Ž. Dogan: Vučić želi da zajedno krenemo u bolju budućnost vraćajući nas u II. svjetski rat i Jasenovac

0

 

Vučićev projekt antihrvatske propagande

U zadnjih nekoliko tjedana baš smo se naslušali priča o ‘Dari iz Jasenovca’ i tome kako je ovaj Dara iz JasenovcaVučićev državni projekt uzburkao mnoge strasti i emocije.

Iako su o jasenovačkom logoru napisane tone knjiga i bezbrojni novinski članci sama najava snimanja filma s tom tematikom koja uz to ima i holivudski štih (Petar Antonijević, Michael Berenbaum) izazvala je u Srbiji delirijum oduševljenja, a njegovo nedavno javno prikazivanje na nacionalnoj televiziji more suza i osvetničkog bijesa. Očito, još jedan zloduh velikosrpske promidžbe planski je pušten iz boce kao duhovna hrana za mržnju prema Hrvatima.

No, maknimo se na trenutak iz te balkanske krčme u kojoj se mozgovi običnih ljudi preko Vučićevih medija svakodnevno zatrpavaju golemim količinama divljih laži i fantastičnih budalaština osuđenih ratnih zločinaca i udbaša , ‘istoričara’ i političara, koji puštajući mašti na volju uzimaju neograničenu dozu literalne slobode da bi oblikovali jasenovački mit i ‘srpsku istinu’ po vlastitom ukusu. Pogledajmo, dakle radije, na kakve je reakcije film ‘Dara iz Jasenovca’ naišao u civiliziranom svijetu. U Americi na primjer, gdje su ga velikosrpski umjetnici laži pokušali podvaliti kao kandidata za nagradu Oscar.

Vučićev državni projekt na udaru kritika

Zašto je važno istaći što o njemu misle ljudi rođeni i odgojeni u uljuđenom svijetu?

Zato da se vidi kako su oni, čiji mozak i način razmišljanja nije pomućen desetljećima sustavnog nametanja jugosrpskih mitova i laži, u stanju odmah i iz prve prozrijeti svrhu snimanja tog filma. I baciti istinu u lice onima koji se bave takvim zlonamjernim manipulacijama.

Upravo je to uradio filmski kritičar Jay Weissberg, u američkom ‘Variety’ magazinu (25.01. 21.) koji u svom osvrtu na Vučić‘Daru iz Jasenovca’ jasno uočava da taj morbidni filmski uradak ima ‘neskriven antihrvatski i antikatolički naboj i suviše je očito dizajniran kao oružje u sadašnjim sukobima Srbije s svojim susjedima’.

Nabrajajući dalje probleme s tim Vučićevim državnim projektom on upozorava -‘Ako bi danas napravili film o Holocaustu koji bi trebao potaknuti mržnju prema Njemcima, on bi odmah bio izopćen. Ne shvatiti da se ovdje radi o istom problemu svjedoči o potpunom sljepilu’. Zato on Daru vidi kao ‘tanko prikrivenu propagandu koja cinično zlorabi Holocaust da bi pogurala zabrinjavajući vlastiti program’. … ‘Tu se radi o neprikrivenoj propagandi srpskih nacionalista koju redatelj Petar (Predrag) Antonijević preoblači u ruho koncentracijskog logora kako bi je zaštitio od kritike’.

Weissberg sasvim ispravno zaključuje da je Antonijevićeva ‘Dara iz Jasenovca’ – ‘samo još jedna nesuvisla drama o Holocaustu koja koristi nasilje kao što se to radi u žanru o serijskim ubojicama, a u ovom slučaju (veliko)srpski nacionalisti rabe Jasenovac kao bojni poklič i pretvaraju film u antihrvatsku propagandu’. Kao potvrdu tome navodi mišljenje znanstvenika Jovana Byforda koji smatra da ‘Srbi svoju patnju pokušavaju povezati s Holocaustom kako bi na taj način legitimizirali težnju za teritirijalnom ekspanzijom’.

I filmski kritičar ‘Los Angeles Timesa’ Robert Abele, već u prvoj rečenici svog komentara o ‘Dari iz Jasenovca’ (04. 02. 21.) naglašava da je ‘omotač povijesne stvarnosti u koji je uvijen ovaj urođenički srpski film iz 2. svjetskog rata toliko tanak da ne bi izdržao test strpljenja čak ni najzagriženijih studenata kultnog predstavljanja genocida’ … ‘Redatelj Petar Antonijević vještim miješanjem elemenata barbarizma i sentimentalnosti uvjerava nas da je uništavanje Srba i postojanje logora za djecu bio glavni fokus ustaškog režima’. Čime se, tvrdi on, na podmukao način ‘žele steći bodovi u dugotrajnom regionalnom prijeporu’.

I njemu je zapelo za oko isto ono što i Weissbergu pa ističe – ‘Najciničnije je to što je srpsko nominiranje takvog filma za Oskara još jedan žalostan znak da za neke, put do nagrada, priznanja i učinkovitog slanja poruke protiv susjeda – ide kroz Holocaust’.

Nije naime nikakva tajna da velikosrpski ideolozi i promotori već dugo vremena ulažu velike napore i novce da se iza scene povežu s moćnim židovskim lobijima i organizacijama kako bi naguravanjem pod njihov kišobran (a onda vam je nebo granica) zločinačku velikosrpsku ideju (koja je iznjedrila ustaški pokret i Jasenovac) umjetnički umetnuli u kinotemu Holokausta i time opravdali velikosrpski genocid i zvjerske zločine počinjene u agresiji na Hrvatsku i BiH početkom 90-tih. I one kasnije, na Kosovu. Iz očitih razloga, to im izgleda uspijeva tek s pojedinim ostrašćenim i lako potkupljivim ‘istoričarima’.

Ovdje treba navesti još i mišljenje američkog filmskog kritičara Michaela J. Caseya, koji je ovaj gebelsovski urađen antihrvatski propagandni uradak od ‘130 minuta jada i ubijanja’ na skali od 1 do 5 ocijenio čistom jedinicom. On za Antonijevićev film kaže da je ‘tužni bućkuriš koji izgleda providno kao drvo bez lišća zimi’. I pojašnjava ‘U prezentaciji ubijanja zatočenika iz razloga koji je jeftin kao metci kojima su ubijani, jer su oni koji su ih ubijali vragovi, čine i Daru iz Jasenovca isto tako jeftinom’ …

‘Scene su suhoparne, gluma bljutava, a priča mehanički naučena napamet’. …

‘Holocaust drama nije baš petparačka predstava. Zato nije dovoljno samo obući glumce u njihove kostime i dati im uloge. Ako želite da se gledatelji zakače za vašu priču onda je potrebno puno više od priprostog iskorištavanja postojanja nehumanosti’

Dakle, iz svega ovog jasno se iščitava da velikosrbi zdravo mislećim i slobodnim ljudima na Zapadu ne mogu (isto kao što nisu mogli ni 90-tih) prodati rog za svijeću. Njihovo tržište i otvoreno lovište bilo je i ostaje Srbija i ‘Naša Regija’. Poglavito oni dijelovi koji obuhvaćaju ‘srpski svet’. Jedino tu im još izvrsno ide prodaja ‘bivših’ laži i mitova.

Uostalom, cilj tog Vučićevog državnog projekta nije bila kvaliteta filma ili dobivanje nagrada na međunarodnim festivalima, već upravo ono što su u svojim komentarima istakli ugledni filmski kritičari. Prvo, kod Srba izazvati bujice emocija i ‘bivšu’ mržnju prema Hrvatima podići na ekstremnu razinu s koje se lako poteže kama i pritiska okidač. I drugo, na taj način pripremati teren i opravdanje za sličan scenarij i nove osvajačke ratne pohode kada to međunarodni uvjeti opet dopuste.

Uvijek isto…

Treba li dakle biti genijalno bistar da bi se shvatilo o čemu se tu radi?

Uostalom, što tu uopće ima novo? Uvijek ista meta, isti naboj, iste riječi, iste optužbe, iste laži i isti mitovi koji se croatiaserviraju svijetu uvijek iz istih kuhinja. I uvijek s istim ciljem. Cilj je hrvatski narod i njegovu borbu za slobodu ocrniti mrakom fašizma kako bi se prikrili i opravdali vlastiti zločini i želja da se Hrvatsku podjarmi, a njeno bogatstvo izrabljuje.

Sve je to, u svega nekoliko rečenica izvrsno sažeo američki povjesničar, Michael McAdams u svojoj čuvenoj knjizi ”Croatia: Myth and Reality” (Mit i Stvarnost): ”U posljednjih 70 godina veliki dio (antihrvatske o.a.) promidžbe postao je mitologija koja živi svojim vlastitim životom, koja raste i mijenja se s svakim ponovnim prepričavanjem. Te mitove ne uskršavaju i ne ukrašavaju samo njihovi propagandisti nego i dobronamjerni novinari i drugi ljudi koji pokušavaju razumjeti i opravdati srpske agresorske ratove. Bez obzira na pobude onih koji ponavljaju ove mitove, rezultat je uvijek isti – slijedećem naraštaju predstavljena je mitologija stvorena da drži hrvatsku naciju u ropstvu.”

I tako se krug zatvara, a priča o ‘hrvatskom fašizmu’ ponavlja. Svaki put kada se hrvatski narod opire porobljavanju ili ostvari svoju slobodu. Sve se to dakle radi s namjerom da se ‘fašizmom okuženi Hrvati’ vrate natrag u zajednički zapadnobalkanski ‘Region’ gdje bi Hrvatska ponovo bila na bivši način izrabljivana i Srbima kontrolirana. To je ta ‘nevidljiva’ tajna koja se krije iza groznih scena ‘Dare iz Jasenovca’ i koja povezuje sve druge napore ‘bivše’ velikosrpske elite da, nastavkom borbe protiv ‘hrvatskog fašizma’ drugim sredstvima, nastavi bitku za ono što se u oružanoj agresiji na Hrvatsku i međunarodnim priznanjem njene slobode i neovisnosti izgubilo.

“Dara” je samo jedna od karika

‘Dara’ je dakle samo jedna, ali važna karika u lancu te neprekidne antihrvatske kampanje koja, bez obzira na porazne kritike i neslavni pokušaj nominacije za Zlatni Globus i Oskar, (‘uz pomoć braće Jevreja’) nastavlja svoju planetarnu misiju upoznavanja ‘celog sveta’ sa opasnošću od ‘hrvatskog fašizma’. Puki volumen te antihrvatske promidžbe zaista je impresivan. Ne samo sponzoriranim prikazivanjem u kino dvoranama širom Amerike već i planiranim turnejama po različitim američkim sveučilištima gdje će autori filma i ‘renomirani istoričari’ studentima i budućim upravljačima Amerike objašnjavati fenomen ‘genetskog fašizma Hrvata’.

Lansirajući takav monstruozni film u globalnu orbitu velikosrbi na sve moguće načine željeli vizualno i narativom zapanjiti svijet ‘monstruoznošću Hrvata’. Njihovu krivicu i sliku u metežu 2. svjetskog rata prikazati puno crnjom nego je ona u stvari bila. Čak i da je bila gora od one nacističke Njemačke. Riječ je naravno o kontinuiranom nametanju slike o Hrvatima kao narodu ‘okuženom fašizmom’ kojeg ništa, osim tuđinske vlasti i kontrole Beograda, ne može popraviti.

Zbog toga je Dara iz Jasenovca već postavljena na You Tube, a uskoro će se naći i na Netflix-u, i drugim najpopularnijim platformama gdje će je imati prigodu vidjeti još puno više ljudi. U Srbiji, nakon premijernog prikazivanja na RTS-1, na ekranu se trijumfalno pojavio veliki vožd i pun ponosa na svoje djelo pohvalio se da je Dara snimljena na njegovu inicijativu i financijsko sponzorstvo i da on ‘lično na sebe preuzima odgovornost’ za posljedice koje bi mogao izazvati taj film. Potom je najavio da će se od sada ‘udžbenici srpske istorije štampati u Srbiji u kojima Jasenovac neće imati samo nekoliko stranica, a predavanja o tome samo 8 minuta’.

Slijedom toga, njegov je ministar prosvjete, Ružić, odmah najavio da od jeseni film ‘Dara iz Jasenovca’ ulazi u školske programe i obvezno će se prikazivati djeci u školama !? Takmičenjem u lažima, odnosno ‘srpskim istinama’ o Jasenovcu i 2. svjetskom ratu trenutno je preplavljen sav medijski i publicistički sustav u Vučićevoj Srbiji. Ako to nije narativ iracionalnog velikosrpskog ludila iz vremena Miloševića, što je onda?

Vučić želi što tješnju suradnju s “ponovno vaskrslom NDH” i “ustašama”?!

Kako bi i apsurd bio tipično srpski, istovremeno od tog istog Vučića stalno dolaze službeni pozivi i apeli ‘ustašama’ i njihovoj ‘ponovo vaskrsloj NDH’ za što tješnjom suradnjom i ‘regionalnom integracijom na svim poljima’!?

No, da bi dobrosusjedske odnose i svekoliko povezivanje između ‘vaskrsle NDH’ i ‘bratske Srbije’ što više ubrzao, veliki vožd je odlučio u međuvremenu (kineskim novcima) opet obilato sponzorirati snimanje još nekoliko filmova o Jasenovcu u režiji Kusturice i Zafranovića, ali i TV seriju o Dari. A da bi razbudio trenutno uspavane bratske osjećaje Vučić Šešeljizmeđu Srba i Hrvata uz to će još sponzorirati i film o ‘genocidnoj Oluji’. U kojem će Dara, gle čuda, svog malog brata kojeg je tako očajnički čuvala od smrti u jasenovačkom logoru-sresti kao ustašu, to jest u odori hrvatskog branitelja.

Ima bre nakon toga i kamen da proplače kad shvatimo da smo svi mi ‘od Vardara pa do Triglava – Srbi, kako to Vučićev duhovni otac, Šešelj, tvrdi. Samo eto, neki su tamo ‘prodali veru za večeru’ pa bi se nakon procesa prosvjetljenja Vučićevim medijima, filmovima, tv serijama i litijama, od njih očekuje da se vrate ‘veri srpskih pradedova’. Kud ćeš bolji temelj budućeg mirnog suživota, međusobne suradnje i tolerancije ‘na našim prostorima’ od toga?

Tko to još ne vidi da je Vučić postao drugi Milošević? Arogantni velikosrpski siledžija koji je sebi umislio da je, uz pomoć Kine i Rusije, postao dovoljno snažan geopolitički igrač da preko prilikama prilagođene ‘meke moći’, to jest lukave medijske i filmske promidžbe, litijama i ‘zaverama’, može ponovo preuzeti rizik destabilizacije i kolonizacije okolnih ‘bratskih’ zemalja.

Od trenutka kada je preuzeo apsolutnu vlast u Srbiji taj novoustoličeni srpski despot pokrenuo je, između ostalog, žestoku antihrvatsku kampanju kao osvetu za poraz koji je doživio kao Miloševićev ministar informiranja i jedna od perjanica u agresiji na Hrvatsku 1991-95. Nakon tog gorkog poraza kojim je slomljena kralježnica ideji stvaranja Velike Srbije nasilnim širenjem na Hrvatsku i BiH (a bili su tako blizu) Šešelj, Vučić i Dačić, stjerani u svoj pašaluk, kao utopljenici za slamku sada se ponovo love eksploatacije mitskog Jasenovaca u nastavku borbe za istu ideju drugim sredstvima.

Od Vučićevog dolaska na vlast nije postojao doslovno niti jedan međunarodni skup, kongres, izložba, sportsko takmičenje ili kulturna manifestacija na kojima diplomatski predstavnici Srbije, visoko pozicionirani dužnosnici srbijanske vlasti i SPC-e, pripadnici sigurnosnih službi ili obični provokatori nisu, svatko na svoj način, ocrnjivali Hrvate i današnju Hrvatsku državu fašizmom. Predstavljajući Srbe kao nevinu žrtvu.

Velikosrpska promidžba i indoktrinirani odgoj

Nitko ne može poreći da su mnogi Srbi koji su završili u Jasenovačkom logoru tamo bili maltretirani, ubijani i jako patili. Svaka nasilna smrt u ratu je grozna, poglavito ona u zarobljeništvu i logorima gdje je povezana s neizvjesnošću, Crnomučenjem i ponižavanjem. Ali zlonamjerno manipuliranje patnjom žrtava i brojem stradalih kako bi se stigmatizirao hrvatski narod, maligni je grijeh i zločin savjesti.

Činjenica je da veliku cijenu sotonizacije hrvatskog naroda nisu platili samo Hrvati nego i Srbi, poglavito oni u Hrvatskoj. Stalnim zastrašivanjem mitom od ‘preko milijun pobijenih Srba’ u Jasenovcu svjesno su stvarane pretpostavke za njihovu pobunu i opravdanje Beogradu za velikosrpske agresiju na Hrvatsku 1991.-95. Ono što se dakle nikako ne može oprostiti velikosrpskim sijačima laži i mržnje i hrvatskim jugokomunistima jest to što su stravičnim jasenovačkim mitom i crno-bijelim prikazom događaja iz 2. svjetskog rata u velikoj mjeri prouzročili ratove iz 90-tih na prostoru Hrvatske i BiH i bestijalne zločine u njima.

Zaista su zastrašujuće posljedice koje je monstruozno preuveličavanje broja srpskih žrtava u Jasenovcu, skupa s drugim, tipično balkanski odvratnim izmišljotinama i budalaštinama (poput one o zdjeli punoj izvađenih očiju srpske djece na Pavelićevom radnom stolu) ostavilo na poratne naraštaje Srba i Hrvata.

Sve se to učilo u školama i žestoko propagiralo u beogradskim i petokolonaškim medijima kako bi se poslijeratnim hrvatskim naraštajima nametnuo osjećaj krivice, a srpskim mržnje i neprijateljskog raspoloženja prema Hrvatskoj i Hrvatima. Takvom zlonamjernom velikosrpskom promidžbom i indoktriniranim odgojem, željelo se u svijest mladih Hrvata ugraditi dogmu kako je svaka borba za vlastitu slobodu i državu – fašizam. A u svijest mladih Srba kako to za njih automatski znači smrtonosnu prijetnju i ugrozu. Tako su hrvatski Srbi, umjesto da se osjećaju integralnim dijelom Hrvatske i budu ponosni na to, odgajani i sponzorirani da je mrze i ruše jer je ‘srbogenocidna i fašistička’.

Glavni cilj velikosrpske politike bio je i ostao postići da se hrvatski Srbi ne osjećaju dijelom Hrvatske nego da se dijelovi Hrvatske u koje su bježeći pred Turcima ili ciljano doselili, silom ili milom u pogodnom trenutku otmu od Hrvatske i pripoje Srbiji. Kada im je taj zločinački pothvat u agresiji na Hrvatsku doživio poraz, pokušalo se, putem Tribunala za bivšu Jugoslaviju u Haagu, svijetu nametnuti ‘istina’ kako su velikosrpska pobuna i agresija bile samo ‘iznuđeni akt samoobrane’ pred strahom od ‘neoustaštva’. Odnosno u međunarodni zakon ugraditi da je i današnja demokratska Hrvatska svoju slobodu i državnost postigla zahvaljujući ‘ponovnom buđenju i pobijedi hrvatskog fašizma’.

Vučićeva je Srbija neprijatelj…

Postoji na stotine povijesnih dokaza i činjenica da velikosrbi u Beogradu nikada i nikako nisu željeli (‘do istrage naše ili vaše’) kao što i danas ne žele (‘ovo je bilo tek prvo poluvrijeme’) vidjeti hrvatske Srbe kako žive mirnim i normalnim paljenje zastaveživotom u samostalnoj hrvatskoj državi i imaju dobre odnose s Hrvatima. Ono što su oni oduvijek željeli i žele jest lažima, zlonamjernom promidžbom i manipulacijama u Hrvatskoj stalno izazivati podjele, mržnju i sukobe kako bi u nekom budućem zgodnom momentu, mogli za sebe prigrabiti njene željene dijelove. Poglavito one koje bi im omogućili izlaz na more.

Kome to još u Hrvatskoj nije jasno da Vučićeva Srbija rabi svaki mogući diplomatski, obavještajni, medijski i propagandni trik kako bi na međunarodnom planu kompromitirala i ocrnila Hrvate, a u samoj Hrvatskoj uz pomoć jugoudbaške pete kolone i ‘ugrožene’ manjine stalno izazivala unutarnji nered, podjele i nestabilnost.

Hrvatska vlast i narod moraju razumjeti da im je Vučićeva Srbija neprijatelj i tretirati je kao takvu. Tu ne može biti mjesta za bilo kakvu sumnju, popuštanje i kompromis. Jer nakon ovakvog Vučićevog propagandnog rata protiv Hrvatske odnosi između Srbije i Hrvatske mogu ići samo na gore, nikako nabolje.

Mi Hrvati velikosrpskoj imperiji laži trebamo uzvraćati udarac, ali tako da argumentima i na uljuđen način raskrinkavamo njihove laži, a ne naivnim nasjedanjem na njihove podvale i primitivnim deranjem ‘Srbe na vrbe’ služiti im kao korisne budale i opravdanje za njihovu zlonamjernu antihrvatsku kampanju. U svakom slučaju ne smijemo patiti od sindroma ‘bivše’ inferiornosti i dopuštati da nas stalno sotoniziraju prošlošću oni koji bi nam htjeli ukrasti budućnost.

Željko Dogan/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara