Z. Miliša: Predizborne ankete i obmanjivanje građana

1

 Manipulacije s “anketnim inženjeringom”

U medijima nas stalno bombardiraju s nebrojnim anketama o popularnosti određenih političkih opcija. Svrha nekih agencija za ispitivanje javnog mišljenja nije objektivno informiranje, nego manipuliranje javnošću Milišai/ili utjecaj na izborni rezultat u korist jedne ili više političkih opcija. Pojedine ankete podsjećaju na namještaljke ili su napravljene brojne greške – od nereprezentativnog uzorka, do izostavljanja mogućih (ključnih) ponuđenih odgovora/izbora.

No, to nije samo naša specifičnost. Svojevremeno su anketna istraživanja u Velikoj Britaniji sugerirala minimalne razlike između Konzervativne i Laburističke stranke, a nakon izbora su konzervativci dobili apsolutnu većinu. I sve ankete prije predsjedničkih izbora u SAD-a 2016. godine su davale značajnu prednost Hillary Clinton pred Donaldom Trumpom, koja je na kraju izgubila izbore. To su samo neki primjeri zašto građani sve više gube povjerenje u ispitivanja javnog mnijenja. U nastavku navodim još neke (aktualne) primjere….

Značajne pogreške kod zadnjih predsjedničkih i parlamentarnih izbora

Agencije kojima velik novac godinama daju hrvatske medijske kuće (primjerice, TV Nova, RTL ili Jutarnji list) mjesecima su prognozirale veliku prednost Ive Josipovića nad kandidatkinjom HDZ-a za predsjednicu, da bi se na dan izbora pokazalo da su njihova predviđanja bila pogrješna od 10 do 15 posto.

Sjetimo se i drugog istraživanja rejtinga stranaka za parlamentarne izbore (koje su pratile TV Nova, RTL i HRT). Restart koalicija je višekratno proglašena (relativnim) pobjednikom izbora s osvojenih cca. 60 mandata, a HDZ je Izbori rezultatidobivao ispod 55 mandata. Tako je na primjer agencija Promocija plus u suradnji s RTL televizijom objavila rezultate anketa 30. lipnja te 1. i 2. srpnja 2020. sa zaključkom da SDP i/ili Restart koalicija osvaja 56 mandata, ili mandat manje od HDZ-a. Međutim, stvarni rezultati od 5. srpnja su pokazali da je Hrvatska demokratska zajednica postala uvjerljivi pobjednik parlamentarnih izbora sa 66 osvojenih mandata, a Restart koalicija je dobila tek 41 zastupnika. Nino Raspudić je tada izjavio: “Radi se o manipulaciji kao i prije svih ostalih izbora i zato treba zabraniti predizborne ankete i manipuliranje njima.” Čak se i SDP-ov europarlamentarac Predrag Fred Matić, kandidat na listi Restart koalicije u 5. izbornoj jedinici na pitanje novinara znači li to da je Restart koalicija platila te ankete, zbunjeno odgovorio: “Pa izgleda, da. Ne mogu to potvrditi ni demantirati, ali očito da je tako.”

Građanima trebaju biti poznati naručitelji, autori anketa i anketari. Televizijske i novinarske kuće od tada do danas nisu otkazale suradnju agencijama čiji su rezultati doživjeli debakl, a “rezultate” anketa pretvorili u prikriveno oglašavanje. Nekada sam tvrdio, a i danas tvrdim isto: Neke ankete nisu osmišljene radi ispitivanja javnog mišljenja, nego radi stvaranja javnog mišljenja.

Apstinenti od anketiranja i (ne)pouzdanost rezultata

Učestalost anketiranja glede popularnosti određenih političkih opcija je kod nas izrazito visoka. Zato ne trebaju čuditi podatci Instituta društvenih znanosti da postotak odbijanja pojedinaca za sudjelovanje u anketnim ispitivanjima stalno anketaraste i kreće se u rasponu od 21 do 63 posto. Na primjer, kod prvih izbora za Europski parlament iz 2013. godine je odaziv birača na navedene izbore bio nešto manji od 21 posto.

Pouzdanost rezultata je dodatno upitna jer agencije koje kreiraju ankete ne pitaju građane namjeravaju li sudjelovati na izborima, ne navode tko je naručitelj ispitivanja, a prognostička valjanost je još manje kvalitete kada se manipulira s uzorkom i statističkom pogreškom. Agencije kojima se povjerava anketiranje građana, a koje su angažirale pojedine hrvatske medijske kuće (TV Nova, RTL, Jutarnji list…) su iznimno loše prognozirale pobjednike izbora, od predsjednika države do pobjede ili poraza određenih političkih stranaka. Manipulacije koje se događaju u kreiranju predizbornih anketa idu toliko daleko da neke kandidate za gradonačelnika (na primjer u Splitu) ne stavljaju na listama za glasovanje, već ih stavljaju pod rubriku ‘ostali’. Telefonsko anketiranje putem vođenog razgovora može imati sugestibilna pitanja. Osim toga sve manji broj ljudi ima fiksne telefone, neki potencijalni sudionici ne posjeduju mobilne telefonske uređaje, ili su im brojevi nedostupni za javnost pa su unaprijed isključeni iz anketnog istraživanja.

Ankete putem interneta jednako tako imaju svoje nedostatke jer sva kućanstva nemaju suvremena računala odnosno priključak na internet. Jedan od dodatnih problema kod istraživanja javnoga mnijenja je odbijanje sudjelovanja u anketi, jer nije moguće saznati političke preferencije tog dijela populacije ispitanika.

Ljudi su sve više zasićeni odgovaranjem/ispunjavanjem raznih anketa pa su često nevjerodostojni u svojim odgovorima. Istraživanje kolegica Proroković i Koludrović sa Sveučilišta u Zadru između ostalog su pokazala da su chomskyevaluacije studenata o radu profesora poprilično nerealne jer čak 10% studenata priznaje kako daje najviše ocjene svojim nastavnicima samo kako bi se što prije riješili obaveze popunjavanja anketnog upitnika, a što je moj pok. prof. Vilko Švajcer (na kolegiju Metodologija znanstveno istraživačkog rada) davno predvidio i prepoznao kao prijetnju “anketomanije”.

Pouzdanost i generalizacija rezultata je dodatno upitna jer agencije koje kreiraju ankete ne pitaju građane namjeravaju li sudjelovati na izborima, ne navode tko je naručitelj ispitivanja, te se najčešće niti ne trude dobiti reprezentativan uzorak koji odgovara strukturi populacije po njezinim najvažnijim sociodemografskim značajkama.

Osim toga, anketno istraživanje koje bi bilo valjano i imalo minimalnu prognostičku pogrešku, bilo bi ujedno i vrlo skupo, odnosno vremenski i kadrovski vrlo zahtjevno. Stoga ishodi uobičajenih i metodološki manjkavih anketa sada pred skore lokalne izbore dodatno otvaraju nove opravdane sumnje, no sreća je da im građani sve manje vjeruju i vjerujem da će imati znatno manje utjecaja (na kreiranje javnog mišljenja) nego ranijih godina.

Sve učestalim dezinformacijama ljudi percipiraju da im se nudi široka lepeza prevara. Povjerenje se gubi na svim razinama, što ide na ruku krojačima pasivizacije građana. Zato se Noam Chomsky u knjizi Mediji, propaganda i sustav koristi orvelovskim izrazom – kontrola mišljenja. Chomsky upozorava na sofisticiranu propagandu “čiji je cilj podupirati interese moćnih.”

Jestin Coler ne skriva da kao vlasnik internetske kompanije (disinformedia.inc) namjerno (sa tridesetak suradnika) obmanjuje građane u SAD-a. Njegov glavni moto je: “Na lažima se dobro zarađuje!” Drugi Amerikanac, književnik i sjajan pripovjedač Mark Twain zgodno naziva/kategorizira ovu vrstu prijevara: “Laž, prokleta laž i statistika!”

Kako neki interpretiraju podatke da Škoro ide u drugi krug?

Agencija Akter public i McElit u dva različita vremenska razmaka potvrđuju da u drugi krug zagrebačkih izbora ulaze Tomislav Tomašević i dr. sc. Miroslav Škoro, a sve druge ankete davale su (znatno) veću prednost Jošku Klisoviću, Davoru Filipoviću pa čak i Vesni Škare Ožbolt. Da su podatci za Škoru nevjerodostojni smatra dr. sc. Dragan Bagić s ŠkoroOdsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, inače nekadašnji voditelj odjela za istraživanje javnog mnijenja agencije Puls! Ovaj potonji podatak možda više govori od svih razloga koje on navodi da takvi rezultati nisu relevantni. Bagarić dovodi u pitanje reprezentativnost uzorka (iako jedno i drugo istraživanje ima više od 2600 ispitanika, više od svih ranijih istraživanja!) jer tom anketom nije prikupljeno dovoljno podataka o specifičnostima ispitanika, od dobi, spola, visini dohotka, stupnju obrazovanja do radnog statusa, (ne)izlaska na prethodnim izborima, kao da su sve te podatke imale agencije kojima on vjeruje! Pretpostavljam da kolega Bagarić znade kako se u udžbenicima iz metodologije istraživanja (društvenih znanosti) iznosi pogrješan zaključak da su nezavisne varijable uvijek uzrok, a sve zavisne posljedica istraživanog fenomena. Nasuprot takve (marksističke) paradigme, Max Weber je u protestantskoj etici rada uočio (duhovno) izvorište kapitalizma, što će reći da preferencije (pa i političke) ne treba promatrati isključivo kao posljedice tzv. nezavisnih (ulaznih) varijabli. Pored toga, istraživači imaju svoje vrijednosne sudove koje nerijetko (vješto) kriju, osobito u interpretacijama podataka. Takvima Nietzsche s ironijom šalje provokativnu poruku: “Ne postoje činjenice. Postoje samo interpretacije.”

 Sugestibilna moć rezultata anketiranja

Rezultati anketa imaju sugestivnu moć na birače. Tko negira tu činjenicu taj manipulira! Mnogi ljudi, pod utjecajem manipulacija jpganketnih ispitivanja, mijenjaju izbor pa odustaju od glasovanja za kandidata koji će, prema anketama, izgubiti. Malo tko želi glasovati za gubitnika, a mnogi se u takvim situacijama priključuju većini. Postoji jedna anegdota koja izvrsno oslikava učinak nametnutog mišljenja. Ona kaže da su dvije dame nazočile premijeri jedne drame, a poslije predstave jedna je onu drugu upitala kako joj se predstava svidjela. Upitana se naljutila pa joj odbrusila da je bezobrazno pitati je takvo što prije negoli je stigla pročitati kritike prikazanog djela. Ta anegdota plastično oslikava goleme mogućnosti manipulacije javnošću i kod kreatora javnog mišljenja.

 Zaključno

Treba praviti razlike između kvalitetnih istraživanja političkih preferencija i onih koja potvrđuju (ne)skrivene manipulacije s “anketnim inženjeringom”! Svrha nekih agencija za ispitivanje javnog mišljenja jest manipuliranje javnošću i/ili utjecajem na izborne rezultate u korist neke političke opcije, a ne objektivno istraživanje i/ili informiranje.Trebali li se tome čuditi kada se zna da su vlasnici pojedinih agencija i medija istog političkog svjetonazora. Takvi polažu monopol nad istinom.

Predizborne ankete bi trebale ostati u domeni političkih stranaka koje temeljem tako “izmjerenog” bila glasača prilagođavaju svoje programe i predizborne nastupe. Nedopustivo je da u “anketnom inženjeringu” sudjeluje i Hrvatska radio televizija kao javni servis kojeg svi plaćamo. O ovom (mom starom) prijedlogu se neće očitovati Hrvatsko novinarsko društvo, inače iznimno agilno po mnogim drugim (manje važnim) pitanjima. Pametnome dosta!

prof. dr. sc Zlatko Miliša/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara