Hrvatske kronike H. Hitrec: Svibanj 2021., bilo je gorih, recimo 1945.

1

 

 

Sredinom svibnja 2021.

Život između dvaju kišnih izljeva, rajčicu sam uspio posaditi, pa čak i paradajz i nešto pomidora u skladu sa zlatnom formulom kaj, ča, što. Kosim mahnito kao smrt u zadnjih godinu dana, ali trava preko Hitrecnoći diže glavu i hajdmo iz početka. Vrapci se skutrili pod strehom i pitaju me kakav je to svibanj. Bilo je i gorih, velim, recimo 1945.

Rečeni svibanj komemoriran je skromno da se velepošast i živahni Titovi sljedbenici ne uvrijede, mise uglavnom, Bleiburg tek dotaknut na radost Austrijanaca, vijenci na Mirogoju, premijer u Maclju iliti Macelju, Zokija nema u Teznom, misa ponad Krbavskoga polja na kojemu bi trebala biti svehrvatska grobnica po zamisli pokojnoga mojeg prijatelja biskupa Bogovića. Plenkovićev govor u Maclju doziran, izbalansiran, prvo riječi hvale antifašistima, a zatim spomen teških zločina koje su počinili ti isti, genocid se ne spominje, preteška riječ valjda. Spominjati jugoslavensku, zločinačku verziju antifašizma na mjestu kao što je Macelj i maceljska šuma, i to s pozitivnim pridjevima, amoralno je i u najmanju ruku neukusno. Na takvom se mjestu može govoriti samo o strašnim komunističkim zločinima, toga se dana može govoriti samo o stotinama tisuća hrvatskih vojnika i civila pobijenih na Križnom putu (križnim putovima), čija je jedna od postaja bio Macelj. Nikakav balans tu nije poželjan, neprimjeren je, neprihvatljiv i nepovijestan. Zanimljivo je da su se main-tiskovine raspisale baš tih dana o Titu, ali – valjda poradi lokalnih izbora – zamjerili Brozu uglavnom činjenicu da u njegovo vrijeme nije bilo slobodnih izbora, poneki ga kolumnisti oprezno nazvali diktatorom, ali nisam vidio da ga je itko od “službenih” komentatora (jedna iznimka) nazvao masovnim zločincem, to je prepušteno nepoćudnim portalima i anglo-američkim knjigama s popisima velikih zločinaca dvadesetoga stoljeća. Kolika ljubav prema zločinima nad Hrvatima i danas traje i cvjeta, pokazuju nazivi ulica i trgova u Hrvatskoj koji i dalje nose ime zločinca, što znači da su gradska ili općinska tijela (većina u njima) ispunjena ljudima koji zločin i zločine odobravaju, a to bi Bleiburgtrebalo biti kažnjivo. Naime, podržavatelji zločina i sami su vjerojatno skloni zločinu, što bi se moglo opaziti u okolnostima koje im idu na ruku, ne daj Bože. To jest kada bi bili sigurni da će ostati nekažnjenima. Ma mogu biti sigurni, za zločine nad Hrvatima svršetkom odnosno nakon svršetka Drugoga rata nitko nije “odgovarao”, kao ni za zločine u ratu devedesetih, osim nekolicine sitnijih riba, a krupnije su potpale pod beogradsku jurisdikciju, regionalni i univerzalnu, na prvim suđenjima proglašeni krivima, a zatim presude poništene. Uglavnom. Da bi mogli sudjelovati na lokalnim izborima u Hrvatskoj, što autobusima što automobilima.

Izbori u Zagrebu donose ideološki preokret u korist mlađahnih boljševika starih nakana s najavom povratka Tita na najljepši trg, sada zvan Trgom Republike Hrvatske. S tim u svezi, a i gore već rečenim, država (Sabor) treba preduhitriti zle odluke donošenjem zakona o zabrani nazivanja javnih površina, trgova i ulica imenima osoba iz totalitarnih sustava.

Glede komemoracija, Pupovac je uvijek korak naprijed. Prije obljetnice osnivanja Gromova, eto njega u Glini gdje govori o stradanjima u Drugom ratu, jer o devedesetima nije previše uputno. Da su ondje stradali Srbi u vrijeme NDH, nije upitno, ali da se žrtve preuveličavaju, i to je točno, a koliko je Hrvata ubijeno na Banovini 1945. (i prije, Zrin itd.) nije važno. Zatim je novi korak naprijed imao Milorad na Petrovoj gori. Uz Pupovca (prijedlog HTV-u da u dramske pauze ubace reklame) govorio je i stanoviti drug Sula iz Kladuše koji je otvorio dušu rekavši da “bez obzira na to što smo proživjeli, ne smijemo raditi ono što se danas radi na Bleiburgu, gdje se najokorjelijim ustašama i četnicima odaje počast. “Vjerujem”, dodao je da će večeras na TV-u biti prikazano njihovo okupljanje, a ne naše.” Došlo je to do ušiju poslušnoga i uplašenog HTV-a pa je “naše okupljanje” našlo mjesta u središnjem Dnevniku.

Dobro. U svezi s Glinom čitam u Wikipediji, slobodnoj enciklopediji, Stepinčevo pismo Paveliću: “Poglavniče, upravo sam dobio vest da su u Glini ustaše streljale 260 Srba bez ikakve istrage i suda…zato vas molim da preduzmete mere na čitavoj teritoriji NDH da nijedan Srbin ne bude ubijen dok njegova krivica ne bude dokazana.” Zašto Wikipedija, slobodna enciklopedija prevodi Stepinca na srpski, vrlo je zagonento. No, pustimo to, uz napomenu da se broj žrtava ne poklapa sa SNV-ovima. Nego, što se dogodilo na tim terenima 1945.? O tome ni riječi, ni Huda jamakomemoracije. Čitam iz “Vojne povijesti”: partizani (ah) odvedoše Hrvate iz sela Grahovci, Marekovići, Bučice, Bartolići u šumu Kozarac i ondje ih pobiše, te uz cestu koja od Vrginmosta ide prema Zagrebu (i Karlovcu) – na desnoj strani ceste 800 ubijenih, na lijevoj 600, znači 1400 žrtava, hrvatskih dakako. Toliko na svršetku Drugoga rata na “Baniji” a koliko na Banovini u ratu devedesetih? Na tom su području stasali Gromovi, hrvatski branitelji, i napokon načinili reda, jednom zauvijek?

Na jednoj od misa za pobijene na Križnim putevima, za “okorjelu djecu, okorjele žene iz Hude Jame, okorjele domobrane i civile” koji su spašavali glavu pred komunističkim terorom, pojavio se i protagonist ljupke mišićave afere Jandroković, a okupljeni mu zdušno skandirali, to jest zviždali i dobacivali. Čovjek je predsjednik Sabora, štoviše Hrvatskoga sabora. Očekivao sam da ih, onako mišićav, sam premlati i ubaci u marice, ali nije. Reče samo “hasta la vista, baby” u stilu svog idola Schwarzeneggera i ode, podosta razočaran. Barem bi branitelji mogli znati kako je Arnold Jandroković u ratu skakao na tenkove, kao i Zoki koji je skakao s tenkova, ali to se ne računa, kako je, znači, taj naš hrvatski Schwarzenneger kao Conan Barbarian bez uporabe oružja, samo rukama i nogama, svladao cijelu četu četnika. Zašto se o tome ne govori, ne znam. Pa i Arnold je imao sjajnu političku karijeru, nije lako ni šakama ni mačem postati guverner Kalifornije. Sada više nije, najvišu štengu nije dosegnuo, to jest nije postao predsjednikom SAD valjda zato što je rodom Austrijanac ili mu se nije dalo. Pa je u Washingtonu Biden koji ima puno posla nakon Trumpa, a i žalosno mu je gledati kako Izraelci deložiraju Palestince iz istočnoga Jeruzalema, što je sračunati povod višednevnoj izmjeni raketa u kojoj na kraju, kao i uvijek, stradaju palestinska djeca. Razloge znamo, Izraelci žele “čisti” Jeruzalem, svoj teritorij okružen s već postojećim zidom dugim sedamdeset kilometara prema Gazi, što neke podsjeća na varšavski geto. U zapadnim medijima bojažljivo se u zadnje vrijeme piše da oni koji prigovaraju Izraelu ne smiju biti optuženi za antisemitizam, ucjena je to koja više ne drži vodu.

Politička gastronomija

Prepirke na relaciji predsjednik države (oh) – predsjednik Sabora (ah) i predsjednik Vlade (uh) u međuvremenu su se iz zvjerinjačke terminologije prebacili u gastronomske, te tko je što jeo, tko je što pio u Bruxellesu i drugdje, je li covid putovnicaboza ili pivo ili nešto oštrije, Slovenska i riba više se ne spominju, otrcano je. Narod prati, šalju se mobitelima kreativni i dobro ilustrirani vicevi o najmoćnijim ljudima suvremene Hrvatske, moćnima u zadjevicama, tuk na utuk, da nema odgovora ispali bismo kukavci, objašnjavaju. Dokle će tako, pitaju me. Do kraja mandata, možda i nešto prije.

Čijeg? Hrvatska dotle malo pomalo rezignira, ali ne posve, žilava je to država jer je nastala u želji za slobodom, a sada narod vidi da mu je sloboda na mnoge načine ograničena ili ukinuta, pa se stvara pokret koji se i opet jednom bori za – slobodu. Tko je i što u tom pokretu, još ne znamo, ali za sada zvuči dobro: za slobodu kretanja, slobodu govora, slobodu uopće. Zahtjev za slobodu govora prilično mi je blizak, a i ostale slobode, premda je tužno da takva zahtijevanja naroda uopće trebaju postojati u ovom našem vremenu, ali su potrebna jer ljudi imaju instinkte koji im kažu da se tu zakuhala grdna kaša totalitarizmu nalik, da se tu selekcionira, preferira i untermenšira ovaj put s covidom na zastavi umjesto svastike i crvene zvijezde, u našim relacijama sve je slično vremenu kada je partijska knjižica bila nešto kao covid putovnica. Ako nisi cijepljen Marksom, Lenjinom i Titom, ne možeš nikamo i ništa. Tada se barem moglo na koncerte, sada ni to. Gdje je Modugno, gdje je ona njegova “Libero voglio vivere, come lastavice.”

Zlostavljanje

Idemo u tzv. kulturu, ipak je ovo portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Zlostavljanje nije imanentno samo obiteljima, vršnjacima itd., nego ga ima svugdje, pa i u kulturnim institucijama, da ne velim umjetničkim. Ne bih o tome da nisam vidio nekoliko napisa koji izravno ili ne idu u korist intendantice HNK u Zagrebu. I to kako, zapanjujuće. Piše kolumnist B.B. da njezine predstave izazivaju zapanjenost publike, a ona, intendantica, godinama je izložena HNKšikaniranju. „Skoro dvije stotine lijenčina i neradnika napustilo je kazalište otkako je intendantica, zaposlenici ju javno optužuju za psihički teror, ali ona herojski izdržava.” Zvuči kao satira, ali nije.

Piše to B.B. iako zna da je psihijatar javno istupio vidjevši da mu se javlja prevelik broj zaposlenika HNK, iako zna za javne prosvjede Opere i Baleta, za tužbe sindikata, sve on to zna, a ipak drsko piše o mučenici koja herojski izdržava. Usput spominje i slučaj gospođe koja je bila ravnateljica niza ustanova i odasvud odlazila “izmučena i nepravedno proganjana.” Kako to, pita se i autor napisa, pa provjerava na Faktografu i ne nailazi na ekspertizu dugogodišnjih slučajeva zlostavljanja (koga, čijeg), nego nabaše na članak o Titu. I Vinogradskoj bolnici, što točno opisuje, ali to je druga priča premda se uklapa u početak ove kolumne, to jest 1945.

Drugi pak medijevac lukavo prilazi slučaju HNK s druge strane. Ne brani otvoreno herojsku intendanticu, nego se obrušava na Anu Lederer, udovicu Gordana Lederera i bivšu intendanticu HNK u Zagrebu, koju podrugljivo uspoređuje s Euridikom, a Orfej bi valjda trebao biti Zlatko Hasanbegović s kojim je u istoj političkoj opciji. Tako nekako, nisam pažljivo čitao, nemam vremena za pofuke, a i fućka mi se.

Pustimo i to za sada. Moje je pitanje je li Ministarstvo kulture išta poduzelo da provjeri (kad već nije Faktograf, što god to značilo) tko je u opisanim slučajevima mučenica ili mučenik, je li poslalo nezavisno povjerenstvo da ispita stvari? Nije. Ali su zato angažirani mediji i autori koji će publiku zasipati jednostranim člancima, neki od tih autora (jedan svakako) i “autorski” povezani s HNK, barem prilozima u programskim knjižicama, što stvara neku vrst ovisnosti, financijske, naravno.

A ima i još mnogih primjera koji mirišu na zlostavljanje, a povezani su i s vrlo bitnim stvarima kao što je Zbirka inozemne Croatice u NSK, koju je Državni arhiv svojedobno predao Sveučilišnoj. Rečenu su zbirku komunisti inozemna croaticaprikupljali od 1945. do 1990. i nikomu nije bila dostupna (osim provjerenim drugovima). Ormari s nepoćudnim tiskovinama bijahu pod ključem. U samostalnoj hrvatskoj državi i do tih se novina i časopisa moglo doći, štoviše, zbirka je rasla budući da su hrvatski književnici izrasli izvan domovine, po povratku donijeli sa sobom sve što je objavljeno, recimo Vinko Nikolić, on možda najviše, a našlo se i priloga Vinka Grubišića, Bogdana Radice i još mnogih.

Tko je sve bio zadužen za zbirku, ne znam. U zadnje ili predzadnje doba književnica i knjižničarska savjetnica Željka Lovrenčić, koja je i stručna i emotivno vezana (jer se takav posao ne može beamterski obavljati), komparatistica i hispanistica, doktorirala radom “Hispanistička Croatica – tri naraštaja čileanskih pisaca hrvatskih korijena”, živjela u Meksiku i Čileu, objavljeno joj je 17 knjiga, prevođena na mnoge jezike, a i sama je prevodila i prevodi (Cervantes, Fuentes, Neruda, Milohnich, Mihovilovich).

I što se sada događa? Očito zbirka ima nadvoditeljicu, koliko sam shvatio, a Željku Lovrenčić u NSK na zgodan način “tretiraju”, pa ona , premda knjižničarska savjetnica (što je, kažu, najviši naslov u knjižničarstvu) mora po nalogu i pozivu prekidati rad kojemu je posvećena i nositi knjige iz ormara na pult, znači raditi posao (i) priučenog knjižničara. Zabrinuli su se za zbirku inozemne Croatice u Hrvatskoj matici iseljenika, koja je poslala dva člana upravnog odbora da porazgovaraju s ravnateljicom NSK, što su i učinili. Ravnateljica je u opširnom uvodnom razlaganju govorila o novom prostoru u koji će biti smještena zbirka, preglednom i dostupnom, o poteškoćama u nabavi novih knjiga i časopisa objavljenih izvan Hrvatske, kadrovskim problemima. Sve lijepo. Na žalost, vrijeme je brzo isteklo jer se odvijao Clio pa je trebalo stići na otvorenje, tako da su delikatne stvari uglavnom ostale visjeti u zraku, a što će se događati dalje, vidjet ćemo. Ako integritet dr. Željke Lovrenčić ne bude poštovan, bit će novih sastanaka.

Lokalni izbori u zemlji Hrvatskoj

Dobili birači snop listića u duginim bojama, glasovali s maskama da nitko ne zna koga su zaokružili. Na izlasku s birališta uhitili ih izlazni anketari, nadzirali plaćenici iz GONG-a (i jedno i drugo treba ukinuti). Kakva je bila izlaznost znamo, dobro je da su izašli svi koji su ušli, a ne kao moja baka koja je bacila kuglicu u ćoravu kutiju svršetkom izboričetrdesetih. Rezultati prvoga kruga su poznati, HDZ je sveukupni pobjednik, ali disidenti imaju uspjeha (Vukovar, Lika), SDP se grčevito drži za Rijeku kao slamku spasa, neke su si stranke same stavile štrik oko vrata (vidi Histrione) poput HSS-a koji će se sada valjda riješiti Beljaka. Mediji puni akcijske stranke Možemo! poradi uspjeha u Zagrebu, pa već pišu i o nacionalnoj razini, premda je ultraška ekipa u ostalim gradovima i općinama osvojila neznatan broj glasova. Što je Zagreb Bogu skrivio, teško je reći, možemo! analizirati do u beskraj, govoriti o potresu i sporom saniranju šteta, pa će sada valjda ići brže, uvest će se dobrovoljni radovi kao poslije 1945., o nezadovoljstvu dvadesetgodišnjom vladavinom pokojnoga Bandića, ali i upozoravati da je Zagreb stao na lijevu nogu koja je mlađim glasačima privlačna jer nemaju znanja i iskustva, a kada budu vidjeli što su birali, lupat će se po glavi. U svakom slučaju, onaj Krug za trg opet se treba okupiti.

Htjeli su Zagrepčani promjene, pa su ih dobili (još čekamo drugi krug i možebitni uspjeh Domovinskoga pokreta i Škore). Ljudi vole promjene. Eto, u Rusiji su svojedobno ubili cara, pa za promjenu dobili Lenjina i Staljina.

 

Hrvoje Hitrec/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara