Plenkovićeva alijenacija: Može li on dovesti u red ono što sam ne razumije?

„Demokratska država jedno je od najvećih dostignuća koja postoje na našem izmučenom planetu, a tamo gdje ona postoji, zavrjeđuje pozitivne osjećaje, racionalnu usmjerenost i srdačnu naklonost svojih građanki i građana.“

Peter von Matt

Proučavajući povijesti jugoistočne Europe (Geschichte Südosteuropas, Stuttgart, 2018.), njemački povjesnici Ulf Brunnbauer i Klaus Buchenau otkrili su neke zanimljivosti koje hrvatska historiografija jedva, ako uopće, valorizira. Srbijanski je pokret za neovisnost početkom 19. stoljeća uspio stvoriti sinergiju sa sunarodnjacima s onu stranu granice (Prečani) u Austro-Ugarskoj Monarhiji i pretvoriti srbijanski oslobodilački pokret u općesrpski pokret. Autori tvrde da je na taj način Osmansko Carstvo iznjedrilo gospodare rata (warlords), koji su raspolagali oružjem, ali ne i jasnim političkim vizijama. Habsburško je Carstvo, nasuprot tome, stvorilo kršćanske elite koje su sve više sanjale nacionalni san, mogle ga pismeno artikulirati i na koncu ga prenijeti gospodarima rata na području Osmanskog Carstva. Rezultat je na neki način paradoksalan, tvrde autori. Oni koji su u Osmanskom Carstvu imali negativna iskustva s državom, prvi izboriše vlastitu državu. Habsburški podanici, koji su doživljavali državu relativno preporučljivom i dostojnom povjerenja, morali su bitno dulje čekati na vlastitu državu. U doba osnivanja država djelovali su, usprkos svome kulturnom prestižu, više kao mlađi partner u usporedbi s iskusnim, političke moći svjesnim, postosmanskim tvorcima države.

Na ovu militantnost podsjetio je i jugoslavenski orijentirani Predrag Matvejević, kojemu se ne može predbaciti hrvatski nacionalizam, konstatacijom u svojoj knjizi o jugoslavenstvu da su Srbi u Hrvatskoj svoje sinove slali u miliciju i vojsku umjesto na izgradnju tvornica. Oko 150 godina trovani su ideologijom velikosrpstva, trajno su se pripremali za rat kojim bi sve „srpske zemlje prisajedinili“ i srpskom narodu izborili „ jednu državu za sve Srbe“. Taj imperijalistički program se temeljio na svetosavlju, rigidnoj ideologiji svesrpstva koja je nastala sintezom srpstva i pravoslavlja.

Ako je isključivo srpska (danas postoji samo srbijanska!) država rješenje svesrpskoga problema, onda je osnivanje jugoslavenskih država u 20. st. bilo ili nametnuto ili licemjerno, što se dakako ne podudara s recentnom jugoslavenskom historiografijom koja još uvijek tvrdi da je druga Jugoslavija nastala „slobodnim izborom naših naroda i narodnosti“. Drugo, ne manje važno, pitanje se odnosi na svesrpsko zajedništvo. Zajedništvo ima, naime, političku dimenziju, budući da je zajedničko ono što se dijeli s drugima. Iz toga koncepta nastao je grčki polis koji je bio više nego samo zajedničko mjesto. Polis nije ozakonjen samo radi zaštite pojedinaca i promicanja razmjene roba i dobara, već se njegov nastanak duguje svjesnoj odluci o zajedničkom životu ili suživotu kao njegovoj svrsi. Time je otvoreno nešto novo i zajedničko poput nastanka suverene, neovisne i demokratske hrvatske države. Usprkos tome, politički predstavnici srpske manjine u Hrvatskoj su se u odlučnim trenutcima 1990-ih godina priklonili srpskom imperijalizmu, kao uostalom u više navrata u 20. stoljeću, i nedopustivim sredstvima okrenuli protiv samostalne hrvatske države.

Hrvati su, prema naprijed spomenutim autorima, baštinili jednu kulturu, Srbi drugu. Povijesno gledano Hrvati su težili europeizaciji zemlje, Srbi proširenju državnoga teritorija s dogmatskim i političkim jedinstvom (jedna vjera, jedan zakon, jedna zemlja, jedan vladar). Da ne bi bilo skretanja, Beograd je držao konce u rukama i nadzirao ideološku pravovjernost generacijama. Bez Beograda SDSS ne bi ni postojao, bez krhkih i slabašnih hrvatskih vladara ne bi posjedovao političku moć koja nadilazi njegove stvarne snage. Stoga je ispravno zaključiti da su predstavnici Srba iz Hrvatske, koji javno i neistinito ocrnjuju hrvatsku državu, njezini protivnici! Kad hrvatska država ne bi postojala, srpska manjina ne bi s njom imala problema. Dok hrvatska država postoji, Srbi će imati s njom problema, pa da je i najdemokratskija na svijetu! Ako će biti država, ne može biti hrvatska država, a ako će biti hrvatska zemlja, ne može biti država. I sam terminus technicus za Srbe koji žive u Hrvatskoj „hrvatski Srbi“ nije neprijeporan. Tako bi se moglo nazvati Srbe koji su lojalni hrvatskoj državi. Nelojalne Srbe valja nazivati pravim imenom „Srbi iz Hrvatske“ ili „Srbi u Hrvatskoj“.

Trajni problem s jednom jedinom manjinom

Država je zapravo izraz nacije i tako bi ju morali doživljavati njezini građani. Kao politička i organizacijska cjelina te kao društveni poredak, država počiva na ćudoredno-antropološkim, pravnim, ekonomskim, sociokulturnim i zemljopisno-etničkim svojstvima. Različite teorije o državi daju prednost pojedinim svojstvima pred drugima. Tako postoje teorije o idealnoj, instrumentalističkoj, idealističkoj, pravnoj… državi. Za hrvatski narod najkorisnija oznaka za državu bi trebala biti pravna država čije potpuno depolitizirane institucije počivaju na pravnim temeljima i jamče vlasništvo, slobodu ugovora i poslovanja, učinkovitu državnu upravu. Pravna država uključuje svakako univerzalna ljudska prava kao i osobne i političke slobode. Za pomak hrvatske države k pravnoj državi treba sačekati saborsku većinu svjesnih i savjesnih ljudi koji znaju cijeniti svoj narod i njegovu državu i koji su spremni, za malu plaću poput dnevnica, žrtvovati se za budućnost države i naroda.

Suvremena hrvatska država je demokratski legitimirana onoga trenutka kad je na referendumu u svibnju 1991. godine, uz izlaznost 83,56 posto, za samostalnost glasalo 93,24 posto glasača. Premda je bilo država koje su ju iste godine priznale, primjerice Island, konačno međunarodno priznanje te narodne volje dogodilo se 15. siječnja 1992. godine. Legitimnoj volji hrvatskoga naroda i svjetskoj zajednici država suprotstavili su se Srbi u Hrvatskoj uz veliku potporu sunarodnjaka iz BiH i Srbijanaca.

Pri raspadu Jugoslavije među narodima se vodila bitka za svjetonazorsku orijentaciju i za vrijednosni kanon. Dok su drugi narodi raspad komunističkoga totalitarizma i države doživjeli kao novi civilizacijski izazov u okviru dotadašnjih republičkih granica, Srbi su duhovno-vrijednosni sustav prema svetosavlju teritorijalizirali. Tako su okupirali oko trećinu hrvatskoga državnoga teritorija, postavili balvane, porušili hrvatske kuće i etnički očistili cijeli prostor u najkraćem mogućem roku.

Iz toga se srbijansko-srpskom voljom izrodio rat koji je okončan Olujom. Hrvati su 5. kolovoza 1995. doživjeli epohalni događaj i ugradili ga u svoju povijesnu svijest. Njime se završila jedna traumatična era i nastalo je nešto novo.

Otklonjena je srpska agresija, nestala sedamdesetgodišnja srpska hegemonija, komunistički totalitaristički sustav propao, otvoren priključak demokratskom svijetu. Hrvati su ponosno svijetu dokazali da je osnivanje vlastite države čin slobode!

O Plenkovićevu koalicijskom partneru i njegovom kontinuiranom potkapanju hrvatske države pustimo neka progovore strani izvori. Bivši švicarski veleposlanik u Hrvatskoj (1999.-2003.) Paul Widmer zabilježio je svoje iskustvo s RSK, koju SDSS baštini, kako slijedi: “Kada se Jugoslavija raspadala početkom devedesetih, razgovarao sam s predstavnikom takozvane »Republike Srpske Krajine« u ime OESS-a. Ta fantomska država je polagala pravo na područja sa srpskom većinom na teritoriju Republike Hrvatske. Njezin reprezentant se hvalio velikodušnim pravima koja bi RSK jamčila hrvatskoj manjini. Pokazao mi je nacrt ustava s desetcima članaka o zaštiti manjina. Zatim sam ga upitao želi li on sam, kad bi pripadao nekoj manjini, živjeti pod tim ustavom. Smjesta mi je odgovorio da to ne dolazi u obzir jer on kao Srbin pripada državotvornoj naciji.” (Neue Zürcher Zeitung – NZZ), 18.01.2020. str. 47).

Paul Widmer nam nije otkrio ime čovjeka ovoga velikosrpskoga projekta, ali nam je poznata njegova baštinica, ekstremistička stranka SDSS, koja s ove svetosavske državotvorne pozicije još uvijek koristi svoju bolesnu averziju prema hrvatskoj državi. Taj dio Srba u Hrvatskoj poriče njezin legitimitet, premda je legalan u državi. Ali što je zakonito? Ljepotica duha Simone Weil zapisa: „Zakonito je samo ono što je pravedno. Zlodjelo i laž to nisu nikada“. Ta stranka preko svoga vožda Milorada Pupovca prikazuje Hrvatsku svijetu kao kontinuirani poligon mračnjaštva, a srpski narod u njoj kao egzistencijalno ugrožen.

„Srbi koji žive u gradovima izloženi su – uglavnom u suptilnom obliku – pritisku da se asimiliraju. Već su neki Srbi svoje – tipično srpsko – ime promijenili ili svoju djecu dali katolički krstiti, kako ne bi već na prvi pogled mogli biti identificirani kao Srbi“ (NZZ, 23./24. 5. 1992., br. 119, str. 7).

Nakon 27 godina življenja u hrvatskoj demokratskoj državi, Pupovac izjavljuje: „Saborski zastupnik Pupovac je rekao u jednom razgovoru da Hrvatska destabilizira regiju, raspiruje netrpeljivost i rehabilitira ustaški režim.“ (Tages-Anzeiger, 5.9.2019., str.8). Averzija prema hrvatskoj državi je permanentna prijetnja Pupovcu i cijelom svijetu.

Da ne bi bilo dvojbe, obojica novinara su poznati autoru ovog zapisa i govore hrvatski. Mudri agent provokator Pupovac je otkrio da hrvatski vladari kao i dio naroda, koji ih podupire glasovima, ne pridaju posebnu pozornost hrvatskoj državi i njezinom ugledu u svijetu. Zbilja je hrvatska država jedina u Europi čiji je razlog postojanja i opstanak u priopćilima stalno upitan!

Uključiva politika

Plenković se diči svojom „uključivom politikom“, a svodi ju na najuži mogući krug slučajnih zastupnika. Dovoljna je korektna promjena zakona, i takvih ne bi više bilo. Uključivost se općenito shvaća kao vizija prema kojoj se društvo treba razvijati. Ravnopravnost i raznolikost ljudi nalaze svoje mjesto, različitost je normalna. Isključivi odabir koaliranja s manjinskim zastupnicima za donošenje odluka o važnim državnim poslovima je u suprotnosti s uključivošću.

Sporazumno treba priznavati legitimnost interesa onih koji su spremni priznati državu i brinuti o njezinoj reputaciji. To je moguće samo na temelju općeg, racionalnog prihvaćanja osnovnih vrijednosti društva i ustavnih odredbi. Ako se isključi konsens iz političkog nadmetanja, ostaje druga polovica birača bez glasa u Hrvatskom saboru. Takva „uključiva politika“ kažnjava neistomišljenike i priliči samo iliberalnoj demokraciji.

Pojavi li se predsjednik Vlade na nekom događaju, daje mu službenu težinu. Ako se radi o promjeni narativa VRO Oluja, svi bi se saborski zastupnici trebali o tome izjasniti i podastrijeti argumente za i protiv. Ali to se nije dogodilo, što je plod Plenkovićeve samodostatnosti, uostalom kao i neuspjeh temeljitog reformiranja političkih, sudskih, ekonomskih i inih institucija, kako bi postale više inkluzivne. Zanimljivo će biti pratiti obnovu Zagreba, kad dođu na red kuće i stanovi čiji su vlasnici krivnjom i Plenkovićeve Vlade nepoznati!

Proslava 25-te obljetnice VRO Oluja

Znakovito je da je Plenković izabrao upravo esdeesesovsku ekstremističku skupinu sa snažnim velikosrpskim šovinizmom i protuhrvatskim nabojem da s njom proslavi 25-tu obljetnicu vojnoredarstvene operacije Oluja. Time je Plenković demonstrirao da pandemija koronavirusa ne samo piše povijest, već je i briše. Govor o propustima Oluje sugerira da je prethodno postojalo idealno stanje – model s kojim bi se svi mogli poistovjetiti. Ali stanje je bilo uistinu drukčije. Agonija je išla dalje, kako zapisa jedan strani novinar, bombardiranjima, ubojstvima, masakrima, silovanjima, etničkim čišćenjem, oduzimanjem imovine. Paradržava RSK nije bila ništa drugo doli kolonijalna ustanova pod stranom kontrolom, tj. beogradski dispozitiv moći. Smije li predsjednik hrvatske Vlade to zaboraviti? Proslava Oluje nije mjesto za ad hoc improvizacije koje nadomještaju nepostojeće programe neinventivne Vlade. Ali to je Plenkovićev politički stil ignoriranja hrvatskih zgoda.

Proslave ove vrste su redovito spontane, srdačne, radosne i iskrene narodne veselice u kojima se nitko ne osjeća marginaliziranim. Ovoj je nedostajala osobina iskrenosti. Bez iskrenosti nema vjerodostojnog djelovanja i komuniciranja među ljudima niti sklada u smislu pravednosti i odanosti. Iskrenost isključuje ucjenu, a ovdje se osjećala u svoj svojoj mučnini. Milošević je morao činom nazočnosti platiti potpredsjedničko mjesto u Vladi, a samom Plenkoviću očistiti obraz pred njegovim biračima. Paradoksalno zvuči sudjelovati u Vladi, a odbacivati hrvatsku državu pa i kao sam misaoni eksperiment. Čista trgovina! Stoga se je teško složiti s Plenkovićevim očekivanjem da na ovoj gesti „Hrvatska (…) gradi svoju budućnost“ jer za to jednostavno nedostaju pretpostavke. On želi promijeniti hrvatsko društvo i njegov postojeći narativ. Sam pak izbor suparnika, međutim, stoji na putu proklamiranim željama. Hrvatskoj je zaista potreban novi narativ suverene države s uspješno završenim ratom i izborenom samostalnošću, s odbacivanjem svih totalitarnih režima i njihovih insignija i bez provokativnoga četništva u javnom prostoru, s neovisnim i učinkovitim sudstvom, s državom vladavine prava, s tržišnim gospodarstvom, sa zajamčenim ljudskim pravima i slobodama. Hrvati uistinu imaju zadatak oblikovati svoj svijet u komunikaciji s ljudima različitih svjetonazora i s narodnim manjinama.

Novi početak je uvijek moguć, ali se ne postiže populističkim verbalizmom. Gdje političke stranke argumentiraju s činjenicama, populizam zaziva emocije i afekte. Populističke odluke ovise o trenutnom raspoloženju, a ne o obostrano poželjnim dugotrajnim pregovaračkim procesima. Svi moraju htjeti nanovo početi i uložiti dosta napora da država i društvo funkcioniraju tako da se svi i u svakom slučaju pridržavaju postojećih pravila. Trijezna analiza pak pokazuje da se društveni ideal toga dijela Srba u Hrvatskoj generalno ne pokriva s postojanjem hrvatske demokratske države.

Zagrljajima se ne liječi za društvo pogubna segregacija niti osobne i povijesne traume. Ono što je Vlado Gotovac poručio 1981. u svojoj obrani na sudu, Andrej Plenković to ne shvaća do današnjega dana. Odnosi između Hrvata i Srba su „uvijek uspostavljani s nekom neumjerenošću, s nekim pretjerivanjem, odnosi kojima je bez prestanka nedostajao stvarni uvid u njihove pretpostavke i njihove mogućnosti, uvijek više zagrljaja nego činjenica, uvijek više uzdaha nego mišljenja, uvijek više strasti nego znanja; ukratko odnosi, koji su uspostavljani iz perspektive nesreće, koja sanja trijumf.“ Što je više zagrljaja, više je zabluda!

Novo društvo, praštanje i pomirba s „nedužnim“

U Plenkovićevom kninskom govoru koriste se pojmovi s kojima se čovjek kao društveno i odgovorno biće, te kao pripadnik države slaže. Predsjednik Vlade izražava „pijetet prema svakoj nevinoj žrtvi“, „pobjednica Hrvatska je pružila ruku pomirbe“, „pobjednik koji ne zna praštati taj sije klice novih razdora“ (Tuđmanov citat), „svi oni zločini koji ne zastarijevaju nastavit će se i dalje procesuirati“… i glatko dobiva Pupovčev odgovor da „pomirenje Hrvata i Srba unutar Hrvatske nikad ne će biti potpuno bez pomirenja Hrvatske i Srbije“. Kakva ironija, tȁ „nedužnima“ se nema što opraštati! Savršen odgovor Plenkovićevoj samodostatnosti i svima onima koji su počeli euforično tvrditi da se tobože Srbi u Hrvatskoj udaljuju od službenog Beograda u prosudbi Oluje. Pupovac očito spašava Srbiju od sudioništva u agresiji na Hrvatsku i traži da to isto učini i Hrvatska! I ne samo to. Pupovac ucjenjuje hrvatske vladare sa slašću.

Njegov teror lažne ugroženosti odgovara Plenkovićevu diktatu samodostatnosti. Isti su model desetljećima koristili jugoslavenski komunisti kao „pacifisti“ između zaraćenih naroda. Pupovac stalno unosi u hrvatsku državu klicu nepovjerenja s blagoslovom Plenkovića, a država kojoj građani ne vjeruju je pri kraju. On ustrajno inzistira na segregaciji koja mu donosi ogromna beriva. „Segregacija započinje jako rano. Vrtić u centru grada ima dva odvojena ulaza, jedan za hrvatsku i jedan za srpsku djecu. Igralište je također etnički odvojeno. U istoj zgradi postoje dva vrtića, ali međusobno nemaju nikakve veze. Djeca su već stavljena u etničke korzete. Segregacija se nastavlja u osnovnim i srednjim školama, u kojima se Hrvati i Srbi poučavaju odvojeno na svim razinama i svim predmetima, prema hrvatskim nastavnim planovima.“ (NZZ, 22.06.2020.)

Tko želi osuditi povijesnu nepravdu, mora ju ponajprije identificirati. Za razliku od Pupovca, Miloševića i njihova kruga, koje se ne smije poistovjetiti s lojalnom srpskom zajednicom u Hrvatskoj i braniteljima iz tih krugova, oni su točno identificirali i fiksirali neprijatelja – hrvatsku samostalnu i demokratsku državu! Hrvatski aktualni vladari ne znaju tko je tada bio taj koji je nanosio nepravdu njihovom narodu. Nietzsche je u „kritičkoj povijesti“ vidio pokušaj, „da se sebi pripiše a posteriori prošlost iz koje se želi potjecati, za razliku od one iz koje se uistinu dolazi“. Stoga SDSS, uz potporu hrvatskih vladara, čisti prošlost od svega što se iz današnje perspektive čini sramotom i nelagodom i stalno zaboravlja srpsku agresiju i rat te inzistira na lažnom progonu Srba iz Hrvatske. Zbog čega se Hrvati nisu mogli vratiti u RSK dokle god je postojala? Jer su bili prognani, oni koji su ostalima životu! (Istinski prognani sudetski Nijemci iz Češke, Grci iz Turske, Turci iz Grčke i Bugarske – 1989. 350 tisuća Turaka je bespovratno napustilo Bugarsku-, Finci iz Karelije se ni dan danas ne mogu vratiti u svoje napuštene domove, dok je to Srbima iz Hrvatske moguće jer nisu prognani, nego iz mržnje prema hrvatskoj državi i/ili straha zbog vlastitih zločina zemlju samoinicijativno napustili.) SDSS-ov je pristup i inače problematičan jer briše granicu između sjećanja i povijesti. Činjenica je da sjećanje nije isto što i povijest, kao što pokazuje proslava Oluje. Sjećanje čini prošlost sadašnjom neposredno i selektivno. Povijest, nasuprot tome, rekonstruira prošlu sadašnjost. Sjećanje oživljava prošlost ponovno i zaboravlja razdoblje koje nas dijeli od nje. Povijest pokazuje distancu koja leži između nas i prošlosti; ona potvrđuje ono što se promijenilo.

„Hrvatska država i hrvatsko društvo trebaju ići naprijed“ tvrdi Plenković u svom kninskom govoru i otkriva svoju ideološku pozadinu. Može se poticati i hrabriti, ali se mora trijezno analizirati kada se društveni ideal i stvarnost ne mogu izjednačiti. Prema Karlu Marxu politika pokazuje svoje pravo lice tek i samo kao povijest. Baviti se politikom prema tome znači „činiti povijest“. Na tom propalom ideološkom temelju Karla Marxa, hrvatski vladar lakoumno preuze već dezavuiranu zabludu da političar može „činiti“ povijest kao što stolar može napraviti stol, kako već 1953. godine zabilježi velika Hannah Arendt. Ponadali su se, kao i njihov učitelj, da se s nekoliko krilatica „svijet može mijenjati“ i time zauvijek učiniti nepromjenjivim. Baština komunističkoga totalitarizma je da se politika sastoji od ove kuriozne djelatnosti. Kninska epizoda je samo i isključivo vanjski efekt, vanjska ljuska, ambalaža bez sadržaja i bez pretpostavki za praštanje i pomirbu. Pored toga Plenković je važne pojmove kao „opraštanje“ i „pomirba“ sveo na retorički trik.

Tko kome ili što može oprostiti? Oprostiti se može počinitelju, ali ne i činu. Opraštanje je eminentno osobna stvar. To je zapravo mogućnost novoga početka. Sposobnost praštanja otvara mogućnost da se postigne nepovrat događaja. Suspendiramo li ono što se dogodilo – svejedno kao počinitelj ili kao žrtva – bit ćemo oslobođeni, odriješeni od posljedica našega čina. Ali samo ono što je podložno kazni, može biti oprošteno. Čini za koje ne postoji kazna, odnosno nije moguća kazna, primjerice neprocesuirani zločini počinjeni u Istočnoj Slavoniji, ne mogu se ni oprostiti. Takvi čini ruše temelje hrvatskoga društva i zajednice. Oprost i opraštanje nisu trenutak, nisu jedan događaj, nego proces koji zahtijeva vrijeme, strpljenje i veliku snagu.

Za razliku od oproštenja, za pomirbu je uvijek potrebno dvoje. Preduvjet za pomirbu je svakako priznanje da je nanesena nepravda. Teret nepravde je za onoga koji ju je počinio, ono što si je sam natovario na leđa. Pri pomirbi oštećeni preuzimlje dragovoljno dio tereta na svoja leđa, premda taj teret počinitelj nepravde ionako nosi. Pomirba je upravo suprotnost praštanju, jer uspostavlja nejednakost.

Zapuštena zemlja, otpisani iseljenički puk

Preda mnom leži članak „Velika vrućina paralizira gospodarstvo“ s kartom Europske unije (Tages-Anzeiger, 31.07.2020., str. 40). Karta je nastala na temelju istraživanja švicarskih i španjolskih stručnjaka o utjecaju vrućine na proizvodnju. Na karti se točkicama različitih boja (od crne preko zelene do crvene) pokazuje u postotcima gubitak proizvodnje u Europi zbog ljetnih vrućina. Jedine dvije države koje nemaju gubitak produktivnosti i na karti su predstavljene bez ijedne točkice su Albanija i Hrvatska. Netko se početkom pandemijske krize našalio na račun Hrvatske ironičnom rečenicom: „Da nismo na vrime uništili gospodarstvo, sada bi imali ogromne gubitke“! Isto je s državom: bez hrvatske države, za Srbe u Hrvatskoj nema problema, s državom Hrvati su ozloglašeni problemi.

U svom kninskom govoru Plenković ni jednom jedinom riječju nije spomenuo iseljeničku populaciju koja je zadužila i još uvijek zadužuje Hrvatsku svojim novčanim doznakama rodbini, ljetovanjem u Hrvatskoj i promidžbom kod prijatelja i poznanika, održavanjem nekretnina i konačno hrvatskim srcem. Dok se taj samoprozvani vizionar raduje što je „svršetak rata koji je stvorio uvjete za njihov povratak [Srba] u Hrvatsku“, za stotine tisuća Hrvata, koji su se dijelom i pod njegovom vlasti iselili nema poziva na povratak. Kao veliki poklonik EU-a Plenković je mogao čuti od irskih državnih predstavnika kako je otok od zaostale zemlje do prije 35 godina došao k sebi. Irska je danas daleko od pustoši i uskosti prošlog stoljeća. Unutar jedne generacije ekonomija, struktura stanovništva i način na koji zemlja sebe vidi temeljno su se promijenili zahvaljujući povratku iseljenika. Ako je primjerice Hrvatica Marija Kolak iz Berlina vrijedna vatikanskom Vijeću za ekonomiju Svete Stolice, zbog čega ne bi njezino znanje u financijskom sektoru moglo koristiti Hrvatskoj? „Danas – kada se svijet nosi s najvećom zdravstvenom opasnošću u posljednjih sto godina i s najtežom gospodarskom krizom od Drugog svjetskog rata – ponovno moramo učvrstiti nacionalno jedinstvo oko hrvatskih strateških ciljeva“. Plenkovićeve riječi zvuče kao poruga, ako se „hrvatski nacionalni ciljevi“ svode na uključivost SDSS-a u državnu politiku. Zar je bilo nemoguće kod toliko hrvatske pameti u inozemstvu raspisati natječaj za projekte kako Hrvatsku ekonomski revitalizirati da ponovno zažive napušteni i zapušteni krajevi?!

„Imali smo i povijesno Europsko vijeće na kojem smo za Hrvatsku donijeli 22 mlrd. eura za gospodarski oporavak u idućih sedam godina“ hvasta se uspjelom prošnjom Plenković. Lakoumni birači mu povjerovaše na riječ, a da ni svjesni nisu da je time već zadužena njihova unučad, ako se taj iznos uopće odobri, odnosno da i nerođene utapaju u dužničko ropstvo, te da bi taj novac mogao po običaju završiti u privatnim džepovima. Zbog pijeteta prema budućim generacijama valjalo bi taj novac uložiti u ono što donosi nove vrijednosti. Hrvati diljem svijeta, ili barem jedan dio njih, bi svojom inventivnošću, stečenim znanjem i iskustvom mogli osmisliti održive projekte. Privlačnost Hrvatske, zemlje mogućnosti, fleksibilniji porezni sustav, poslovnost, inovativnost, projekti, sve to ne mora biti bezuvjetno povezano s povratkom „kući“, nego se prihvatiti kao mogućnost oblikovanja svakodnevice na dobrobit zemlje podrijetla naših stručnjaka u inozemstvu.

A o dostojanstvenom ponašanju državnika i kad je u velikoj nevolji navedimo primjer predsjednika ratom ugrožene Ukrajine. Kad su novinari prošle godine u New Yorku pitali tada novoizabranog predsjednika Ukrajine Volodimira Zelenskija hoće li moliti američkoga predsjednika za pomoć, ovaj im je odgovorio otprilike: Ukrajinski predsjednik ne moli nikoga, a spreman je za razgovor sa svakim!

Država kao provizorij

Politika je stvaralačka djelatnost. Njome se oživotvoruju nadrodni probitci. Slabašni predsjednik Vlade ima oko sebe silu zaštitara, šofera, pilota, tajnica, savjetnika, eksperata, tumača, prevoditelja, ali očito nema osobu sposobnu da mu objasni što je to hrvatska država i što ona znači hrvatskom narodu i svima koji su je izborili? Može li on dovesti u red ono što sam ne razumije? Prava snaga države je povjerenje koje građani imaju u nju i njezine institucije. Čim povlastice počnu nadomještati vladavinu zakona, događa se bezakonje i živi se bez etičkih načela. Otuđenost građanina od države bolna je za pojedinca, ali je u konačnici za državu fatalna. Država ima sve razloge da se boji gubitka povjerenja svojih građana. Izgubljeno pouzdanje ne može se nadomjestiti propagandom, trikovima, povlasticama i slijepim strahom sljedbenika. Povjerenje se ne može dobiti pukim dokazivanjem moći. Povjerenje živi od činjenice da građani u državi prepoznaju svoje pravo – da mogu u slobodi državu afirmirati kao svoju. Ali kako to očekivati od građana koji su sve više uvjereni da Plenković ne upravlja državom. Što je Plenković slabiji, Pupovac je jači. „Ako se pak nesigurna većina, koja sve relativizira, suoči s kulturom, koja je doduše u manjini, ali je puna samopouzdanja, tada je obično kultura većine ta koja se prilagođava manjinskoj kulturi“, zapisa netko pametan.

Događa li se upravo to u Hrvatskoj? Može li Plenković zaboraviti da mu nešto ne pripada s čim upravlja? Dojam o hrvatskoj državi kao jednom provizoriju ide isključivo na njegovu dušu.

Šokantna je bilanca Plenkovićeva mandata. Od njega se stoga teško može očekivati odgovor na nova socijalna pitanja. Jer, čak i ako se povremeno pozabavi pogubnom sadašnjosti, prije svega je to kopija sadašnjosti. Njegovo ponašanje se može opisati alijenacijom. To je položaj ili stanje čovjeka u kojem su plodovi rada i borbe njegova naroda postali njemu strani, tuđi, nadređeni njegovoj volji i neovisni o njegovoj djelatnosti. To je jedan od središnjih pojmova u djelu njegova filozofa Karla Marxa.

Što iz ovoga zaključiti? Sve dosadašnje hrvatske vlade su pretvorile cijelu hrvatsku državu u gospodarski „neplodno tlo“ s trajnim ideološkim i inim sukobima. „Vojna granica“ (Militärgrenze) je svojedobno obuhvaćala samo manji dio današnjega hrvatskoga državnoga teritorija, a Austrougarskoj Monarhiji je služila za čuvanje granica, smještaj vojnih, policijskih i državnih službenika. Seljaštvo je imalo male posjede i jedva je preživljavalo. Danas je cijela hrvatska država postala „Vojnom granicom“ u kojoj nema potrebe za investicijama niti za poduzetništvom. Hrvati su u Carstvu bili Kanonenfutter (topovsko meso) po stranim bojišnicama, a u Republici Hrvatskoj Exportfutter (izvozni proizvod).

Podobnima su zajamčene državne plaće, a javnim i državnim poduzećima samoupravljačka sredstva. Sav puk, koji nije obuhvaćen ovim zaštitnim mjerama, osuđen je na odlazak u tuđinu! Ljudi bježe iz države zbog „viših“ potreba političkih elita.

Fran Rudin/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo