Zorica Vuković: Dan obnove čišćenja pamćenja

0

 

 

Korizma je za katolike posebno vrijeme u godini kada se pripremamo za Veliki tjedan postom, molitvom, razmišljanjem za onaj dan kada je za nas prinesena Pashalna žrtva da nas otkupi od naših grijeha, slabosti i zabluda. Žrtveni Jaganjac je bio sam Gospodin Isus. Teško je to nama smrtnicima i grješnicima razumjeti onako kako su to razumjeli svetci, ali trudimo se… Ako ne razumom, onda vjerom. Jer veliko je to otajstvo. Riječ otajstvo potječe iz starodrevnog glagola ‘otajivati se’ što znači biti prikriven, biti tajanstven, a predstavlja nešto stvarno, ali prikriveno.

Baš u korizmenom vremenu, na poticaj pape Ivana Pavla II., pokrenut je Dan obnove čišćenja pamćenja i spomen na mučenike. Naime, papa je prilikom posjeta naših biskupa Ad liminia u ožujku 1999., tijekom razgovora predložio da se postom, molitvom dođe do čišćenja pamćena o zločinima počinjenim tijekom II. svj. rata i poraća. 

Tom prilikom, kako je rekao biskup Antun Škvorčević, papa je pozvao „na čišćenje povijesnog pamćenja, podsjećajući da Crkva treba tražiti oproštenje i praštati, činiti pokoru i pozivati na pokoru zbog svojih sinova koji napose u teškim ratnim vremenima nisu svjedočili za Krista, nego su bili na sablazan svojim načinom razmišljanja i djelovanja. 

Praštanjem onima koji su nanijeli zlo nedužnima izdižemo se iznad počinjenog zla, ne živimo po njegovu diktatu  i zadržavamo žrtve u čistom pamćenju, promatramo ih u njihovu dostojanstvu i veličini. Na taj način vršimo ‘službu pomirenja’ (2 Kor 5,18) na koju nas poziva Apostol Pavao, evangeliziramo Jasenovac, Staru Gradišku i druga mjesta teških stradanja nedužnih ljudi, služimo istinskoj slobodi.“

Krenulo je. Razgovor s pripadnicima drugih religija povjerena je Škvorčeviću, požeškom biskupu, jer je ‘zloglasni’ logor u njegovoj biskupiji. Kao da drugih stratišta nema. Njemu su se, navodno, priključili i ‘sveštenici’, prije svega ‘niški specijalac’. 

Večernjakov novinar Darko Pavičić, poznat po rečenici: „Ne pakirati Porfiriju…“, 17. travnja 2019. je napisao:  „Trebalo bi petku pred Cvjetnicu u Jasenovcu promijeniti ime, tj. da se više ne zove ‘žalosni petak’, nego radosni, zbog poruke koju je koncentrirao u sebi, kao što se to desilo ove godine, tj. jasenovačkog petka, kada se u tamošnjoj mjesnoj crkvi na bogosluženju okupila dva katolička nadbiskupa, dva biskupa i jedan pravoslavni episkop.

Za tako malo mjesto izniman događaj, a još je veći i značajniji kada se zna da se radi o Jasenovcu, koji je trajna neuralgična točka hrvatsko-srpskih i katoličko-pravoslavnih odnosa na ovim prostorima i čije žrtve trpe neviđenu nepravdu kada se na njihovoj muci grade političko-povijesni mitovi, kojima je cilj isključivo trajna nestabilnost odnosa između Hrvata i Srba, katolika i pravoslavaca na ovim prostorima.“

Ove godine na Dan obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika 26. ožujka u Spomen području Jasenovac, kod spomenika ‘Kameni cvijet’ održana je međureligijska molitva. Doista čudno jer je cijelo to područje zajedno s ‘Cvijetom’ izraslo na komunističkoj povijesti. Ipak molilo se… Molitvu katolika je izrekao apostolski nuncij u RH Giorgio Lingua i biskup Škvorčević, iz SPC pakračko-slavonski episkop Jovan Ćulibrk, iz Koordinacije Židovskih općina u RH Luciano Moše Prelević i iz Islamske zajednice Mevludi ef. Arslani.

Lingua je molio: „Željeli bismo imati hrabrosti i snage usvojiti za sebe Isusove riječi: Oprosti im, jer ne znaju što čine. Ali, te nas riječi sablažnjavaju, dvostruko. Zato što Isus ne samo da je molio da im se ne gledaju njihovi grijesi, nego je čak na neki način ‘opravdao’ svoje krvnike: jer ne znaju što čine. Sažalno ih je gledao s križa znajući da ih je Zli zarobio. Stao je u obranu onih koji su ga ubili. Nevjerojatno! Već nam se čini da je previše oprostiti ili da je dovoljno tražiti oproštenje, ali nikada opravdati! Nemoguće! Kakva ludost! No, možda, ako ne dođemo do te ‘ludosti križa’, nikada nećemo postići istinsko pomirenje. Možda nema drugog načina da pročistimo sjećanje, osim da prođemo kroz ovu ‘ludost praštanja’. Nitko ne želi sakriti istinu ili umanjiti težinu onoga što je učinjeno. Ali neosporna je ova istina: kakav god da je bio zločin, nadilazi ga oprost, onaj oprost koji ide sve do ‘opravdanja’. Molim oprost u ime svih onih koji su ovdje ili drugdje okrvavili ruke zločinima protiv čovječnosti. Samo tako možemo ponovno pogledati u oči jedni drugima kao braća, jer svi smo braća i sestre. Krivci i nedužni. Oni kojima je oprošteno i oni koji su iskazali milosrđe. Ako se prepoznamo kao braća u krivnji, prepoznat ćemo se kao braća i u oprostu. A oni kojih se želimo prisjetiti kako ih ne bismo zaboravili, bit će nam zahvalni. Oni znaju da će onome koji gaji osvetu vrata Vječnosti uvijek biti zatvorena, a koja se, naprotiv, širom otvaraju onima koji imaju hrabrosti oprostiti sve do opravdanja. Jer u Bogu nema mržnje, niti osvete.  U Njega ulaze samo milosrdni: Blago milosrdnima – oni će zadobiti milosrđe (Mt 5,7). On, On je Milosrdni Bog.“ Nuncij je spomenuo žrtve rata i poraća.

Svoj doprinos iz SPC dali su kada je tamo, nedavno, bio ‘pevač’ iz Chicaga, a židovski rabin je mudroslovio: Saborski mudraci postavljaju pitanje: Ako je Bog bio svemoguć, a znamo da je svemoguć, zašto je stvorio samo Adama, a ne čitavo čovječanstvo odjedanput odmah sve i odgovaraju ujedno: prvo, stvorio je Adama kao prvog čovjeka da svi ljudi potječu od njega što znači da osim jednog nebeskog Oca imamo i jednog zemaljskog oca i to čini sve ljude jednakima na svijetu, sve braćom i sestrama, jednom velikom porodicom. Drugi odgovor je: stvorio je samo Adama da naučimo veliku lekciju: da je netko ubio Adama, ubio bi čitav svijet. I odatle dolazi kontra ‘tko spasi jednog čovjeka, spasio je čitav svijet’. Svaka žrtva koja ovdje leži, koja je ovdje ubijena predstavljala je čitav svijet. To imajmo uvijek na umu.“

Dodao je rabin da su ljude žive zakapali. Ne znam je li mislio na Hudu jamu ili ima neka ‘saznanja’ od ‘Drobilice’. I kaže mudro rabin ‘tko spasi jednog čovjeka, spasio je čitav svijet’. A je li? Koliko je ljudi spasio blaženi Alojzije Stepinac, a oni ga uporno pljuju i ponižavaju, izmišljajući laž na laž.

„Ako svijet mrzi na vas, znajte, da je mrzio na mene prije vas!“ (Iv 15,18)

U Staroj Gradišci na sv. misi za utamničene i ubijene svećenike nije bilo onih ‘koji spašavaju svijet’. Škvorčević je bio s katoličkim vjernicima. A tijekom II. svj. rata i poraća ubijeno je 663 svećenika i 31 časna sestra o čemu je pisao don Ante Baković (1931. – 2017.) svjedok ubojstava Drinskih mučenica u Goraždu u prosincu 1941.. Taj desetogodišnji dječak s Drine i sam je, tijekom deset godina, bio u sedam jugo kazamata. 

Koliko je tek muškaraca, žena, djevojaka, mladića, djece, staraca stradalo od Bleiburga do Đevđelije još uvijek se ne zna. Njih nisu ubili ‘ustaše’. O žrtvama Domovinskog rata da ne govorimo. I o logorima po Srbiji… pa bi oni koji ‘spašavaju svijet’ trebali svaki dan u godini klečati na nekom od stratišta. Ali ta sjećanja izvjetriše iz njihova mozga.

 

Spomen kapela u Staroj Gradišci

 

Ima li pomaka u ovih dvadeset godina? Ima. Tu su istraživači logora Jasenovac Igor Vukić, Roman Leljak, matematičari – informatičari: Nikola Banić, Mladen Kožić i Neven Elezović…koji na svoj način čiste pamćenje. Svakako treba istaknuti rad Juraja Batelje postulatora kauze kanonizacije Alojzija Stepinca, Židovku Esther Gitman i engleskog povjesničara Roberta Harrisa koji su pisali o Alojziju. 

Više je istraživača zavirilo u ‘zabranjenu povijest’ o čemu svjedoče članci i knjige.

„Ipak, mnogi su govorili, a među onima koji su mi prvi govorili o Stepincu bio je dr. Stjepan Steiner, koji mi je kazao kako osjeća veliko poštovanje prema dvojici Hrvata – dr. Anti Vuletiću i kardinalu Stepincu. On mi je prvi rekao da je Stepinac spasio stotine Židova. No, ustaškim vlastima je nakon nekog vremena prekipjelo pa se Stepinac našao u opasnosti. U to doba išao je od jednog do drugog čovjeka pod svojom zaštitom i rekao im je: ‘Ja vas više ne mogu čuvati, molim vas, idite i nađite si mjesto na kojem se možete spasiti.’“, rekla je Esther Gitman.

Uoči Stepinčeva 9. 2. ove godine, misu u spomen na blaženika u Rimu predvodio je prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata kardinal Robert Sarah. U propovijedi je rekao: „Gledajući život blaženog Alojzija Stepinca, nazire se s jasnoćom kako je čitavu svoju kršćansku egzistenciju utemeljio na tri stupa: Crux, Hostia et Virgo: Križ, Euharistija i Blažena Djevica Marija. Kršćanin koji ne zasadi svoj život na ova tri stupa neće opstati pred navalama današnjeg svijeta, koji nas na sve načine pokušava uvjeriti da je život lijep samo ako se iz njega ukloni križ. Nasuprot tome, vidimo kako u životu blaženog Stepinca križ postaje čvrsta uporišna točka cijeloga njegovoga postojanja. Štoviše, baš poput Isusa, blaženi kardinal živio je cijelo svoje postojanje držeći se križa, prigrlivši ga sve do mučeništva. On je darovao cijeli svoj život, sve do prolijevanja krvi, kao vjernost Bogu i njegovoj Crkvi. Nikada nije prezirao križ, već mu je naprotiv postao prijateljem, suputnikom u njegovom intenzivnom kršćanskom životu.“

Unatoč svim objedama, vidimo kako je Alojzije, putujući Zemljom, činio dobro i da bi se mnogi mogli u njega ugledati. To daje nadu ovog, a i svakog drugog Uskrsa, unatoč rici zla, jer znamo da je Gospodin, nakon Velikog petka, pobijedio smrt: „I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“ Mt 28,20 

Vjerujem stoga da će istina o hrvatskoj povijesti jednom ugledati svjetlo ma kako se činila nestvarna i daleka. 

 

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo

 

 

Facebook komentari

komentara