Jasan cilj, spremnost na žrtvu, pravi ljudi na važnim mjestima i jedinstvo ključni za uspjeh

0

 

Amerikanci imaju Alamo, Englezi bitku za Britaniju, Rusi Staljingrad, Hrvatska Oluju i bitku za Vukovar. A što imaju Hrvati u BiH? Koji to događaj iz povijesti ih ujedinjuje i simbolizira njihovu zajedničku pobjedu ili poraz? Upravo ovih dana diljem Hercegovine bez velike pompe ljudi pale svijeće i polažu vijence podno spomenika poginulim braniteljima prisjećajući se kako samih početaka srpske agresije na ova područja, tako i teških vremena obrane, ali i oslobodilačke akcije HVO-a i hrvatskih snaga “Lipanjske zore”.

Piše: Miroslav Vasilj, Hrvatski Medijski Servis

Svim mogućim oružjem srpski agresor udario je u proljeće te 1992. godine na slobodna područja u Hercegovini. Snajperi, minobacači, haubice, tenkovi, višecjevni bacači raketa… isprobavali su se danonoćno nad civilima na slobodnom području. Ubijani su djeca, žene, starci, uništavani domovi i svetinje. Zatirao se svaki trag svega što se nije uklapalo u plan velike Srbije. Općine u zapadnoj Hercegovini napadane su zrakoplovima. Ravno, Stolac i veliki dio općine Čapljina su okupirani. Okupirano je pola Mostara i brda oko njega. U grad na Neretvi se moglo ući i izaći samo zahvaljujući Cesti spasa.

I dok su na slobodnim područjima civili ubijani iz snajpera i granatama, u okupiranom istočnom Mostaru provode se masovne egzekucije Hrvata i Bošnjaka. Masovna grobnica Uborak je zapravo tragični podsjetnik što je agresor namjeravao s nesrpskim stanovništvom u cijeloj Hercegovini.

A taj postupak uništenja određene etničke ili vjerske skupine ima svoj naziv – genocid. Ovdje je postojala i namjera uništenja i pokušaj provedbe uništenja. U tom i takvom okruženju bilo je pitanje hoće li se u neopisivo teškim okolnostima uspjeti uspostaviti obrana. No, organizatori obrane zajedno s vojnicima i preostalim civilima su uspjeli. Čak je i ratno Predsjedništvo BiH na čelu s Alijom Izetbegovićem HVO-u službeno povjerilo obranu Mostara. Nakon početnih bitaka, ljudskih žrtava i urbicida u Mostaru, počelo se razmišljati o oslobađanju okupiranih područja kako bi se civili spasili od daljnjih stradanja. I uspjelo se zahvaljujući braniteljima u akciji Lipanjske zore.

Danas pak u drukčijim političkim okolnostima, ovaj put ne oružjem, nego perfidnim i bezobraznim nametanjem odluka, izbornim prijevarama, uzurpacijom institucija i negiranjem konstitutivnosti dio bošnjačke političke scene pokušava Hrvate uništiti kao politički narod. Oduzeti im njihovu suverenost, zatrti konstitutivnost, pravo na donošenje vlastitih odluka, pravo na obrazovanje i informiranje na materinskom jeziku. Na taj način poruke Lipanjskih zora postaju iznimno aktualne i u 21. stoljeću.

Što nam onda to poručuju Lipanjske zore ove 2021. godine? Pa prije svega da se može i u neopisivo teškim okolnostima. Kada imaš viziju i cilj što želiš. Zatim da se može ako si spreman podnijeti žrtvu. U ovom slučaju riječ je o političkim pozicijama, a ne životima kao što je to bilo u teškim ratnim godinama. Potom da su na važnim mjestima potrebni pravi ljudi, dakle kvalitetna kadrovska politika. Da je za uspjeh potrebno jedinstvo oko zajedničkog strateškog cilja, a to jedinstvo bez obzira na postojeće razlike danas se ogleda kroz Hrvatski narodni sabor. I ne manje važno – po nekom nepisanom pravilu onaj koji udari na malobrojnijeg i koji možda na početku bilježi uspjehe, kasnije uvijek završi kao gubitnik.

Te poruke snažno odjekuju upravo ovih dana kada se pregovara oko izbornog zakona i kada se političkim sredstvima treba obraniti od politike hegemonije dijela bošnjačkih stranaka koja jedan cijeli narod želi izbrisati kao politički subjekt. I zato su za Hrvate u BiH bez obzira u kojem dijelu zemlje živjeli Lipanjske zore ono što je za Amerikance Alamo, Engleze bitka za Britaniju, Ruse Staljingrad, a Hrvatsku Oluja i bitka za Vukovar. One su simbol oko kojeg se okupljaju. Simbol koji ih između ostaloga čini političkim subjektom bez kojeg nema Bosne i Hercegovine.

 

HMS/https://hms.ba/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara