FB komentar brigadir Ilija Vincetić: BiH paradigma

0

 

 

Mnogi od vas me pitaju zašto ne pišem na temu prava i položaja Hrvata u BiH, Daytonskog sporazuma, …

Od 03. siječnja 1996. godine do dolaska na vlast prve protuhrvatske koalicije, 03.siječnja 2000. godine, svim svojim sposobnostima sam se “iz institucija”.

Bespoštedno se izlagao.

Kao plaću sam primio – progon.

Nakon te 2000. godine sam nastavio u “polululegalnom” statusu”.

Do prvog teškog poraza od početka DR.

Porazu Hrvatske Samouprave u BiH.

Nakon toga sam teško obolio.

Oni koji su izdali Samoupravu naglo napreduju.

Preuzimaju pozicije.

Kako u FBH tako i u RH.

Dolaze neka druga vremena u kojima je poraz Hrvata u BiH paradigmatiziran.
Od 2015. godine ponovno počinjem objavljivati.

Na facebooku, naravno.

Kao jedinoj mogućnosti.

Objavio sam puno tekstova na temu prava i položaja Hrvata u BiH.

Bez lažne skromnosti, smatram se osobom koja na tu temu “ims što reći”.
Rezultat?

Uvrede, omalovažavanje, odmazda “institucija”, …

Vrlo malo ljudi želi uložiti i najmanji napor, odnosno bar pročitati napisano.

Koliko vas će pročitati ovaj (za mnoge) podulji tekst?

Zato što je nezanimljiv?

U njemu se iznose netočnosti?

Preopširan je?

Što bi vas motiviralo nastaviti dalje?

 

***

 

   BiH PARADIGMA

 

Mogu li Hrvati u BiH ponovno u posjed naroda vratiti svoju ustavotvrnost, koja im je silom oteta, a na koju imaju ispravu o vlasništvu?

Je li ustavotvornost naroda jednokratna kategorija, koja se gubi konzumiranjem prilikom konstituiranja države, ili je trajna i može se konzumirati višekratno?

Zbog čega Hrvati u BiH nemaju pravo na institucionalnu zaštitu svoje ustavotvornosti?
Može li se pravo suprotstaviti sili?

Što nam je potrebno da bismo mogli vratiti, i ponovno, po svojoj slobodnoj volji konzumirati, svoje, na silu oteto pravo konstitutivnosti?

VOLJA!, ZNANJE!, ORGANIZACIJA!, ODLUČNOST!, HRABROST!
IMAMO LI SVE TO?

Listajući po svom privatnom arhivu, nailazim na dokumenta koja me podsjećaju na vrijeme kada su me ismijavali oni koji su se bavili kriminalom i privatnim interesima, kojima je bilo teško nešto naučiti, bar toliko da razumiju „o čemu se radi“.

Ne, lakše je bilo reći:

-„Pusti Vincetića, on samo „manita“!!

Kao podsjetnik na to „manitanje“, objavljujem materijal sa jednog „međunarodnog“ događaja, prigodom pokušaja da se ustavne ovlasti u području obrane sa Federacije i RS prenesu na BiH.

Evo kako su se neki tada ponašali, a ujedno i nešto o vjerodostojnosti.
Bosna i Hercegovina

 

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

Seminar o demokratskoj kontroli sigurnosne politike i oružanih snaga

Radna skupina 2: „Obrambena doktrina“

Predsjedatelj: brigadir Ilija Vincetić

UVODNI GOVOR

Sarajevo, 29.-31. siječnja 1999.

„OBRAMBENA DOKTRINA“

 

Vaše Ekselencije,

gospodo visoki dužnosnici,

gospodo generali,

dame i gospodo.

Obrambena doktrina je tema kojoj treba posvetiti punu pozornost i pristupiti joj sa punim poštovanjem i ozbiljnošću, koje ona svojim značajem zaslužuje.

Ukoliko se želimo pridržavati ovih načela, ne bismo trebali razgovarati o pitanjima kojima se bave koncepcija i strategija.

Da bi to bilo moguće, potrebito je složiti se oko slijedećeg:

a) Da je doktrina, kao pojam: multidisciplinarni, na znanosti utemeljeni pristup određenom pitanju, koje je samo po sebi kompleksno.

Ako se govori o obrambenoj doktrini, onda je to vrlo kompleksan skup pitanja, koja, prije svega, uvažavaju znanstvene istine proizašle iz izučavanja stvarnosti (političke, geo-političke, kulturno-prosvjetne, gospodarstvene, demografske, itd.) i njihov utjecaj na sigurnost onoga tko se bavi ovim izučavanjem (naroda, države, itd), i tek tada se, uvažavanjem činjenica do kojih se došlo na naprijed navedeni način, može govoriti o doktrinarnim stavovima, koji se kasnije, u međusobnoj interakciji, modeliraju u doktrinu.
Suvišno je navoditi da je ovo dugotrajan, vrlo ozbiljan proces, o kojemu je teško govoriti „ad hoc“, kao i to da se na ovoj razini ne razmatra „čisto vojna“ problematika.

b) Koncepcija, kao pojam, je već izraz određene politike ili ideologije, ili i jednog i drugog, determinirana je doktrinarnim polazištima, a u krajnjem, pojednostavljeno rečeno, izražava stav određenog naroda ili države prema nekoj pojavi (npr. prema ratu).

Na ovoj razini se o vojnim snagama govori kao o jednom od mehanizama ili instrumenata za provedbu dređenih koncepcijskih rješenja.

c) Strategija kao pojam koji se bavi problemom mehanizama i instrumentarija, koji uz zadovoljavanje određenih uvjeta mogu osigurati primjenu koncepcijskih rješenja, u svrhu provedbe određene doktrine.

Na ovoj razini se govori o konkretnim vojnim snagama, koje po mjeri određenih koncepcijskih rješenja, mogu, uz poštivanje načela suvremene vojne teorije i prakse, osigurati provedbu obrambene doktrine u praksi.

d) Da su sve doktrine i doktrinarna polazišta sa kojima smo se imali prigodu upoznati, rezultat složenih, dugogodišnjih procesa, koji su se odvijali u uvjetima potpuno različitim od onih u kojima se u zadnjih desetak godina nalaze narodi Bosne i Hercegovine.

e) Da se iz već primijenjenih doktrina različitih država, ili država u obrambenim savezima, iskustava iz učinkovitosti primjene obrambenih doktrina koje počivaju na zaštiti nacionalnih, državnih i interesima vojno-političkih saveza, koje su nam prezentirane tijekom ovog seminara može puno naučiti, te da i dalje trebamo biti otvoreni za dijalog u tom smislu i pokazati spremnost za dalji napredak u shvaćanju i razumijevanju suvremenih procesa koji vode u europsku sigurnosnu arhitekturu, u kojoj će (vjerujemo) jednog dana i Bosna i Hercegovina imati svoje mjesto, kao čimbenik stabilnosti a ne kao žarište krize.

f) Da se na ovoj radnoj skupini bavimo pitanjima „specifičnosti u Bosni i Hercegovini“ sa aspekata sigurnosti i sigurnosne politike, pa i određenih doktrinarnih pitanja obrane, ali;

* da se u ovim raspravama uvaže činjenice koje su navedene u opisivanju pojma doktrine,

* da se u raspravama ne napušta ustavno-pravni okvir Bosne i Hercegovine sadržan u Daytonskom sporazumu,

* da se, utemeljeno na teoriji i praksi međunarodnog javnog prava, sagleda sadašnji model i kapaciteti Bosne i Hercegovine kao države.

U svezi sa navedenim, mišljenja sam:

1. Da je stupanj vanjske sigurnosti Bosne i Hercegovine izražen u ekvivalentu njene unutarnje stabilnosti, odnosno da se vanjska sigurnost Bosne i Hercegovine temelji na pronalaženju takve ustavno-pravne, političke i sigurnosne arhitekture koja će jamčiti legitimna nacionalna prava ustavotvornih naroda, od očuvanja i zaštite identiteta, do suverenog prava odlučivanja o vlastitoj sudbini, naravno, priznavajući ista prava, ostalim ustavotvornim narodima u Bosni i Hercegovini, budući da je Bosni i Hercegovini Rezolucijom 1031 Vijeća Sigurnosti UN-a, poglavlje IV, točka 39. priznat „jedinstven, izvanredan i složen“ karakter, što je potvrđeno i Daytonskim sporazumom, posebno Ustavom Bosne i Hercegovine, sadržanom u Aneksu 4 koji je na snazi.

Dakle, u ovakvim razgovorima se mora uvažiti činjenica da je Bosna i Hercegovina (na svom Ustavu utemeljena), jedinstvena državna tvorevina (jedinstvena po svojoj posebnosti), nastala ulaganjem slobodne volje njenih ustavotvornih naroda, da su tri ravnopravna naroda „smještena“ u dva Entiteta, i da se uvažavajući jedinstvenost (u smislu posebnosti) u Bosni i Hercegovini mora pronaći i „jedinstveno“ rješenje, prihvatljivo za sva tri naroda, sa aspekta zaštite i očuvanja njihovih legitimnih nacionalnih interesa, ne dovodeći u pitanje teritorijalni integritet i međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine.

2. Da je Daytonska Bosna i Hercegovina, na njenom ustavu i Daytonskom sporazumu utemeljena, konačno, a ne prijelazno rješenje, budući (da Daytonski sporazum nije zaključen uz klauzulu „Rebus sic stantibus“(pri ovom stanju stvari), koja pretpostavlja da ugovor važi dotle, dok se bitno ne izmijene okolnosti pod kojima je zaključen), da se Daytonski sporazum mora provoditi potpuno i dosljedno, vraćajući se uvijek njegovim izvornim načelima, a ne provoditi „mutatis mutandis“, po mjeri nečijih interesa izvan Bosne i Hercegovine.

3. Da je Bosna i Hercegovina, (ako se zna povijest njenog nastanka, a to je, da podsjetim:

a)stvaranje hrvatsko-bošnjačke federacije na temeljima Washingtonskog sporazuma i,

b) davanje legitimiteta i legaliteta Republici Srpskoj potpisivanjem Daytonskog sporazuma)
država čije je unutarnje uređenje, kako to poznaje i tumači teorija i praksa međunarodnog javnog prava, (uz neke iznimke) u praksi najsličnija „realnoj uniji“.

(Podsjećanja radi, realna unija je složena državna tvorevina sastavljena (a ne podjeljena) od više država, koje najčešće, osim vanjskih poslova financija, (u povijesti ima i slučajeva obrane), u svim drugim državnim poslovima imaju potpunu samostalnost.

U pojedinim slučajevima, države članice realne unije imaju pravo samostalno zaključivati međunarodne ugovore koji obvezuju samo državu potpisnicu i ne mogu biti u suprotnosti sa interesima drugih članica unije. (usporedite ovaj model sa ustavom BiH, aneks 4, članak
3.) najpoznatiji primjeri realne unije: Švedska i Norveška 1814.-1905., Austrija i Mađarska1867.-1918., Danska i i, Island 1918.-1940. i još neke, manje poznate.

Na žalost, u ionako složenoj i realnim poteškoćama opterećenoj stvarnosti, pojavljuje se i novi problem, koji pojavom Visokog Predstavnika u ulozi posjednika neograničenih ovlasti, dovodi Bosnu i Hercegovinu u položaj „de facto“ personalne unije, koja se u povijesti teorije i prakse međunarodnog javnog prava veže bez izuzetka uz monarhe i u pravilu, traje onoliko koliko i monarh.

Gotovo sam siguran da svi mi, čija je sudbina Bosna i Hercegovina, ne vidimo trajno rješenje u ovakvom (od nas otuđenom) središtu moći, koja nije zabilježena u modernoj demokratskoj praksi niti ima primjera (ni kao presedan) u modelima protektorata, države pod mandatom, pod starateljstvom itd.

Umjesto sagledavanja stanja i uvažavanja realnosti u Bosni i Hercegovini i nastojanja da se pronađe model samoodrživog mira i trajne stabilnosti Bosne i Hercegovine, pokušava se „tihom revizijom“ Daytonskog sporazuma provesti proces restauriranja Republike Bosne i Hercegovine, koja nije izraz težnji sva tri njena ustavotvorna naroda i ne predstavlja temelj trajne stabilnosti Bosne i Hercegovine.

U ovim uvjetima, normalna je preosjetljivost sva tri naroda u BiH na mnoga pitanja.
Stupanj nesigurnosti povećan je osjećajem da su predstavnici međunarodne zajednice sve važnije poluge funkcioniranja institucija Bosne i Hercegovine , pa i Federacije BiH i Republike Srpske uzeli u svoje ruke i da pokušavaju izgraditi državu koja neće biti po mjeri tri ravnopravna naroda u Bosni i Hercegovini (ili bar nekih od tri).

U ovakvim uvjetima doista je teško govoriti na temu obrambene doktrine Bosne i Hercegovine.

U dobroj vjeri i sa dobrim namjerama, mislim da je Bosna i Hercegovina, prije svega zbog svoje unutarnje nestabilnosti i neuvažavanja realiteta od strane međunarodne zajednice, još uvijek sama sebi najveći neprijatelj.

Ja sam i poslije svega optimist i sklon sam reći da je Bosna i Hercegovina sastavljena od Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, a ne podijeljena na Federaciju Bosnu i Hercegovinu i Republiku Srpsku, i vjerujem da će međunarodna zajednica shvatiti ono što zna svatko tko je nosio tijesne cipele:

„Mogu biti najkvalitetnije, najskuplje, ali ako su tijesne, najbolje se osjećaš kada ih skineš“!

U tom smislu ulažem svoj glas i stavljam svoje skromne mogućnosti na raspolaganje, da se konačno počnu uvažavati naši interesi, mišljenja i prijedlozi, i da se odlučno krene u stvaranje unutarnje arhitekture Bosne i Hercegovine koja će biti kuća za sve njene narode, u kojoj će svaki narod imati svoju sobu, u interesu trajnog mira i stabilnosti, te otvaranja perspektive naraštajima koji dolaze.

Ovo bi bila najbolja obrambena doktrina Bosne i Hercegovine jer, ponavljam: -„Stupanj vanjske sigurnosti Bosne i Hercegovine, ekvivalentan je stupnju njene unutarnje stabilnosti“!

 

****

Ovo je bio pokušaj pojedinca, neshvaćenog niti od „svojih“ a o „drugima“ da ne pričamo.
Od međunarodne zajednice pogotovo.

Uporno su inzistirali i inzistiraju na rješenju koje je jedino nemoguće, i tako punih 20 godina. Uništavaju i bezočno kasape Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini bez odgovornosti, bez obrazloženja. Jedini odgovori su bahate izjave polupismenih službenika veleposlanstva SAD-a: – “Nikada neće biti „trećeg entiteta“!!

Na ovu objavu me je inspirirao prijatelj Vjeko Zavracki svojom objavom: „ljudi odlaze,napuštaju svoja ognjišta…“.

Pokušao sam mu odgovoriti na pitanje zašto se naš narod raseljava.

Pokušavam nešto reči o tome kako smo se mi borili od 1996. do 2000/1.

Pokušavam nešto reći o položaju svog naroda u nesretnoj BiH.

Znam da je ta tema duboka i široka.

Ali drugačije se ne može.
Nadam se da će me netko razumjeti.

(upućeno Vjeki):

Prijatelju, koliko god su nam zla nanijeli drugi, još više su naše budaletine, neznalice i kriminalci.

Bilo nas je nekoliko koji smo se nastojali boriti znanjem, dugoročnim projektima, koji smo razumjeli “s kim imamo posla i kako će se procesi odvijati”.

Rugali su nam se i ismijavali nas.

Na žalost, odlučivali su oni drugi.

I rezultati se vide.

Da su bar znali slušati savjete.

To što nam današnja stvarnost daje za pravo, za mene nije satisfakcija.
Moj narod je u sve težem položaju.

Neki ljudi znaju što sam sve pokušavao i kakvu sam “plaću” primio za to.
Nisam obeshrabren, ali kao razuman čovjek, moram uvažiti činjenice.
PRIJE ZORE NE MOŽE SVANUTI!!!

No, legitimno je upitati se:- “Mora li moj narod umrijeti u toj “dugoj, mračnoj noći”?
Još uvijek se nadam da se može nešto konstruktivno napraviti.

 

Ilija Vincetić/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara