“Kolateralna šteta” zatvaranja

0

 

 

Sad kad se konačno ukida  zatvaranje (lockdown) zbog COVID-19 (barem u Americi), sada kad se možemo osvrnuti na kaotičnu godinu i procijeniti političke odluke koje su se često donosile ishitreno, s neodgovarajućim informacijama – koje lekcije možemo naučiti?

Te lekcije će biti važno naučiti jer mada se možemo nadati i moliti da je ono najgore od ove katastrofe iza nas, ali prije ili kasnije bit će još neka epidemija. U tom smislu, čak i ako budemo nekoliko godina pošteđeni epidemija, čak će i obična sezonska gripa potaknuti pitanja. Sad kad su postavljeni presedani, trebamo li zatvoriti škole i urede, prodavaonice i crkve kad god se pomoli neka zarazna bolest?

Biskup Thomas Paprocki je dao vrlo koristan doprinos prošlog rujna kada je pozvao na moralnu razliku između korištenja uobičajenih i izvanrednih sredstava u medicinskom tretmanu. Kao strategija javnog zdravstva, zatvaranje je nedvojbeno bilo “izvanredno sredstvo”. Je li to bilo opravdano?

Predlažem da upotrijebimo jedan drugi standard tradicionalnog katoličkog moralnog rasuđivanja, posuđujući iz tradicije pravednog rata, te istražimo pitanje „srazmjernosti” – ili točnije, problem kolateralne štete.

U ratovanju će neizbježno, nažalost, stradati neki nedužni promatrači. (To je jedan od razloga zašto Crkva potiče ozbiljnu pretpostavku protiv vojne akcije.) Ako je stradanje civila srazmjerno – odnosno ako je manje u usporedbi s postignutim vojnim ciljem – onda se klasificira kao “kolateralna šteta” što akciju ne čini nepravednom.

Na primjer: bombardirate neprijateljsko odlagalište streljiva, odgovarajući vojni cilj prema bilo kojem standardu. Ali kad eksplodira, eksplozija sravni nekoliko obližnjih domova. Te domove možete opisati kao “kolateralnu štetu”. Ali budite uvjereni da obitelji koje su živjele u tim domovima neće lako zaboraviti stvar; za njih je razaranje sve samo ne slučajno.

Pojavom “pametnog oružja” vojni vođe tvrde da mogu sve istančanije birati svoje ciljeve. U teoriji, rezultat toga bi trebao biti manja kolateralna šteta. Ali u praksi, udio civilnih žrtava neprekidno je rastao u prošlom stoljeću. Ova žalosna činjenica sugerira da su vojni vođe možda prebrzi u opravdavanju taktike za koju se očekuje da će uključivati ​​veliku kolateralnu štetu. (Na primjer, razmotrite kampanju bombardiranja “Shock and Awe”* u Iraku.) (* “Shock and Awe” je taktika koja se temelji na korištenju silne moći i spektakularnog iskazivanja sile kako bi se paralizirala neprijateljska percepcija bojnog polja i uništila njihova volja za borbom, prim. prev.)

Može li se ista kritika uputiti javnim dužnosnicima koji su naredili drakonske mjere zatvaranja kao odgovor na epidemiju COVID-19? Mislim da može. Ekonomski troškovi zatvaranja sigurno su bili predvidljivi: otpuštanja, zatvaranje poduzeća, nezaposlenost, nestašica, velika državna potrošnja za pokrivanje sve veće praznine i inflacija koja će vjerojatno biti rezultat. No, ekonomski troškovi nisu bili jedini negativni rezultati zatvaranja, niti jedini koji su bili predvidljivi.

Nitko nije imao namjeru da deseci tisuća starijih ljudi umru sami, učinkovito zatvoreni u staračke domove. Nitko nije imao namjeru povećati stopu smrtnosti samoubojstvom, predoziranjem drogom i obiteljskim nasiljem. Nitko nije imao namjeru dopustiti da se ne liječe karcinomi i bolesti srca jer bolnice nisu nudile uobičajene usluge.

No, može li itko biti iznenađen sumornom stvarnošću ovih smrti? Baš kao što je ratovanje 21.-og stoljeća vidjelo neviđenu razinu civilnih žrtava, tako je i u epidemiji COVID-19 smrt i razaranje koje se pripisuju političkim odlukama – koje nisu uzrokovane bolešću, već nepromišljenim reakcijama – bilo zastrašujuće visoko.

Ove ljudske troškove zatvaranja ne bi se smjeli olako odbacivati ​​kao kolateralnu štetu – kao cijenu koju smo morali platiti u borbi protiv epidemije. Naši čelnici vlada su namjerno odabrali najagresivnije mjere javnog zdravstva koje su im bile dostupne. Njihov fokus bio je na jednom cilju – obuzdati epidemiju – i nisu zastali kako bi izračunali stradanje koje bi stvorile njihove vlastite politike.

Tradicionalni katolički nauk o pravdi u ratovanju zahtijeva ispunjenje dva različita uvjeta. Prvo, jus ad bellum: mora postojati opravdan razlog za vojnu akciju. Dalje, jus in bello: rat se mora voditi moralnim sredstvima. Upotreba sile mora biti razmjerna postignutim ciljevima. Čak i hvalevrijedan cilj ne opravdava upotrebu svih mogućih sredstava. Kad je izbila epidemija COVID-19, službenici javnog zdravstva zasigurno su imali opravdan razlog za djelovanje. Ali opravdanost tog razloga nije ih trebala zaslijepiti da ne vide posljedice njihove politike.

A tu se trebao čuti glas Katoličke crkve, pružajući odgovarajući moralni okvir za naše javne postupke donošenja odluka. Crkva je trebala podsjećati čelnike vlada da, iako je cilj očuvanja javnog zdravlja važan, to nije jedini sastavni dio općeg dobra. Imajući na umu „povlaštenu opciju za siromašne“, Crkva je trebala prosvjedovati zbog zatvaranja koje je, da bi se očuvali zdravi i imućni, zanemarivala siromašne – starije osobe u staračkim domovima, obične radnike koji nisu mogli doći na posao, psihološki slabašne kojima je bilo potrebno prijateljsko društvo, malu djecu zatvorenu u svojim domovima.

Iznad svega, a imajući na umu da je duhovno zdravlje važnije od tjelesnog, Crkva je trebala vidjeti epidemiju kao priliku da pomogne ljudima da svoj smrtni život vide u perspektivi vječnosti, a društvu koje je bilo u panici je mogla dati ohrabrujuću poruku nade.

Možda sljedeći put.

Philip F. Lawler, bivši urednik časopisa Crisis Magazine, u novije vrijeme autor knjige Contagious Faith: Why the Church Must Spread Hope, Not Fear, in a Pandemic (Zarazna vjera: Zašto u pandemiji Crkva mora širiti nadu, a ne strah).

 

HKZ Troplet/https://www.troplet.ba/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara