CRKVA Milosrđe ne zatvara oči pred pravdom

“Otac je poslao Sina svoga da spasi svijet – iskoristimo tu ponudu i stanimo na njegovu stranu.”

Draga braćo i sestre današnja, četvrta korizmena nedjelja nosi naslov Radosna nedjelja. Došli smo na pola korizmenog puta i Crkva više ne može skrivati radost jer se bliži proslava dana Spasenja. Stoga i svećenik nosi ruho svjetlije boje. Radost je uvijek bila obilježje jednog kršćanina. Radost je biti u Kristovoj blizini – pa bilo to u otajstvu njegova rođenja ili u otajstvu Križa. U konačnici Križ je radost – jer Krist me je ljubio i predao samoga sebe za mene.

Kad zaboravimo da je križ radost i kad ga odbacimo od sebe jer nam je on vrlo često kamen spoticanja u našoj želji za lagodnim životom događa se ono o čemu smo slušali u prvom čitanju: udaljujemo se od Boga, od njegovog zakona i živimo kao da Boga nema. Kad zaboravimo na križ onda poput naroda iz prvog čitanja “gomilamo nevjeru na nevjeru i slijedimo gnusna djela krivobožačkih naroda”. Današnji čovjek čini isto to. Naziva se kršćaninom, katolikom, ali nema problem malo sa strane slijediti “gnusna djela krivobožačkih naroda”. Pa tako petkom umjesto na pobožnost križnog puta odlazi na yogu jer križ na kojem je visio Spasitelj uznemirava njegov duh, a yoga koja je plod poganskih istočnjačkih vještina čini ga mirnijim. Križni put suočava ga sa stvarnošću njegove osobe i potiče na promjenu života kako bi se suobličio s Kristom, a yoga ga izdiže iznad njega samoga, pa čak i iznad tih krivobožačkih nazovi bogova i suobličuje ga ništavilu. To je samo jedan od primjera suradnje s krivoboštvima. Nadaleko rasprostranjen odlazak kod vračara, tarot majstora i kiropraktičara postao je dnevni ritual mnogih koji sebe smatraju kršćanima i misle kako Gospodin nema ništa protiv sjedenja na dvije stolice, protiv suradnje s Njim i s neprijateljem našeg spasenja. No prvo čitanje kao ishod takvog načina života ne govori o nagradi, nego o kazni. Gospodin je svakako dobri Otac, milosrdni Otac, koji je: “slao je k njima zarana svoje glasnike, slao ih svejednako, jer mu bijaše žao svojega naroda i svojega prebivališta.” Unatoč tome, “oni su rugali Božjim glasnicima, prezirući njegove riječi i podsmjehujući se njegovim prorocima”. Nakon toga progovara Božja pravednost, jer milosrđe ne zatvara oči pred pravdom. Tada se “podigla Gospodnja jarost na njegov narod te više nije bilo lijeka.” Narod odlazi u progonstvo dok ne isplati posljednju subotu, to jest dok ne isplati i posljednju dužnost koju je imao pred Bogom a nije ju ispunio.

Draga braćo i sestre, sada će mnogi reći: “Ali prvo čitanje govori o pravilima iz Starog zavjeta, dolaskom Isusa Krista dolazi nešto novo”. No i sam je Krist rekao kako nije došao dokinuti Zakon nego ga ispuniti. Isto tako u današnjem evanđelju kad naviješta svoje uzdignuće na križ Gospodin upozorava: “Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega”. Opis tog suda sažeo je na sljedeći način: “Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla.” Dakle naša djela su ona koja nas osuđuju, naša djela svjedočit će na posljednjem Sudu za ili protiv nas. Kako bismo znali što je ispravno činiti Gospodin je poslao svoga Sina na svijet da nas pouči, da nam primjer te nas svojom smrću na Križu otkupi i daruje nam mogućnost spasenja. Izbor stoji na nama ili Kristov Križ ili yoga i druga krivobožačka djela. Ili s križem radost vječnog života ili sa svjesnim nasljedovanjem krivoboštva vječna osuda. Sveti Augustin je to lijepo sažeo: “Liječnik, koliko je do njega, dolazi da izliječi bolesnika. Ako se netko ne pridržava uputa koje mu je dao liječnik, čini to na vlastitu propast. Spasitelj je došao na svijet… Ako ti ne želiš da te on spasi, sam si sebe osudio. (…) Bog osuđuje tvoje grijehe; i ako ih ti također osuđuješ, pridružuješ se Bogu… Kada ti počinje biti mrsko to (zlo) što si učinio, tada počinju tvoja dobra djela, jer osuđuješ svoja zla djela. Dobra djela počinju priznavanjem zlih djela.”

Kako bismo promislili o tim stvarima Gospodin nam uvijek daje pokornička vremena kakvo je osobito ovo vrijeme Korizme. Odlučimo se ove Korizme izabrati Kristov križ i nasljedovati ga do kraja života. Odbacimo djela tame i zaogrnimo se oružjem svjetlosti. Otac je poslao Sina svoga da spasi svijet – iskoristimo tu ponudu i stanimo na njegovu stranu.

Draga braćo i sestre, papa Benedikt XVI reći će: “Ako je beskrajna Božja milosrdna ljubav, u kojoj je išao tako daleko da je dao svoga jedinog Sina da nas otkupi, velika je i naša odgovornost: svaki od nas mora priznati da je bolestan, da bi mogao biti ozdravljen; svaki od nas mora priznati svoj grijeh, da bi Božje oproštenje, već darovano na križu, moglo imati učinka u našem srcu i u našem životu. Ponekad je čovjeku draža tama nego li svjetlo, jer je navezan na svoje grijehe. Tek kada se otvori svjetlu, tek kada iskreno prizna svoje grijehe Bogu, čovjek nalazi pravi mir i pravu radost. Zato je važno redovito pristupati sakramentu pokore, osobito u korizmi, da primimo od Gospodina oproštenje i odlučnije krenemo putom obraćenja.” Neka nam je u tome na pomoći zagovor Gospe Žalosne. Amen.

Vlč. Daniel Katačić

Quo vadis Croatia/https://www.quovadiscroatia.com/Hrvatsko nebo