Ovo je sada igra ne za Škorin klub, nego za hrvatsku reprezentaciju!

0

 

 

I prije lokalnih izbora, na tzv. desnom centru ili u zoni umjerene (a odlučne) desnice prevladalo je mišljenje da u Zagrebu samo Miroslav Škoro može konkurirati Tomislavu Tomaševiću. I da su svi ostali (uvjetno rečeno) iz tog dijela hrvatskoga političkog spektra svjesno ili nesvjesno ’igrali’ za Tomaševića. Je li to bilo zbog taštine, iz računice i oportunizma ili zbog nedostatka političke pameti, svejedno je. Ipak, Škoro se kroz iglene ušice provukao u drugi krug. Sada se pruža mogućnost za popravni svima onima koji nisu razumjeli ili nisu htjeli razumjeti okolnosti ni realne odnose snaga. Osobito apstinentima. Nužno je razbistriti spoznaju da je jedino racionalno bilo podržati onog kandidata koji ima najviše šansi da ugrozi favoriziranog Tomaševića. 

Još jednom valja istaknuti kako se izbor zagrebačkog gradonačelnika ne može svesti samo na lokalnu razinu, nego se itekako reflektira na nacionalnu razinu. Ukratko, ovo nije samo dvoboj između Škore i Tomaševića. Škoro će u drugom predstavljati državnu državotvornu politiku nasuprot onoj veleizdajničkoj koju predstavlja i vodi Plekovićeva vlada, a koju će zasigurno još produbiti i pojačati Tomašević, koji bi u slučaju pobjede mogao postati Plenkovićev nasljednik (umjesto planiranog Šeksova posinka Resslera) – kada Plenković nakon odrađenog “prljavog posla” ode na neku funkciju u Bruxellesu ili nekoj drugoj međunarodnoj metropoli, a otvorena radikalna ljevica preuzme većinu u Saboru. Škoro će predstavljati sve nas koji ne prihvaćamo novo “oslobođenje” Zagreba (kao ono od 8. svibnja 1945.) što nam ga pripravljaju “antifašisti”. Tu imamo posla naoko s  umjerenim anarhistima, a koji su zapravo produžena ruka domaćeg i globalnog Hrvatskoj nesklonog establishmenta. Svaki domoljub ima obvezu učiniti što može kako bi spriječio da iz Zagreba krene novo “oslobođenje” cijele domovine. Po medijima su se već pojavili napisi o njegovoj Sandri Benčić kao o budućoj premijerki…

Jasno je iz svih dosadašnjih istupa PHB-a i nas iz tog kruga osobno da nemamo nikakvih iluzija o Škorinoj nepogrješivosti ili “svetosti”, dapače. No zar su i svi Tomaševićevi glasači uvjereni kako je on idealan tip za gradonačelnika, kako je sposoban i vjerodostojan! Ali unatoč svemu glasuju fanatično za njega. I ne brine ih financijski ni drugi mutež ispod Tomaševićeva hodajućeg spomeničkog poprsja. Izbor se u takvoj konkretnoj situaciji svodi na “uzmi ili ostavi”. Ili-ili! 

Voljeli bismo svi imati za gradonačelnika profila velikih, „klasičnih“ prethodnika kakvi su bili Matija Mrazović, Milan Amruš, Adolf Mošinsky, Vjekoslav Heinzel ili Većeslav Holjevac. Voljeli bismo , isto tako, imati u nacionalnoj politici nekog Antu Starčevića XXI. stoljeća. No iako takvih nemamo ili ih nismo (još) prepoznali, zašto bismo imali na čelu grada umišljenog i agresivnog diletanta Tomaševića, koji dobiva ospice čim se spominje Hrvatska, Domovinski rat, Katolička Crkva, Hrvati u Bosni i Hercegovini… i sve ono što je nama sveto. Imamo dakle domoljuba Škoru, takva kakav jest, sa svim svojim manama i vrlinama, ali svakako i s iskustvima sudjelovanja u vođenju poslova, upravljanju imovinom i sustavima, s doktoratom iz ekonomije i s velikim iskustvom popularnog glazbenog umjetnika i uspješna poduzetnika. Oko kojega se je okupilo mnoštvo potvrđeno vrijednih ljudi, idealista, praktičara i dokazanih domoljuba.

“Profesionalni defetisti” i razno-razni Relkovići, Macani, Lalići…, široka lepeza plaćenika, mainstreamski mediji itd., itd. pokušavat će nas uvjeriti da Škoro nema šanse. A ima! Pod uvjetom da Hrvati masovno izađu na izbore i glasuju za Škoru. Tertium non datur!

Drugi krug održat će se 30. svibnja, na Dan državnosti, pa bi i to bi trebalo djelovati poticajno.    

Potrebno je, osim toga, razmontirati mit da je Zagreb komunistički grad. Dokaz je za to i prvi krug posljednjih predsjedničkih izbora. Tada su Kolinda Grabar Kitarović, kojoj se može mnogo toga prigovoriti, ali ne i da je bila komunist, i Miroslav Škoro, kojemu se također mnogo toga može prigovoriti, ali ne i da je bio komunist, zajedno su dobili nešto više od 50% glasova na nacionalnoj razini, a gotovo tri četvrtine glasova na razini grada Zagreba. 

Dakle, masovni izlazak na biračka mjesta svakoga koji se smatra slobodnim Hrvatom jedino je što može polučiti rezultat i prisiliti establishment da prizna poraz ili (ako APIS nešto smisli ili se na drugi način što ’smućka’) učiniti očitim da je riječ o izbornoj prijevari. Predamo li glavni grad neprijatelju, na neki smo mu način predali Hrvatsku. Ukinimo već jednom taj hrvatski mazohizam. Naknadne žalopojke po kafićima i portalima ne će više imati nikakva smisla, kao što ih nisu imale ni dosadašnje. 

U ovom slučaju ne igramo za Škorin klub, nego za hrvatsku reprezentaciju!

M.O./Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara