Sine, javi se… Priča o Robertu i Tvrtku Majiću

0

Gotovo tri puna desetljeća od Bitke za Vukovar, bilo bi normalno reći kako su sve teške ratne priče ispričane, istražene i procesuirane. Stvarnost je, nažalost, bolno drugačija, a o nekima šira javnost ne zna gotovo ništa. Jedna od takvih priča je i priča o ocu i sinu, Tvrtku i Robertu Majiću.

 

Tvrtko Majić rođen je 28. listopada 1943. u Drinovcima, Bosna i Hercegovina, kao najmlađi od šestero djece Marte rođ. Leventić i Grge Majića. Osnovnu školu završava u rodnom mjestu, a srednju ekonomsku u Vukovaru, kamo su već živjele njegove dvije, starije sestre.

Robert Majić, za obitelj i prijatelje Robo, prvo dijete Tvrtka i Katice, rođen je 23. veljače 1971. u Vukovaru. Obitelj i prijatelji će za njega reći kako je bio nasmijano i pristojno dijete, sklono sklapanju prijateljstava te da je volio je sport, osobito trčanje, košarku i plivanje. Osnovnu školu Braća Đurđević, na mjestu današnje ekonomske škole, pohađao je u Borovu naselju, a nakon njenoga svršetka upisuje srednju vojnu školu, prvo u Sarajevu, Bosna i Hercegovina, a potom dvije godine u Beogradu, Republika Srbija. Kao vezista, vojno lice pri JNA, raspoređen je na službu u kasarnu u Uroševcu, Republika Kosovo.

Njegova mlađa sestra Robertina, ispričat će: “Kada se brat odlučio za vojnu školu, tati nije bilo svejedno, no bio je divan otac koji nas je podupirao u svim našim odlukama. Jedino mu je rekao, toga se svi sjećamo: ‘Nemoj zaboraviti tko si i od kuda si’. Da to Robo nije zaboravio, pokazao je vrlo brzo. Cijeli peti mjesec ’91. bio je u Vukovaru pa iako je već tada htio prebjeći iz JNA, savjetovano mu je da se vrati. Ipak, u rano ljeto, s još nekolicinom kolega, jednim dečkom iz Sarajeva i trojicom iz Splita, preko Sarajeva bježi za Hrvatsku, a potom se kraće vrijeme, budući da su im još u Uroševcu, kao ‘nepouzdanima’, oduzeli sve dokumente, krije u Hercegovini. Nakon dva tjedna, brat se javio tati i rekao mu je da, ili on dođe po njega ili će u Vukovar doći sam. Smatrao je da mu je mjesto tu”. Po dolasku u Vukovar, uz oca, Robert Majić odmah se pridružuje susjedima i prijateljima koji su već bili uključeni u obranu grada.

Ante Marović, jedan od zapovjednika položaja u Jadranskoj ulici, reći će: “Njihova je kuća bila na samom kraju Jadranske ulice, doslovno nasuprot njiva i silosa prema Bršadinu. Tamo je bio naš punkt, a i pripadnici garde koji su držali položaj na silosu hranili su se kod Tvrtka i Katice. Kada su se morali povući sa silosa, nekoliko njih je i dalje ostalo s nama čuvati liniju na tom dijelu bojišnice. Tvrtkov sin Robert bio je izuzetno sposoban i okretan, čak sam pomišljao kako bi bilo dobro da je on zapovjednik jer je imao odlično vojno znanje. Tu, na našem  položaju, početkom listopada je i ranjen prvi put, a onda je, nakon što su ga u bolnici previli, smješten u sklonište u auto servisu Will, gdje je, iako je svaki drugi dan išao na previjanje u bolnicu, držao stražu. Doista je bio dobar momak i uvijek na raspolaganju”.

Robertova majka Katica, prisjetit će se kobnog 31. listopada 1991. godine: “Bilo je to oko pola četiri, poslijepodne, kada su Tvrtko i Robert izašli, krenuli su na stražu. Odjednom je započelo granatiranje, a njih su obojica stradali od iste granate. Moj suprug je na mjestu preminuo, geler ga je pogodio ravno u srce i nije mu bilo spasa. Robert je izranjavan po cijeloj desnoj strani tijela. Okretala sam mu glavu da ne vidi oca, no nisam uspjela. Dva čovjeka su ga strpala u auto i odvezla u bolnicu, a ja sam ostala uz Tvrtkovo tijelo. Njega su tek sutradan, na Svisvete, oko šest sati ujutro, uspjeli prevesti u zgradu Lučke Kapetanije, gdje su zbog nemogućnosti pokapanja, odvozili mrtve civile i branitelje”.

Nakon sloma obrane grada i ulaska tzv. JNA i četnika u vukovarsku bolnicu Robert Majić odveden je u, do danas, nepoznatom smjeru.

Davor Purulić Fuks, dragovoljac HOS-a koji je s njim bio smješten u istoj prostoriji, ispričat će: “Roberta sam poznavao devet dana, točnije rečeno šest jer sam prva tri dana koja smo bili zajedno u sobi, bio u komi. Ali, vjerujte, kao da sam ga poznavao godinama. To su bili takvi dani i takvi trenuci, emocionalno teški, kada se s nekim zbližiš kao da ga poznaješ cijeli život.

Robert je imao posebnu narav, vedru, i nevjerojatno, unatoč svemu, bio je pozitivan do zadnjeg dana. Izmijenili smo satove, on je meni dao svoj, a ja njemu moj, uz dogovor da ćemo se vidjeti u Zagrebu, u kultnom klubu Saloon, pa ćemo tamo ‘zaružiti’. Nažalost, to se nikada nije dogodilo. Uslijedilo je otrežnjenje. Kroz otvorena vrata vidjeli smo jednog branitelja, bio je to bratić Tadije Tadića koji je s nama bio u sobi i koji nas je ponekad obilazio.

Dvojica četnika su ga vodila, a on nam je uspio prstom pokazati, odnosno, povući prstom preko vrata, čime nam je želio reći da ga vode na klanje. Nastala je mučna tišina, nitko više nije progovorio. Kad su krenuli s prozivkom, Robert je naslutio da o njemu sve znaju i da ga imaju na popisu. I bio je u pravu. Nitko mi ne može reći da JNA i četnici nisu imali spiskove, ja sam ih na svoje oči vidio.

To nije bio spisak napisan rukom, nego isprintana lista s imenima. U sobu u kojoj smo ležali nas petorica, Robert, Tadija Tadić, na podu u komi, jedan branitelj teško ranjen u glavu te jedan civil koji je dva dana pored nas ležao mrtav, prekriven plahtom, jer ga se nitko nije usudio prenijeti u kapetaniju, ušla je vojna policija i jedan pripadnik JNA sa žutom, vojnom torbicom preko ramena. S te liste je pročitao Robertovo ime i prezime, a kada se Robert odazvao, sav se razgalio, pozvao je još dvojicu koja su ušla s puškama uz riječi: ‘Evo, ga, tu je, tu je!!!’ – što je jasno govorilo kako su o njemu sve znali i kako su baš njega tražili.

Jedan od njih je rekao: ‘Dolijao si Majiću!’, a onda je onaj sa spiskom dodao: ‘A imamo i ovoga i Tadić je tu’. Teško je opisati tu atmosferu. Bilo je…brutalno…Moglo je biti oko 10 – 10.30 kada su izgurali Roberta. U pogledu sam mu vidio da mu je jasno što slijedi… Da je to – ‘to’… I da se s tim pomirio”.

U izjavi koji je za Službu traženja Crvenog križa, dana 3. veljače 1992. napisala u Vinkovcima djelatnica vukovarske Ratne bolnice Branka Maslov, između ostaloga, zapisala je: “Robert je imao nekoliko lakših povreda i to po rukama, jednom ramenu i spolovilu. Imao je povrijeđenu i desnu nogu u kuku i potkoljenici, na toj je nozi imao ekstenziju. Ekstenziju mu  je skinuo i nogu imobilizirao u longetu Mandić Marko, naš gipser, jednu večer prije negoli je trebao ići konvoj.

Ekstenzija je skinuta radi transporta. Od izlaska iz operacijske sale, pa do pada Vukovara, ležao je u prostoriji gdje je nekada bila trudnička ambulanta. Roberta su među prvima pročitali s nekog spiska da izađe na dvorište. Pošto nije bio pokretan, ja sam ga s još jednom kolegicom morala izgurati na dvorište bolnice, prema izlazu na sporednu kapiju. Izgurale smo ga s krevetom na kome je ležao. Vani smo kraj Roberta stajale neko vrijeme, dok nam neka dva vojnika u uniformi JNA nisu rekla da smijemo ući u bolničku zgradu. Zbog svojih ozljeda nije imao obučenu trenirku koju su svi dobili, nego je imao na sebi samo gornju pidžamu. Donji dio nije imao na sebi…”.

Nakon mirne reintegracije i ekshumacije iz masovne grobnice na vukovarskom Novom groblju Dubrava, ekshumirani su i posmrtni ostaci Tvrtka Majića. Identificiran je već u šatoru koji je na groblju postavljen zbog identifikacije, budući da je supruga Katica prepoznala djelomično sačuvano tijelo, kosu i obilježja, pulover koji je nosio u trenutku smrti te sat koji je imao na ruci. Pokopan je 2. srpnja 1998. godine na zagrebačkom groblju Mirogoju, u Aleji branitelja. Kada je poginuo uslijed neprijateljskog granatiranja, imao je četrdeset i osam godina.

Nažalost, sve ove godine, o Robertu, majka Katica i sestra Robertina nisu saznale ništa.

Katica Majić će ispričati: “Nema gdje nisam išla i kome nisam pisala. Sve ranjenike sam dočekivala, odlazila na sve razmjene. Preko Crvenog križa pisala sam na sve strane, išla sam u Srbiju, došla sam i do Carle del Ponte. Jedna sam od osnivačica udruge Vukovarske majke, sama ili preko udruge, nema što nisam pokušala. Osam sam godina uporno pisala i molila da mi iz Uroševca pošalju njegov zdravstveni karton, kako bih ga, u najgorem slučaju, mogla identificirati, nikada mi nisu odgovorili. Godine su prošle, od moga Robice nema nikakvog traga, niti jedne, jedine informacije. Svaki put kad čujem ime Robert srce mi zalupa…”.

Robertina Mauzer, Robertova sestra, godinama na ruci nosi bratov sat, koji rijetko skida. Umjesto Robertu, Davor Purulić donio ga je njoj. On joj je jedina poveznica s bratom kojeg više nema. Je li Roberta Majića vojna policija odvezla na ispitivanje u komandu u Negoslavce i gubi li mu se tamo svaki trag ili mu je nemilosrdno presuđeno na nekom drugom mjestu, do danas nema dostupnih informacija.

Kada je kao ranjeni hrvatski branitelj zarobljen u vukovarskoj bolnici i odveden u nepoznatom smjeru, nakon čega mu se gubi svaki trag, Robert Majić, sin i brat, imao je samo dvadeset godina.

Roberte, nismo te zaboravili.

https://direktno.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara