Zdravko Gavran: U vrtlogu verbalizma

0

 

 

 

Već je krajnji čas da si svi mi hrvatski domoljubi i ostali nezadovoljnici postavimo jedno netipično pitanje: Što bismo radili, čime bi se bavili, protiv koga bi se „borili“, a osobito za što bismo se zauzimali odnosno protiv koga  bismo „ratovali“ kada bi nekim čudom najednom nestalo svih naših neprijatelja?

U pretjeranijoj inačici, pitanje bi glasilo: Bismo li uopće znali što činiti sami sa sobom i na što se ’baciti’ da nam svaki dan ne izranjaju pred oči, kao vatrometni pop-ups, ili stalno isti ili k tomu i neki novi negativci, antijunaci, protu-Hrvati, neprijatelji, lažljivci, uzurpatori, izdajnici, licemjeri i razni drugi pokvarenjaci odnosno nacionalni štetočine?

Istina je da su predci nas današnjih Hrvata stoljećima stenjali, trpjeli, stradavali, ginuli pod tuđim vlastima, vladarima, vođama i vojvodama. Istina je da je devetstoljetno razdoblje nacionalnog pustošenja i potiskivanja autentične volje hrvatskih ljudi stvaralo mentalitet ’antiprotivnosti’, mentalitet u kojemu jedino što se može činiti, javno ili potajno, jest analizirati prilike te kritizirati velmože, despote, haračlije, drugove, pokvarenu gospodu i slične nametnike koji gaze naša ljudska i nacionalna prava, objektivnu istinu, ljudsko dostojanstvo i božansku pravdu. Istina je da često drugih poluga za mijenjanje stanja nije ni bilo nadohvat ruke, i da se kao jedina poluga borbe vidio vlastiti živi i palucavi jezik. No istina je i to da se u mnogim trenutcima i situacijama nije ostajalo samo na ’jezičavosti’, na uporabi jezika kao moćna štapa ili ubojita mača, nego se posezalo i za pravim štapovima i pravim mačevima. Koji izazivaju opipljive učinke.

Bilo kako bilo, hrvatski verbalizam prevršio je bujajući tijekom posljednjih dvadesetak godina svaku mjeru razumnosti i svrsishodnosti. Kritike i „čerečenja“  negativaca na sve strane, junačenja na riječima, usmeni i pisani prosvjedi, prosvjedna pisma, inicijative, peticije, komentari dežurnih kolumnista, intervjui, analize, kritike, komemoracije, žrtvoslovi, izjave dežurnih opozicionara i disidenata, nebrojeni komentari ispod njihovih kolumni, članaka ili video-emisija, nepregledni izljevi nezadovoljstva po društvenim mrežama… sve to našu svagdašnjicu, naše slobodno vrijeme do te mjere ispunja, i na svoj način više truje nego što ga liječi, da se uglavnom ne stignemo baviti ničim drugim, osim ponečim čime se u realnom životu baviti moramo.

Riječ je o nesmirljivu vrtlogu u koji nas ubacuju, u koji sami sebe hvatamo i u kojemu nas iz dana u dan drže i drugi i mi sami, dok stvarnost oblikuju i njome upravljaju onih protiv kojih na riječima ustajemo. O vrtlogu u čijem je središtu i žarištu sve ono što ne podnosimo, stalno opet i iznova. I iz kojega nitko ne vidi realan izlaz. Niti ga više i traži. A niti ga više, iskreno rečeno, i očekuje.

U čemu je zapravo objektivni problem? 

Objektivni je problem u tomu što se na način stalnog verbalnog obračunavanja – i ostajanju na pukim riječima i rječetinama – jedino „uspijeva“ otkrivati da i dalje ima previše negativaca, a premalo, i sve manje, pravih pozitivaca. Previše negativnoga, dok je na vidiku sve manje pozitivnoga, kreativnoga, novoga. Što se otkriva toliko toga što ne valja, a ne otkriva se niti se stvara gotovo ništa što bi neupitno valjalo. Što se pozitivnim djelovanjem praktički i ne bavimo. Što se ne pomičemo ni milimetra bliže točki u kojoj bismo stvarnost doista mogli početi preuređivati po svojim mjerilima. 

Problem je u tomu što smo angažman na mijenjaju svijeta kojim nismo zadovoljni zamijenili odnosno nadomjestili „angažmanom“ na mazohističkom iskazivanju (ne)zadovoljstva svijetom kojim nismo zadovoljni. Ili što smo angažman na stvaranju posve zamijenili odnosno zamijenili angažmanom na pukom (jalovu) prosvjedovanju.

Legije nemoćnih i (navodno) čestitih bave se, dakle, u međusobnoj komunikaciji, legijama moćnih i nedvojbeno zločestih. Nebrojeno mnogo „junaka“ bavi se bez imalo stvarnog uspjeha pozamašnim ešalonom „antijunakā“. I time  im, zapravo, stalno daje na nezasluženoj važnosti, stvarajući od njih konstante na koje se stalno iznova referiramo. Stalno iznova izroni neka crvena „Rosa“, a legija naših stalno iznova troši se na „udaranju“ po njoj. Nijednomu od negativaca, pritom, nikako da padne vlas s glave. Kamoli da ga iz javnog prostora nestane, da ga nekako izguramo, da se sam povuče, da ga smijene, da ga eventualno i osude.

Nevolja je, dakle, u smislu, točnije u besmislu takva privatno-javnog „angažmana“. Točnije, nevolja je u izostanku smislena osobnog i zajedničkog javnog, političkog, organiziranog angažmana, koje god vrste on bio. Nevolja je u tomu što nikako da se ’s riječi prijeđe na djela’. Što nikako da se naše ideje počnu ostvarivati, a pozicije onih koji nam najviše smetaju nikako da se počnu ljuljati ili gorjeti na vatri istine i pretvarati se u dim i pepeo.

Može li se išta razumno u tako nerazumnu ponašanju predložiti? Može! Može se predložiti recimo to da svi mi nezadovoljni, ozlojeđeni, ogorčeni, frustrirani, gnjevni i neukrotivi kritičari svega što ne valja odlučimo jedan tjedan prekinuti praksu verbalnog obračunavanja s onima i s onim što u domaji nam i na svijetu ne valja. Samo jedan tjedan. Ne kritizirati, ne napadati, ne suditi, ne osuđivati, ne kukati, ne zgražati se, ne palucati jezikom. I istodobno duboko razmišljati o tomu u kakvo smo to stanje dovedeni i što možemo učiniti da se ono izmijeni, kojim se polugama poslužiti da se ono preokrene. 

Pa ako u tih božanskih sedam dana razmišljanja, meditacije, molitve i posta po potrebi spoznamo što nam je činiti, da tada to nešto pozitivno iznesemo pred druge. A ako ne spoznamo što nam je činiti, da nastavimo šutjeti i dalje, da nastavimo ne čitati kritičke napise i ne gledati kritičke emisije i ne kritizirati nikoga sve dotle dokle nam ne sine kako i čime doskočiti onomu što ne valja. 

Sa sviješću da se ono što ne valja može istisnuti, svladati, pobijediti, ukloniti i nadomjestiti samo nečim što uistinu valja, što tek treba nastati, što tek – vlastitim trudom – moramo stvoriti.

 

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara