Ovako, vlada samo još dublje zabija glavu u pijesak

0

 

 

Čelnici triju institucija EU-a potpisali su u Bruxellesu zajedničku deklaraciju o Konferenciji o budućnosti Europe. Ona je zamišljena kao javni forum u kojem će „građani EU-a” u sljedećih godinu dana moći reći kakvu Europsku uniju žele. Konferencijom će predsjedavati tročlano predsjedništvo, u kojem će biti predsjednica Europske komisije, predsjednik Europskog parlamenta i predsjednik vlade zemlje koja u svakom polugudišnjem mandatu obnosi kružno predsjedanje Vijeću EU-a. Postojat će izvršni odbor, koji će biti zadužen za organizaciju i nadzor rada Konferencije. U izvršnom odboru po tri člana imat će svaka od triju glavnih institucija (ustanova) EU-a, a predstavnici nacionalnih parlamenata imat će status promatrača. U ime Komisije (Povjerenstva) u izvršnom odboru bit će njezina potpredsjednica, Hrvatica, Dubravka Šuica.

Nakon razgovora s Davidom Sassolijem, predsjednikom Europskog parlamenta, predsjednik vlade Andrej Plenković je izjavio kako je “Hrvatska spremna dati doprinos radu Konferencije o budućnosti Europe, u kojoj će u ime Komisije jednu od vodećih uloga imati potpredsjednica za demokraciju i demografiju Dubravka Šuica”. Upravo su demokracija i demografija dva područja gdje je Hrvatska deficitarna i čudi nas što je Dubravka Šuica potpredsjednica Komisije baš za ta dva područja. 

U veljači 2021. ugledni tjednik „The Economist” objavio je Indeks demokracije za 2020. Od 167 istraživanjem obuhvaćenih država Hrvatska dijeli 59. mjesto s afričkom državom Ganom (za usporedbu, Slovenija je na 36. mjestu), a to da su zemlje Zapadnog Balkana još niže na ljestvici nije nikakva utjeha.  Među članicama EU-a Hrvatska je samo ispred Rumunjske. U siječnju 2021. Državni zavod za statistiku objavio podatke o prošlogodišnjem prirodnom kretanju stanovništva, po kojima je Hrvatska dosegnula najveću smrtnost, najmanju rodnost i najveći prirodni pad stanovništva otkad postoji. Iako je uvijek lijepo vidjeti nekog Hrvata na visokoj dužnosti u međunarodnim organizacijama, čini se da u ovom slučaju naša perjanica može samo iznositi primjere onoga što se i kako se ne smije raditi ako se želi poboljšati kvaliteta demokracije i popraviti europska demografska slika. 

Sassoli je samo rekao da bi rezultat Konferencije trebao biti bolje funkcioniranje Unije, koja bi trebala “dobiti nove kompetencije (nadležnosti, ovlasti)”. Koje će biti te „nove kompetencije”, još ćemo vidjeti, ali poučeni dosadašnjem iskustvu nismo optimisti. Bivši njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer svojedobno je rekao da „u Europi ne mogu koegzistirati ’logika integracije’ i ’logika nacionalizma’“ (španjolski „El País”, 26. listopada 2000.. str. 10). Od tada do danas „logika integracije” napreduje na račun „logike nacionalizma”, odnosno Bruxelles si uzima svaki dan nove kompetencije na račun država članica, što je posebno zabrinjavajuće za male države, među koje pripada i Hrvatska. Navodno se odluke donose konsenzusom, ali konsenzusom velikih i moćnih EU članica, kojima se male i siromašne vrlo teško mogu oduprijeti i onda kada neka odluka nije u njihovu nacionalnom interesu.   

Sassoli i Plenković razgovarali su i o europskoj perspektivi tzv. Zapadnog Balkana. Plenković je rekao da Hrvatska podržava približavanje zemalja jugoistoka Europe EU-u – što bi morao reći ako i ne bi mislio tako – i da poseban interes ima za Bosnu i Hercegovinu. Dobro je da je to istaknuo, osobito ako je bio iskren. Dodao je kako “postoje snažne poveznice, imamo prijateljske odnose i pritom vodimo računa o ravnopravnosti konstitutivnih naroda, osobito Hrvata, koji su najmalobrojniji konstitutivni narod”. Ne mora Plenković voditi računa o konstitutivnosti Srba i Bošnjaka, i jedni i drugi imaju tko će o njima brinuti, nego samo Hrvata, o kojima se samo ili ponajprije Hrvatska može brinuti. „Na tom tragu želimo da svi zajedno idu prema EU-u”, zaključio ne velikodušno Plenković. 

Zašto bismo „mi“ željeli da svi zajedno idu prema EU? U najmanju ruku, ako to i „želimo“, morali bismo najprije sebi i drugima objasniti zašto to želimo, na koji način, uz koje pretpostavke. Ponajprije mislimo na priznavanje krivnje od države Srbije za agresiju i rat, preuzimanje odgovornosti, odricanje od tadašnjih politika, priznavanje počinjenih ratnih zločina, otkrivanje sudbine pobijenih („nestalih“) osoba te nadoknađivanje Hrvatskoj i hrvatskom narodu nanesenih šteta. Ovako, vlada Republike Hrvatske samo još dublje zabija glavu u pijesak. U pijesak zaborava svega onoga što apsolutno nema pravo ni „zaboraviti“ ni zanemariti.

(MO)/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara