Šiljo: I Herceg-Bosna valjda „ustaška“ tvorba, Hrvati vječiti krivci za sve

2

 

 

Kada čitamo ovakva tendenciozna naklapanja i zlohotna insinuiranja glavnog vanjskopolitičkog komentatora jednog od dvaju nacionalnih dnevnih listova, dođe nam da zaplačemo. Još nam više dođe da zaplačemo sjetimo li se članaka nekih klasika hrvatskog novinarstva, pa i nekih kvalitetnih raščlamba samog Trkanjca, klasičara po izobrazbi. No nije glavni problem u tekstovima Hanžekovićkina JuL-a, nego u polazištu da su Hrvati vječiti krivci za sve, pa i za stanje u BiH. I u spoznaji da svi koji tako tumače stvarnost igraju na sigurnu kartu. Da se u „Lijepoj našoj“ uspijevati može i tako često hoće tako da obnavljaš „matricu“ hrvatske krivnje, navijaš za hrvatske neprijatelje i njima ne ispostavljaš račun ni za što. Da Hrvatima činiš štetu i kada ne moraš. Da lupaš po Hrvatima i kada moćne sile u međunarodnoj zajednici očekuju da im Hrvati i Hrvatska pomognu pronaći pravedna rješenja i u samoj BiH. Ili u „Herceg-Bosni“, koja je ozloglašena, pa ju komentator i ne spominje. Valjda je i ona nekakva „ustaška“ tvorba. (Takvom pak nije smatrana ni u Sarajevu, gdje još od 1910. stoji i simbol koji prikazuje naša fotografija. Na svim trima pismima.)

Zagreb – Ulica fra Grge Martića, 27. veljače 2021.

 

Današnji Jutarnji list donio je članak pod naslovom „Hrvati postaju manjina u BiH? Europa razmišlja o ukidanju načela konstitutivnosti“:

https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/hrvati-postaju-manjina-u-bih-europa-razmislja-o-ukidanju-nacela-konstitutivnosti-15053558

 

 

Od čovjeka s međunarodnim kontaktima i uvidima očekivalo bi se nešto drugo

Po sadržaju, to je jedan od onih tekstova koji golicaju maštu, no koji više toga zamute nego što razbistre, i koji se stoga mogu smatrati neozbiljnima. Poput onih koje smo povremeno čitali desetljećima, a koji su iskorištavali golicavo pitanje: Ima li života na Marsu? Zato bi ga inače bilo najbolje preskočiti. No dva su razloga da se ovaj put to ne učini.

Prvi je razlog što mu je auktor dugogodišnji novinar, urednik i komentator na području vanjske politike. On je dakle verziran u te teme, nije „bilo tko“. Još manje o njemu možemo govoriti kao o „bilo komu“ prisjetimo li se da je svojedobno bio glasnogovornik i blizak suradnik ministra vanjskih poslova Mate Granića, od 1996. do 2000. 

Na Zrinjevcu te putujući s ministrom po svijetu i imajući brojne kontakte sa stranim diplomatima, novinarima i (polu-prikrivenim) obavještajcima, Trkanjec je svakako mogao izvrsno upoznati međunarodne političke i diplomatske odnose, ciljeve i metode dolaženja do njih. Pretpostaviti je da takve kontakte, kao vanjskopolitički novinar s višedesetljetnim vezama i svezama, takve da izvore informacija i uvida, ime donekle i danas. Te da bi mogao znati više od mnogih drugih, koji ne piju kave niti objeduju sa stranim diplomatima i inima. Zato uostalom i postoje komentatori: da kao oni koji znaju i razumiju više od ostalih otkrivaju publici to o čemu ona zna manje ili ne zna gotovo ništa.

A znamo li da i mi obični građani da je upravo u tijeku proces rješavanja nekih krupnih prijepora u BiH, pa i samoga ustavnog temelja, možda i opstanka, i da se „međunarodna zajednica“ u taj proces sve otvorenije miješa, utoliko nam je potrebnije da nam „naši“ eksperti otkrivaju što se to ispred, a osobito iza kulisa stvarno događa. I to, po mogućnosti, imajući hrvatski interes pred očima, a ne interes druge i treće strane, ili interes svakovrsnih političara i birokrata iz takozvane „međunarodne zajednice“.

Bunit će se Srbi, bunit će se Hrvati…

Onaj tko je uređivao Trkanjčev razmjerno kratak članak istaknuo je u podnaslov: „Bunit će se Srbi, bunit će se Hrvati, možda to i jest odluka koja ide u prilog najmnogobrojnijim Bošnjacima“. A u samom članku citira se najprije davna izjava sadašnjeg predsjednik Bidena u parlamentu BiH, iz godine 2009., u kojoj se napada „nacionalistička retorika podjele“ te se ističe kako „SAD očekuje da se počne djelovati iznad stranačkih linija kako bi Bosna počela funkcionirati kao normalna država”. Trkanjec (za Bidena vazda – spreman) pridomeće da bi takve riječi „mogle bez imalo problema biti rečene i danas“.

Veliko otkriće, nama što! To da bi „mogle“ biti izgovorene i danas. No s toga nedorečenog mjesta slijedi najednom skok, ničim potkrijepljen: „I ne treba dvojiti da u Bijeloj kući imaju taj citat na stolu.“ Evala, gospon Trkanjec, imaju oni u Bijeloj kući i u State Departmentu i u Vijeću za vanjske odnose i u CIA-i i drugdje jako mnogo „citata“, i svojih i tuđih, složenih i razvrstanih u nebrojene regitratore, fajlove i dosjee. I džepove. No ovako s neba pa u rebra grunuti s jednim od svih tih silnih „citata“ kao s otkrićem onoga što nas čeka, time se zaista ne otkriva ništa novo. Ništa utemeljeno. Ništa pouzdano. I ništa korisno.

„State Department u priopćenju uopće ne spominje BiH“

Člankopisac se zatim naglo prebacuje na pregovore između HDZ-a BiH i SDA-e o izmjeni izbornog zakona. Nakon toga navodi riječi posebnog izaslanika State Departmenta za tzv. Zapadni Balkan, Matthewa Palmera, i to po navodu Ranka Mavraka. Palmer kazuje što „nova američka administracija očekuje od političara u BiH“. Iz tih Plamerovih riječi dade se zaključiti kako ti isti političari ne bi trebali čekati „da administracija Biden-Harris dođe preko brijega na bijelom konju s Daytonom 2.0 ili novim ‘travanjskim paketom’ i riješi probleme za nas“, nego upravo suprotno od toga: sami raditi na traženju rješenja. A ako takvo stajalište ima SAD, tada bi ozbiljan novinar i ozbiljan urednik triput promislili prije nego što bi nad sve stavili natpis: „Hrvati postaju manjina u BiH?“

U trećem dijelu Trkanjec primjećuje, povodom ’proaktivne’ izjave ministra Gordana Grlića Radmana o ovotjednoj video-raspravi američkog državnog tajnika Anthonyja Blinkena s ministrima vanjskih poslova EU-a okupljenima u Bruxellesu, da SAD ne djeluje ’proaktivno’ i da u smislu njihovih budućih odnosa prema Zapadnom Balkanu ništa još nije dovoljno razvidno. On to formulira ovako: „State Department u priopćenju uopće ne spominje BiH. Blinken je o tome možda i pričao, ali nema vremena baviti se time. Kina, Iran, ekonomija, to su teme za globalne sile.“

Po svemu skupa dalo bi se zaključiti da američka poruka nije „Pretvorite svoju zemlju u unitarnu!“, nego da bi se mogla prepričati ovako: Vi Bosanci i Hercegovci, Bošnjaci, Srbi i Hrvati, muslimani, pravoslavci i katolici, vi prijatelji Turske, Arabije i Irana, ili Srbije i Rusije, ili Hrvatske, EU-a i NATO-a, vi jednako posvađani nacionalisti kao i prije 25 godina, sami si tražite svoja domaća rješenja! Te bi komentator zato trebao prikazati glavne prijepore, opcije i protuopcije. No on to ne čini. Zato što mu je, po svemu sudeći, stalo samo do jedne opcije: one koja bezuvjetno ide u prilog Bošnjaka. (Zlobnici bi rekli: Koja ako bi prevladala zacijelo vodi u novi ratni pakao i u definitivni raspad te države, s izgledima da se sve to pretvori i u neki širi, „balkanski rat“.)

I tu bi naš julovski Željkec mogel stati

I tu bi naš julovski Željkec mogel stati. Mogao bi zašutjeti rekavši da glavna sila Zapada ne pokazuje što bi uopće dalje s tim ’tamnim vilajetom’ niti za sada ima volje i vremena s njezinim političarima, pa ni s onima neusporedivo važnijima i moćnijima u Bruxellesu, ili u Moskvi, ili u Ankari, o njezinoj budućnosti divaniti. No to valjda ne bi bilo dovoljno za subotnji komentar. Zato pisac čini još jedan skok, još jedan filmski „rez“. Citira šefa Uprave za ljudska prava Vijeća Europe (VE) Christophea Poirela. 

To je onaj „trećerazredni diplomat“, kako ga je prije dan-dva nazvao narodni i nezavisni zastupnik s liste Mosta, i bivši, u Večernjaku, Trkanjčev kolega i pandan u komentatorskom poslu, Nino Raspudić. Taj daleki tip uzeo si je naime pravo, onako francuski i multi-kulti arogantno, poručiti b-h-političarima: „Vrijeme je da BiH prijeđe na drukčiji, moderni sistem u kojem ne postoji diskriminacija i koji nije temeljen na konstitutivnim narodima”, a zatim dometnuti desetogodišnju zapadnjačko-liberalno-demokratsku mantru o potrebi provedbe Presude Suda za ljudska prava u Strasbourgu „Sejdić-Finci“. 

„Legendarna“ presuda od prije 12 godina kao „potpuno nov pristup“!?

Tu presudu, koja je za mnoge ozbiljne ljude pravno prijeporna, a politički opasna, i koju se naravno može, ako se hoće, provesti i tako da se ne dira u status konstitutivnih naroda, o čemu su ljudi HDZ-a BiH, i neki drugi dobronamjerni, iznijeli već elaborirane prijedloge, Trkanjec naziva „legendarnom“. I na temelju nje – koja se u Sarajevu „kiseli“ već desetak godina – skače na zaključak da se njome „otvara potpuno novi pristup Europe krizi u kojoj se nalazi BiH.“ 

Da je riječ o „potpuno novom pristupu“  kad je riječ o presudi staroj 12 godina, to bi člankopisac trebao čitateljima nekako argumentirati, u to ih uvjeriti. No on nema vremena za to, njemu se žuri prema krajnjemu cilju. Zato najprije skače na Mostar, dokazujući da je Vijeće Europe, kojem je već godinu i pol tajnica vrla Ljubušakinja, Mostarka, Sarajka, Zagrepčanka, Beograđanka, a sada i Strasbourgica Marija Pejčinović Grlić – Radmanova prethodnica u istoj zrinjevačkoj fotelji u kojoj je svojedobno sjedio i dr. Granića – prisililo mostarske i bosansko-hercegovačke političare da održe izbore i izaberu gradonačelnika. Koješta! Ako ih itko na išta prisilio, tada to sigurno nisu bili birokrati ni parlamentarci ni sudci iz Strasbourga.

Promašeni tip, lenjinist Borrell kao dokaz o predstojećem ukidanju konstitutivnosti triju naroda u BiH

Kako Trkanjcu sve to nije dovoljno da bi nas uvjerio kako konstitutivnost triju naroda nema budućnosti – a to je očito glavni cilj koji mu je lebdio pred očima kao zadaća dok je sastavljao taj svoj komentatorski uradak –, sjetio se je u nevolji zbog tako tanahne argumentacije visokog predstavnika EU-a za vanjska i sigurnosna pitanja. Taj se zove Josep Borrell, iz Španjolske je, Katalonac, ali španjolski unitarist, notorni je ljevičar, zaljubljenik u lenjinizam i „socijalizam kao svjetski pokret“ i utoliko ’glup ko top’. U toj dimenziji riječ je o čovjeku kojeg bi se imalo pravo smatrati političkom sablašću. Na to mjesto dospio je zaslugom ruleta međustranačkog i međudržavnog dogovaranja: relativno većinski EPP (u kojem je „naš“ HDZ) morao je socijalistima i liberalima dati dva od tri ključna položaja, pa je socijalistima dao mjesto šefa diplomacije, liberalima mjesto predsjednika Europskog vijeća, a sebe usrećio s nesposobnom Njemicom načelu Europske komisije po izboru odlazeće njemačke kancelarice, gospodarice situacije. Borrella je nedavno ruski ministar Sergej Lavrov tako sjajno ponizio, skupa s njegovom (takvom) kremom Europske unije i s njezinom umišljenom diplomatskom službom, kada je Borrell posjetio Moskvu, da će to i on i mnogi drugi pamtiti dok žive. 

Eto, toga promašenog tipa koji na žalost nosi tako lijepo kršćansko ime Josip (Josep), Željko uzima ’u đir’. Tako što priznaje kako Josip Katalonsko-Kastiljanski nije doduše još „progovorio o zastarjelosti koncepta ’konstitutivnih naroda’“, no do smjesta preskoči na nagađanje da sve skupa, zaslugom b-h Roma Derve (Sejdića) i Židova Jakob (Fincija), zaslugom presude koja se zove „Sejdić-Finci“, vodi sada neminovno prema poništenju, kako to Željko nazva, „koncepta konstitutivnosti“. Sve bi, kao, imalo doživjeti sretnu završnicu kada u BiH dođe novi visoki predstavnik međunarodne zajednice, Nijemac Christian Schmidt, koji će „nametnuti promjenu“.

Libanon kao uzor zlih posljedica „ustava s religijskim ključem“

Trkanjec opravdava takvu „promjenu“ žalosnim stanjem kakvo imamo 25 godina poslije sklapanja Daytonskog sporazuma: „zemlja je blokirana“. U tom smislu, odbacuje usporedbu s Belgijom (koja je federativna i koja počiva na poštivanju političkih prava dvaju odnosno triju konstitutivnih naroda te triju teritorijalnih entiteta). Nemoj si, rajo, umišljati da si zemlju možeš urediti poput Belgije! Ili poput Švicarske. Ne, ne! Nego pogledaj koji užasi proizlaze iz konstitutivnih podjela na primjeru Libanona, zemlje „koja je ustrojena na sličan način kao i BiH… Danas je to propala zemlja, silno zadužena, pod jarmom terorističkog Hezbolaha. Čiji je raspad počeo 32 godine nakon donošenja ustava s religijskim ključem.“

Tu smo, dakle. Za sve je kriv „ustav s religijskim ključem“. Po tom ključu vlast je u Libanonu dugo i izvrsno funkcionirala. Taj ključ bio je jedini ključ kojojm se tu zemlju moglo i uspjelo spasiti od nastavka građanskog rata. Tada podjednak broj kršćana i muslimana dobio je točno određena prava u parlamentu te točno određene funkcije predsjednika države i predsjednika vlade. „Po ključu“, kako to bijaše, donekle, i u socijalističkoj Bosni i Hercegovini. I sve bi to tako ’berićetno’ i ostalo – u Libanonu – da se nisu okolnosti promijenile, da nije došlo do demografskim promjena, do priljeva palestinskih i drugih izbjeglica, do jačanja Hezbolaha (kao produžene ruke šijitskog i protuizraelskog Irana) i do buma korupcije u vrhovima svih etničkih i religijskih skupina. 

No Trkanjec se pravi da sve to ne zna. A zna! Glavno mu je za sve okriviti „ustav s religijskim ključem“ – kao prototip ustava BiH s tronarodnim ključem. I ponuditi neizrečeni zaključak: Kada ne bi bilo „ustava s religijskim ključem“, sve bi u Libanonu bilo sjajno: građani bi se grlili i ljubili neovisno o tomu pripadaju li Hezbolahu, sunitskoj miliciji, kršćanskoj miliciji, regularnoj vojsci, palestinskom, sirijskom ili iračkom izbjegličkom korpusu ili prožidovskoj frakciji. Divota! Zašto takvu sjajnu budućnost ne ponuditi i „građanima“ u susjednoj nam državi?

Glavni cilj: okriviti Hrvate za stanje u BiH!

Završnica teksta pokazuje što mu je bilo glavni cilj: okriviti Hrvate za stanje u BiH! Evo završnog ulomka: „Hrvati su trebali biti mudriji. Sv. Ivan Pavao II je, kako je za Jutarnji ispričao Mate Granić, ultimativno tražio da prestane rat s Bošnjacima. A oni su taj rat nastavili ‘drugim sredstvima’ ne shvaćajući (?) da Zapad neće dopustiti getoizaciju Bošnjaka – većinom muslimana. Sad bi se moglo, s vremenom, dogoditi da Hrvati stvarno postanu manjina. Što ide primarno na dušu ’počasnom doktoru’ Draganu Čoviću i njegovu šurovanju s Rusima, Dodikom…“

Kada čitamo ovakva tendenciozna naklapanja i zlohotna insinuiranja glavnog vanjskopolitičkog komentatora jednog od dvaju nacionalnih dnevnih listova, dođe nam da zaplačemo. Još nam više dođe da zaplačemo sjetimo li se članaka nekih klasika hrvatskog novinarstva, pa i nekih kvalitetnih raščlamba samog Trkanjca, klasičara po izobrazbi. No nije glavni problem u tekstovima Hanžekovićkina JuL-a, nego u polazištu da su Hrvati vječiti krivci za sve, pa i za stanje u BiH. I u spoznaji da svi koji tako tumače stvarnost igraju na sigurnu kartu. Da se u „Lijepoj našoj“ uspijevati može i tako često hoće tako da obnavljaš „matricu“ hrvatske krivnje, navijaš za hrvatske neprijatelje i njima ne ispostavljaš račun ni za što. Da Hrvatima činiš štetu i kada ne moraš. Da lupaš po Hrvatima i kada moćne sile u međunarodnoj zajednici očekuju da im Hrvati i Hrvatska pomognu pronaći pravedna rješenja i u samoj BiH. Ili u „Herceg-Bosni“, koja je ozloglašena, pa ju komentator i ne spominje. Valjda je i ona nekakva „ustaška“ tvorba. (Takvom pak nije smatrana ni u Sarajevu, gdje još od 1910. stoji i simbol koji prikazuje naša fotografija. Na svim trima pismima.)

 Šiljo/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara