J. Sabol: Izlaz iz gospodarsko-kulturne krize globalizmom i multikulturalizmom?

0

 

Duh kapitalizma vlada svijetom

Ozbiljnost i dubina krize današnje civilizacije zahtijeva odluke posve suprotne dosadašnjim uobičajenim gledanjem na stvari. Izgleda da tu krizu današnje civilizacije nitko više ne može rješavati pomoću bilo Sabolkoje ideologije: ni pomoću novog socijalizma, ni pomoću novog liberalizma, ni pomoću humano oblikovanog kapitalizma i globalizma. Vrijeme ideologija je prošlo! Ljudi hoće čuti istinu o sebi, o svom životu, o svojoj budućnosti.

Danas postoji suglasnost o tome da za spoznaju cjelokupne istine o čovjeku, o smislu života i povijesti, nisu dovoljni podatci dobiveni metodom i modelom razmišljanja prirodoslovnih znanosti. Doznati od kojih je elemenata nešto sastavljeno i kako funkcionira, ne otkriva nam smisao te stvarnosti ni njezinu vrjednotu u cjelokupnom životu. Ljudi osjećaju da je bez spoznaje smisla i vrjednota nemoguće otkriti istinu o postojećoj stvarnosti.

Podsjetimo samo na jednu apsolutno novu stvarnost: čovjek je danas u stanju po prvi put u svojoj povijesti vlastitim rukama uništiti planet Zemlju, uništiti sve pretpostavke i preduvjete za daljnji život na Zemlji. Za to ne treba više ni atomskog rata. Za uništenje preduvjeta života na Zemlji dovoljno je da dalje ovako iracionalno živimo i trošimo resurse kao što to činimo sada. To se stručno zove ekološka kriza, koja je zbilja tisućljetna kriza.

Politika kao sudbina je preuzela ulogu Boga

Nalazimo se, dakle, u krizi u medicinskom smislu: kriza je vrijeme odluke; kriza je faza u kojoj će se proces razvoja pokrenuti ili u smjeru prema životu – novom odnosno regeneriranom životu – ili prema smrti. Na toj se točki razvojnog procesa danas nalazimo. Još nije ništa odlučeno. Još imamo šansu da donesemo odluku za put u bolju budućnost ili političarza put u nikakvu budućnost nego u katastrofu. Jesmo li svjesni tog stanja? Jesu li toga svjesne takozvane intelektualno-duhovne elite našeg društva? Jesu li toga svjesni prije svega ljudi politike, u čijim je rukama snagom demokracije sudbina sviju nas? Politika kao sudbina na neki je način preuzela ulogu Boga.

Političar donosi odluke u neizvjesnosti, hoće li one imati ispravne ili krive rezultate za društvo i za život općenito. On odlučuje hoće li čovječanstvo preživjeti ili ne će. Da su političari nadljudi, trebali bismo imati straha pred tom velikom njihovom moći. S obzirom na činjenicu da su političari obični ljudi, često s upitnim osobinama i prosječnim sposobnostima, taj strah građana nužno se pretvara u nepovjerenje prema njima. Političari mogu biti naši „dobrotvori“ ili naši „zlotvori“. Pouzdanje u dobrog i pravednog Boga kao da nema više one izvorne snage, koju je imalo u doba žive kršćanske vjere. Slabljenje ili nestanak pouzdanja u Boga mora nas prije svega zabrinjavati zbog toga jer bez vjere u Boga i bez tisućljetne kršćanske tradicije imamo na raspolaganju samo onu sposobnost za korekturu politike, koja ima isti izvor kao i odluke samih političara, imamo na raspolaganju ljudsku ograničenu spoznajnu i moralnu snagu i ništa više. Stoga nije rijetkost da se u političkom životu nalazimo u paradoksnom stanju da slijepac ispravlja slijepca u pitanju pravca kretanja. Ako k tome pribrojimo arogantnost mnogih političara, kojom prikrivaju svoju ignoranciju, našli smo odgovor na pitanje, odakle naši problemi dolaze.

Filozofija materijalizma i bezbožnog egzistencijalizma

Duh kapitalizma vlada svijetom. I baš ta činjenica nam danas zadaje velike poteškoće u privatnom i društvenom životu. Suočeni smo, naime, s činjenicom da u stvaranju žuđenog blagostanja nema alternative modelu koji se sve očitije pokazuje u sebi manjkavim, nedostatnim i proturječnim istinskom napretku u stvaranju uvjeta života dostojnog čovjeka. Suočeni smo s činjenicom da „duh kapitalizma“, koji je u naravi svakog čovjeka i koji službeno podržava filozofija materijalizma i bezbožnog egzistencijalizma, vlada na cijelom svijetu. Ljudi kritičkog duha uviđaju da je baš takvo životno usmjerenje pojedinaca, društava i država uzrok većine naših problema.

Dok vlada javnom sviješću, prije svega politikom, filozofija materijalizma i bezbožnog egzistencijalizma, nemamo šanse izaći iz gospodarske krize sa svim njezinim popratnim posljedicama. Za izlazak iz krize nužno je potreban slobodni racionalni dijalog onih ljudi, koji osjećaju odgovornost pred Nadljudskim, pred Božanskim, pred objektivnim kapitalizamnaravno-moralnim redom i zakonom, koji je Stvoritelj postavio u strukture ljudskog bića i u strukture Svemira. Pogledajmo za čas sebe u ovih zadnjih 30 godina. Nismo li mi, građani država u tranziciji, doživljavali uvođenje gospodarstva slobodnog tržišta pravim oslobođenjem iz gospodarstva centralističko-komunističke privrede, makar se ona nazivala privredom radničkog samoupravljanja? Nismo li odmah nakon oslobođenja od komunizma počeli prakticirati gotovo ludu potrošnju svih proizvoda, koje su nam nudili, bolje reći nametali lančani protagonisti slobodnog tržišta izvana, povezavši nas „lancima“ njihovih ponuda i reklama na trošenje novca, kojeg nismo imali? Ali su ga zato imale banke. I mi smo bez razmišljanja objeručke prihvatili ponudu totalnog zaduživanja kod banaka, tih hramova moderne materijalističke religije! Slobodno smo se prepustili duhu kapitalizma i materijalizma u nama. Taj duh nas je doveo u današnju depresiju. Ne samo nas nego cijeli svijet. Postali smo svi žrtve svoje vlastite pohlepe za uvijek više imati, za neograničeno trošiti i uživati život. Postali smo žrtve onih političara koje smo glasovanjem podigli na vlast jer su nam obećavali rast, veću potrošnju, veće blagostanje i ugodnosti života, i jer su nam jamčili sigurnu i bolju budućnost, prikrivajući kod toga negativne posljedice takve politike. Vjerovali smo im jer su ta obećanja ugađala duhu kapitalizma i materijalizma u nama. Ta politika vođenja života i gospodarstva snagom beskonačnog privatnog i državnog zaduživanja došla je danas na svoj kraj. Nitko moralno odgovoran bilo gdje u svijetu ne može više zagovarati tu protuživotnu politiku moralne neistine i ekonomske iracionalnosti. Trebamo politiku razuma, trebamo politiku moralne odgovornosti i istinoljubivosti.

Tko će nam takvu politiku moći kreirati? Sigurno to ne će moći učiniti oni političari koji u filozofiji materijalizma i agnosticizma vide jedino usmjerenje života, koje je spojivo s ljudskim razumom. Sigurno to ne će moći učiniti one intelektualne snage, koje ne prihvaćaju nijednu drugu istinu života nego samo onu prirodoslovnih znanosti.

Politici je nužno potreban čovjek koji se boji Boga

Današnja moralna i gospodarska kriza poručuje: novu politiku mogu kreirati samo novi ljudi, ljudi moralnog integriteta, ljudi nadprosječne inteligencije, ljudi duhovno-religiozne svijesti, s kojom doživljavaju sebe da su stvorenja koja su odgovorna Stvoritelju za svaki svoj čin u privatnom ili javnom životu.

Najsvjetliji umovi čovječanstva, počevši od Konfucija, preko Platona i Aristotela, i sve do naših dana, smatraju samo takvog čovjeka pozvanim i osposobljenim za služenje općem dobru vođenjem politike, odgajanjem i obrazovanjem mlade generacije. Postavljamo li si mi birači takva pitanja u vezi s onim ljudima koji nam se predstavljaju kao VladarMachiavellikandidati za vođenje države i koje ćemo birati? Simptomatično je za našu političku svijest da nas više zanimaju podatci o materijalnom bogatstvu kandidata nego o njihovu duhovno-etičkom bogatstvu. I ta crta našeg lica samo je odraz spomenutog duha kapitalizma u nama: naime da prosuđujemo čovjeka po onome što ima, a ne po onome što jest. Logična posljedica tog našeg stava jest da je za nas samo bogat čovjek važan, moćan i time predisponiran za vođenje državom. Dobar čovjek, krjepostan čovjek, pobožan čovjek izgleda da ne dolazi u uži krug izbora kada se radi o politici. Pa to potvrđuje poznata izreka da je politika „prljav posao“, čak ju se uspoređuje s prostitutkom. Kako će onda pobožan čovjek htjeti ući u vode politike? A upravo je čovjek sa sviješću odgovornosti pred Bogom najpotrebniji politici. Politici je nužno potreban čovjek koji se boji Boga jer je „strah Božji izvor mudrosti i svake kreposti“, uči nas Sveto pismo. Tko ljubi Boga, ljubi svoga bližnjega, uči nas Sveto pismo. Kako bi bilo divno, kad bismo mogli ustvrditi da naši političari ljube svoga bližnjega, i to ne samo onoga moćnoga, nego najprije onoga slaboga, onoga siromašnoga, onoga ranjenog strjelicom mržnje, nepravde i bolesti…! Bilo je takvih političara, i ima ih i danas, nažalost jako malo. Jedan od njih bio je Gandhi, koji se vodio načelom: ne ću se do sita najesti tako dugo dok samo jedan od mojih sugrađana gladuje. Isto tako jedan od pobožnih političara bio je znameniti Dag Hammarskjöld, generalni tajnik Ujedinjenih naroda. Nakon ubojstva u Kongu nađen je listić u njegovu kaputu s ovom kratkom molitvom: Bože, prosvijetli mi pamet da spoznam što je pravedno u ovom slučaju; i daj mi snagu volje i ljubav srca da to izvršim na dobro ljudi, kako je tvoja volja.

Nažalost, „svetih i pobožnih“ političara je tako neznatni broj da opravdano naslućujemo da većina političara temeljito proučava Machiavellijev IL Principe (16.st.) prije nego što stupi na tlo politike. Tu nalaze sve vrste „trikova“ za vođenje politike. No, u obranu političara treba reći da bez podataka i bez spoznaja iz djela IL Principe ne mogu voditi učinkovitu politiku sve dotle dok je čovjek takav kakav jest. Ili, možemo li si zamisliti političara s Evanđeljem u ruci prigodom donošenja političkih odluka? Jedva. No, sigurno je i to da bi s duhom Evanđelja u duši njegova politika bila drukčija, hoću reći na korist čovjeka. Sigurno je i to da bi političar bio posve drugi i drukčiji čovjek, kad bi se dao inspirirati duhom i etikom Evanđelja nego bez toga božanskog izvora spoznaje. Budimo, stoga, pravedni prema političarima. Nisu oni krivi za sve. Ipak bi se trebali političari zamisliti nad izrekom da narod ima takve političare kakve zaslužuje. Dakle: birači su krivi što njima vladaju loši političari? Ako to prihvatimo, onda je to poziv svim biračima da ispitaju sebe, kakvi su oni ljudi da mogu birati takve političare za vođenje države? Trebaju otkriti u svojoj duši za koje vrjednote ili ideale žive i hoće živjeti. Od tih vrjednota, naime, ovisi kakvu politiku hoće i koje ljude, koje političke stranke će birati.

Josip Sabol/https://www.hkv.hr/Hrvatako nebo

Facebook komentari

komentara