Prof. dr. sc. Milan Nosić: Sveta hrvatska braća – Adalbert i Gaudencij

0

 

 

   U povijesti Katoličke crkve samo tri naroda imaju braću svetce: Asirci – Kuzmu i Damjana (Cosmas i Damianus), Grci – Konstantina i Metoda (Constantinus i Methodius), te Hrvati – Adalberta i Gaudencija (Adalbertus i Gaudentius). U literaturi su Ćiril i Metod nazvani svetom grčkom braćom, rodom iz Soluna, pa slijedom toga Kuzmu i Damjana možemo nazvati svetom asirskom braćom, a Adalberta i Gaudencija svetom hrvatskom braćom.

   Sveti Adalbert (Vojtjeh) i Gaudencij (Radim) bili su sinovi bjelohrvatskoga kneza Slavnika. Sveti Adalbert je bio zaređen za praškoga biskupa 983. god. Ubijen je u Pruskoj 23. travnja 997. god., svetim ga je proglasio 999. god. papa Silvestar II. Njegova mlađega brata Radima Poljaci stoljećima slave kao svetca jer je bio prvi poljski biskup na stolici u Gnieznu. Ne zna se kad je proglašen svetim. 

      U literaturi i na internetskim stranicama postoji mnoštvo tekstova o tim dvama hrvatskim biskupima i svetcima. Podataka o njima ipak nema dovoljno pa je to razlog zašto u nekim tekstovima ima i netočnih činjenica. Tako npr. František Dvorník u svojoj monografiji o sv. Adalbertu (1967.) piše da je Češka u 10. st. imala dva kneza što je netočno: Přemyslovići (češ. Přemyslovci) su bili češka vladajuća obitelj, a Slavnikovići (češ. Slavnikovci) bjelohrvatska, točnije hrvatska. Dvornik i pisci tekstova na wikipedii pišu da je sv. Adalbert rođen u istočnoj Češkoj što je netočno jer je u to doba to područje pripadalo bjelohrvatskoj kneževini. Čak je i car Porfirogenet (905. – 959.) u svojem djelu naveo da je Bijela Hrvatska graničila s Bavarskom na Dunavu iz čega proizlazi da su i Moravska i Šleska bile u sastavu bjelohrvatskoga saveza kneževina. Naime, Bijeli Hrvati ili Bjelohrvati nisu sami sebe tim imenima nazivali. Tako su ih nazivali Grci jer je bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u svojem djelu De administrando imperio naveo da su Bjelohrvati (grč. Belōhorvátoi) poslali na jug 80.000 bojovnika da svladaju Avare. Ime Belōhorvátoi je grčka prilagođenica istočnoslavenskoga pridjevsko-imeničkoga imena Belyj’ Horvat od kojega je složeno-nesufiksalnom tvorbom nastalo ime Belōhorvát. Tako su Slaveni iz kyjivske Rusi nazivali svoju subraću na zapadu. 

   Ovdje ćemo se zadržati još samo na Libici, imenu rodnoga mjesta dvojice bjelohrvatskih biskupa, koje se uglavnom pojavljuje u pogrešnu obliku.

   Nedvojbeno je da su rođeni u Libici, na dvoru kneza Slavnika. Libice je danas češko ime koje završava gramatičkim morfemom /e/ kojemu je značenje: nominativ, jednina i ženski rod. U bjelohrvatskom dijalektu prije desetak stoljeća to je ime završavalo na -a (Liubica, izg. l’ubica). Kad se ima u vidu današnji češki oblik toga imena, u njem su se dogodile tri promjene: naglasak je iz srednjega dijela riječi pomaknut u početni (inicijalni) slog, vokal u na poziciji iza palatalnoga suglasnika l’ preglašen je u i, a završni vokal a zbog istoga razloga je iza suglasnika c preglašen u e. Tako je od imena Liubica nastala Libice. U rječnicima češkoga jezika to je ime zabilježeno kao imenica ženskoga roda koja ima gramatičku oznaku jednine. Ime Libice zadržava u nominativu jednine češki oblik, oblična osnova je libic- i na nju se u hrvatskom jeziku dodaju odgovarajući padežni nastavci pa je jd.: gen. Libic-e, dat. i lok. Libic-i, ak. Libic-u i instr. Libic-om. U prijevodu Dvorníkove monografije ime Libice je zamijenjeno imenom Libica što je protivno onomastičkomu pravilu da se imena ne mijenjaju u nominativnom obliku jer tu funkcioniraju kao imenske etikete. Češko ime Libice ima samo jedninsku paradigmu i ne može se pojavljivati u oblicima množinske paradigme. Kad se radi o navođenju imena rodnoga mjesta u lokativu, onda se osim normativnoga oblika u Libic-i pojavljuju i množinski oblici u Libic-ama. Množinski oblik Libic-ama je naravno pogrešan. Takva pogreška postoji i na poljskim portalima kada pišu da su sveti Adalbert i Gaudencije rođeni w Libic-ach.

  Pogreška proizlazi iz činjenice da pisci tekstova ne poznaju češku ekonimiju u kojoj rodno mjesto dvojice svetaca ima ime Libice. U Češkoj postoje 3.264 samostalna naselja (sela i gradovi), od toga broja njih 979 završava sekvencom -ce u kojoj suglasnik c pripada osnovi, a samoglasnik –e je nastavak koji ima tri značenja: nominativ jednine ženskoga roda (npr. Libice…), nominativ množine ženskoga roda (npr. Albrechtice…) i nominativ jednine muškoga roda (npr. Ledce…). To zbunjuje one koji u tekstovima navode češka imena jer ne znaju kad -ce sadrži oznaku  jednine, a kad pak množine. Od 979 imena na -ce njih 846 ima oznaku množine ženskoga roda, 117 ima oznaku jednine ženskoga roda, a samo 16 oznaku jednine muškoga roda. U internetskim tekstovima Sveti Adalbert Praški (“Rodio se oko godine 956. u Libicama, u istočnoj Češkoj.”) i Sveti Radim Gaudencije (“… rođen je oko 970. u Libicama nad Cidlinou…”) piše da su ti svetci rođeni u Libicama umjesto u Libici, a u tekstu Gniezno piše da je u osnivanju poljske biskupije 1000. god. sudjelovao i sv. Adalbert (“Sjedište prve poljske biskupije od 1000. koju su osnovali car Oton III., sv. Adalbert i Boleslav I. Hrabri.”) iako je već tri godine bio mrtav.

    Sveti Adalbert (Vojtjeh Slavniković), biskup i mučenik, rođen je oko 956. god. i bio je sin bjelohrvatskoga kneza Slavnika i Strjezislave, sestre čeških knezova Václava i Boleslava I. Knez Václav, kao stariji, trebao je naslijediti upravljanje češkom kneževinom, ali ga je ubio mlađi brat Boleslav koji je potom postao češki knez. Václav je kasnije za zasluge u širenju kršćanstva u Češkoj proglašen svetim. Václavova majka Dragomíra je nakon Boleslavova bratoubojstva pobjegla u Libicu, tadašnje središte bjelohrvatske kneževine gdje je dobila zaštitu na dvoru svoje kćeri Strjezislave i zeta Slavnika po kojem je taj kneževski rod prozvan Slavnikovićima (češ. Slavnikovec, polj. Sławnikowec). Naime, Hrvati su u 10. stoljeću na području Moravske, sjeveroistočne Češke i Šleske imali veliku kneževinu kao dio prostrane Bijele Hrvatske sa središtem u Krakowu. Bijela Hrvatska je u tom stoljeću obuhvaćala cijelu južnu Poljsku (Malopoljsku i Šlesku), Moravsku i Slovačku, te sjeveroistočnu Češku. Slavnikovići su kovali vlastiti novac, a ženidbama i udajama su bili povezani s kneževskim obiteljima srednje Europe, s poljskom i češkom vladarskom kućom, također i s carskim obiteljima, njemačkom i bizantskom.

   Godina rođenja sv. Adalberta nije zabilježena, ali je rekonstruirana kao 956. na osnovi drugih biografskih podataka. Vojtjeh Slavniković je djetinjstvo proveo na dvoru u Libici gdje je kao mladić kršten i krizman. Na njegovoj krizmi su bili prisutni ondašnji uglednici: njemački car Otton II., prvi praški biskup Nijemac Diethmar, prvi ugarski biskup Radla i dr. Budući da je bio u rodu s njemačkom carskom obitelji, Vojtjeh je školovanje nastavio u njemačkom Magdeburgu gdje je pohađao katedralnu (biskupsku) školu. Godine provedene u Magdeburgu bile su za Vojtjeha sretne i plodonosne. Godine 981. je primio svećeničko pomazanje od strane prvoga praškoga biskupa Diethmara, uzevši ime Adalbert po magdeburškom biskupu Adalbertu (Adalbertus). Te je godine umro Vojtjehov otac Slavnik, sin Adilburge, sestre njemačkoga cara Ottona I. Dvije godine kasnije, dakle 19. veljače 983., Adalbert je postao praški biskup (episcopus pragiensis secundus), dakle drugi po redu na biskupskoj stolici u Pragu. Biskup Adalbert je bio dobro obrazovan, bio je vješt govornik i znalac nekoliko jezika (grčki, hebrejski, latinski, talijanski, njemački…), svjetovni i crkveni dostojanstvenici rado su slušali i uvažavali njegovu riječ, bio je zapravo najmlađi biskup u dugoj povijesti Katoličke crkve. Biskup je postao u 27-oj godini svojega života. U Nijemaca je poznat kao Adalbert, u Čeha kao Vojtĕch, u Poljaka kao Wojciech, u Mađara kao Béla…

   U 10. stoljeću na području današnje Češke postojale su tri kneževske obitelji: Moravskom su vladali Mojmirovići, središnjom i zapadnom Češkom Přemyslovići, istočnom i sjeveroistočnom Češkom i Šleskom Slavnikovići, a u Poljskoj su na vlasti bili Piastovići. Među njima su, bez obzira na rodbinske veze, postojala trvenja i nastojanja da se prošire na račun drugih što je u ono doba bilo uobičajeno u cijeloj Europi. Česi su uspjeli ovladati Moravskom, a htjeli su podčiniti i cijelu Slavnikovu kneževinu što im je nakon masakra u Libici 995. god. i uspjelo. Vojtjehovu braću i cijeli Slavnikov rod je te godine u Libici pobio njihov rođak, češki knez Boleslav II. Slavnikovi sinovi su bili od sestre Strjezislave, a Boleslav II. od njezina brata Boleslava I., dakle prvi rod. Prema legendi, Bog je Boleslava II. kaznio tako što je tada doživio moždani udar, postao je nepokretan i umro je četiri godine kasnije, 999. god., dakle u godini kada je njegov rođak Vojtjeh proglašen svetim. 

   Što je dovelo do masakra u Libici? Da bi donekle smirio neprijateljstva među plemenima, češki knez Boleslav II. je za praškoga biskupa postavio mladoga Adalberta, sina tetke Strjezislave. Zbog pružanja zaštite jednoj preljubnici iz roda Vršovića (češ. Vršovec), koju su pred praškom katedralom htjeli kamenovati članovi njezina plemena, Adalbertu je u Pragu život bio u opasnosti pa je koncem 987. god. napustio Prag i otišao sa svojim bratom Radimom u Rim gdje je utočište našao u samostanu sv. Bonifacija i Aleksija u kojem je postao benediktinac. Prije ponovnoga odlaska u Rim biskup Adalbert je osnovao samostan u Břevnovu kod Praga. Iz Rima se je 992. god. vratio na prašku biskupsku stolicu nakon intervencije njemačko-rimskoga cara Ottona III. koji je zaprijetio češkomu knezu Boleslavu II. zahtijevajući od njega da biskupu Adalbertu garantira siguran život i rad. Adalbert se je vratio u Prag, ali je zbog jake češke oporbe 994. god. ponovno napustio Češku i otišao misionariti u Ugarsku  gdje je misionario i njegov najmlađi brat Radim i to na poziv njihova strica Radle koji je bio ugarski biskup u Ostrogonu. Iz Ugarske je Adalbert otišao u Poljsku, u Gniezno, na dvor poljskoga kneza Bolesława I. Piastovića. Dok je boravio u Poljskoj, Adalbert je saznao za masakr koji se je dogodio u Libici 28. rujna 995. god. Naime, češki knez Boleslav II. je provalio s vojskom u Libicu i pobio sve članove bjelohrvatske kneževske obitelji koje je tamo zatekao. Na intervenciju poljskoga kneza Bolesława I. i njegove žene Dubravke (češ. Dúbravka, polj. Dębrówka), koja je bila kći češkoga kneza Boleslava II., Adalbert je po treći put trebao preuzeti biskupsku stolicu u Pragu. Adalbert se nije vratio u Prag zbog prijetnji smrću koje su mu uputili češki plemići, poglavito Vršovići koji su sudjelovali u masakru u Libici. Adalbert nije otišao u Prag nego u Rim u kojem je tada boravio i njemački car Otton III. s kojim je Adalbert bio u rodu, s njim se je sprijateljio i postao mu savjetnik za svjetovna i vjerska pitanja. U jesen 996. god. Adalbert se je vratio u Poljsku. U proljeće 997. god. otišao je misionariti u Prusku gdje su ga Prusi ubili 23. travnja 997. god. negdje u baltičkom primorju, tamo gdje se rijeka Wisła ulijeva u Baltičko more. Pogani Prusi su ga proboli kopljem i isjekli na komade. Poljski knez Bołeslaw I. Hrabri njegovo je tijelo otkupio od Prusa i sahranio u Gnieznu  gdje je u to doba bila prijestolnica poljske kneževine. Svetim ga je proglasio 999. god. papa Silvestar II., ni pune dvije godine nakon Adalbertove mučeničke smrti. Posmrtni ostatci sv. Adalberta su na molbu češkoga kneza Břetislava I. godine 1039. preneseni iz Gniezna u Prag, u katedralu sv. Vita, u koju se od tada hodočasti tomu svetcu. Odmah nakon smrti štovanje sv. Adalberta se je počelo širiti srednjom Europom: u Poljskoj, Litvi, Latviji, Njemačkoj, Češkoj, Moravskoj, Slovačkoj, Ugarskoj, Austriji… Cijela srednja Europa je 1997. god. proslavila tisuću godina od smrti sv. Adalberta i dvije godine kasnije tisuću godina od njegova proglašenja svetim. Iako je sv. Adalbert hrvatski svetac, jer mu je otac Slavnik bio knez Bijelih Hrvata, među južnim Hrvatima još nije našao mjesta pa mu u današnjoj Hrvatskoj nijedna crkva nije posvećena, a tisućita obljetnica smrti i proglašenja svetim nije ni zabilježena, a kamoli proslavljena. Južni Hrvati kao izdanak nekada golemoga hrvatskoga naroda Bijele Hrvatske, koju su djelomično napustili početkom 7. stoljeća, dužni su slaviti svoje velikane iz prošlosti. Sv. Adalbert ima blagdan 23. travnja i barem tada ga se možemo sjetiti. Crkva u rodnoj Libici posvećena je sv. Adalbertu, a na praškom Starom mostu nalazi se među brojnim kipovima i kip biskupa Adalberta. A u Hrvatskoj nigdje ničega nema u čast tomu velikomu hrvatskomu biskupu i svetcu, pa ni njegovu bratu sv. Gaudenciju.

    Adalbertov brat Radim, točnije polubrat, od otca Slavnika i priležnice nepoznata imena, rođen je oko 970. god. u Libici. Stariji brat Vojtjeh mu je bio uzor te je s njim koncem 987. god. pošao u Rim gdje je s dopuštenjem pape Ivana XV. stupio u benediktinski samostan svetih Bonifacija i Aleksija na Aventinu. U tom rimskom samostanu zaređen je najprije za đakona, potom i za svećenika kad je uzeo redovničko ime Gaudentius. U tom samostanu je proveo pet plodnih godina, stekavši veliko znanje zahvaljujući svojemu bratu. Kao misionar pratio je brata u Prusku u proljeće 997. god. Svjedočio je mučeničkoj smrti biskupa Adalberta kojega su Prusi ubili 23. travnja 997. god. na sjeveru današnje Poljske, blizu ušća Wisłe u Baltik. O tom tragičnom događaju po povratku u Rim izvijestio je papu Grgura V. i informirao benediktinca Johannesa Canapariusa koji je tada počeo pisati životopis biskupa Adalberta s kojim je studirao u Magdeburgu. Dvije godine kasnije na prijedlog njemačko-rimskoga cara Ottona III. papa Silvester II. je Adalberta proglasio svetim. Radim je bio u delegaciji poljskoga kneza Bołeslawa I. Hrabroga koji je u Rimu od pape Silvestra II. i njemačkoga cara Ottona III. uspio isposlovati uspostavu crkvene metropolije za cijelu poljsku kneževinu (Velikopoljsko vojvodstvo). Za prvoga poljskoga biskupa sa sjedištem u Gnieznu  god. 1000. po odobrenju pape Silvestra II. i uz suglasnost njemačkoga cara postavljen je bio Radim Slavniković. Veliku podršku i razumijevanje za svoj pastoralni rad Radim je imao u Bołeslawa I. i njegove žene Dubravke koja je zapravo bila Radimova rođakinja, kći češkoga kneza Boleslava II. Poljaci su s oduševljenjem prihvatili hrvatskoga biskupa Gaudencija. Na ustoličenju prvoga poljskoga biskupa bili su prisutni mnogi tadašnji uglednici, među njima i njemački car Otton III. koji je tom prilikom posjetio i grob svojega rođaka i prijatelja biskupa Adalberta. Biskup Gaudencij je umro oko 1020. god. Crkva u Gnieznu je njemu posvećena, a spomendan je 12. listopada. 

   Knez Sobjeslav Slavniković, najstariji Adalbertov brat, u doba češkoga masakra bio je zajedno s njemačkim carem Ottonom III. u vojnom pohodu protiv Prusa negdje na sjeveru današnje Poljske. Godine 1003. sa svojom vojskom je ušao u Prag, pokorio je Češku i neke koji su sudjelovali u masakru u Libici skratio za glavu. Međutim, kad je na konju izlazio iz praškoga grada na pokretnom mostu se je okliznuo ili je bio gurnut te je tragično završio u kamenitom jarku. Slavnikova kneževina je tako njegovom smrću prestala postojati jer ga njegov brat Poraj nije mogao naslijediti zbog izmijenjenih političkih prilika u tom dijelu Europe.

Literatura

  • Alimov, Evgen’evič, Denis: Etnogenezis horvatov: formirovanie horvatskoj etnopolitičeskoj obštnosti v VII – IX vv., Nestor – Istorija, Sankt-Peterburg, 2016.
  • Bechcicki, Jerzy, i dr.: Bijeli Hrvati 1, Maveda, Rijeka, 2005.
  • Bogacz, Jerzy,  i dr.: Bijeli Hrvati 2., Maveda, Rijeka, 2008.
  • Böhm, Jaroslav, i dr.: Velká Morava: Tisíciletá tradice státu a kultury, Nakladatelství Československé akademie věd, Praha, 1963.  
  • Dvorník, František: Vojtjeh Adalbert – svetac Bijelih Hrvata, prijevod: Augustin Pavlović, pogovor: Stjepan Krasić, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982.
  • Flusser, Gustav, i dr.: Bijeli Hrvati 3, Maveda, Rijeka, 2013.
  • Grivec, Franc: Slavenski blagovjesnici: sveti Ćiril i Metod, prevele: s. Livija Kirn i s. Vicencija Nosić, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1985.
  • Łowmiański, Henryk: Hrvatska pradomovina, Maveda, Rijeka, 2004. 
  • Majorov, Vjačeslavovič, Aleksandr: Velikaja Horvatija: etnogenez  i rannjaja istorija slavjan

   Prikarpatskogo regiona, Izdatel’stvo Sankt-peterburgskogo universiteta, Sankt-Peterburg, 2006. 

  • Paščenko, Jevgenij: Podrijetlo Hrvata i Ukrajina, Maveda, Rijeka, 2006. 
  • Peřich, Leopold: Slézsko, Praha, 1946.
  • Polívková, Alena: Naše místní jména a jak jich užívat, Academia, Praha, 1985. 
  • Wojciechowski, Tadeusz: Bijela Hrvatska, Maveda, Rijeka, 2005. 

Internetski izvori:

  • Gniezno, hrvatska wikipedia
  • Sveti Adalbert Praški, biskup i mučenik (956. – 997.), spomendan 23. travnja, hr. wikipedia
  • Sveti Radim Gaudencije, hr. wikipedia

 

Prof. dr. sc. Milan Nosić/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara