V. Krčmar: Čija su to djeca? Zar nisu oni naša djeca?

0

 

 

Gdje nam je savjest i svijest?

Ovih dana kanadski mediji pišu i govore o strašnom pronalasku skrivenog groba 215 pokopane bezimene djece, koja su bila po posebno osmišljenim državnim školama za indijansku domorođačku djecu. Većina djece bila su oduzeta od roditelja, smatrajući da će ih time više prilagoditi sjeverno-američkoj kulturi. Prva škola je bila otvorena 1880. godine, a zadnja je zatvorena 1996. godine. Te škole su prouzrokovale velike teškoće domorođačkoj djeci, jer su ih odvlačile od njihove vjere, kulture i običaja.

 

 

 

Sada, nakon pronalaska tog strašnog groba 215 djece, mnogo se piše i govori o životu te djece. Mnogima se nije ni puno ime znalo, mnogi od njih bili su maltretirani, seksualno zlostavljani, mnogi su i nestali. Njihovim obiteljima je tada rečeno “kako su jedan dan bili tu, i onda su nestali, više ih nema u školi – pobjegli” – valjda. Nađeni ostaci djece u tom grobu – 215 bezimene djece – neki od njih samo oko 3 godine starosti. U “National post”, kanadskim novinama, piše kako ovakvo strašno otkriće se događa rijetko u Sjevernoj Americi, a još manje u razvijenom svijetu. Sve više i više se sada čuju glasovi mnogih kanadskih građana kao i političkih vođa, koji zahtijevaju iskopavanje zemljišta ili grobova oko svih takovih škola po cijeloj Kanadi – a bilo ih je veći broj – jer ne zna se ni broj umrle djece, nema o tome izgleda zapisa, a netko je to debelo sakrio. Koliko god mi je bilo teško kad sam čitala o strašnoj sudbini te umrle indijanske djece, sretna sam što u Kanadi, u zemlji u kojoj živim, ima ljudi koji smatraju da se svako Božje stvorenje, svako dijete ili čovjeka treba pronaći i pokopati ga negdje gdje mu njegova obitelj ili zajednica mogu odati počast ili zapaliti svijeću. I iako je svatko od njih poznat samo Bogu, mi ljudi koji znamo sada za njihovu sudbinu, imamo dužnost pronaći ih i dostojno pokopati.

I kako kaže “National post”, kanadske novine od svibnja 29, 2021, u tom članku kako ovakvo strašno otkriće se događa rijetko u Sjevernoj Americi, a još manje u razvijenom, civiliziranom svijetu.

Zaista?

Danas mi je došla u ruke vijest o tome kako slovenska Vlada ne dozvoljava otkopavanje groba u Crnogrobu – čitaj neke rupe ili grabe – za koju u Sloveniji, ali i u Hrvatskoj, znaju da je pobacano oko 250 pobijene hrvatske djece u svibnju 1945. godine. Pišu kako ne dozvoljavaju otkopavanje, jer je tamo i kćer bivšeg ministra NDH, mlada djevojka Grozdana Budak, silovana do nemilosti i onda raskomadana živa.

Razgovaram s nekim i govori mi taj netko, to je bilo u prošlosti. U prošlosti? Dakle, zaboravimo tu djecu, izmrcvarenu do nemilosti, pobijenu bez i trunke samilosti – zaboravimo ih sve! Neka leže po nekim rupama, ne obazirimo se na njihovu žrtvu i strašnu smrt. Zaboravimo Grozdanu Budak i mnoge druge, svećenike, časne sestre, mlade majke trudnice, mladu djecu, mladiće, starce, ranjenike…. zaboravimo ih sve i živimo mirno dalje kao da je sve dobro – jer zemlja je pokrila njihova tijela, oni šute ispod zemlje i tamo gdje su bili nabacani, sada su samo uleknuća u zemlji. Zaboravimo to, čemu više govoriti o tome, govori mi taj netko.

 

Krvavi zemljovid

 

Pred neki dan dobila sam članak o izjavi Milovana Đilasa 1945. koji je tada partizanima dao upute o ponašanju prema uhvaćenim žrtvama “Mržnja bez milosti prema njima, to je tvoj program i tvoja zakletva” (Narod, 31. svibnja 2021.) Samo ću dodati još jednu znakovitu rečenicu iz tog članka: “Partizanski način djelovanja bio je prvo uvjeriti da se neprijatelja toliko mrzi da ga se može ubiti na zvjerski način…” I na zvjerski način žrtve su bile pobijene, a mi danas kao da zaboravljamo te ljude, taj naš narod, po rupama i grabama i rudnicima, bunarima, i samo Bog zna gdje su pobacani ljudi, čija imena je On upisao u svoj dlan, davši nam svetu dužnost da ih iskopamo i dostojno sahranimo i odajemo im počast kad god možemo.

Član sam jedne posebne udruge, “Udruge Macelj 1945.” od samog početka, jedan sam i od osnivatelja te Udruge. Rad ove udruge je težak, strašan: otkriti grobišta na Macelju gdje je pobijeno i pobacano nekoliko tisuća ljudi godine 1945., između ostalih i 21 svećenik. Za ostale se ne zna tko su bili, da li mladi ili stari, žene, djeca, ranjenici…. Po tome radi moja Udruga, a taj rad je zaista jako emotivan, težak, čak i za mene, daleko od Maclja. No, moja Udruga Macelj, članovi u Hrvatskoj – jer nisam tamo i ne mogu sudjelovati u njihovom aktivnom radu – do sada su puno učinili, zaista sam ponosna na njihov rad, jer čini mi se, ova udruga je jedna od rijetkih, koja radi na pronalasku mjesta po kojima su pobacani pobijeni 1945. i kasnije, a takvih mjesta ubijanja je oko 1750 – taj broj nalazišta mrtvih se spominje stalno, ali se i stalno povećava. Ta naša Hrvatska, ali i susjedna Slovenija, prepuna je grobišta pobijenih Hrvata, a za većinu takovih mjesta se ni ne zna, a za mjesta za koja i znamo, ostavljamo ih netaknuta – valjda da ne uznemirimo odgovorne????? Sva ta mjesta treba pregledati, iskopati, ali potrebno je pregledati i grobišta pored Lepoglave, Stare Gradiške, Jasenovca i drugih užasnih mjesta gdje su pobacane žrtve komunizma.

Moja “Udruga Macelj 1945”. radi svoj posao savjesno. Iskapanje i pokapanje posmrtnih ostataka žrtava usko je povezano s radom državnog Ureda za istraživanje jugokomunističkih zločina, čije su aktivnosti dijelovi hrvatske vlasti i određene političke skupine zaustavljale svim silama. Zalaganjem preživjelog s Križnog puta Stjepana Brajdića i župnika u Đurmancu fra Drage Brgleza te članova Udruge Macelj 1945. u Donjem Maclju izgrađena je grobnica u kojoj su 1.163 žrtve konačno dostojanstveno i svečano pokopane 22. listopada 2005. Kasnijim zalaganjem Udruge Macelj 1945. izgrađena je lijepa crkvica Muke Isusove za hodočasnike kao i Križni put na spomen za sve žrtve stratišta koje još uvijek kriju Maceljske šume. Svake godine sastajemo se na Križnom putu za žrtve komunističkog bezumlja, brinemo se za Macelj koliko god je to u našoj mogućnosti i nadležnosti. I ove godine, za koji dan, 6. lipnja, dostojno pokapamo 82 žrtve s Maclja, koji su iskopani posredstvom hrvatskih državnih institucija. Bogu hvala, makar neke od žrtava imaju dostojanstveni ukop. Jer po razmišljanju mnogih u Hrvatskoj, mi to ne bi trebali raditi. Kažu nam, nemojmo stalno govoriti o pobijenima iz 1945. godine. Vrijeme je to zaboraviti i mirno živjeti dalje.

Često žalim za Hrvatskom i govorim kako je Kanada hladna zemlja, no ovih dana, kad je u Kanadi sve više i više glasova o nađenoj pokopanoj mrtvoj djeci iz državnih škola za indijansku domorođačku djecu i svi govore kako se tako što ne smije zataškati, jer mi svi smo onda uključeni u to zlo, postajem jako ponosna na Kanadu. Prošlost je prošlost, ali ako zaboravimo ili ne razmišljamo o prošlosti, jadna nam je budućnost, crno nam se piše – a to je dokazano u Hrvatskoj – sjetimo se Vukovara.

I zato vas sve u Hrvatskoj pitam: čija su to djeca u Crnoboru, pod zemljom? Slovenija ne dozvoljava iskopavanje pobijenih? Zaista? Što radi hrvatska Vlada? Zašto hrvatska Crkva ne podigne glas vapaja do Neba? Zar ne postoji Europski sud za takove slučajeve? Zar nisu oni naša – hrvatska – djeca? Zar nisu njihova imena upisana u dlan Božji da se nikad ne zaborave, da se makar njihovim polomljenim kostima dade nekako mir na tlu Hrvatske, zemlje koja ih nikad ne bi smjela zaboraviti. Samo anonimnost pobijenih i bačenih po rupama je zločin protiv čovječnosti. Zar mi nemamo odgovornost prema pobijenima uopće?

Što je s Hrvatskom? Gdje nam je savjest i svijest? Jesmo li mi zaista civilizirana zemlja?

Valentina Krčmar
Toronto, Kanada

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara