznanja o višestrukim mehanizmima stranačke ili partijske prakse koji slabe ili čak ne dopuštaju ostvarivanje slobode savjesti svakog zastupnika u kreiranju i u izboru nekog novog zakona.

Katolička vjera: jedan od bitnih izvora i jamstva nacionalnog identiteta hrvatskog naroda

Takozvana frakcijska disciplina – zaista čudan pojam – ima svoju svrhu i opravdanje kod donošenja zakona birokratsko-tehničke naravi. No, ona je upitna kod kreiranja onih zakona, koji direktno oblikuju kulturno-duhovno ozračje društva i koji zahvaćaju u suštinu nacionalnog bića. Kao primjer jednog takvog zakona spominjem zakon o medicinskoj oplodnji. I još jedno važno pitanje u vezi s donošenjem zakona. Ono glasi: je li legalno kreiran zakon aktualne političke većine legitiman i moralan?

Objektivno gledajući ne može biti nikoga u hrvatskom društvu, koji ne bi vidio – naravno ako neće vidjeti onda ne vidi – da je katolička vjera i pripadnost Katoličkoj crkvi jedan od bitnih izvora i jamstva nacionalnog identiteta hrvatskog naroda. Tu svijest posjeduje i prihvaća 87 – 90 % hrvatskog pučanstva. Stoga je opravdano tvrditi da je čisto sociološki hrvatski narod zaista katolički narod. U svjetlu i snagom principa legitimiteta ne bi smjelo biti niti jedne Marjanpolitičke stranke ili partije, koja ne bi trebala uzimati ovu činjenicu u obzir u njezinom političkom djelovanju, pogotovo u kreiranju zakona. Isto tako u svjetlu principa legitimiteta je posve politički legitimno da katolički narod želi imati na čelu svog političkog bića – države – ličnost, koja je katolik, ličnost koja barem nije agresivni ateist, ako je već nevjernik, ličnost koja živi domoljublje, i ako nije Hrvat da iskreno živi i djeluje na opće dobro hrvatskog naroda. Naravno, katolička etika i politički katolik ne zastupa tezu da ateist ili agnostik ne smije postati predsjednik ili premijer. Sličnu dogmu su zastupali marksistički komunisti za svoje vladavine. Nitko, tko se nije odrekao svoje vjere, nije mogao postati član saveza komunista. Nitko, tko nije bio član partije, nije mogao zauzimati važnije pozicije u državnom aparatu, u školstvu, na Sveučilištu. Nitko, tko je javno isticao da je Hrvat, nije mogao biti na višem položaju ili uopće član partije. Ovo nije ponavljanje prošlosti nego je to metoda sjećanja na zlo da se ono ne bi i danas ponavljalo. Potrebno je na to podsjetiti jer nije tajna da ima u našem društvu ljudi na položajima, koji su zastupali taj svjetonazor i od kojeg se nisu još oslobodili te izgleda da zbog toga provode antihrvatsku politiku.

Potrebno je o tome govoriti jer ima danas veliki broj saborskih zastupnika koji javno ispovijedaju svoj ateizam i koji u Saboru izjavljuju da se njih ne tiče, što o pojedinom nacrtu zakona misli Katolička crkva, papa, katolički vjernici. Ovako plitko misliti je nedostojno svakog obrazovanog čovjeka, a još više onog koji je član hrvatskog Sabora i hrvatskoga naroda. Saborski zastupnici ove vrste vjerojatno nemaju spoznaju o principu legaliteta i legitimiteta. Njima vjerojatno nije poznata teza politološke teorije da demokracija doduše može životariti snagom legaliteta, ali da ne može ostati na životu bez poštivanja principa legitimiteta. Tko misli i tako živi da politička većina uvijek ima pravo, jer je većina, taj se nalazi na putu u tiraniju političke većine. Ona je moguća i u demokraciji.

Blaženi/sveti Alojzije Stepinac je izvor čvrste snage hrvatskog naroda

U vremenu krize je potrebno i mudro potražiti savjet kod nacionalnih velikana duha. Za nas katolike i za ljude dobre volje je to sigurno blaženi Alojzije Stepinac. Smatram važnom i korisnom za aktualno stanje našeg društva njegovu izjavu upućenu Hrvatskom saboru prigodom njegovog prvog zasjedanja: „Nema sumnje da je jedna od najljepših odlika hrvatskog narodnog bića u prošlosti bila nastojanje kako bi svoj narodni život doveo u sklad s načelima objavljene Božje istine. I to ne samo onda, kad je iz toga mogao izbijati koristi, nego i onda kad mu je to bilo gorko. To očekuje sav hrvatski narod i tome se nada i danas od ovog Sabora…. Neka Sabor donosi zakone, koji se neće kositi sa zakonom Božjim, zakone pravedne, zakone moguće“.

Ovo nije politička izjava nego načelno teološko-biblijska izjava koja vrijedi za svako vrijeme, dakle i za Hrvatski Sabor Stepinacdanašnje Hrvatske države. Iz ove izjave logički slijedi pitanje je li i u kojoj mjeri gotovo stopostotno religiozno-katoličko usmjerenje našeg naroda zastupano u zakonodavnom tijelu: u Saboru?

To je jako važno političko pitanje jer Sabor donosi zakone preko kojih oblikuje život ljudi dajući idejno-etičko usmjerenje dinamici društvenih procesa na svakom području života: na području znanosti, gospodarstva, kulture, odgoja. Na taj način Sabor čuva i obogaćuje identitet hrvatskog naroda, ali i suprotno: na taj način može Sabor činiti taj identitet sve bljeđim i slabijim sve do uništenja. Naravno, prema teoriji demokracije mora se aktualna politička većina poštivati jer je ona volja naroda. Međutim, jednako tako traži teorija demokracije da se poštuje trajno imanentna, ontološka i povijesna volja naroda, koja je neprestano prisutna u duši naroda, u njegovom mentalitetu, u njegovim običajima, u duhovno-kulturalnim korijenima njegovog nacionalnog bića. Za hrvatski narod nema dvojbe: njegovo kulturalno i duhovno usmjerenje je skroz na skroz prožeto katoličkom vjerom i katoličkom religioznom tradicijom.

Ova zaduženost Sabora na poštivanje katoličke tradicije nije onemogućena formalno važećim principom odvojenosti Crkve od države i neutralitetom države u pitanjima vjere i svjetonazora. Taj neutralitet države traži da država ne smije nasilno provoditi konfesionalno i svjetonazorsko usmjerenje društva. Neutralitet nikako ne obvezuje državu da u svojem djelovanju, primjerice u odgoju i obrazovanju, osigurava prvenstvo areligioznom ili ateističkom usmjerenju života svojih građana.

Stoga valja zaključiti: vođenje politike na načelima ateizma ili totalnog laicizma ili globalističkog anacionalizma nema legitimitet u hrvatskoj državi. Takva politika bi bila političko-idejno nasilje nad hrvatskim narodom, slična nasilju za vrijeme komunizma. Uvjerenja smo da se to neće dogoditi, jer katolički vjernici u zajedništvu s Crkvom neće dozvoliti da im itko oduzme duhovno blago svog katoličanstva, tog najsnažnijeg izvora smisla života i nade u sigurnu budućnost. Blaženi/sveti Alojzije Stepinac je izvor čvrste snage hrvatskog naroda na tom putu vjernosti sebi i svojoj katoličkoj tradiciji.

dr. Josip Sabol/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara