Nataša Božinović: „Nadohvat“ hrvatstvu

0

 

 

 

Roman Nadohvat izdan 2019., koji Jurica Pavičić daruje desnici, a desnica kako veli ni ne zna za njega jer je stereotipno nenačitana, jest hvale vrijedno djelo o sudbini jedne obitelji iz Zrina tijekom 2. svjetskoga rata i poraća. Roman ima 460 stranica i napisala ga je 24 godišnja arhitektica Ena Katarina Haler. Pisan realističnim stilom, na trenutke podsjeća na Ammanitijeva devetogodišnjaka koji opisuje situaciju odraslih kroz svoje nevine dječje oči u romanu „Ja se ne bojim“. U Nadohvatu imamo isto dijete, djevojčicu Katarinu (baku spisateljice), koja 1942. ima 12 godina. Čitatelj puno više zna o okolnostima negoli glavna junakinja romana. Katarina mnogo toga ne zna i ne kuži čak ni poslije rata kada dolazi do punoljetnosti. S aspekta današnjega čovjeka nabildanog fake newsom, istinom koju slobodno bira na temelju selekcije informacija,  skromno neznanje glavne protagonistice romana Nadohvat, može biti pomalo iritantno. 

Ne vidim zašto je ovaj roman specijaliziran za desnicu. Roman poručuje da su ratovi, ono što jesu, obiteljske tragedije. Međutim, ratovi su i nacionalne tragedije. 2. svjetski rat je za Hrvate bio najveća nacionalna tragedija. Istina je da domoljubni čitatelj to nalazi gotovo na svakoj stranici kroz lik djevojčice Katarine i mjesto Zrin koje ima snažnu nacionalnu simboliku, ali isto tako i neutralni čitatelj može naići na klasnu, rodnu i bilo kakvu drugu nepravdu koja nosi prevagu nad nacionalnim čak na način da spoznaja o hrvatstvu jest uzrok osobnim tragedijama koje onda postaju veće od državne. Za dječji pogled  to je normalno. Međutim, vrlo je često kategorija hrvatstvo apstrakcija u odnosu na gladan, žedan, bos, pretučen, pa je kao takva nepotrebna, da je jasno zašto se Jurici Pavičiću ovaj roman sviđa. Njemu je hrvatstvo nepotrebno. Kada kod duhovnjaka koji upražnjavaju meditaciju ili kod bilo kojih osoba koje se bave metafizičkim poimanjem svijeta, ili zaista kod ljudi pogođenih kakvom nevoljom od siromaštva do bolesti, uočim da ih ne zanima nikakva nacionalna identifikacija, to je u redu. Ali kada hrvatstvo kao nepotrebnu identitetsku kategoriju nameću dobro uhranjeni, jugoslavenski, orjunaški, talijanski nacionalisti, e onda je to smijurija kakve nema. 

Onaj tko voli klasičan roman, pripovjedačku pitkost naših baka, bit će ispunjen u svakom pogledu bez obzira kojoj ideologiji pripada. Čak što više, dvojica milicionara nove vlasti, koja dvaput poslije rata obilaze kuću glavnih likova, humaniji su od apstraktnih susjedinih sinova branitelja, sudionika Domovinskoga rata. Njihova majka prepričava glavnoj junakinji da su joj sinovi preživjeli rat i uselili se u stanove u Osijeku čiji su vlasnici leševi koje su oni bacali u rijeku. Tom je jednom rečenicom, bez da trepne, mlada arhitektica Ena Katarina Haler opisala Domovinski rat koji nije tema knjige. Onako usput, nek se zna. Kako to autentično zvuči. Iz čitave ratne epopeje, majka će sinu baš izabrati zločinački dio. Definicija je to za kojom se ide svih ovih godina. Oslobađali smo se zločinima srpske agresije, između ostaloga, radi rješavanja stambenog pitanja?! Ubiješ ljude koji žive u stanu, te ih baciš u rijeku. Slično se osvrnula i na momke u crnom, u Staroj Gradišci 1944. Lakonski izvađeno iz konteksta da se umire fanovi NOBa. Jer stvarno se raspričala o Zrinu i hrvatskoj žrtvi. 

Epizodni dio u kojemu djevojčica Katarina odlazi u Zagreb služiti ministru Pavelićeve vlade, dvije godine, nabrijava nas na klasne razlike. Govori o tome kako bogata nacionalistička obitelj nema sluha za hrvatskoga seljaka, koliko ga ne poštuje, koliko su udaljeni, u nekom smislu gotovo više nego Hrvati i „Vlaji“ s čijom su se djecom znali igrat uoči rata. (Iako ih glavna protagonistica naziva Vlajima, velikosrpska politika već je učinila svoje, pa su posrbljeni Vlasi  u to doba bili itekako nacionalno svjesni  Srbi.) Palo mi je na um da bi Plenković, da priča o reciprocitetu ne bude samo floskula, mogao raditi na vlaškom jeziku kao Vučić na bunjevačkom. S napomenom da su Vlasi povijesna činjenica, a nehrvati Bunjevci velikosrpski projekt. Umjetno stvaranje bunjevačke nacije i jezika pokazuje dosljednost velikosrpske politike počevši od 19. st., pa sve do danas. A zanemarivanje takvih projekata, pokazuje dosljednost hrvatske politike.

Enina opširna saga također predstavlja u jednu ruku dosljednost kako hrvatske zbilje, tako i hrvatske fikcije. Na obzoru ništa novo. Lagana sugestija da se vazda moramo ispričavati za nešto, pa čak i za Domovinski rat, jest milje koji mora zagrebati svako umjetničko, medijsko, političko djelo u Hrvatskoj. Tako se Eninu književnom djelu pridružuju medijski i politički biseri kojima nas granatiraju danonoćno. Evo nedavnih i upečatljivih: ubijeno dijete od strane roditelja Roma i vrištanje društvenih mreža: „Oprosti anđele..“, potom dan Jasenovca gdje su se izredali Bože sačuvaj govori političara, novinara, pa TV kalendar toga dana kao repriza iz recimo ’75., pa Eugen Husak novinar tzv. nacionalne TV kuće. Lik je izjavio mrtav ozbiljan da je 20 000 djece pobijeno u Jasenovcu. Sve su to otužne slike siromaštva duha jedne nacije. Ali kruna svega, okvir koji Husakovu i nacionalnu ekspanziju iste retardacije, omogućuje, jest vazda politička vlast. Primanje opskurnih likova kao savjetodavaca, razne odredbe, razna povjerenstva, sporazumi. 

Bilateralni Sporazum između nas i Srbije glede reciprociteta u pravima manjina pokazuje  djelovanje političkoga okvira, državne vlasti. Hrvatska je Sporazum potvrdila 2005, vrlo brzo nakon potpisivanja i žustro ga prakticira, a Srbija ga je samo potpisala. Umjesto zaštite hrvatske manjine u Srbiji, oni izmišljaju bunjevačku naciju i jezik. 

Ne postoji, doduše ni jedna odredba koja ti nalaže da izvališ laž kakvu je izjavio Husak, ali kada vlast ide u tome smjeru, kada Plenković inzistira na Jasenovcu na način da se nikada ne zaboravi kao da je to jedino gradivo iz bogate hrvatske povijesti, što drugo očekivati. Kada ti udžbenici o Tuđmanu imaju jednu rečenicu, a o Jasenovcu čitavo poglavlje, jasno je da je neukim osobama čitavu hrvatsku povijest sabiti u jasenovačko poglavlje, lakše rješenje. Mlad, ambiciozan čovjek, netko poput Plenkovića kakav je bio s 20-30, upeca se dok si rek’o keks na ograničeno znanje, ustvari neznanje, narativ koji će mu omogućiti uspjeh. Plenkovićev govor stoga, nakon odavanja počasti Jasenovačkim žrtvama,  koliko god meni zvučao floskulaško frazerstvo, nemaštovito i ponižavajuće, jest u hrvatskoj kuhinji, govor uspješnog čovjeka. Nasuprot njemu, Jandroković koga javnost percipira ulizicom, zauzeo je državnički  stav kojega bi vjerojatno, da je uzela drugi mandat, u sličnoj maniri, zauzela i Kolinda. Radi se o osudi oba režima. Milanović izvrgne ruglu svaku ceremoniju no ono što on misli anacionalno, Plenković europski fino izgovara. Zato je ovdje i Milanović uspješan čovjek. Uporno se opirem percepciji Hrvatske i želji malograđanštine da čisto radi bliskosti s komšijama, smjeste Hrvatsku na Balkan, ali izabrani predsjednik me demantira iz dana u dan. 

Dva ključna čovjeka u Hrvatskoj, predsjednik i premijer simboliziraju  nacionalni narativ. Jasenovac se toliko nameće kao ključna točka hrvatske povijesti da je koprcanje u toj točki stvorilo jamu koja usisava čitavu hrvatsku kulturu. 

I u Pavičićevoj kritici Enina romana vidi se upravo ta točka. Nezrelost i ideološka limitiranost, odnosno točka iznad koje se Jurica i slični nikako ne mogu izdignuti, pa nas svojim javnim djelovanjem i pisanjem utapaju  u istu crnu točku, aplikaciju Jasenovac. Ugrađujemo ju poput igrice u našu spoznaju o ustaškim zločinima iz doba NDH. Postajemo ovisnici o krivnji, negativnosti i vječnoj isprici. Kao narod, definira nas samo to. Ako misliš politički zaigrati da stekneš kakvu moć, moraš se ulogirati u aplikaciju Jasenovac-ustaški zločini. 

Tako Jurica, 100% ulogiran, iako poprilično hvali Enin roman,  ipak zamjera što se nije dotakla pokolja handmade by Hrvat. Slijedi odmah spisateljičina isprika, nacionalni narativ bez kojega više ne možemo disati jer se i ona ulogirala, pa reče jednoj novini: „Ima i jedan opis gdje glavni muški lik daje opis novačenja dječaka u ustaški logor (Stara Gradiška), iz čega je očito da postoje ustaški zločini koji su u knjizi navedeni, ali nisu u fokusu. Kolega Pavičić mi je zamjerio što ne pišem o glinskoj crkvi i drugim pokoljima u Banovini. Mislim da nijedna priča nije dužna imati sve, jer tako bismo mogli ići unedogled, zašto nisam ovo ili ono, uvijek bi netko našao nešto što nema.“

Kada su lijevi u pitanju, svaka glupost, a ima ih pregršt, prođe ispod radara. Ne sjećam se da je filmu „15 minuta-masakr u  Dvoru“, Pavičić zamjerio što se nije dotakao Ovčare ili  hvaleći „Quo vadis, Aida„ što nema ni Travnika, ni Viteza, ni Bugojna, ni Lašvanske doline. Zamislite sada nekoga domoljuba kakvom bi ruglu bio izvrgnut da je u književnoj kritici Pavičićeva romana „ Ovce od gipsa“ koji je inspiriran ubojstvom obitelji Zec, zamjerio što nema ni Ovčare, ni Škabrnje, ni drugih  zvjerstava srpske agresije nego jedan jedini krvavi zločin koji nema veze s državom Hrvatskom, a s namjerom da nadvisi i poništi sva hrvatska stradanja.

Pavičićevo shvaćanje Enina romana nije samo ograničeno ovom zamjerkom, nego i ocjenom romana kao ideološki desničarskoga. Sama ga spisateljica Ena demantira, nastavljajući u duhu nacionalne aplikacije u istoj tiskovini: „Što se tiče ideološkog osvrta, mislim da je malo promašio. Moja baka (glavna junakinja romana, djevojčica Katarina), naime, ideološki nije bila desno, kao ni njezina majka, pogotovo ona, a to je iz knjige očito. To jest da nije nacionalist. Politički oportunist možda, ali nacionalist nikako. Nitko od stvarnih ljudi, pa tako i glavnih likova, nije bio nacionalist..“. Tako mlada spisateljica, a već shvaća pojmove na pravi način. Uspješan način. Način gdje je biti politički oportunist vrlina u odnosu na biti domoljub ili kako ona retroaktivno reče: „nacionalist“.

 

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara