Nataša Božinović: Meštrovićevi Indijanci, posljednji Mohikanci zapadne civilizacije i hrvatska zbilja

0

 

 

Čujem da će hrvatska diplomacija reagirati na američko vijećanje o skidanju Meštrovićevih skulptura Indijanaca u Chicagu. Hvale vrijedno, ali antifa kulturocid ili bolje rečeno neofašistička renesansa  je u punome zamahu i teško da će ju poremetiti time out države koja ima nešto više od trećine stanovnika širega područja Chicaga. Možda nas spasi indijanska zajednica.  Proučivši rad i život našega kipara Ivana Meštrovića nisu za sada našli ništa sumnjivo glede, kako vele cenzori: „romantiziranog i reduktivnog načina prikazivanja američkih Indijanaca“.

Nikad se ne zna. Od globalne zaraze antifa virusom do specifičnih sojeva. Možda zajednici Indijanaca Chicaga utuve da su oni mnogo duhovnija bića od Meštrovićeva preromantizirana prikaza. Da će umjesto ponosna i vatrena Indijanca koji osvaja preriju jašući konja, postaviti krvnoga mu brata koji izlazi iz  lokalne birtije rezervata, mazi trbušćić i osvaja vatreno piće. Takva bi skulptura bila alegorički prikaz globalne zaraze antifa virusom i uništenja čitave jedne civilizacije, baš onako kako su uništeni američki Indijanci. 

Rušenje berlinskoga zida je bio stanoviti predah u ropotarnici povijesti. Međunarodni kontekst koji je i nama između ostaloga, omogućio slobodu. Pao je komunizam, ali ne zato da bi umro zauvijek, nego da bi se transformirao u nešto tako čudovišno što danas blago prepoznajemo pod imenom antifa fenomena, ali nakaradnost spoja kapitalizma i ikonologije komunizma; Marxa, Cheguevare, zatim neprestane pojave raznih fenomena; scijentologije, newage filozofije, pokreta; Me too, BLM-a,  potpireni svi zajedno izmišljanjem ljudskih prava i rodova na dnevnoj bazi, stvorila je višeglavo čudovište kojemu je teško odrediti ime, a da je jedna riječ, pa i složenica više riječi u pitanju. Kad je kulturocid i samorazaranje u pitanju mi smo uvijek par koraka ispred zapadne civilizacije, pa imamo ono nešto što osnažuje globalni trend, što nas dodatno razara na pola, nove sojeve: udbomasonerija, orjuna, jugomašinerija, velikosrpstvo . Vrh svega je, a to je najubojitije za slučaj Hrvatska, je maloumna detekcija takozvanih neprijatelja Hrvatske, izdajnika:  Ako si za Kolindu, a ne za Škoru, ti si izdajnik. Ako si za Hasanbegovića, a ne za Esih, izdajnik si.  Ako HDZ ne zoveš Kradeze ili nisi istetovirao na junačkom ramenu, umjesto JNA, HDZ=SDP, izdajnik si. 

Svi sojevi koje sam navela, a koji nisu samo puke riječi, već stvarni subjekti različitih naziva, istoga cilja, razaranja biti hrvatskoga društva,  bili bi nula da nema soja nad sojevima, upiranja prsta u prokazanog izdajnika. Odnosno, takva nazovi narodna detekcija takozvanih izdajnika, omogućuje navedenim subjektima da budu lavovi. Pravi su izdajnici skriveni u šumi prokazanih izdajnika. Uvjerena sam da je Franjo Tuđman živ, da bi bio izdajnik. Obilježio bi ga tako neki predsjednik, neke male strančice koja ima Starčevićevu sliku u svome kafiću koji ujedno predstavlja i prostorije stranke, a koja okuplja Hrvate, njih desetak, über alles, a što znači slijedeće: oni su  jedini ljudi, a svi ostali; izdajnički otpad. 

Pokatkad naletim na Dežulović-Tomić uradak. Gle čuda?! I tamo su svi ostali, osim njih samih, moralno dno-otpad. Bilo da se radi o korupciji, uhljebima, braniteljima, katolicima, mafiji…  , svi su otpad, samo ih oni nazivaju skupnim imenom, Hrvatima. To je sada neka druga tema. Kompleks niže vrijednosti koji su zlatnoj mladeži štafetno prenosili SFRJ komesari. Inferiorni sram pripadanja vlastitoj naciji, pa svim silama želiš biti nešto tuđe, opjevano u Balaševićevoj „Računajte na nas“. 

Sličnost sa samoprozvanim Starčevićancima je posljedična kohabitacija über alles sindroma. Ništa ne valja osim nas. Sve ostalo je trulo. Širimo nezadovoljstvo! Onda imamo opravdanje za bilo kakve sulude akte. 

Ipak je golema razlika što štafetna mladež priželjkuje budućnost kakva je bila nedavna prošlost, pognute glave pod skute velike Srbije, a drugi tzv. Starčevićanci su ograničeni u planiranju budućnosti jer im se sadašnjost obije o glavu. Kako i planirati budućnost kad ti se pred očima jedan dio stranke odcjepljuje i prelazi u drugi kafić kod drugoga predsjednika. Onoga koji je izdajnik, ili možda ne. Možda je onaj prvi izdajnik. Ovo je sad već Alanfordovska filozofija. Kontra kontra kontra revolucija!

Iz takve perspektive sve je moguće. Turbo neprirodne koalicije. Nije isključeno da u bliskoj budućnosti osnaženi globalnim trendom kulturocida s početka teksta krenu rušit Tuđmanove spomenike diljem Hrvatske. 

U početku to rade zamaskirani u gomili, a potom se institucionaliziraju u nekakvo povjerenstvo. Umjesto za sukobe interesa, za skidanje spomenika. Uvijek su isti ljudi u takvim povjerenstvima. Ljudi od povjerenja.

To je ta komunistička prepredenost donošenja ad hoc propisa za rušenje tradicije i identiteta. Tko je nama kriv, što se nismo toga prije sjetili. Prije dvije godine, čovjek je u alkoholiziranom stanju na splitskim Bačvicama, oborio bistu partizana Rade Končara sebi na nogu. Sjetite se ushita leftardskih medija. I mrtav Rade pobjeđuje fašizam. Likovali su tako nad unesrećenim počiniteljem kaznenoga djela.  

Primitivni orgazmi nisu se nimalo razlikovali od onih koji su žalili za Balaševićem na Peristilu i drugdje, opravdavajući njegove neslane mrziteljske pjesme i izjave na račun svih nesrpskih nacija na ovim prostorima, nekakvim interesom za njegovu glazbu. Dakle, ne sumnjam da je bilo samo ljubitelja njegove glazbe, ali  su ih leftardski mediji smjestili u jugoslavensko grotlo. „Bljesnula je Juga bar na trenutak“, parafrazirali su od nemila do nedraga. Treba im reći, svim mozgovima ala Rađa, da su mirotvorac i Đole dva pojma. To što je Balašević vidio da tenkovi nisu riješili stvar kako je on mislio, te došao pjevati kod nas, generacijama izgubljenim (u niskoj razini znanja i intelekta), ne znači da je ikad  priznao talog(Hrvate) i Hrvatsku, smučare (Slovence) koji su mu se smučili, a da ne govorim Albance i Kosovo. Preobrazba se dogodila samo u kontekstu platforme širenja velikosrpstva. A pokojni Mosor, ljudina, je drugom ljudini Rađi to sa tečnoga srpskoga preveo na hrvatski. Objasnio je da nema egzaktnoga prijevoda „širenje velikosrpstva“, sa srpskoga  na hrvatski, te da je najbliža hrvatska riječ za to; mirotvorstvo. Rađa je kimnuo glavom i šarmom  Balaševića te odgovorio: „Računajte na nas“.

Poveznica Radeta i Đoleta je što su to jugoslavenske ikone. I nisu jedine. A što se vrijeme više udaljava od slavnih devedesetih,  raste broj Yu ikona i budaletina na koje ove ikone žive ili mrtve, mogu računati, obrnuto proporcionalno hrvatskim državotvornim ikonama.  Nasuprot povijesne zbilje; junaštva i svetosti Stepinca, medijski se ustoličuje redateljica Dana i njena fikcija. Nasuprot branitelja, partizani. Nasuprot Aralice, Marinkovića, Novaka, nekakve Komšićeve Sopte. Nasuprot svjetski poznatih hrvatskih sportaša u izobilju, ljudina Nole, ujedinitelj…. I tako do besvijesti. 

Skidanje Radetove biste na opisan način nije zakonski prihvatljivo jer uvijek izaberemo nekakve kalkulante u gradsku ili saborsku vlast koji nisu u stanju ponuditi zakonodavni okvir. Umjesto da napravimo vijeća, povjerenstva kao antife od SAD-a do ovih prostora, osuđeni smo na vandalizam koji još više učvršćuje poziciju stvarnih rušitelja. Bez obzira što se radi o umjetničkim djelima ili tradicionalnoj spomeničkoj baštini, takva činjenica je u tim  vijećima bez problema oboriva nekim suludim opravdanjem tipa „preromantizirani i reduktivni prikaz“. Nanižu tako niz stupidnih floskula za koje ni sami ne znaju što točno znače, a koje postanu distopijska norma, kafkijanski proces.  Kod stvarnih ostataka totalitarnoga režima koji većinom nemaju  ni simboličku, ni umjetničku vrijednost, može hrvatska politička pamet pronaći logičkih argumenata koliko hoćeš za ukloniti ih, ali ni jedan joj neće proći jer će  izazvati takvu buru, leftardska yu sentimenta u mainstream tiskovini da poslije sve utihne. Sustavno; zameo nas vjetar.

S druge strane imamo legalne predlagatelje Balaševićevih ulica i tko zna čega još koji su za Hrvatsku mnogo veća materijalna i duhovna šteta negoli vandalski čin jednoga marginalca pijanca. Rade Končar se borio protiv talijanskoga fašizma. Samo ga djelić života vezuje za Split.  U moru bitnih hrvatskih ličnosti, on je potpuno nebitan i ono čemu se treba iskreno smijati jest činjenica da sve što simbolizira jugoslavenstvo, postaje grandiozno bez obzira na realnu vrijednost. 

U Splitu na javnim površinama, osim Tuđmana i Grgura Ninskog, ne računajući Splićane: Marka Marulića, Emanuela Vidovića, Josipa Hatzea, a koji su i nacionalne veličine, nema ni jednoga kipa  povijesnoga junaka; konjanika, kneza, bana ili kralja koji simboliziraju hrvatsku državu. Zamislite  turistu koji poželi saznati nešto o državi koju je posjetio, pa stane ispred biste Rade Končara, i drugoga koji stane pred kipa kralja Tomislava u Zagrebu. Koji će više percipirati hrvatsku kulturu i tradiciju.  Zamislite osnovnoškolce koji šetaju Splitom, pa naiđu na biste partizana po Bačvicama, a nemaju prilike naići na ni jednoga hrvatskog viteza, kneza ili kralja. Koji okljaštreni i inferiorni odgoj nacije. Upravo u duhu  uboga košarkaša Rađe i novinara Tomić- Dežulović provenijencije. 

Trend koji je započet u SAD-u, rušenje spomenika, upitnim stavlja spomenike nacionalnim junacima diljem Europe. Mnogi su bili feudalci. Imali su svoje kmetove. To što su između ostalog bili  plemići, pjesnici, vitezovi, heroji, to je sada druga liga vrijednosnog sustava. Ukidaj!

Rade Končar zaslužuje mjesto  u specijaliziranim znanstvenim radovima. Nikako na javnim površinama. Za opću naobrazbu znanja prosječnoga Hrvata, Rade je nebitan, a kamoli za stranca. Balašević da ne govorim. Izvrtanjem vrijednosnoga sustava, ukida se hrvatska kultura, započinje trend nestanka nacija, Europe kakvu smo poznavali.

Nataša Božinović

Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara