Današnji svećenici u tjesnacu između “lavanda-mafije” i lažnih optužbi za zlostavljanje

0

 

 

Uvod

Ovih je dana papa Franjo proglasio novo kazneno pravo, pri čemu je izmijenjena VI. knjiga Zakonika kanonskoga prava, a stupa na snagu 8. prosinca 2021. god. Te su promjene pripremane već dugo godina, na temelju čega se može pretpostaviti da je problem kaznenoga prava u Crkvi prepoznat kao gorući, kao i da se izmjenama nije pristupilo ishitreno, nego vrlo studiozno. To će, dakako, već ubrzo potvrditi ili osporiti crkvena praksa, ali imajući u vidu donesene izmjene čini se da će mnogi s olakšanjem dočekati njegovu primjenu. Mi ćemo se u tom svjetlu optimizma i pretpostavke kako novo kazneno pravo donosi ujedno i veću pravednost i pravičnost, osvrnuti tek na neke vidove, koji su u iznimno velikoj mjeri opterećivali revne svećenike, predane Bogu i Crkvi, a to su s jedne strane vjerojatnost smanjenja utjecaja tzv. lavanda-mafije, a s druge strane vjerojatnost smanjenja lažnih optužbi za seksualno zlostavljanje. Ta se nada u novu pravednost podjednako odnosi i na crkvene sudove i općenito na crkvene strukture, a i jedno i drugo se uvelike reflektira na svetost, odnosno grešnost Crkve. Ukoliko se te promjene doista pokažu korjenite, one će zasigurno imati iznimno veliku snagu na oporavak Crkve u duhovnom smislu, koja je toliko iznutra izranjena proteklih desetljeća da ju se gotovo s pravom naziva Bludnicom, ali ako se pokaže kako su one tek kozmetičke i fiktivne, bit će to dodatan udarac svetosti poslanja Katoličke Crkve i iznimno snažna odskočna daska lavanda-mafiji da još brutalnije nastavi devastirati duhovnu baštinu Kristove Zaručnice. S obzirom na cjelokupno stanje u Crkvi i nedorečenosti koje dolaze od njezina vrha, gajimo u tom smislu i veliku nadu, ali imamo i duboke sumnje.

Lavanda-mafija

lavanda-mafiji, tj. o dobro organiziranom homoseksualnom lobiju unutar Katoličke Crkve, napisano je puno kvalitetnih tekstova, a posebno se u tom smislu ističe jedno ime – dr. Dariusz Oko, poljski svećenik, teolog i filozof, profesor na Papinskom sveučilištu u Krakovu, koji već dvadesetak godina javno i neuvijeno govori o tom problemu i koji je promovirao danas već uvriježene pojmove poput homohereza, homopropaganda, homoideologija, homomafija, homolobi i sl. On je tako još 2012. godine, u vrijeme pontifikata pape Benedikta XVI., objavio esej na poljskom jeziku pod nazivom Z Papieżem przeciw homoherezji (S papom protiv homokrivovjerja; Fronda 63/2012, str. 128-160), a potom i na njemačkom jeziku u časopisu Theologisches pod nazivom Mit dem Papst gegen Homohäresie (br. 9-10/2012., str. 403-426; engleski prijevod ovdje, hrvatski ovdje i ovdje), da bi nakon višegodišnjeg sustavnog istraživanja i javnog predstavljanja problema, tematiku još zaokruženije obradio u svojoj knjizi pod nazivom Lavanda-mafija, objavljenoj 2020. god.

Lavanda-mafija je, dakle, crkvena inačica gay-mafije, odnosno riječ je o čvrsto umreženim i međusobno dobro štićenim homoseksualnim članovima hijerarhijske Crkve, redovito na visokim i vrlo visokim položajima, koji iz vlastitih interesa i uvjerenja, a ne na temelju Božje Objave, promoviraju homoideologiju i homoherezu te tako zdušno rade oko iskrivljenja crkvenog nauka. Kao što je gay-mafija preko homoideologije gotovo u potpunosti zauzela mnoga društvena područja i nesmetano nameće rodnu propagandu, tako i lavanda-mafija isto čini u Crkvi putem homohereze. Načini djelovanja obje mafije u svojoj su srži identični, daleko od ljudskih i Božjih zakona, prikriveni fingiranim milosrđem i hinjenom ljubavlju za bližnjega.

Homohereza

Homohereza označava iskrivljivanje učenja Katoličke Crkve o Šestoj Božjoj zapovijedi, utemeljena je na homopropagandi i rodnoj ideologiji, a kao takva podrazumijeva tri temeljna koraka. Najprije se tako njezini zagovornici – uglavnom pojedini teolozi, biskupi i svećenici – počinju napadno i neumjesno javno zalagati za dostojanstvo homoseksualaca na način da neutemeljeno tvrde kako im to dostojanstvo Crkva ne priznaje, a uz to prešućuju važne, zapravo neizostavne elemente njezina učenja po kojem razlikuje dignitet same osobe i njezine grešne čine. Pri tome imputiraju svima onima koji ne prihvaćaju takav necjeloviti govor nedostatak ljubavi i uz to koriste tendenciozno skovanu sintagmu homoseksualne osobe, kako bi se oblikovalo opće mnijenje da je homoseksualnost urođena i da ju se ne može i ne treba liječiti. Štoviše, počinju tvrditi da ni homoseksualni čini nisu grešni, nego su naprotiv oblik posebno duboke ljubavi, i zato traže od Crkve da promijeni svoje učenje. Potom im uskaču u pomoć svjetovni i liberalni vjerski mediji koji homokrivovjerce predstavljaju posebno hrabrim borcima za dostojanstvo osobe i jedinim pravim vjernicima, a one koji njihov stav ne prihvaćaju agresivnima i nazadnima, što učestalim ponavljanjem dovodi do nesigurnosti jednog dijela vjernika u potpunu ispravnost dosadašnjeg učenja Crkve. Konačno, kad se postigne stanje da jedan solidan dio vjernika prihvaća tako naznačenu homopropagandu i razvije dostatan animozitet prema onima koji čvrsto ostaju uz učenje Crkve, izravno se zahtijeva izmjena crkvenog učenja i širom se otvaraju vrata za djelovanje homomafije. Ta homomafija unutar Crkve podrazumijeva simultano i sinergijsko djelovanje svjetovne gay-mafije i crkvene lavanda-mafije, odnosno računa na isprepletenost homoideologije i homohereze, a s ciljem potisnuća učenja i moralnog utjecaja Crkve

O tome je progovorila Kongregacija za nauk vjere još 1986. godine, u vrijeme dok je njezin prefekt bio kardinal Joseph Ratzinger, u Pismu biskupima Katoličke Crkve o pastoralnoj brizi za homoseksualne osobe (br. 8):

“(…) Ipak, danas sve veći broj osoba, pa i unutar same Crkve, snažno pritišće Crkvu da prihvati homoseksualno stanje kao nešto što ne bi bilo neuredno, i da dopusti homoseksualne čine. Oni koji unutar vjerničke zajednice potiču nastojanja u tome smjeru, često su tijesno povezani s onima koji djeluju izvan nje. Te izvanjske skupine potaknute su pogledom koji je suprotan istini o ljudskoj osobi, koja nam je potpuno objavljena u Kristovu otajstvu. One očituju, makar ne na potpuno svjestan način, materijalističku ideologiju koja niječe transcendentnu narav ljudske osobe, kao i nadnaravni poziv svakoga pojedinca. Službenici Crkve trebaju učiniti da homoseksualne osobe, koje su povjerene njihovoj brizi, ne budu zavedene s pravoga puta ovim mišljenjima koja su tako duboko oprječna naučavanju Crkve. Opasnost je ipak velika i mnogi su koji nastoje stvoriti zbrku u pogledu stajališta Crkve i tu zbrku iskoristiti za svoje ciljeve.”

Homohereza posebno uzima maha zahvaljujući stavovima poput: Tko sam ja da sudim Neka rade što hoće unutar svoja četiri zida, a to je način razmišljanja većine ljudi i većine vjernika. Takvo pak razmišljanje implicitno vodi relativiziranju sodomskog grijeha i potpomaže da on postaje sve prihvatljiviji. Nauk nas Crkve, naprotiv, uči da unutarnja i izvanjska moralnost uvijek moraju biti komplementarne, što konkretno znači da grijeh uvijek treba nazvati grijehom, činio se on javno ili tajno, i činio ga jedan čovjek ili milijuni. Nauk nas Crkve uz to uči i da se nitko sam ne spašava, tj. da smo odgovorni za spasenje drugih, a to bi u ovom slučaju opet značilo da je iznimno važno grijeh nazvati grijehom, jer u suprotnom nebrigom za tuđe duše i svoje dovodimo u opasnost vječne osude.

Odnos gay-mafije i lavanda-mafije

S obzirom da je potpomognuta i štićena utjecajem koji u društvu ima gay-mafija, lavanda-mafija postaje sve otvorenija i agresivnija. Štoviše, često je riječ o čistoj infiltraciji, odnosno o izravnom ubacivanju među kler onih osoba koje nikada nisu imale zvanje, a u tom se smislu može govoriti i o vrbovanju homoseksualnih mladića i neoženjenih muškaraca za ulazak u svećenički stalež te osiguravanje takvima buduće visoke crkvene položaje. Za mnoge s homoseksualnim sklonostima, u tako za njih povoljnim okolnostima, ulazak u samostansku ili sjemenišnu zajednicu predstavlja itekako poželjno rješenje. Nama je u Hrvatskoj poznato kako su komunističke vlasti svojevremeno ubacivale svoje doušnike, da bi se iznutra rušila Crkva, a po istoj matrici, i u konačnici s istim ciljem, radi se svuda u svijetu s infiltracijom homoseksualaca.

Uz takve homoseksualne predatore koji su infiltrirani u Crkvu, koji zauzimaju visoke i vrlo visoke crkvene položaje (često biskupske i kardinalske) i koji se zato bez ikakvih skrupula slobodno i bez straha od posljedica odaju bludničenju, treba dodati i jedan dio onih koji će biti zavedeni i uvučeni u homoseksualni lanac bez punog pristanka, a zbog prijetnji i zlostavljanja lavanda-mafije neće nikada skupiti snage da se iz tog zla izvuku, nego će naprotiv postati njezinim dijelom. To se ponajviše odnosi na sjemeništarce i bogoslove, koji još nemaju izgrađenu karakternu čvrstoću, a kojiput ni punu svijest o svojoj seksualnosti, i zbog toga postaju laki plijen lavanda-mafije. Tako neki od njih možda osjećaju homoseksualne sklonosti ili su nesigurni u svom spolnom identitetu, ili su općenito nesigurni, ali su u svećeništvo ušli i svoje svećeništvo željeli živjeti u spolnoj čistoći, no u nekom su trenutku u svojoj slabosti potpali pod snagu grijeha i sada iz tog začaranog kruga ne mogu izići. Njihova muka zbog takvog podvojenog života, u onom pavlovskom smislu da ne čine što bi htjeli, nego ono što mrze (usp. Rim 7,14-20), pokazuje koliko iza svega toga ostaje osakaćenih i na vjetrometini ostavljenih duša, ponekad i prije svećeničkog ređenja, i koliko je zato važno da se mjerodavni strogo pridržavaju odredbe Crkve po kojoj se u sjemeništa ne smiju primati ni osobe s homoseksualnim sklonostima, a kamoli trajni homoseksualci (usp. Uputa Kongregacije za katolički odgoj o kriterijima prosuđivanja zvanja osoba s homoseksualnim sklonostima s obzirom na njihovo pripuštanje u sjemenište i svetim redovima, br. 2; str. 1007-1013, ovdje: 1009-1010). Naravno, problem može ležati u činjenici kako se na mjestu poglavara zaduženih za prijem kandidata ili njihov odgoj nalaze ponekad, a možda i često baš članovi homoseksualnog lobija.

Riječ je o efebofiliji, a ne o pedofiliji

Ovdje valja upozoriti i na činjenicu kako se u javnosti, metodom generaliziranja i sa željom da se što više ocrni Crkva, zlodjelo koje čini njezin kler pokazuje još većim no što objektivno jest, a s dodatnim ciljem da se fokus problema odmakne od same lavanda-mafije i pripiše cijeloj Crkvi kao Otajstvu Spasenja. Između ostaloga, to je vidljivo u tendencioznom optuživanju klerika za pedofiliju, iako je najčešće riječ o efebofiliji, tj. seksualnoj privlačnosti i seksualnom ponašanju prema adolescentima, uglavnom između 14. i 19. godine. Problem stvarne pedofilije u Crkvi je prilično mali (u odnosu na ukupan broj zločina te vrste, na katolički kler otpada kojih 0,5 do 5 %, ovisno o istraživanjima, a prema žestini i učestalosti izvještavanja svjetovnih medija moglo bi se zaključiti da je riječ o 99 %), ali je zato veliki problem efebofilije i još veći problem homoseksualnosti među odraslim klericima.

Iako se ni efebofilija ni homoseksualnost među katoličkim klerom po broju slučajeva ne čine ništa veći problem nego što bi ga imale druge religije ili vjerske zajednice, a jednako tako ne nadilazi brojem ni ostale profesije i staleže, ipak su oni rak-rana katoličanstva, ponajviše iz razloga jer su pogodno tlo za nesmetano djelovanje lavanda-mafije, a time i oskvrnjivanje lica jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve. Pripadnici lavanda-mafije sve su glasniji i sve nestrpljivije prkose službenoj Crkvi, pozivajući se tobože na ljubav prema drugim homoseksualcima, iako se ovdje gotovo sigurno može primijeniti ona naša domaća uzrečica: Ne laje kera rad’ sela, neg’ rad’ sebe. Iako bi i slijep čovjek došao do pitanja nije li upravo tu mjesto zločina, odnosno nisu li baš ti najglasniji biskupi, kardinali i svećenici zlostavljači i zavodnici nevinih duša, mediji i njihovi poslodavci iz homomafije baš sve čine kako bi pilu okrenuli naopako i opravdali ih po svaku cijenu. Vjerojatno se stvar neće bitno promijeniti ni kada se prvi biskupi Katoličke Crkve počnu međusobno ženiti, a što vjerujemo nećemo trebati dugo čekati, nego će se njihov sodomski grijeh predstaviti posebno uzvišenim oblikom ljubavi.

S obzirom na svjetovnu poduprtost homoseksualnog lobija u Crkvi i s obzirom na njegov iznimno velik utjecaj na život Kristove Zaručnice, mnogi bi vjernici vjerojatno voljeli znati barem približan postotak aktivnih homoseksualaca među klericima. Nezavidno je u tom smislu iznositi bilo kakve procjene, ali je jasno da će on bitno ovisiti o snazi i utjecaju homoklanova, što znači da u zajednicama s izraženom stegom i snažnom duhovnošću takvih osoba uopće neće biti, dok se neka druga zajednica može prepoznati kao prihvatno mjesto za homoseksualce i u tom smislu njezin postotak može dosegnuti maksimum. (Neka su se sjemeništa, samostani, crkveni redovi i crkveni časopisi pokazali tako kao rasadišta homohereze i homomafije.) Jednako se može primijeniti na biskupije, ukoliko homohereza, homoideologija i općenito spolna raskalašenost postaju općeprihvaćene i nesankcionirane, kao i na još šira područja. Također, opravdano je pretpostaviti kako ima i veći broj klerika s homoseksualnim sklonostima, iako ne prakticiraju homoseksualne čine, a koji također ne predstavljaju ideal svećenika i po naravi stvari ne bi trebali biti crkveni pastiri. Prema npr. procjenama vlč. Dariusza Oka, iznesenima prije koju godinu, proizlazi da je u SAD-u oko 30 do 40 % svećenika s homoseksualnim sklonostima, a među biskupima čak oko 50 %. Porazni su to podaci koji vape za pročišćenjem Crkve i jasnim prokazivanjem uzroka. Odnosi se to i na našu domaću Crkvu, koja također bilježi sve veći broj homoklanova, do te mjere da se jedna biskupija u kuloarima naziva gay-biskupija. 

(Ne)kažnjivost efebofilije

U kontekstu svega navedenoga nije ni nevažan podatak da je pedofilija klasificirana u medicinskom rječniku kao bolest, a efebofilija nije, jer se u drugom slučaju predmnijeva barem relativan pristanak na spolni čin. Obično ni ne postoji kaznena odgovornost ukoliko je riječ o spolnom odnosu bez prisile i nasilja nad maloljetnom osobom starijom od četrnaest ili petnaest godina, ovisno o državi, a u tom je smislu razumljivo zašto homomafija unutar Katoličke Crkve, uz zakon omerte, može relativno nesmetano djelovati. Prema našem Kaznenom zakonu, čl. 158, takve kaznene odgovornosti nema kad je u pitanju maloljetnik stariji od 15 godina, pod uvjetom da nije bilo prisile, a upravo je to dob pristizanja najmlađih pitomaca u mala sjemeništa. Drugim riječima, psihološko ucjenjivanje i nagovaranje na spolni odnos, bez fizičkog nasilja, žrtva gotovo nikada ne bi mogla dokazati, a stid i duboki osjećaj krivnje zbog učinjenog grijeha i dvostrukog života, kao i duboka potreba da sve ostane tajno, pridonijet će da to vjerojatno neće ni željeti. Iako je naravno i u slučajevima takvog psihološkog zlostavljanja riječ o teškom grijehu, ipak Zakonik kanonskog prava (kan. 1395) nije do sada spolni čin klerika, učinjen bez (vanjske) prisile, s osobom starijom od 16 godina označavao teškim kaznenim djelom, za razliku od novih odredbi, po kojima se predviđa kazna za svaki spolni čin izvršen s maloljetnom osobom, bez obzira na godine (usp. novo kazneno pravo, kan. 1398). U tom se svjetlu nadamo da će se to odraziti na bitno smanjenje utjecaja homoseksualne mafije u Crkvi. U tom pravcu čini se idu i nove smjernice za zaštitu maloljetnika, ali valja istaknuti kako ima i onih koji izražavaju svoj oprez i nepovjerenje da je riječ o ozbiljnom i istinoljubivom naporu da se problem stvarno riješi, nego je vjerojatnije da je i to osmišljeno u kuhinji lavanda-mafije.

Revni svećenici između homomafije i optužbe za zlostavljanje

No, pored svih nabrojanih rana koje bezdušno ostavlja lavanda-mafija na Licu Crkve, čini nam se da se u posebnoj muci nalaze oni svećenici koji su svim srcem rekli Da! Božjem pozivu da izbliza slijede Kristov put. Oni, naime, svakodnevno gledaju razularenost homomafije i jasno mogu uočiti posljedice homohereze, ali nemaju načina kako u tom smislu išta izmijeniti. Štoviše, svaki pokušaj prokazivanja navedenog nemorala i homolobija poglavarima redovito im se obija o glavu, do mjere da će daleko vjerojatnije biti oni kažnjeni, možda i otpušteni iz svećeničkog staleža, nego što će ovima drugima pasti dlaka s glave. Drugim riječima, umreženost i utjecajnost homolobija toliko je snažna da se svako nastojanje oko otkrivanja problema neće daleko maknuti od mrtve točke, a može kobno utjecati na život normalnih svećenika i biskupa. Stoga je razumljivo da je njihova najčešća reakcija na djelovanje lavanda-mafije šutnja i povlačenje u svoj svijet, odnosno stanje mogu ublažiti samo svojim predanim radom u pastoralu i na takav način pokušati koliko-toliko zaštiti i sebe i svoje vjernike od utjecaja homohereze i homoideologije. Ne treba nikada smetnuti s uma da su upravo takvi svećenici i biskupi posebna snaga Crkve, moglo bi se reći sveti ostatak, i da je njihov rad daleko plodonosniji nego što se to čini na prvi pogled. Svetost i samozatajnost takvih svećenika i biskupa čuva svetost i njihova stada. Sreća u nesreći je što takvi svećenici čine većinu i što po onemogućavanju njihova napredovanja u Crkvi, jer ne pripadaju poželjnoj struji, ostaju raditi na naoko najnižim poslovima, a zapravo na najvažnijem i najutjecajnijem području – izravnom radu s ljudima.

Ako se netko između njih ipak usprotivi lavanda-mafiji pa npr. javno upozorava na opasnosti koje prijete Crkvi iz tog smjera, vjerojatno će biti suočen s takvim posljedicama da će itekako zažaliti. Taj problem, naime, nije moguće rješavati iz baze, nego samo iz vrha, a vrh čini srž problema i nema namjeru išta mijenjati sebi na štetu. Zato nam se čini da su sve popularniji programi i uredi u Crkvi koji idu za zaštitom maloljetnika i drugih ranjivih osoba tek mrtvo slovo na papiru i zapravo idu u korist lavanda-mafiji. Naime, valja podsjetiti da problem pedofilije, odnosno maloljetnika u uskom smislu riječi, kao ni npr. problem grijeha bludnosti prema ženama, uopće nisu problemi koji dotiču homoseksualni lobi u Crkvi, tj. nema nikakve opasnosti da bi oni za to bili kažnjeni ni civilnim ni crkvenim kaznama, ali su zato dobra palica da se njome udari po onim svećenicima koji vjerno slijede Kristov put. Tako se npr. uočava pojava sve češćeg prijavljivanja svećenika za neprimjereno ponašanje ili za nagovaranje na grijeh bludnosti, posebno u sakramentu ispovijedi, a ne treba sumnjati kako iza toga opet vrlo često stoji lavanda-mafija. 

Iako, naravno, ima i onih svećenika koji se odaju grijehu bluda s djecom, a još više sa ženama, ipak smo svjedoci da se takvi slučajevi medijski napuhavaju, a time ne samo da stvaraju lažnu sliku o raširenosti tog problema unutar Katoličke Crkve, nego i na izravan način potiču vjernike da prijavljuju svećenike, i onda kada za to nemaju stvarnog razloga ni opravdanja. To se posebno odnosi na sadašnje vrijeme koronakrize, obilježeno fizičkom i socijalnom distancom, a iz čije se perspektive više ne može razumjeti čistoća i normalnost dodira, koji se takvim doživljavao još nedavno i takav je stvarno bio. U tom svjetlu danas bi mnogi odrasli vjernici mogli optužiti svećenika jer je npr. nekoga od njih dok je taj bio dijete uzeo u krilo za vrijeme kateheze ili izleta s ministrantima, ili je u znak prijateljstva, podrške ili ohrabrenja stisnuo ruke djevojci ili udanoj ženi. Takvi su čini svima donedavno bili najnormalniji, a s obzirom da su gotovo redovito bili znak iskrenog odnosa između svećenika i njihovih vjernika, bez zrnca nepriličnosti, možemo zaključiti da bi bilo dobro da je tako i ostalo.

S obzirom na navedene mentalne i emocionalne promjene koje su se zbile na razini čovječanstva, a koje u opisanom smislu izravno pogađaju i produhovljene i pobožne svećenike koji nikada nisu prekršili obvezu celibata, razumljivo je da su prilike koje bi se mogle označiti neprimjerenim ponašanjem višestruko umnožene, a time i potpuno otvoren prostor za kaznenu prijavu. Ako tome dodamo i činjenicu kako se nitko, pa tako ni svećenici ne mogu svima svidjeti, ili baš naprotiv – ako su se nekome svidjeli, ali ostali vjerni obvezi celibata, lepeza motiva još se više širi. Drugim riječima, okolnosti su takve da baš svaki svećenik može biti žrtva nečije lažne prijave, a nagli porast takvih slučajeva nuka na zaključak da se to često i zbiva.

Problematika je u tome što neki svećenici i biskupi stvarno griješe na tom području, neki od njih imaju i djecu – dakle, materijalni dokaz, ali i dalje nesmetano vrše povjerenu im službu, mediji ih ne ometaju i nemaju gotovo nikakvih zapreka da nastave istim putem, također i mnogi iz homolobija prolaze neokrznuti, ali zato neki Bogu i Crkvi odani svećenici prolaze pakao. Dosadašnje crkvene odredbe kao da su poticale takvo stanje, jer se prijavljeni svećenik odmah držao krivim dok se ne dokaže da je nevin, najčešće je odmah udaren cenzurama i morao je krvavo dokazivati da je lažno optužen, a onaj tko je prijavljivao svećenika nije snosio nikakvu odgovornost. Novo kazneno pravo pak razboritije zahtijeva da je svatko u tom slučaju nevin dok se ne dokaže drukčije, odnosno propisuje kazne za onoga tko bi lažno prijavio svećenika, posebno ispovjednika (usp. novi kan. 1390).

Upravo ta novina u Zakoniku kanonskog prava daje nadu ne samo da će revni svećenici s olakšanjem vršiti svoju službu, nego i da neće postati žrtve ljudske zlobe, kleričke zavisti ili lavanda-mafije, a pogotovo ne istovremeno žrtve svih njih zajedno. Neupućenim osobama vjerojatno je teško zamisliti da je takva zamjena uloga – po kojoj zlostavljači optužuju i imaju moć okriviti nevine osobe – uopće moguća u Crkvi, ali nažalost onima koji su to osjetili na svojoj koži kristalno je jasno da je to tako. Naime, gay-lobi u Crkvi, kao što smo već naveli, nije toliko velik brojem, ali je iznimno snažan po svom utjecaju, a osim što sebe štiti, djeluje tako da mnoge i mnoge, zbog raznih razloga, ima u šaci i tako si stvara poltrone i operativce koji će provoditi njegove osvetničke projekte. U tom svjetlu, koga homomafija nacilja za odstrjel, taj teško može izvući živu glavu, jer bi naivno bilo očekivati da su od takvog utjecaja imuni i crkveni sudovi. S obzirom da je riječ o svećenicima koji već svojim pobožnim i spolno čistim životom izazivaju bijes lavanda-mafije, sasvim je razumljivo zašto su ovima na stalnom piku, kao i zašto o cijeloj problematici tvrdo šute.

Umjesto zaključka

Sve nas to vodi zaključku da je stanje u Crkvi iznimno teško, puno teže nego što to mnogi vjernici misle, kao i da su stvarni uzroci daleko od onih koji se podastiru javnosti. Istina je da se u javnosti govori o lavanda-mafiji, ali na pristran i necjelovit način, bez povezivanja s gay-mafijom i rodnom ideologijom, koje drmaju svijetom i Crkvom. U svemu tome homohereza ima iznimno veliku ulogu, a nju širi i lavanda-mafija i pojedinci koji naivno misle kako svojim zalaganjem za dostojanstvom homoseksualaca stvarno čine nešto plemenito.

Zato nam se čini važnim ponovno istaknuti kako današnji govor o homoseksualnosti nipošto ne dozvoljava reći da je homoseksualnost bolest, kako je to bilo sve do 1973. god., kada su je američki psihijatri skinuli s liste poremećaja, također ne priznaje mogućnost njezina uspješnog liječenja, a u okviru homohereze odbacuje homoseksualne čine nazvati grijehom, što posljedično vodi do dubokog i teškog degradiranja samih homoseksualaca. Prisiljavanje, naime, cijelog svijeta, a sada i Crkve da mora odobravati nešto što mnogi po svojoj savjesti drže u suprotnosti s naravnim zakonom i božanskom Objavom, izaziva otpor, odbojnost i prezir prema homomafiji, a sažaljenje prema homoseksualcima, kao prema onima koji, na ovaj ili onaj način, plaćaju da bi ih netko volio. Crkveno učenje o homoseksualnosti naprotiv itekako pruža neizmjerno puno prostora da se osoba s homoseksualnim sklonostima prepoznaje u svome dostojanstvu i stvorenosti na sliku Božju, da se priljubi svom dušom uz Krista Spasitelja i prihvati duhovne lijekove koje joj nudi Crkva, ali tu Božju sliku razara agresivno djelovanje gay-mafije, koja ide za požudom, novcem i moći, a zajedno s lavanda-mafijom i za razaranjem Crkve.

Na kraju nam ostaje nejasnoća: jesu li članovi lavanda-mafije, s obzirom na širinu zla koje proizlazi iz njihova djelovanja, bolesnici, grešnici ili zločinci? Ako su bolesnici, onda se sve zlo koje čine može pripisati njihovoj bolesti i u tom smislu razumjeti pa čak na neki način i opravdati. Ako su grešnici, onda se zlo koje čine može pripisati ljudskoj slabosti, iskrivljenosti ljudske naravi i grijehu struktura, a onda također i razumjeti, iako ne i opravdati. Ako su pak zločinci, to podrazumijeva da zlo čine bez skrupula i bez milosti, što znači da nema mjesta ni za razumijevanje ni za opravdavanje. Ne znamo što su, ali budući da se već 50 godina tvrdi da nisu bolesnici, već neko vrijeme da nisu ni grešnici, ne preostaje nam drugo nego zaključiti da su se sami svrstali u preostalu skupinu. Ipak, koliko god lavanda-mafija činila zla Crkvi, ne zaboravljamo da iza nje stoje konkretni ljudi i da za te ljude, unatoč svemu, treba puno moliti.

I za sam kraj, za sve one koji su zbog općeg stanja u Crkvi možda upali u malodušnost, evo riječi blaženog Johna Henryja Newmana (1801.- 1890.): “Čitavi tijek povijesti kršćanstva obilježen je nevoljama i neredima. Svako se stoljeće čini sličnim prethodnom, a onima koji u njemu žive čini se kao gore od svih prethodnih. Crkva je trajno bolesna… Čini se kao da vjere nestaje, da se raskoli šire, svjetlo istine blijedi, a vjernici su raspršeni. Krist se uvijek nalazi u posljednjoj agoniji“ (Via Media, 1934.; izvor). Iako se čini da se Krist uvijek nalazi u posljednjoj agoniji, njegovi vjerni jako dobro znaju i da uskrsli Krist, po snazi Duha Svetoga, stalno bdije nad svojom Crkvom i ne dozvoljava da ju vrata paklena nadvladaju.

Urednica portala

 

Vjera i djela/https://www.vjeraidjela.com/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara