Šiljo: Možemovce već proglašavaju „trećom političkom opcijom u državi“

0

 

 

Plenković pak, s bezočnim Hadezejem, tom nastojanju pripomaže, držeći možemovcima s tomaševićima, rimcima, macanima, gjenerima, i skup sa svim svojim miloševićima, filipovićima, božinovićima i ostalim ’vražinovićima’, lojtrice SMB-boje, one iz skladišta JNA. S ciljem totalnog pokoravanja dosele nepokorene Hrvatske. Kako bi ju se učinilo mehkim tiestom, pogodnim za nova međunarodna miješenja. Koja nas iza prvog ili drugog vugleca čakaju. Možemovci – na krilima moćnih sila političkih aktivista, struktura, medija, stranih pokrovitelja i domaćih alkemičara – lete, na zagrebačkim metlama, kak nekoč coprnjice, v zvezdane visine. Zaželimo im, s naše strane, da tam i ostaneju. Ili da, čim prej, tim bolj, zgora najenput opadneju. Na trdu hrvatsku zemlu!

Zagreb – Trg udruga „Tomaševac“, 25. svibnja 2021.

 

Prvo je, jučer, sociolog Ivan Rimac, upitan od portala direktno.hr da nam pretkaže budućnost, najavio: „U prvom redu, ako Možemo! dobije vlast u Zagrebu, a to je prilično izvjesno, oni će upravljati takvim budžetom da ukoliko budu dobro vladali, onda će sigurno imati uspjeha i na nacionalnoj razini.“ Dometnuo je još koješta, a nije propustio i ove dvije „cvebe“ (za ponekim srbizmom moramo posegnuti zato da i u jeziku dočaramo neukima koliko je „srpski svet“ i koliko su ljudi i duh bivše države prisutni i dan-danas u hrvatskoj zbilji). Prva se bila pohvala popularnosti Možemo! i ničim nedokazanoj sposobnosti da će možemovci s lakoćom bolje upravljati Zagrebom negoli bandićevci dosad. Sociolog Rimac, na razini lažljivog „provodadžije“ (i bosansko-turske jezične tvorenice ovdje dobro pristaju) trećerodnog Možemo!, naklapa li naklapa o kvalitetama i atributima onih koje propagira. Reče i to da oni „imaju veliku popularnost u pojedinim lokalnim sredinama, na kraju krajeva i na prošlim parlamentarnim izborima pokazali su da, bez da su osvojili ijednu lokalnu jedinicu, imaju glasova“.

Nigdje ni na vlasti ni u vlasti, a „popularni“ diljem Hrvatske!

Ta izjava morala bi pod hitno ući u antologiju hrvatskih sociološko-politoloških bedastoća. Stranka odnosno maligna nakupina stranačkih udruga nije na prošlim izborima nigdje u Hrvatskoj osvojila vlast, ni u najmanjoj općini ili četvrti, niti je gdje sudjelovala u formiranju vlasti, no miljenik takozvane Hrvatske televizije znade da oni „imaju popularnost u pojedinim lokalnim sredinama“. I samo na temelju toga, dakle na temelju ničega, zaključuje kako im se smiješi repriza zagrebačkog uspjeha i na razini Hrvatske. A u sljedećem turnusu „i šire“, budimo realni futuristi! Valjda sve do Koševa i Kalemegdana, mogli bismo po istoj „znanstvenoj“ metodi dometnuti. 

Rimac naravno ne propušta staviti fenomen Tomislava Tomaševića i njegove civilnograđanske družine koja je dosad više od stotinu milijuna kuna pobrala od raznih mecena i donatora, dobivajući za svoje magle i izmaglice novce i od Bandića i od Sanaderove i od Milanovićeve i od Oreškovićeve i od Plenkovićeve vlade. I od njemačkih zelenih (neizravno njemačkih proračunskih) i drugih donatora i velikodušnih svjetovnih biskupa, suvremenih „strossmayera“, pa i od samog današnjeg svjetovnog mecenatsko-filantropskog protupape Soroša. Rimčevo stavljanje ovih zagrebačkih „hohštaplera“ i „hohštaplerica“ (dobro je imati jezični link i na austrijsko-njemačku stranu!) u kontekst europskog trenda (naravno: „progresivnog“ i „pozitivnog“ po sebi) glasi ovako: 

Krvavo zelenilo porijeklom iz raznih ’gudura’

„Oni idu s generalnim temama i pristupima i, na kraju krajeva, ta politička opcija ima svog uspjeha i u Austriji, Njemačkoj i nekako sve više zauzima prostor ljevice na račun ovih ’starih’ socijaldemokratskih stranaka. Riječ je o moderniziranoj lijevoj opciji koja ima puno više programskih točaka nego što ih imaju klasične socijaldemokratske stranke.“ Razlika je dakle između starih i novih ljevičarskih „progresivaca“ samo u broju „programskih točaka“. A budućnost je uvijek na strani „novih“, to jest pridošlica, to znamo i iz iskustva uzlijetanja pridošlica ravno na čelna mjesta u HDZ-u, a iz iskustva uniformiranih pridošlica iz smjera Beograda, rodom iz bosanskih, krajinskih, banijskih, ličkih, dalmatinskih, istočnohercegovačkih, šumadijskih, crnogorskih ’gudura’ na krvavi pir u Zagreb i Bleiburg, na proljeće 1945. Jedino, sada oni nisu više „crveni“, nego „zeleni“, ali su im crvene petokrake i sovjetske crvene zastave i ostalo krvavo crvenilo i dalje vrlo dragi i vrlo su zorni u njihovoj „ikonografiji“.

Takvi „detalji“ ne zabrinjavaju „analitičara“ ljevičarskog smjera Rimca, kojeg HTV rado pita da narodu objasni ono što narod ne zna, a pogotovu ono što narod zna, ali „krivo“ zna, a što Rimac ne zna ili „ne zna“, ali to unatoč tomu „pravo“ ne zna ili „ne zna“.

Portalu direktno.hr, koji je na glasu kao portal desno-nacionalne i demokršćanske orijentacije (s HDZ-om iza leđa), kao da nije bilo dosta što je zatražio i sinoć u 18.05 h objavio blagoglagoljanja ljevičarskog propagandista Rimca, nego je već u 21.04 objavio glagoljanja još jednog miljenika režimskog HTV-a i privatnih televizija, Krešimira Macana. Zamolio je upravo njega da svojim domoljubnim čitateljima objasni što se događa i kamo sve to skupa smjera. Njega koji je kao „marketinški stručnjak“ bio plaćan i od Milanovićeve i od Plenkovićeve vlade ili stranke (teško je više razabrati što je u ovoj zemlji državno, što stranačko, što udrugaško, što privatno). Tog Macana sjećamo se i kao Plenković-Božinović-Kuščevićeva špijuna i koordinatora režimske protuakcije umanjivanja značenja i obuzdavanja štete od velikog narodno-katoličkog okupljanja na Trgu bana Jelačića za život, prije nekoliko godina. Eto, njega su našli da nam na „našem portalu“ tumači svijetle perspektive Možemo! i profil čitave te amorfne i agresivne udružbe, u kojoj ni principijelna komunistkinja boljševičkog kursa Kata Peović nije uspjela opstati. Zato što je samom svojom pojavom previše razotkrivala koliko je ovo što se predstavlja kao moderno žuto i kao još modernije zeleno, ispod kože zapravo boljševički crveno.

I Macan kao da je prije svoje izjave pročitao isti ’šalabahter’ kao i Rimac

Macana je portal predstavio kao „stručnjaka za političku komunikaciju“. Čovjek bi od takvih očekivao ne da analiziraju sadržaje, nego načine i metode političkog nastupanja i odnošenja prema drugima. Ali ne! Svi ti (kvazi)stručnjaci i politički nadriučenjaci bave se samo jednim i imaju vazda samo jedan cilj – a to je dodatno ispiranje političkih i ostalih dijelova mozga preostalim slobodnomislećim Hrvaticama i Hrvatima. Bave se oni dakle i političkim sadržajima, političkim aktivizmom i propagiranjem određenih stranaka ili opcija. Hvale jedne, a kude druge zbog njihove političke orijentacije. Presuđuju tko je u pravu, tko u krivu. Razvrstavaju jedne nalijevo, druge nadesno od sebe. Drže se kao sveznalice. Ne razmišljaju, nego tvrde. Ne provjeravaju, nego uvjeravaju. Ne analiziraju, nego poučavaju. Ne argumentiraju, nego imputiraju. Ne povezuju, nego preslikavaju. Ne razvezuju, nego stežu uže oko ionako opkoljene i uvelike zarobljene svijesti hrvatskih ljudi. Ovako:

„Naime, sada ćemo imati više blokova na lijevoj i desnoj strani. Na desnoj već imamo tri bloka, Most, DP i HDZ, a na ljevici se evo sada formira novi blok Možemo! koji će, uz SDP, ostati tu. Kako klatno u ovom trenutku ide možda prema lijevo, postoji čak mogućnost da Možemo! na sljedećim izborima bude najveći izazivač HDZ-a. To je sve pod uvjetom da budu dobro vladali u Zagrebu.“

I „stručnjak za političku komunikaciju“, koji se u nastavku svojih izjava bavi temama političke organizacije i mogućeg koaliranja Možemo! na terenu, Macan, kao da je prije svoje izjave pročitao isti ’šalabahter’ kao i Rimac. Podudarnost je naime njihovih ocjena vrlo velika. I smjer je, naravno, istovjetan. Istovjetan u najavi da ta nova, još amorfna i difuzna ljevičarska falanga, bez dana iskustva u realnom sektoru, zasigurno „tu“ ostaje i jača. A pritom da i SDP (zlu ne trebalo) ostaje. Macan dakle druka za podupljavanje snaga na ljevici, a šuti o dubokoj strukturnoj i identitetskoj krizi SDP-a, isto tako i HDZ-a. Kako bi on smio o tomu kada mu je SDP u srcu, HDZ u lisnici, a Možemo! mu se kao u viđenju ukazuje kao ’svijetla budućnost’ pred očima?!

Gjenerovo uzdizanje ’škvadre’ okupljene oko Tomaševića na pijedestal „treće političke opcije u državi“

Njima obojici prethodio je „politički analitičar“ Davor Gjenero, još jedan od miljenika režimskih i prorežimskih, a svakako ljevičarsko-titoističkih, danas i apatridno-globalističkih televizija. Njegova predviđanja i ocjene objavio je neposredno nakon prvog kruga portal dnevno.hr. 

Gjenero je sustavniji, odmjereniji i objektivniji u prosudbama. On je, za razliku od Rimca i Macana, progovorio i kritički o iskustvima sa zelenima po Europi dosad. Upozorio je kako zeleni teško uspijevaju s nekih regionalnih razina preskočiti na nacionalnu razinu bavljenja politikom. Kao primjere naveo je i Austriju, a i Njemačku (gdje Gjenero nije apdejtiran s najnovijim njihovim uspjesima). No unatoč svim razlikama na cijeloj lepezi svekolikih gurua javnokućaške političke analitike kod nas, od Puhovskog, Klasića i Relkovića pa do Rimca, Lalića i Macana, jedno je svima njima manje-više zajedničko. A to „jedno“ jest uzdizanje ’škvadre’ okupljene oko Tomaševića na pijedestal buduće politike na nacionalnoj razini. 

Unatoč tvrdnji Andreja Plenkovića da se Hrvatska zaplavila, i unatoč razmjerno veliku uspjehu i SDP-a i DP-a i ponešto Mosta, a osobito unatoč uspjehu više jakih nezavisnih lista i nestranačkih kandidata – Gjenero očito nije ni htio ni smio ne izreći ocjenu koja je s istinom u veliku raskoraku. On kao stari režimac određenog smjera – s mnoštvom mračno-dubiozne popudbine u svojoj karijeri, u Sanaderovu ’vaktu’ preobukao se iz ljevičarskog u neofitskog apologeta ’mudrog’ sanaderovskog smjera HDZ-a, i takvim je ostao do danas, dakle i naprama ’uključnom’ Plenkoviću  – on dakle nije propustio prigodu dati svoj doprinos apologiji Tomaševićeve „Cosa nostra-e“ (M. Škoro) ni predviđanju njezina munjevitog uspona na Parnas opće hrvatske politike. Ovako:

„Možemo zauzima sada polako poziciju Hrvatske stranke zelenih što je unutar Europe najbrže rastuća politička opcija. Taj trend u Europi, uz slabljenje socijalne demokracije što se odvija dramatično i u Hrvatskoj pokazuje da nije isključeno da se Možemo počne jače profilirati kao treća politička opcija u državi, što već sada i jesu.“

Za njega, dakle, Možemo „već sada“ jest „treća politička opcija u državi“. Vjerovali ili ne!

Protrljaj, dragi čitatelju, triput oči, a onda uvjeri sebe i one oko sebe da je Tomaševićev čopor s gensekicom (skraćeno od: generalni sekretar/ka bilo koje komunističke partije) Benčićkom i ideologicom dženderizma i ostalih uvoznih i agresivnih najnovijih ’-izama’ Danijelom Dolenec, da su svi oni „već sada“ postali „treća politička opcija u državi“. Oni dakle koji ni u državi nisu na vlasti, koji, koliko se zna, nisu ni u koaliciji s Plenkovićem, koji nisu na vlasti ili u vlasti ni u kojoj županiji i ni u kojem gradu, osim što imaju tek izborenu relativnu većinu u Zagrebu, njih, eto, Gjenero već dan-dva nakon prvog kruga izbora proglasi „trećom političkom opcijom u državi“.

Daleko bi nas odvelo i dugo bi trajalo otkrivanje kakvi su zapravo austrijski ili njemački zeleni, i koliko malo ili nimalo sličnosti, osim klimatsko-ekološke i dženderističke, imaju s ovim ovdje tu crveno-zelenim i spretnim sisačima domaćih proračunskih i međunarodnih sponzorskih financijskih sisa. 

Daleko bi nas odvelo kad bismo Gjeneru i ostalima htjeli predočiti argumente iz kojih bi se vidjelo da austrijski i njemački zeleni jesu zeleni u suverenim državama koji priznaju i poštuju i promiču svoje nacionalne države i njihove interese, unatoč globalističkoj „zelenoj agendi“. Vidjelo bi se koliko je ondje više i nacionalne i političke i europske i transatlantske i ekonomske i socijalne i intelektualne i strukovne i etičke i druge ozbiljnosti nego kod ovih ovdje domaćih lajavaca i lajavica sa sablasnim petokrakama oko sebe po kapama i s retrogradnim vraćanjem na godine II. svjetskog rata i poslijeratnog partizansko-komunističkog terora kao na današnji „građanski“ ideal.

Vidjelo bi se da u njemačkim Zelenima ima toliko kompetentnih osoba i snažnih, profiliraih, zrelih personalities koliko vrhuške svih naših stranaka nisu skupile od izbora šeretskog „intelektualca“ Stipe Mesića pa do izbora divljačkog „intelektualca“ Zorana Milanovića za šefa države…

Ukratko, oni tamo zeleni liberali razlikuju se od ovih ovdje zeleno-crvenih kao, opet po srpski rečeno, zato što je taj milje i duh prisutan i dalje u Zagrebu, razlikuju se dakle „kao bog i šeširdžija“. 

No ostavimo sve argumente i kulturalizacije za druge prigode, neovisno o spomeutim i nespomenutim „političkim analitičarim“ i „stručnjacima za politički marketing“. I neovisno o onima koji ih zivkaju i ugošćuju. Koji ne zivkaju i ne ugošćuju neke druge, neusporedivo vrsnije, osim časne gospođe i stručnjakinje Smiljane Leiner-Novosel, koja nije svrstana desno, a ne pokazuje ni da je svrstana lijevo, i još rijetko poneke takve osobe. Recimo samo ovo: Hoće se svim sredstvima unaprijed isforsirati da Hrvatska „pozeleni“, da pritom „pocrveni“, da ujedno (od muke) „posivi“ i da se naposljetku njezina suverenost te samosvijest i samobitnost hrvatskog naroda dokraja uruši. 

Plenković pak, s Hadezejem ispražnjenim od bivšeg identiteta, tom nastojanju pripomaže, držeći možemovcima s tomaševićima, rimcima, macanima, gjenerima, skokama, i skup sa svim svojim miloševićima, filipovićima, božinovićima i ostalim ’vražinovićima’, lojtrice SMB-boje, one iz skladišta JNA. A sve se to uprizoruje s ciljem totalnog pokoravanja dosele nepokorene Hrvatske. Kako bi ju se učinilo mehkim tiestom, pogodnim za nova međunarodna miješenja. Koja nas iza prvog ili drugog vugleca več čakaju. Možemovci – na krilima moćnih sila političkih aktivista, struktura, medija, stranih pokrovitelja i domaćih alkemičara – lete, na zagrebačkim metlama, kak nekoč coprnjice, v zvezdane visine. Zaželimo im, s naše strane, da tam i ostaneju. Ili da, čim prej, tim bolj, zgora najenput opadneju. Na trdu hrvatsku zemlu!

 

P.S. Tek na kraju pisanja ovoga osvrta pisac se setil da je danes negdanji „Dan mladosti“, dnev na koji su diktatoru Titu mlade puce i dečki navdušeno predavali – štafetu. Nakon što je iz nekog mjestanca krenula, štafeta se „po šumama i gorama naše zemlje ponosne“, u rukama (mladih) skojevaca ili kandidata za skojevce, prešetavala simo-tamo gotovo posvud, „od Vardara pa do Triglava“, sve do rezidencijalnog Beograda i do samih božanskih ruku „voljenog Maršala“. Valjda će Benčićka i društvo u toj prigodi komemorirati te davne divne dneve. Pa i oni nam, prafzapraf, u ovoj nam novonormalnoj zagrebačkoj bezličnosti nekak nedostaju. I  nakon Tita – Tito! Ne bi se tako, nakon stalno čvrsto držeče grimase mržnje, bijesa i žestine, na koji tren, iz nostalgije, i na njezinu licu možda pojavila grimasa ljubavi i vedrine. Te bi se i ona, napokon, malo razgalila! Ružno je samo ’siktati’ na sve strane, ko kakva (duvanjska) ’sikteruša’. Bumo tek videli znaju li ona i možemovci još uvijek i za neke druge temeljne ljudske emocije. Za one pozitivne.

 

 Šiljo/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara