Od Inzka do Tužiteljstva BiH, i natrag do Hrvatske i „međunarodne zajednice“

Vrijeme:6 min, 45 sec

 

 

 

Prije odlaska s dužnosti Visokog predstavnika u BiH Valentin Inzko kroz izmjene Kaznenog zakona BiH u ime „međunarodne zajednice” ostavio je u „amanet” nadležnim vlastima u Sarajevu zabranu i kažnjivost negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca u BiH. 

Članak glasi ovako: „Tko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen pravomoćnom presudom u skladu s Poveljom Međunarodnog vojnog suda pridruženom uz Londonski sporazum od 8. kolovoza 1945. ili Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog kaznenog suda ili suda u Bosni i Hercegovini, a usmjereno je protiv skupine osoba ili člana skupine određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijed, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, i to na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv takve skupine osoba ili člana takve skupine, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.” 

Što to znači? Da se odgovori na to pitanje, nije potrebno ulaziti u dublje analize, dovoljno je vidjeti reakcije „konstitutivnih naroda”: Bošnjaci slave, Srbi se ljute, a Hrvati šute. 

„Slučajno”, samo nekoliko dana nakon toga Hrvatska je dobila zamolnicu Tužiteljstva BiH, koje traži od Hrvatske da od nje preuzme procesuiranje 14 generala Hrvatske vojske, koje Sarajevo sumnjiči za navodno počinjenje ratnih zločina tijekom operacije Bljesak. 

Reagirao je hrvatski državni vrh. Predsjednik Republike Z. Milanović upozorio je u nedjelju kako je „zaključak o nesuradnji u postupku protiv hrvatskih vojnih zapovjednika koji je donijet prije šest godina, još uvijek na snazi”, a „zamolnicu” Tužiteljstva BiH ocijenio je „sabotažom i trovanjem odnosa”. Predsjednik Vlade A. Plenković rekao je kako je „procedura takva da će Ministarstvo pravosuđa proučiti tu dokumentaciju da vidi treba li to Državnom odvjetništvu predati. Oni će to proučiti i donijeti odluku. Ja ne mogu prejudicirati, oni mogu u konačnici to odbaciti i tako riješiti pitanje”. 

I generali su reagirali: “Čuo sam da se radi o Bljesku, ali nemam pojma gdje bi tu bio ratni zločin, mi nismo u Bljesku prelazili granicu hrvatske države” (Vinko Vrbanac); ”To je bila legitimna operacija Hrvatske vojske i nikakve posebne namjere postupaka za ugrožavanje BiH nije bilo. Ovo je sve rekla-kazala. Po meni je to čak i politički motivirano s obzirom na inicijativu Hrvatske da malo pomogne Hrvatima u BiH. Pa i oko Pelješkog mosta. Pa su loptice prebacili na naš teren. Ja znam za te optužnice, one su 15 god stare, i zašto baš sad…?”(Pavao Miljavac); “Oni se upuštaju u ono u što ne bi trebali; mi smo njima puno pomogli i kad je najviše trebalo, i trebali bi biti zahvalni za sve što je Hrvatska vojska pomogla susjednoj državni BiH. Sve je orkestrirano” (Luka Džanko). 

Također su reagirali Hrvati u BiH, odnosno Hrvatski narodni sabor, koji okuplja političke stranke sa hrvatskim nacionalnim predznakom u BiH. Zatražio je „razotkrivanje svih i dalje nerazriješenih zločina počinjenih od strane Armije BiH čiji se ratni zločinci i danas slobodno šeću po BiH”, nazvao je zahtjev Tužilaštva BiH „sramotnim” i bez ikakva uporišta, te naveo kako je riječ „o klasičnom pokušaju zloupotrebe institucija BiH, a sada se u praktičnom smislu vidi tko stoji u pozadini i na kakav se način želi kriminalizirati HV, ali i HVO, što bošnjačke parastrukture pokušavaju već dva desetljeća na razne načine”. 

Istina je da bošnjačke strukture pokušavaju kriminalizirati HV i HVO, ali to je samo dio istine. Zašto i Vučić i Dodik i Pupovac o tome šute k’o zaliveni? Zar nije vjerojatnije da su „zamolnice” krenule iz Sarajeva prema Zagrebu na poticaj Banje Luke, koja je dobila takvu „sugestiju” iz Beograda, a možda i blagoslov „mirotvorca” Porfirija?  

No u svemu tomu valja biti oprezan. Nije ovo prvi put da „međunarodna zajednica” udara Hrvatsku iz BiH – najčešće uz „kooperativnost“ i „uslužnost“ s hrvatske vlade i njezina tužiteljstva odnosno „pravosuđa“. Podsjetimo, Haški je sud u presudi šestorki zaključio da je sukob između HVO-a i Armije BiH 1993.-1994. godine bio međunarodni sukob te da je većina zločina nad muslimanskim stanovništvom Herceg-Bosne za koje su se teretili optuženi počinjena u okviru udruženog zločinačkog pothvata [UZP] u kojem je sudjelovao i dio političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske Janka Bobetka. 

Imala je, kao što rekosmo, „međunarodna zajednica” i svoje pomagače u Hrvatskoj. “Ne samo Mesić i V. Pusić, i neki generali u Haagu su svjedočili protiv Hrvatske” (Pavao Miljavac, intervju Večernjem listu 2. prosinca 2017.). Koji su to generali Miljavac nije rekao. Bilo bi dobro znati, a još bolje bi bilo suditi i njima i Mesiću i V. Pusić i konačno postaviti jedan presedan koji će svi budući izrodi imati na umu kad budu radili protiv hrvatskog naroda. No mnogo je veći problem „sistemsko“ držanje nadležnih vlasti Republike Hrvatske. O njemu je u svojoj objavi na Facebooku s pravom i s mnoštvom pitanja (bez odgovora) podsjetio jučer Ilija Vincetić.

 

 

 

Taj problem zaslužuje mnogo dublje proučavanje i razotkrivanje. Vratimo se, za sada, generalskom aktualitetu!

U navedenom intervjuu na pitanje „Jeste li u to vrijeme, kao visoki vojni dužnosnik, poslije i kao ministar obrane, čuli za pretenzije hrvatskog političkog vodstva na teritorij BiH, konkretno Herceg-Bosne, koji bi išli u prilog tezi Haaškog suda o velikoj Hrvatskoj?” Miljavac je odgovorio: „Na jednoj večeri u dva smo navrata razgovarali o problemu BiH, kada mi se žalio kako mu govore da ju je htio podijeliti, pripojiti i tako dalje. Ali gledajte što je interesantno, ja to prvi put govorim sada, znao je reći: Sovjetski Savez se raspao, Jugoslavija kao multietnička država se raspala, pitanje je može li BiH opstati, ali ako dođe do raspada, mi moramo zaštiti naš dio. Pa to je normalno i legitimno! Nijedan službeni dokument ne postoji u kojem bi Tuđman dao neku strategiju, naredbu ili sugestiju da se ide na odcjepljenje. Pa tri-četiri sporazuma radio je s Izetbegovićem, prvi smo priznali BiH. Koliko smo konvoja oružja i municije poslali tamo, a htjeli smo ih odcijepiti?”

Tomu dodajmo jedan pasus „životnog intervjua” koji je dao Šefko Omerbašić, bivši muftija Islamske zajednice u Hrvatskoj (i Sloveniji), Večernjem listu 4. srpnja 2021.: „Tuđman mi je govorio da je za jedinstvo, ali Izetbegović nije htio da Muslimani idu pod kapu hrvatstva”. „Alija Izetbegović nije htio da muslimani iz Jugoslavije izađu pod kapom hrvatstva i tu je došlo do velikog rascijepa između dva naroda”. 

No nije ovdje u pitanju je li Tuđman htio ili ne podijeliti BiH, niti tko je kriv za rat, tko je počinio zločine, koja je uloga svjetskih sila u tome svemu, itd. U ovom dijelu svijeta interesi su toliko različiti i isprepleteni i pitanja su toliko povezana da se vanjskopolitička pitanja ne mogu intuitivno rješavati. Valja prikupljati podatke, proučavati događaje i pitanja i uvažiti iskustva, a ne robovati osjećajima niti planirati srcem. Danas je srž stvari u načinu na koji bi se hrvatska politika povezala s politikom drugih sila u funkciji interesa hrvatskog naroda. Hrvatska i Hrvati mogu biti na strani one države ili onoga bloka država koji priznaju te interese. Hrvatski pojedinci mogu biti na strani koja im je ideološki bliska, ali Hrvati kao narod ne bi smjeli tako postupati. Samo su nam saveznici oni koji prihvaćaju naše temeljne interese, a ne oni koji imaju iste poglede na opća pitanja, ali se suprotstavljaju tim interesima, sve dok ne promijene svoje stajalište spram tom pitanju. 

Poruka i državnom vodstvu i generalima i Hrvatskom narodnom saboru i svim Hrvatima glasi: Nema više vremena za ikakva kolebanja, biranja i dvojbe, ni za ’lov u mutnom’ ili za još jedno blefiranje. Mogućnost je samo jedna: sačuvati i učvrstiti hrvatsku državu, sačuvati i učvrstiti položaj Hrvata u BiH, i tehnički se za to pripremiti s vjerom u uspjeh. Bez obzira na to komu će se to u „međunarodnoj zajednici” ili u „regiji” sviđati ili ne. Kad je u pitanju Hrvatska i hrvatski narod, mora se provoditi ono što se nama sviđa. Budemo li čekali da nam tko izvana ponudi za nas dobro rješenje, nećemo nikada to dočekati, kao što nismo dočekali ni do sada. Zvuči grubo, ali je tako. Takvo je naše iskustvo. 

 

(M.O.)/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.