Damir Pešorda: Umjereno ustaštvo u granicama Pupovčeve dobrohotnosti

Oxfordski rječnik proglasio je izraz post-truth (postčinjenično) za međunarodnu riječ 2016. Pridjev ‘postčinjeničan’, odnosno ‘postčinjenično’ u srednjem rodu, tu je definiran kao “onaj koji se odnosi na ili obilježava okolnosti u kojima objektivne činjenice manje utječu na oblikovanju javnog mišljenja od apeliranja na emocije i osobna uvjerenja”. Naravno, sam izraz ‘postčinjenično’ za označavanje takvog stanja skovan je ranije, prvi ga u tom smislu koristi 1992. dramaturg Steve Tesich u časopisu The Nation, a povodom događanja oko Zaljevskog rata. Postčinjenično doba u Hrvatskoj je nastupilo nakon Tuđmanove smrti. Iako bi danas mnogi spremno ustvrdili da je upravo Tuđmanovo vrijeme bilo vrijeme u kojemu su ”emocije i osobna uvjerenja” utjecali na oblikovanje javnog mišljenja više nego ”objektivne činjenice”. To su oni kojima su podivljali nacionalizmi krivi za propast jedne prekrasne zemlje kakva je u njihovoj predodžbi bila Jugoslavija.  

   Međutim, kao ni u mnogim drugim stvarima jugonostalgičari ni tu nisu u pravu.  Na događanja devedesetih presudno su utjecale objektivne činjenice, to jest krvava srpsko-srbijanska agresija na Hrvatsku, ali u većoj ili manjoj mjeri i i na sve ostale sastavnice bivše države. Osim Makedonije, premda bi – da im je sve išlo po planu – vjerojatno i ona došla na red. Bilo kako bilo, tih devedesetih surova stvarnost je oblikovala javno mnijenje, ali i emocije i osobna uvjerenja. Koji su tek onda kroz povratnu spregu eventualno djelovali i na događanja i na javno mnijenje. Početkom trećeg tisućljeća objektivne se činjenice sve više nastoje zamagliti i zamijeniti simulacijom zbilje. I u Hrvatskoj je započela postčinjenična ili postistinska era.

   Otada se ustalio jedan prepoznatljiv obrazac hrvatskog napretka u nazadak. Prvo bi nominalno lijeva vlast (početkom tisućljeća to je bila Račanova vlast kojoj je kao smokvin list prvo služio Dražen Budiša, a kasnije su tu ulogu preuzeli Tomčić, Radoš, Goran Granić i slični likovi) podigla ideološku prašinu, otvorila neke teme, rekli bismo bespravno izbila Overtonov prozor gdje ga nitko nije očekivao, usput smanjila radnička prava i obavila slične prljave poslove za tranzicijski tip kapitalizma. U tom bi im prošao mandat i građani bi glasali protiv njih da ih se riješe. Na vlast bi došao navodno desni HDZ i onda bi se u tišini, možda tek uz malo kozmetičkih preinaka da se Vlasi ne dosjete, ozakonilo ono što se navodno lijevi iz prethodne vlasti najavljivali. To se lijepo može ilustrirati sada aktualnim Zakonom o civilnim stradalnicima. Kada je nešto slično najavljivao notorni Fred Matić, podignut je legendarni šator u Savskoj, doduše ne samo zbog toga, ali to sada za cijelu priču nije važno; kada taj zakon danas gura ministar Tomo Medved u ime HDZ-a, nema bune, tek pojedinci poput zastupnika Mlinarića ili bivšeg pravaša Pere Kovačevića upozoravaju što bi se moglo dogoditi  ako se u Zakon ne ugrade određeni ”osigurači” koji bi onemogućili da se naknade dočepaju i oni koji su bili na drugoj strani u Domovinskom ratu.

   Sve sporne ideološke agende vezane uz kompleks manjinske politike i rodne ideologije u tišini provodi Plenkovićev HDZ, pri čemu ga ljuta HDZ-ova desnica ekskulpira od svakog grijeha jer kao mora tako budući da diletantska, a vjerojatno i od udbostruktura instruirana, desnica od Škore do Grmoje i Zekanovića čini sve da napakosti interesu HDZ-u, to jest državnom interesu. Zato Plenković mora surađivati s Pupovcom i popuštati mu jer je Pupovac manje zlo od Miroslava Škore i Hrvoja Zekanovića, zato će uskoro vjerojatno morati surađivati i sa Tomislavom Tomaševićem i Radom Borić da se vlasti, ne daj Bože, ne bi dočepao psihijatar iz Metkovića ili talijanist iz Mostara. Da je tomu tako, svjedoči i tvrdnja kolumnista s jednog desnog portala po kojoj Možemo ”ipak nije ni izbliza toliko radikalno i društveno neodgovorno” kao Most. A tu gdje je društvene odgovornosti, umjerenosti i inkluzivnosti, tu je i moguće koalicije s HDZ-om.

  Tako je HDZ u svrhu micanje svake konkurencije s konzervativnih, nacionalnih polazišta uzgojio cijelu jednu bulumentu ”umjerenih ustaša” u granicama Pupovčeve dobrohotnosti, čija je jedina funkcija da uvijek iznova otkrivaju da monopol na domoljublje ima HDZ, a da su svi drugi mutikaše i raskolnici. I ne treba pri svemu tomu previše osuđivati Plenkovića, HDZ, nadobudne ministre itd., oni rade što misle da je potrebno da bi se održali na vlasti nego se treba zamisliti nad stanovitom inertnošću hrvatskog čovjeka, društvenom i političkom tupošću koju su strani upravljači stoljećima njegovali u svijesti hrvatskoga naroda. Hamletovska narav hrvatskog političkog bića ogleda se u činjenici da već dvadesetak godina nije riješena dilema: treba li se za preporod Hrvatske promjena dogoditi unutar HDZ-a ili izvan njega? Tako da i ovi nesretnici, nomina sunt odiosa, u svom umjerenom ustašluku mogu barem sačuvati iluziju da oni djeluju onako kako djeluju zbog domoljublja i političke mudrosti, a ne zarad sitnoga šićara.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo