Krkačomanija sjajno je zrcalo, moćno ogledalo gdje možete vidjeti Ecce Hommo-a

0

 

 

Piše: Stjepan Mihovil Blažević

Stručni naziv, dijagnoza, definicija, mana, vrlina, osebujnost, defektnost, bolest, dar… Svega pomalo.

Ali ono što je ključno je to što, kad stavimo sve pluseve na jednu stranu i sve minuse na drugu, onda vaga, ili miruje (koja kontradikcija! Valjda se snažno niže s jedne strane u drugu…) ili se zapravo neumoljivom gravitacijskom silom opredjeljuje na stranu plusića!

Da, Kristijan Krkač, čovjek-stvor, profesor, pisac-filozof, svjetski prvak u feder-nogaču, mentor, Purgerski obad, nemirna duša, vatra koja uvijek tinja, pali i žari. Dinamovac sine qua non, građanin, odgovoran i aktivan intelektualac, plivač u gotovo svim temama, ali uvijek svjestan granica, koliko god to nekima čudno izgledalo, jer jedno su objektivne granice a druge subjektivne, konvencionalne, to jest one granice koji krkačomanija niti prizna niti prihvaća, tj. onih granica protiv kojih se krkačomanija bori kako umije i zna!

Nisam siguran koju bi evanđeosku prispodobu njegov pokojni mentor Ivan Macan SJ prvu izabrao da ga opiše, analizira, potakne (možda ona o izgubljenom-pronađenom sinu?). Meni se čini da je prigodna ona o talentima (Mt 25, 14-30). On svoje talente iskorištava, umnožava, i sve zbilji predaje da (nakon svog života) on i drugi analiziraju učinjeno. Za nekoga puno, za nekoga malo, ali za nikoga ništa, jer nešto je.

Je li krkačomanija zapravo njegova strast? Kakva bi to strast bila?

Niti znam niti želim pisati o tuđoj strasti do li do tog osobnog vihora koji teško – ako ikad – ostaje unutar svojih gabarita i koji puca i puše na sve strane, ali ipak ponajviše u odabrano polje djelovanje i stručnosti (Wittgenstein i Poslovna etika).

Ali zanimljivo mi je ovo područje zbilje koji je teško ili gotovo nemoguće kvantificirati. Je, znam Galilejevu težnju, ali niti je to tako jednostavno, a bogme niti je jednoznačno, a kamoli moguće claro et distincto.

U svakom slučaju, neodređenost, nekvantificiranosti krkačomanije je velika. Mala smo sredina i nećemo – a i ne smijemo – govoriti o svjetskim razmjernima, čak je i ne bitno jer uvijek prvenstveno govorimo o svom svijetu, u njemu se mičemo i jesmo.

Tko ga ne zna, preporučio bih mu da ga proba upoznati, dakako u Augustinovom smisli cognoscene, a ne comprehendere, imajući u vidu da se ne radi o Bogu, već o grčkom polu-bogu: sinu jednog Apolo-Dionizija i matere mu Materije.

Čitajte ga! Nešto je i napisao…

(bibliografija: https://www.academia.edu/47893320/Kristijan_Krka%C4%8D_Biography_and_Bibliography), te ako Vas pozove, približite se njegovom stolu, neće Vam biti dosadno. Moći ćete nešto i naučiti, bilo primjerom, bilo kontrastom.

Krkač, tj. krkačomanija sjajno je zrcalo, moćno ogledalo gdje možete vidjeti Ecce Hommo-a, sebe, njega i druge.

Zato daj Bože svima malo te dijagnoze, tog cjepiva protiv laži, lijenosti i dosade. Erazmo je o tome i pisao. On je govorio stultitia a krkačomanija nije daleko on nje! Hvala Kristijane na burne i maštovite poticaje. Bog ti platio vječnu pivu!

 

Stjepan Mihovil Blažević/Hrvatska danas/https://hrvatska-danas.com/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara