Vrijeme ideologa i manipulatora

Prisustvom privatnoj ili javnoj komunikaciji svakodnevno svjedočimo sučeljavanju jednih tvrdnji protiv drugih, proturječnim vrednovanjima i predviđanjima, prepirkama različite vrste. Novine su pune kontroverzi, istina i neistina. Ima se dojam da svaki ima svoju istinu i svoje argumente u vezi nekog slučaja. Obično se sve svodi na obranu vlastitih interesa bez dobre volje da se razumije i drugi u njegovoj situaciji. Obično se završava takozvana rasprava s jednoglasnim priznanjem: živimo u demokraciji, svatko ima pravo na svoje mišljenje – zapravo svoju istinu – i svaki mora biti tolerantan prema drugome. To stanje možemo nazvati smetenost ili zbunjenost duha u svakidašnjim odnosima: razgovara se i argumentira isključivo sa subjektivnog stajališta, često emocionalno s užarenom glavom, bez pozivanja na viši sistem referencija, s ciljem obraniti svoje interese kao općenite interese. Smatra se uspješnim razgovorom ako se na kraju sudionici pomire prihvaćenjem mantre: „Ti imaš svoju istinu, dopusti da ja imam svoju.“ A gdje je rješenje problema radi čega smo se „svađali“? Glasna šutnja. Istina je ustvrditi kao značajku našega vremena da si svatko uzima pravo mjeriti svojim mjerilima, ponašati se po svojoj volji i snalaziti se po svojim sposobnostima u toj svakodnevno vladajućoj situaciji. Zanimljivo, kod toga svatko misli da je sačuvao čak i čistu savjest.

Bilo bi posve krivo protumačiti ovo stanje društva kao relativno mirno i neagresivno. Svaki ima svoju istinu i živi po njoj, pa što ga briga za druge. Tome nije tako. Stvarnost u društvenim odnosima i u odnosima na razini institucija svjedoči o permanentnoj borbi mišljenja, uvjerenja, ideja i njihovih nositelja. Vodi se žestoka borba sa svim sredstvima. Sve je dozvoljeno izuzev jednog: fizičko nasilje. To zahvaljujemo demokraciji, kaže se. Koliko dugo će tako ostati?

Duboka duhovna zbunjenost

Znanstveno se to stanje društva naziva: kulturalna borba ili revolucija, borba između nositelja kulturnog razvoja, dakle onih sugrađana koji se smatraju pozvanima oblikovati druge ljude i cjelokupno društvo po isključivo svojem nacrtu i receptu. Tu se radi o jako velikim i značajnim stvarima i pitanjima. Pojedine grupacije naših sugrađana sučeljavaju nas s odlučivanjima koje zahvaćaju naše osjećaje, našu savjest kao i osjećaje i savjest čitave nacije. Često je zahvaćena cjelokupna stvarnost života obitelji, našeg grada ili sela. Određene grupacije hoće odlučivati između života i smrti, između dobra i zla, između istine o muškom i ženskom čovjeku i lažima o njima. Trebamo odlučivati o nadi i beznađu, o ljubavi i mržnji, o vladama, o roditeljima, o budućnosti djece. Sve to moramo činiti. Sudbinsko pitanje glasi hoćemo li ćemo donijeti dobre ili loše odluke? Isto je tako važno pitanje na kojim duhovno-intelektualnim sposobnostima ćemo oblikovati naše odluke? To je veliki problem današnje civilizacije. Koji sustav vrjednota nam stoji na raspolaganju?

Mnogi znakovi vremena svjedoče o tome da je današnja civilizacija obavijena dubokom duhovnom zbunjenošću. Dogodilo se da je takozvani „prosvijećeni razum“, stvoren oslobođenjem čovjeka od tutorstva snaga „tamnog Srednjeg vijeka“, prije svega Katoličke Crkve, postao jedina i vrhovna instanca. To je bio slogan za propagandu poznatih mislioca Europe tamo prije 200 godina. Razum je postao jedina snaga koja stvara autonomnog čovjeka i koja ujedno osigurava slobodu čovjeka u borbi protiv još postojećih „tamnih snaga“ prošlosti. Tako su naviještali borci za „napredak“. Time započinje moderno doba „Moderna“ bez potrebe za Bogom i bez poštivanja objavljene kršćanske vjere. Započinje izgradnja moderne civilizacije mnogih uspjeha snagom znanosti i tehnologije. Najprije je sve opravdavalo dogmu ateističkih graditelja civilizacije koja kaže da čovjek individualno i društveno može funkcionirati bez religije, bez hipoteze imenom „Bog“. Što više: da jedino od Boga i Crkve emancipirano društvo je u stanju ostvariti najdublje čežnje čovjeka za slobodom i srećom. Nakon dubokih previranja, revolucija i ratova – u prvom redu nakon dva svjetska rata – taj nekada prosvijećen razum danas priznaje da nije postigao svoje ciljeve. Vrijeme „Moderna“ je prošlost. Danas živimo u vremenu duhovnog nezadovoljstva i intelektualne zbunjenosti koje nazivamo čudnim besadržajnim imenom „Post-moderna“. Dogodilo se ono što je Nietzsche zapisao: na kraju krajeva prosvjetiteljstvo vodi u ateizam. Kada se taj cilj postigne, kaže Nietzsche – danas je već postignut – vladavina razuma postaje besmislena. Naime, razum, kojim su se služili prosvjetitelji, ima svoje temelje i opravdanje u kršćanstvu. Ono je od prvog časa postojanja naviještalo da postoji istina o svijetu i o čovjeku i da je ta istina božanska. Kršćanstvo je naviještalo i naviješta da čovjek ima sposobnost spoznati tu istinu zacrtanu u svijetu i čovjeku. Tko vjeruje, taj teži za istinom, taj znade da ona dolazi od Boga – od objave posredstvom Katoličke Crkve – Tko vjeruje, taj znade da nema mnogo istina nego samo jedna: Božja, jer je Bog samo jedan. Tko ne vjeruje – a ne vjeruje moderni ateist, marksist, materijalist, egzistencijalist itd., taj ne prihvaća da postoji jedna istina nego da postoje mnoge „istine“ koje se više ne smiju zvati „istinom“ . Umjesto toga je riječ o individualnim perspektivama svakog pojedinog čovjeka. Pitanje koja perspektiva je istinita, se ne postavlja jer bi to morala nužno biti Božja perspektiva. Ako je tome tako, onda je takozvano prosvjetiteljstvo kao borba za istinom, a protiv vjere, besmisao. To je stanje duha i duševnog raspoloženja danas.

Tko ili što vlada danas umjesto „razuma“?

U Europi ne vlada više Moderna nego Post-moderna. Ne vlada više isključivo „razum“ kao jamstvo ispravnosti postupaka. Prioritet ima volja čovjeka, i to volja pojedinca u razmjerima privatnog života. U društvenim okvirima vlada „razum“ i volja grupacija okupljenih oko određenog projekta njihove ideologije kojeg žele implementirati u javnu svijest s ciljem stvoriti po svome nacrtu novog čovjeka, novo društvo, u kojem će oni vladati. Te grupacije danas ne žele to činiti nasilnom revolucijom kako se događalo 68. – godina prošlog stoljeća kada su pobunjeni studenti razbijanjem, paljenjem, ubijanjem taoca htjeli ostvariti svoje ciljeve. Danas se ostvaruje plan ondašnjih revolucionara, kojeg oni nisu mogli ostvariti: naime zauzeti sva mjesta ili barem najveći broj mjesta u javnim institucijama: države, sveučilišta, škola, odgoja, kulture. Tihom i u velikoj mjeri podmuklom nenasilnom „revolucijom“.

Na Zapadu je to uspjelo. Istomišljenici iz Jugoistočne Europe, dakle marksisti-komunisti, pridružili su se danas nakon sloma njihovog režima 1990. ovoj mnogobrojnoj grupi na Zapadu. Pitate se gdje su toliki marksistički ateisti iz bivših komunističkih država? Odgovor glasi: sjede u vodećim položajima EU, UN. Znajući to, mnogo toga će nam biti jasnije. Prije svega će nam postati jasno zašto se korak po korak nameću društvu ateistička stajališta kao službeni svjetonazor i zašto se na bitna pitanja o etici i moralu, o braku i obitelji, o odgoju i obrazovanju odgovara na načelima ateističkog svjetonazora različitih vrsta, a najjače na načelima doktrine marksističko-materijalističkog ateizma.

Zaključak je nužan: ako danas više ne vlada „razum prosvjetiteljstva“ – on je bio još spojiv s kršćanstvom, mnogi prosvjetitelji su bili onda i danas jesu kršćanski vjernici baš u ime razuma, onda stojimo pred zagonetkom i pitamo tko ili što vlada danas umjesto „razuma“?

Revitalizacija marksizma

Već smo spomenuli: vladaju grupacije kulturalne ideologije preobličene u političke ideologije onim časom kada njihovi protagonisti preuzmu političku vlast. Činjenice govore da jest tako. Kada, primjerice, socijalisti preuzmu vlast od konzervativaca, prva riječ pobjednika nakon izbora upućena „narodu“ glasi: mi ćemo raditi na potpunom oslobođenju društva od tradicionalne kršćanske kulture. Mi hoćemo stvarati novog čovjeka i novu civilizaciju bez Boga. Kao aktualni primjer: Francuska i Španjolska. Na kojim principima, idejama i na kojem sustavu vrjednota oni to namjeravaju ostvariti, i već ostvaruju preko institucija UN i EU, rečeno je jednim pojmom: Gender – teorijom –  ideologijom ili rodnom ideologijom. To je samo kamuflirani naziv za različite ateističke svjetonazore, prije svega za marksizam. Pogrešno je misliti da je s padom komunizma pao i marksizam kao idejna koncepcija socijalizma i komunizma. Naravno da je komunizam sramota za teoretski marksizam. Stoga je veliki propust sa strane mislilaca što nisu tražili odgovor na pitanje zašto je komunizam doživio slom, i zašto je morao pasti. Komunizam kao životna praksa morao je pasti zato jer je bio zamišljen na krivoj teoriji, koja je protivna životu, koja je protivna ljudskoj naravi kako ju je Stvoritelj zamislio. Jednom riječju: marksizam je životna neistina jer je ateizam. I svaka druga vrsta ateizma je neistina.

Uvjereni marksisti su argumentirali, i danas još argumentiraju, da je komunizam neočekivano doživio slom zato jer je u njemu premalo bio ostvaren marksizam. Nažalost, ima i katoličkih teologa, koji tako misle. Budući da se o padu komunizma nije raspravljalo na Sveučilištima Europe, razloga ima više, a najdublji je onaj psihološki: ljevičari na Zapadu su bili marksisti ili simpatizeri marksizma i komunizma, pa nemaju snage javno priznati svoju idejnu zabludu – doživljavamo danas revitalizaciju marksizma pod drugima nazivima kod europske ljevice i inteligencije. Tako nekadašnji marksisti, ujedinjeni s ljevicom zapadnih društava, danas kroz razne institucije EU i UN nastavljaju s ostvarivanjem ateističko-marksističkog koncepta vladanja svijetom s ciljem da kulturu s korijenima u kršćanstvu i etiku ljubavi i ljudskog dostojanstva Isusovog Evanđelja potpuno izbace iz svijesti čovjeka. Naravno, ne govori se više o marksističko-ateističkoj projekciji nego o „otvorenom društvu“, o „multikulturalizmu“, o „zelenoj revoluciji“ za spas planeta Zemlja itd.

“Zbunjenost razuma”

Danas živimo u vremenu „zbunjenosti razuma“. To nije zbunjenost jednog učenika koji je pomiješao formule. Ovdje se radi o zbunjenosti današnjeg čovjeka u bitnim pitanjima života: postoji li i tko je Bog; što je smisao života; što je cilj povijesnog razvoja; u čemu je bit dobra, a u čemu je bit zla; gdje tražiti sreću u životu; koju odgovornost ima svaki čovjek za sebe i za druge; što je moralno dobro i moralno zlo. Konačno i bitno pitanje života: što je istina o čovjeku i svijetu. Jedna od posljedica ove nejasnoće u vezi s tim pitanjima je da su mnogi ljudi na neki način prisiljeni da se boje Boga – svejedno da li u njega vjeruju ili ne, da počinju sumnjati u svoje ljudsko dostojanstvo sve do prezira svoga života (pojava mnogobrojnih samoubojstava); da počinju zlo smatrati dobrim, a dobro zlom. Ovdje se ne radi o nekoj teoretskoj zabludi ili pogreški iako je svaka zbunjenost također jedna vrsta zablude.

Čovjek teoretskog razmišljanja može pasti u zabludu koju može daljnjim razmišljanjem uvidjeti i ispraviti. Stanje zbunjenosti je mnogo kompliciranije. Ono nastaje krivim prosuđivanjem i nespremnosti na samokritično preispitivanje zauzetih stavova teoretskog i praktičnog razuma. To stanje nazivamo „predrasuda“ ili oslabljenje moći razuma u uviđanju razumnih argumenata za ili protiv neke stvari. Čovjek se nalazi u stanju nekog specijalnog zanosa ili oduševljenja koje ne dopušta racionalni pristup nekom događaju. Čovjek u takvom stanju postaje masa za manipuliranje bilo koje vrste. To je vrijeme ideologa svake vrste. Naše vrijeme je vrhunac razvoja ideologija i manipuliranja s masama ljudi.

Iznimno velika opasnost za manipulacije te vrste postoji na području odgoja i obrazovanja. Tim više jer su odgoj i obrazovanje gotovo isključivo u rukama države, dakle politike. Tko ima političku moć, taj će moći vršiti učinkoviti utjecaj na djecu i mlade, i to baš u bitnim pitanjima orijentacije života. Mogućnost manipuliranja i stvaranja zbunjenosti u društvu i osobito među djecom i mladima je enormna. Iluzija je da postoji odgoj i obrazovanje čisto od ideologije i politike ili neutralno obzirom na sustav vrjednota. Tko danas propisuje da se djeci u školi i vrtiću govori o tome kako može birati hoće li biti „muško ili žensko ili treće i četvrto“, taj sije strahovitu zbunjenost među djecom, koja isključivo doživljavaju u svojoj djetinjskoj psihi i razumu jedinu istinu koja im kaže: ti si dječak; ti si curica. Djeca doživljavaju tu istinu, žive i postupaju po njoj, igraju se u skladu s njome. I sada dolazi odrasli manipulator u osobi učitelja, odgojitelja i hoće nevinu djecu izvući iz njihovog svijeta i uvesti ih u njegov irealni „svijet“, svijet njegovih želja i ideja koje su nastale u njegovoj zbunjenosti u susretu s temeljnim pitanjima života, prije svega u susretu s čovjekom kao seksualnim bićem. To se mora nazvati zloupotrebom položaja na štetu djece. To je očevidno kršenje osnovnih ljudskih prava od aktualne državne vlasti koja bi morala štititi prava svojih građana. Iza svega toga stoji (gender) – rodna ideologija koja je u cijeloj Europi i SAD-u danas postala politička ideologija oblikovanja državnih institucija i stvaranja „novog reda“ i „novog čovjeka“ pomoću zakonski nametnute rane djetinjske seksualizacije. To nije jedina mogućnost ostvarivanja manipulacije i zbunjenosti čovjeka i društva u našem vremenu.

Rodna ideologija kao rasadnik zbunjenosti

Pogledajmo što se događa u institucijama obrazovanja i centrima znanosti. Uči se „vjera“ u magični „slučaj“ kao objašnjenje za divni svijet životinja, biljki i samog čovjeka. Jednom riječju: poučava se kao jedina istina da je svijet postao „slučajem “. Ili uzmimo političke ideologije kao uzroke „zbunjenosti“: rasizam i time vjera u veću vrijednost vlastite rase; marksizam s vjerom u „besklasno društvo“; scijentizam i njegovu vjeru u apsolutnu moć znanstvenika u stvaranju novog čovjeka i novog svijeta. Zaista, živimo u vremenu „razuma“ kao jedinog izvora saznanja i spoznaje pa ipak i baš radi toga živimo u vremenu najšire „zbunjenosti“ i nesigurnosti kada se radi o temeljnim pitanjima života i istine o čovjeku i svijetu. Specijalnu zbunjenost unose među ljude izmišljeni novi pojmovi i nazivi za do danas opće poznate stvarnosti kao što su brak, obitelj, spol. To je metoda prikrivanja prave namjere koja se krije iza toga. Pomoću novih riječi i pojmova želi se postojeća svijest o aktualnoj stvarnosti izbrisati iz sjećanja ljudi da bi to mjesto zauzela svijest nove ideologije. Primjer toga je gender ideologija kao nasljednik marksizma za kojega je obitelj bila prvotni cilj rušenja.

Rodna ideologija je danas najučinkovitiji izvor i rasadište najdublje idejno-moralne i duhovno-intelektualne zbunjenosti našega vremena. Čovjek današnjeg vremena – vjernik i pravi humanist – pozvan je da se aktivno uključi u borbu protiv te ideologije. Najbolje sredstvo u toj borbi je svjesno prihvaćanje imperativa: Traži istinu na svakom koraku života s ljubavlju i ustrajnošću. Traži je samokritički, ponizno, otvorenog duha za novim. Traži ju beskompromisno i sa spremnošću na žrtvu, pa i na žrtvu života. Povijest je ispisana bezbrojnim herojima borbe za istinu. Hrvatski narod ima jednog od najvećih heroja u borbi za istinom: Blaženog/svetog Alojzija Stepinca. Danas, u vrijeme demokracije, ne moramo više govoriti o krvnom mučeništvu za istinu, za slobodu i pravdu. Danas se traži od katoličkih vjernika spremnost na „mučeništvo bez prolijevanja krvi“. To mučeništvo ima izvor u mržnji, u prijeziru, u „kulturnom“ zlostavljanju, u političkom marginaliziranju i društvenom ponižavanju vjernika katolika. To je pravo emocionalno i kognitivno-intelektualno mučeništvo svakog zrelog čovjeka, specijalno vjernika.

Vjera je ona koja otkriva „duh vremena“

Katolička vjera gradi ljubav za istinom na prirodno-naravnoj kreposti istinoljubivosti svakoga čovjeka. Kršćanska katolička vjera može pomoći naravnom razumu na poseban način tamo gdje se ljudskom razumu čini gotovo nemoguće dospjeti do istine vlastitim snagama. Vjera je ona koja otkriva „duh vremena“ u njegovoj zbunjenosti i upravlja svijest čovjeka na „ zdravu nauku“ Crkve (2Tim 4,3). Crkva štiti bolje od svega drugoga protiv „bajki“ svake epohe povijesti, kako Pavao i Petar nazivaju zbunjenosti vremena (1Tim 4,7; Tit 4,4; 2Petr 1,16).

Povijesna je činjenica da su se katolički vjernici uspješnije odupirali zlu „duhu vremena“ nacional-socijalizma i komunizma nego drugi. Oni vjernici, koji su dosljedno i uz upotrebljavanje vlastitog razuma slijedili glas Crkve u zbunjenostima vremena, ostali su izvan mreže koju su pleli nositelji tih ideologija zla: nacional-socijalizma i marksističkog komunizma. To će se osobito obistiniti danas u vremenu bezbrojnih sredstava komunikacije, koje omogućuju najrazličitijim ideolozima da pletu svoje mreže zabluda, zbunjenosti i zla. Nažalost, tko je jedanput upao u neku „mrežu pauka“ ideoloških zbunjenosti, teško će se moći očistiti zalijepljenih niti mreže pauka. Trebati će pomoć drugih, slobodnih vjernika, neumreženih tražitelja istine i dobra. Katolički vjernik – vjeran svojoj vjeri – ima najjače sposobnosti voditi uspješno borbu protiv sveopće duhovne i intelektualne zbunjenosti prouzročene modernim „novim“ starim ideologijama. Nemam namjeru braniti katolički kršćanski svjetonazor. U svom autentičnom prikazu je on sam po sebi najbolje svjedočanstvo za svoju utemeljenost, istinitost i korisnost u životu čovjeka. Čini mi se korisnim i važnim: u svjetlu katoličkog duhovno-idejnog usmjerenja života iznijeti optužbu na adresu cjelokupnog smjera razvoja današnje civilizacije. Taj smjer razvoja smatram krivim i time štetnim za današnju i za buduće generacije. „Kultura života“ usađena u ljudsku narav voljom Stvoritelja je jedini izbor dostojan za duhovno i intelektualno zrelog čovjeka.

Josip Sabol/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo