J. Sabol: Razumno opravdanje svoje katoličke vjere

 Živjeti s Bogom nije lako – živjeti bez Boga je nemoguće

Svi zajedno, bez obzira na to jesmo li vjernici ili nevjernici, živimo danas svoj život po onom shvaćanju života koje je rezultat razvoja ljudske misli i svijesti kroz povijest. Poznato nam je da se shvaćanje života mijenjalo kroz povijest čovječanstva u ovisnosti najrazličitijih čimbenika, prilika i okolnosti. Pod njihovim utjecajem stvarao je čovjek uvijek svoj vlastiti konkretni oblik života. Stvarao je svoju specifičnu kulturu. Svjesni smo danas da ima mnogo različitih kultura te se moramo osloboditi mišljenja da postoji samo jedna kultura kao dobra i ispravna, i da je to ova naša europska kultura, preciznije rečeno – zapadna europska kultura.

Idejno raspoloženje čovjeka u gotovo svakom dijelu svijeta, bez razlike na kulturu i religijsku pripadnost, sadržano je u želji da hoće napredak bez granica. Radi toga je čovjek prisiljen neprestano tražiti nove izvore moći kako bi osigurao svoje preživljavanje i zadovoljio svoje potrebe i svoju čežnju za srećom. Sve svoje duhovne sposobnosti, prije svega svoj praktički razum, usredotočuje s tolikom pozornošću na taj cilj da je na opće ljudske ciljeve svog duha i svog teoretskog razuma gotovo potpuno zaboravio.

Traži se brza obnova moralnih vrednota

Čovjek je kroz empirijske znanosti jednostrano preuzeo ulogu konstruktora, analitičara i sintetičara, zapustivši ulogu onog razuma koji se bavi metafizičkim pitanjima stojeći pred prirodnim zakonima kao navjestiteljima mudrosti i neizmjerne snage Stvoritelja svijeta i stojeći pred mnogim zagonetnim pitanjima života.

Najmudriji među nama govore već desetljećima o pogrešnom usmjerenju naše civilizacije tražeći alternative tom instrumentalnom razumu koji stoji u službi ljudskih potreba i požuda, u službi ideologije neprestanog povećavanja materijalnog blagostanja pod svaku cijenu. Mnogi, među njima nositelji Nobelove nagrade, traže brzu obnovu moralnih vrednota. Traže odgovornost za buduće naraštaje i za čitavi svijet. Ima li današnji čovjek dovoljno snage, volje i svjetla duha za jedan takav duhovni zaokret?

Postoje očigledni znaci da današnji čovjek dolazi sve više do spoznaje da znanstveni instrumentalni razum nije u stanju rješavati probleme čovjeka i društva današnje civilizacije. On nije u stanju definirati vrednote i nove ciljeve današnje civilizacije, pomoću kojih bi se izišlo iz sveopće krize našeg vremena. Za taj teški posao potrebni su drugi izvori spoznaje i snage, napose oni duhovni izvori, čiji su nositelji spoznaje filozofije i duboke mudrosti velikih svjetskih religija i kršćanstvo.

Duhovna ljubomora i krivnja

Istraživanja pokazuju da ljudi zapadnog svijeta posvećuju veliku pozornost religijama kao što su budizam i hinduizam, tražeći baš u njihovim tradicijama duhovnu snagu i prosvjetljenje za novo usmjerenje života. Nas kršćane zaista začuđuje ta pojava. Mi smo iznenađeni i pitamo zašto naš zapadni suvremenik – nekada oduševljeni katolički kršćanin i još uvijek formalni vjernik – ne okreće svoj duhovni pogled na kršćansku tradiciju s očekivanjem da će u njoj naći snagu i nadahnuće za izlaz iz sveopće krize?

To pitanje ne postavljamo iz duhovne ljubomore prema spomenutim religijama, nego iz spoznaje i uvjerenja da kršćanstvo posjeduje u najvećoj mjeri baš onu snagu i ono prosvjetljenje duha, koje današnji takozvani moderni čovjek nužno treba da bi se mogao osloboditi iz vlastitog „zatvora“ krivih projekata razvoja.

Ako se usuđujemo postaviti pitanje o krivnji tog stanja, onda je najiskrenije da ju tražimo kod sebe, a ne kod takozvanog modernog čovjeka. U taj „kod sebe tražiti“ stavljam apsolutno na prvo mjesto misleći kod toga na teologe, na kler i onda na sve vjernike. Svi zajedno činimo Crkvu i jesmo Crkva, svaki na svoj način i svaki sa svojim poslanjem.

Kršćanstvo kao sustav ideja i kao institucija Crkva žive samo kroz naš život. Oni su spoznatljivi u svojem duhovnom bogatstvu i svojoj korisnosti za čovjeka i čovječanstvo samo kroz živuću vjeru vjernika.

Odgovor na postavljeno pitanje o krivnji, dakle, glasi: kriva je Crkva. Taj odgovor si je dala sama Crkva na II. vatikanskom koncilu tražeći obnovu liturgije, teologije, duhovnosti, institucije.

Među mnogim uzrocima za anemičnost kršćanstva i za njegovu neprihvatljivost za suvremenog čovjeka otkriven je među prvima službeni govor na gotovo svim razinama života Crkve, prije svega u teologiji, u nauku crkvenog učiteljstva i u propovijedanju… Kršćanska vjera jednostavno je jezično neshvatljiva današnjem čovjeku. Pojedine riječi i pojmovi ne kažu mu gotovo ništa, ne otkrivaju mu sadržaj koji se u njima krije. Riječi su njemu upućene ali ih on doživljava praznima, one ga ne dodiruju. Tako bitne istine kršćanske vjere ostaju neučinkovite za ljudski život. Mrtvo slovo, za koje se nitko ne može ni zanimati ni oduševiti.

Prevođenje Božje objavljene riječi i istina vjere na jezik suvremenog čovjeka još je uvijek neispunjena želja II. vatikanskog koncila. Na taj odgovorni posao pozvan je svaki katolik, a ne samo svećenici i teolozi. U konkretnom životu to znači da svaki katolik razmišlja svojom glavom o svemu što vjeruje i što čini u ime vjere i da o tome govori s drugima. Svaki je pozvan opravdavati pred svojim razumom sve što vjeruje. To je taj subjektivni način govora o vjeri i doživljavanja vjere, koji više odgovaraju mentalitetu današnjeg čovjeka nego učenje tvrdnji o vjeri i Bogu kao rezultatu znanstvenog teološkog istraživanja.

Bog, naime, nije neka objektivna stvarnost, koju možemo promatrati, zapažati, mjeriti, analizirati kao što to čine prirodoslovne znanosti sa svojim objektima istraživanja. Bog naše vjere je živi Bog. On je osoba, a ne objekt. O njemu možemo govoriti samo tako da govorimo o našem iskustvu kao vjernici; da govorimo o tome kako je Bog neočekivano i možda iznenada ušao u sferu naše duše, našeg uma i srca. Trebamo i možemo govoriti o tome kako smo mi reagirali na taj neočekivani „posjet“ Boga u našem životu. Ako smo to doživjeli, onda nam je najedanput postalo jasno da naša vjera nije u prvom redu neki zbir uputa, kako trebamo živjeti; kako ćemo biti uspješni i sretni u životu nego da je ona životna snaga, koja nas čini sposobnima da po Božjem duhu reagiramo na izazove života.

Vjera je život

Govoriti o vjeri je isto što i govoriti o životu – najprije o životu općenito pa onda o vlastitom životu. Čovjek žive vjere jako dobro razumije istinu Božje riječi: „Tko hoće svoj život dobiti, izgubit će ga, i tko ga izgubi radi mene, dobit će ga.“ (Mt 10, 39). Za vjernika nema sumnje: vjera je život sreće, spasa, a tek u drugom redu znanje o životu i o sreći.

Današnje vrijeme stavlja vjernika katolika u stanje jednog specifičnog doživljavanja svoje egzistencije. Vjernička egzistencija je izložena neprestanom intelektualnom nemiru, koji procesualno poprima sve konkretniji oblik traženja, polazeći od neupitnog prihvaćanja istina vjere Katoličke Crkve k onim istinama vjere koje mu pripremaju veće ili manje poteškoće. U svojoj duši katolik osjeća neku vrstu stalne napetosti između osobnog vjerovanja i „službene“ crkvene vjere, sadržane u dogmama, u tradicionalnim oblicima pobožnosti.

Stručno teološki rečeno: vjernik se kreće između vjere koju vjeruje i vjere s kojom vjeruje. Sadržaj vjere čini mu se jasnim, ali snaga vjere kao da treba neki poseban napor. Tu je vjerojatno izvor doživljavanja duhovne uznemirenosti. Postoji opasnost da se ta uznemirenost razumije znakom slabe osobne vjere. Ona to ne mora biti i ona to nije ako se podsjetimo na riječi Pavla apostola: „Vjeru, naše najveće blago, nosimo u zemljanoj posudi“ .

Tu svoju uznemirenost možemo, dakle, shvatiti tom zemljanom posudom, koju trebamo čuvati i njegovati da se ne bi razbila. Prilično sam siguran da bi htjeti se riješiti te po sebi nesigurne, ugrožene, nesavršene posude i zamijeniti ju jednom sigurnom, savršenom, zlatnom ili čeličnom posudom, kako bi vjera bila jednom zauvijek osigurana, značilo zapravo zatvoriti ulaz Božje riječi u našu dušu, u dušu čovjeka. Bilo je takvih pokušaja kroz povijest. Ima ih i danas. Uvjeren sam da je moguće i da je ispravno reći: snagom vjere vjerujem i snagom vjere ne vjerujem baš sve što mi se predlaže da moram vjerovati. Stoga živim u nesavladivom stanju moje katoličke egzistencije s prošnjom u srcu i na ustima: „Vjerujem, Gospodine, budi sa mnom u mojoj nevjeri“ (Mk 9, 23) jer prilika za sumnju i nevjeru ima mnogo u današnje vrijeme, a ja sam poput zemljane posude, u kojoj čuvam vjeru u Tebe u Tvojoj milosti.

Vjerovati u Boga i spoznati njegovu neshvatljivost; doživljavati njegovu blizinu i osjećati njegovu nedohvatljivost; doživljavati njegovu ljubav i susretati se na životnom putu s patnjom, nepravdom, prezirom, zlom svake vrste, sve su to nepresušivi izvori nutarnje razdvojenosti čovjeka između vjere i nevjere. Ti izvori ugroženosti naše vjere najvjerojatnije neće nikada nestati iz svijeta. Zar nije istina da ima u životu – subjektivno i objektivno gledajući – mnogo više razloga za nevjeru nego za vjeru? Zar nije činjenica da je temeljna istina katoličke vjere najveća zapreka da čovjek prihvati vjeru? Ta zapreka je Križ Kristov. On je za jedne sablazan, za druge ludost i za treće – to smo mi katolici – jedini spas. Isus nas naziva blaženima jer se nismo sablaznili nad njim.

S Bogom živjeti nije lako. To nam govori izabrani narod Izrael u Bibliji. Živjeti bez Boga je jednostavno nemoguće na duže vrijeme. To doživljava svaki od nas i suvremeni svijet u cjelini. Mnogi u današnjem društvu uvjeravaju sebe i druge da je moguće živjeti „kao da Boga nema“ i čak da je život bez svijesti na Boga lakši, uspješniji, sretniji. Mi katolici znademo da je to zavaravanje samog sebe i drugih. Katolički vjernik sudjeluje u projektu oblikovanja kulture života u društvu s punom nadom da živjeti vjeru u današnje vrijeme otvara vrata ostvarenju smisla osobnom životu i šansi za njegovo aktivno djelovanje na ispravnom usmjerenju društva prema naravno žuđenom životu u miru, pravednosti, slobodi i blagostanju.

dr. Josip Sabol/https://www.hkv.hr//Hrvatsko nebo