Šiljo: „Molitvom ne možeš začepiti usta vuku“

0

 

 

 

 

Poruke probranih armenskih poslovica pokušat će se primijeniti na našu hrvatsko-ljudsku stvarnost „trenutka“ u kojem jesmo

Zagreb – Nacionalna i sveučilišna knjižnica, 25. veljače 2021.

 

Naklada Bošković iz Splita objavila je prije četiri godine lijepu tanku knjižicu „Armenske poslovice“. Priredio je je i poslovice preveo Artur R. Bagdasarov, ruski jezikoslovac i filolog iz Moskve armenskog porijekla i (samo)svijesti, inače izvrstan poznavatelj hrvatskog jezika i njegove posebnosti te pisac niza znanstvenih i stručnih članaka o hrvatskomu jeziku. Knjižicu je uredio Nenad Piskač, a sam Bagdasarov prije izabranih poslovica priredio je prvi i treći uvodni tekst. 

Prvi tekstić nosi naslov „Hrvatska i Armenija daleke a bliske“. Tu se otkrivaju zanimljive sličnosti i neke povijesne osobnosti koje su premostile daljine između dviju razmjerno malih zemalja. Armenci (narod koji u vjerskom smislu baštini kršćanstvo i svoju posebnu Crkvu od samih početaka) u povijesti su doživjeli teških udaraca i desetkovanja (napose od turskog genocida u vrijeme I. svjetskog rata). I stalno im je sužavan preostali etnički teritorij koji je taj pametni i ponosni i hrabri narod tijekom povijesti nastavao. U tomu podsjećaju na Hrvate. No dok su Hrvati u posljednjem ratu obranili Republiku Hrvatsku i znatne dijelove većinski svojih područja u BiH, Armenci su lani u posljednjem, kratkom, ali krvavom ratu praktički izgubili, napadnuti od moderno naoružanih Azera potpomognutih Turcima, znatna područja prijepornoga Gorskog Karabaha (i uza nj područja koja su zauzeli u ratu s Azerbajdžanom nakon raspada SSSR-a) te su bili prisiljeni sklopiti za sebe nepovoljan mir.

„Proslov“ govori o sadržaju knjižice, prvi put objavljene 1859. u Tbilisiju  u listu „Megu Hajastani“ (hrv. Matica armenska), a donesena je i inačica na armenskomu i ruskomu. Prije samih tristotinjak poslovica može se pročitati vrlo sažet informativan pregled armenskog zemljopisa, povijesti i kulture „Armenija – Hajastan“, opremljen s nekoliko zgodnih fotografija.

Sve to ovdje se ne će prepričavati. Koga zanima, neka potraži knjigu. Nego će se poruke probranih armenskih poslovica pokušati primijeniti na našu hrvatsko-ljudsku stvarnost „trenutka“ u kojem upravo jesmo. Poslovice su po abecedi po prvoj riječi kao ključu (kako su i u knjizi raspoređene) prepisane kosim slovima, a ispod svake je pridodan kratak komentarčić običnim slovima. Evo jednoga i drugoga:

 

Crni pas se ne bijeli.

Nije realno očekivati da četnici ne nose brade (osim golobradih iznimaka poput onog „vojvode“ koji ne može izgovorit „r“ i koji bijaše profesor na politologiji u Sarajevu i član Hrvatskoga filozofskog društva), šubare i kokarde i da ne sanjaju veliku Srbiju. A niti je realno očekivati da političari govore (samo) istinu i da svi izgaraju od ljubavi prema proglašenim idealima i prema vlastitoj domovini i državi.

 

Čovjek se uči dok se nada.

Ako je suditi po broju onih koji se javljaju po hrvatskim portalima, na mrežama i po drugim medijima držeći se tako kao da sve znaju i da ništa više ne moraju od drugih (na)učiti, Hrvati se masovno više ničemu ne nadaju.

 

Čovjeka se poznaje prema njegovim prijateljima.

Naša poslovica s istom idejom glasi: „S kim si, takav si.“ Zar je onda išta čudno da Plenković sve više sliči Čačiću, a Medved – Miloševiću?

 

Deva svoju grbu ne vidi.

Nije Šiljo jedini koji dobro vidi tuđe nezgrapnosti, tuđe „grbe“, takvih je legija, a zaboravljaju da i svaki od njih ima svoju grbu, koju drugi jako dobro vide, ne samo po suncu, već i u noći na mjesečini, još i bolje nego po danu.

 

Dužnost jezika je tvoriti dobro.

Svi koji kritički govore i pišu o svakomu i svačemu morali bi se dobro zamisliti nad ovom mudrom poukom; ili se nekako pokušati utješiti objašnjenjem da samo pišu što misle, da samo „žele dobro“, a pritom im jezik u ustima – miruje.

 

Glas naroda jači je nego topovska tutnjava.

Eh, tu su, čini se, ipak pretjerali u romantičnom zanosu. Možda je tako bilo. No hrvatski narod zapao je u novu „hrvatsku šutnju“ i rodoljubnu pasivnost nedugo nakon što su srpski i ostali topovi prestali tutnjati još 1995. 

 

Glup pametna, a pijan trijezna ne voli.

U ovoj poslovici svatko sebe vidi na poziciji pametna i trijezna čovjeka. Zato ju nema smisla Hrvatima komentirati: pametni i trijezni jako ju dobro razumiju, a glupi i pijani (ako takvih ima) ionako ne će ništa razumjeti.

 

Gore je Bog, dolje je novac.

Istina, nađe se ponekad ponetko vodoravno razrok, no čini se da okomita razrokost nije moguća. Ili ćeš vidjeti božanstvo ovoga, ili Boga onoga svijeta, oboje nije moguće istodobno vidjeti.

 

Kad nema soli, ovce ližu kamenje.

Da ne bi nijednu od neslanih političkih ponuda i opcija na hrvatsko-švedskom stolu uvrijedio, Šiljo će samo citirati aforizam jednoga domaćeg autora: „Na vjetru i zmajevi (od papira) – lete!“

 

Laž čine komadići istine.

Eeee, ta nam danas jako treba! Da je laž samo laž, tko bi u nju povjerovao?! Da politička i svaka druga propaganda počiva samo na izmišljotinama, svi bi ju prozreli i odbacili.

 

Magarca su pozvali na svadbu, pa reče: „Valjda i ovdje vodu treba nositi.“

Točno tako! I mnogi Hrvati koji su „stoljećima“ čekali svoju slobodnu državu, čim su ju dobili, umjesto da se okuraže, odmah su počeli gledati kojem bi novom „gazdi“ opet „vodu nosili“, šuteći pritom kao ribe. Ne bi, za razliku od magarca, nikad ni zarevali.

 

Manje govori, više slušaj.

Uh, uh! Čovjeku odmah dođu pred oči domaći „govornici“ po televizijama, radijima i tribinama, koji samo svoj glas čuju, samo u njemu uživaju i nikoga drugog ne slušaju. A ima ih, br’te, ima takvih za izvoz; da ih tko hoće kupiti, mnoštvo muha ubili bismo dvije po dvije jednim udarcem.

 

Molitvom ne možeš začepiti usta vuku.

Iako izgleda nevjernička, ova poslovica vrlo je vjernička (jedan je sv. Franjo): namijenjena je hrvatskim „Galilejcima“ koji su raširili usta, razrogačili oči, razgalili duše… i u molitvenom transu, ukipljeni, čekaju drugi Kristov dolazak. Dok nam razni vukovi stado kolju.

 

Ono što će učiniti kruh, ne će učiniti mač.

Hoće reći da je dati komu „kruh“ – dobrotom ga činiti boljim – učinkovitije nego da ga prisiljavaš „obratiti se“, postati boljim. No što ako čovjek već ima „kruha“, ili si umišlja da ima onog pravog kruha, i da ga ima sasvim dovoljno?

 

Ovce bez gospodara vuk će pojesti.

Misli se na „pastira dobrog“. No ima i pastira loših, kako nas je još Isus poučio, koji mare za sebe, a ovce (hrvatski i obični i politički narod – naciju) prepuštaju vukovima. 

 

Pamet nije u dobi, nego u glavi.

Nevolja je što se ne može zavirivati u tuđe glave, vidjeti što je unutra; ni u svoju vlastitu. Nezgodno je što je pamet općenito nevidljiva – a godine na licu svima vidljive.

 

Pas laje ondje gdje ga hrane.

To je razumljivo i od psa korektno i pošteno. Što se ljudi tiče, nije korektno ni pošteno da i oni „laju“ na one na koje ih njihovi hranitelji ’napucikaju’.

 

Praznim riječima pìlāv se ne priprema, potrebna je riža i maslo.

Mnogi koji u Hrvatskoj žele svom narodu dobro misle da je dovoljno o tom dobru samo govoriti, besjediti i ’prodikati’… i nikada ništa za jelo drugima skuhati.

 

Ribu da ne isklizne, treba za glavu držati.

Tu smo, dakle! Ne zgrabimo li koruptivno-političku ribetinu za glavu, pobježe ona opet dalje, i možemo joj samo soli baciti na rep.

 

Sloga je jača od kamenoga zida.

Živa istina! No kamen za hrvatsku slogu mora se najprije složno oteti stijeni, raskomadati ju i jedan po jedan sirovi komad dobro istesati. Može li se nesložno doći do čvrste sloge?

 

Svakomu ne treba vjerovati.

To mora da je smislilo neko armensko sumnjalo! Hrvatski su domoljubi, zna se, uglavnom veliki vjernici.

 

Što god mu govorio, on puše u istu tikvu.

Ne bumo mu ni mi nikaj povedali!

 

U Bogu su tisuću i jedna vrata; ako ih se zatvori tisuća, otvorit će jedna.

Ta nam je poslovica jako potrebna. Daje jedinu preostalu nadu (a koja bi nam trebala biti prva na umu!) za sve Hrvate kojima se stalno zatvaraju ili vrata posla, ili vrata pravde ili vrata čestitosti ili vrata političkog izbora i alternative. I to pred nosom. Čim se ponadaju da će uspjeti kroz njih proći. 

 

Život na koljenima sramotniji je od smrti.

Mi kažemo da je netko nekoga, recimo u nekoj utakmici, u nekom nadmetanju, „bacio na koljena“. To je normalno i svakomu se događa. No padati na koljena pred onima koji dijele novce i položaje, ili ti izdaleka prijete, ili samo misliš da ti prijete, i tako na koljenima ostati, to zaista nije primjereno dostojanstvu čovjeka ni „Domovine sina“.

 

 Šiljo/Hrvatsko  nebo

Facebook komentari

komentara