Šiljo: Ritam politike tjera Plenkovića na izvanredne izbore

0

 

 

I kada se večeras Hrvoje Hitrec ispričava u svojoj redovnoj kolumni na portalu hkv.hr, potaknut tekstom Zdravka Gavrana, suradnika ovog portala, što ni on nije pišući o Stepinčevu spomenuo Piskačev film, prisežući da za nj nije tada ni znao, vrli književnik, politički komentator i korektan intelektualac Hitrec samo rubno dotiče problem. Mogao je on i imao pravo i ne znati, iako politički komentatori moraju po definiciji sve relevantno pratiti. Ali su zasigurno znali svi mediji i portali, uključujući i dotični, koji su Piskačev film mimo svake hrvatske logike na koju inače prisežu – jednostavno prešutjeli. Pitanje je samo zašto? Možda upravo zato – ako im to i nije bilo otvoreno rečeno – da ne bi „tamo neki“ Piskači i Gavrani i Birini i Bašići i Frkovići i drugi phb-ovci bili priznati kao istinska predvodnica nacionalnog kursa. Kako bi tu ulogu nacionalne i protučetničke i protujugoslavenske predvodnice, ako tako odluči njegov vrh, opet preuzeo, zna se, HDZ! (Ovaj u Hrvatskoj.)

Zagreb – Trg Ante Starčevića, 22. veljače 2021.

 

Politika ima svoju logiku i svoj ritam. On je obično polagan, a promjene stanja i promjene odnosa snaga događaju se pomalo i jedva primjetno. Političari upravljaju svime čime upravljaju, osobito oni koji imaju u rukama vlast i podosta ostalih poluga kao što su novci, kadrovi i mediji. Nastoje održati odnose moći i prevladavajuća raspoloženja što više sebi u korist. No nerijetko se dogodi „crni labud“. Dogodi se da se onaj tko misli i odlučuje umjesto svih ostalih jedno jutro probudi sa spoznajom da su se okolnosti toliko promijenile te više nije sigurno ono što se i njemu i ostalima sve do sinoć činilo sigurnim. Da nije sigurna – vlast!

HDZ-u prijeti „potop“ na županijskim i gradskim izborima

Takvo je otprilike sadašnje stanje s vlašću HDZ-a i njegova svakojakim svojim „vjerodostojnostima“, tuđim skandalima i ’kosturima iz ormara’ preopterećenog mu predsjednika. Koji na izbore nije izlazio poput svoga pandana na Pantovčaku, kao „čovjek s karakterom“. Sve naoko izgleda gotovo isto kao što je izgledalo prije nekoliko mjeseci, ali opće stanje nije više onakvo kakvo je bilo prije nekoliko mjeseci. Lošije je, i za vladajuću stranku i Sabor i samu vladu nepovoljnije, iz cijelog niza razloga. Jedan od njih jesu i ojačale protuopcije, s nizom jakih „slobodnih strijelaca“. A takvi su za nadmetanja u Saboru i za utakmice po gradova vrlo nezgodni suparnici i protivnici. 

Temeljni je dakle problem za HDZ taj što stoji loše pred lokalne izbore. Stoji loše u najvećim gradovima, osim možda u Osijeku i Zadru. Možda. Stajala je doduše ta stranka zapravo loše i na prošlim izborima, no ipak je uspjela sa 16,5 posto glasova svih birača proći izrazito najbolje. Sve druge bile su sa svojim listama, kandidatima, programima i ostalim moćima znatno ili bitno lošije. Plus sve ostalo (Apis, itd.). Pa ipak, unatoč relativnoj i vrlo uvjerljivoj pobjedi, HDZ je jedva skucao saborsku većinu. Tako da se oslonio na manjinske (što i jest bio nečiji plan što ga je Plenković proveo u praksu) i još po jednog ili dva zastupnika iz dvije-tri ostale strančice. Pa stoga imamo vlast koja podsjeća na Snjeguljicu i desetak patuljaka, od kojih je jedan vrlo moćan patuljak. 

Nije lako ovako vladati

U takvoj situaciji, gdje svaki dan partneri smišljaju nova potraživanja, nije lako vladati. A samo jedan izočni zastupnik, kao što se pokazalo pri izostanku sada pokojnog dr. Miroslava Tuđmana, ili jedan neposlušnik ili odmetnik, onemogućuje bilo kvorum bilo natpolovičnu većinu. Sreća je u nesreći za saborsku većinu ta da zastupnici ovih mjeseci ne putuju na razne međunarodne i ostale sastanke i skupove, zbog korona-ograničenja, ni blizu onako često kao što su putovali prije. Da putuju, a zasuni za službena putovanja mogli bi se uskoro otvoriti!, teško bi bilo imati natpolovičnu većinu u Saboru kada treba donositi zakone i dizati ruke za važne odluke. Isto tako i po odborima.

Raspoloženja među biračima u međuvremenu su se pogoršala, iz raznih razloga, što socijalnih i etičkih, što nacionalnih, što zbog pojačanog medijskog seciranja HDZ-a, povezanoga s nizom afera, aferica i skandalčića. I potres u Zagrebu i potresi s epicentrom na Banovini pokazali su koliko su neka važna državna tijela i službe spori, tromi i nesposobni za suočenje s izvanrednim situacijama. Država je možda sposobna za hladni pogon i za birokratske procedure, ali često ne i za žurno i dobro organizirano djelovanje „na terenu“. Pokazala se nesposobnom i za određivanje pravila igre o redoslijedu cijepljenja, iako je imala vremena napretek, što je dovelo do otkrića brojnih povlaštenih koji su se cijepili preko reda. Zapravo, kako netko reče, nisu se ni cijepili „preko reda“, jer da bi se to moglo dogoditi, morao je najprije postojati i biti poznat „red“, a njega praktički nije bilo. Posljedice su bile neugodna otkrivanja „prekorednih“ cijepljenja na sve strane, pri čemu nitko ozbiljan ne misli na majku doktorice Markotić.

Bez pravog sadržaja, HDZ nema ni pravih kandidata

Na razinama brojnih županija i većih, a možda i niza manjih gradova i općina otkriva se da HDZ nema pravih kandidata, nekompromitiranih, uglednih, omiljenih. HDZ sve više izgleda kao velika kulisa bez pravog programskog, kadrovskog, etičkog i nacionalnog sadržaja. Kao velika ljuska bez zdrave jezgre u sebi. To da ni druge stranke takve jezgre nemaju, osim što imaju poneku jaču osobu, nije za tako veliku i važnu stranku s 30-godišnjim iskustvom politike i vladanja nimalo utješno. Niti njezina vodstava i „izabranike“ opravdava što su Tuđmanovu stranku, u kojoj je bilo vrlo mnogo vrlo uglednih i kompetentnih ljudi, opustošili do te mjere da ni u glavnom gradu nemaju za utrku šire poznatih i popularnih osoba. Zato što ih ne žele imati. Vrhunski kadrovi HDZ-a u gradu Zagrebu unatrag nekoliko godina bili su Mikulić i Prgomet, što je ravno katastrofi. 

Doživi li dakle HDZ „potop“ na područnim i mjesnim izborima u svibnju, pred  njim se otvara opasna nizbrdica  i na nacionalnoj razini. Bit će sve teže, ako bude uopće moguće održavati sadašnju većinu. A jako je teško držati se na rubu vode ili polagano i nemoćno kliziti u nju protiv vlastite volje.

„Balašević IN, Stepinac OUT“

S druge strane, događaji koji se tiču samovlasnih predstavnika i drugih eksponenata, podupiratelja i promicatelja manjine etničkih Srba od kolovoza naovamo otvorili su oči mnogima i pokazali da je HDZ kapitulirao u miru pred onima pred kojima nije, iako neusporedivo slabiji, bio kapitulirao u ratu. Iako tada  jedva da je išta „opipljivo“ imao u rukama. 

Pupovac i snage koje demonstriraju srpsko-četničku i jugoslavensku dominaciju nad Hrvatskom i hrvatskim narodom sve se više bahate, što pojačava nezadovoljstvo i ozbiljnu zabrinutost ne samo među većinom Hrvata i pripadnika drugih etničkih manjina, uključujući srpsku, nego i među mnogim članovima HDZ-a, ma koliko ih stranački oportunizam već pretvorio u polukuhane ili naoko posve skuhane žabe. (Nikad se ne zna ne će li žaba opet zakreketati i iskočiti iz lonca.)

Nezadovoljstva su se u posljednje vrijeme, iako se to ne može vidjeti iz javnih i glavnih privatnih televizija i dnevnih novina, dodatno pojačala kako su smrti nekih poznatih Srba dobivale enorman publicitet, dok su komemoriranja smrti ili obljetnica poznatih i zaslužnih Hrvata bila prigušena ili posve zanemarena. Osim toga, donesen je i zakon po kojem će hrvatska država obeštećivati civile srpske etničke pripadnosti za ono što su pretrpjeli u ratu. (Što su dobili ostali, hrvatski civili?, pitaju se svi ostali.) Eskalacija srpsko-srbijanske, velikosrbijanske i nadasve neojugoslavenske dominacije, dvoličnoti i lažljivosti poklopila se je i kulminirala s imenovanjem zagrebačkog srpskopravoslavnog metropolita Porfirija (štovatelja Draže Mihailovića i pjevatelja četničkih pjesama) za patrijarha SPC-a  s medijskim veličanjem Đorđa Balaševića i s intervjuom srbijanskog predsjednika Vučića zagrebačkom RTL-u, koji sada najednom izgara za bratstvo i jedinstvo „naših naroda“.

Što si sve u takvim nenormalnim okolnostima i brojni manje važni eskponenti „duboke (srpsko-jugoslavenske) države“ dopuštaju, pokazuje i objava na Facebooku Ace Stankovića, cjeloživotnog voditelja emisije „Nedjeljom u dva“ na tobože „Hrvatskoj“ televiziji, koja je glasila:

“Beatifikacija. Balašević IN, Stepinac OUT”

U slobodnu prijevodu: Balašević unutra, Stepinac van!

Moglo bi se takvih grozota, koje sve više iritiraju normalne hrvatske ljude, pa i mnoge koji nisu nikakvi „nacionalisti“, još dosta nabrojiti, no to nije cilj ovog pisanja. Cilj je dočarati „koliko je sati“. Što Hrvatsko nebo dosljedno čini. Ponajviše nam je cilj predvidjeti – na vrijeme – što se to „iza brda valja“. 

Raskidanje hrvatsko-srpske (hadezeovsko-četničke) koalicije i izvanredni parlamentarni izbori jedina dobitna karta?

Preskočit ćemo daljnja objašnjenja i požuriti se prema meritumu stvari. Najkraće rečeno: Jedini moguće dobitni potez koji Plenković sa svojim HDZ-om može povući sada je raskidanje hrvatsko-srpske (hadezeovsko-četničke) koalicije i raspisivanje izvanrednih parlamentarnih izbora istodobno s područnima i mjesnima, na treću nedjelju u svibnju. Samo tako HDZ može povratiti dio izgubljenog nacionalnog biračkog tijela, još jednom pobijediti na parlamentarnim izborima i iznova formirati, ovaj put stabilniju, koaliciju te pritom ostvariti mnogo bolje rezultate na županijskim i gradskim izborima nego što bi ih inače ostvario.

Ako toga nije svjestan Plenković, svjesni su neki oko njega, iako je i on s vremenom razvio politički instinkt samoodržanja. No donijeti takvu odluku sigurno mu nije lako. Ponajprije zato što bi se time zamjerio Bruxellesu, Berlinu i Washingtonu, svakako i Beogradu, a vjerojatno i ekumenski „vudrenom“ Vatikanu i njegovoj diplomaciji. Time bi naime bio doveden u pitanje proces obnove „bratstva-jedinstva“, koji je započeo pod izlikom „pomirenja“. A to bi imalo neke nezgodne reperkusije. No doživi li HDZ poraz na područnim i mjesnim izborima, ionako će za koji mjesec izgubiti i parlamentarnu većinu, koja će se jednostavno raspasti, pa opet ne će moći dalje provoditi ni politiku pomirenja ni bilo koju drugu politiku. Time se Plenković može pred velikima pravdati, možda i opravdati. Oni znaju – što i sam Joe Biden i svi ostali jako dobro znaju iz osobnog iskustava – da bez vlasti na vlastitom teritoriju ne možeš ništa činiti ni obećavati ni na unutarnjem ni na međunarodnom planu.

Ništa bez vlasti, bez izbora ni ’češljanja’ vlastitih redova

A odluči li se na raskid hrvatsko-srpske koalicije te za prelazak na nacionalnu retoriku od koje HDZ već jako dugo živi, vlada ili uživa neupitan status glavne opozicijske stranke i središnje nacionalne snage, Plenković će osloboditi velike pozitivne energije u sve depresivnijem, ali i sve ogorčenijem hrvatskom narodu. 

Osim toga, skupni izbori pružili bi Plenkoviću šansu da dodatno ’pročešlja’ stranačke i dužnosničke redove (izborne liste za Sabor i ostalo) od notorno kompromitiranih starih kadrova, koji još uvijek drže znatan dio moći, osobito na srednjim razinama stranačke piramide. 

Naravno da svaki izbori i svaki korak naprijed znače i rizik. No rizik je sastavni dio političkog djelovanja. Ne djeluješ li danas, sutra ćeš biti predmet djelovanja drugih.

Jesu li priprave za politički zaokret već počele?

Ako je suditi po prohadezeovskoj emisiji „Budnica“ lojalnog vojnika vladajuće partije Marka Ljubića, priprave za politički zaokret već su započele. Ljubić je prije svega 2-3 tjedna doveo u emisiju bivšeg četnika Veljka Džakulu, a ovaj je – svjestan toga kakav „vjetar puše“ – otvoreno i bez ikakvih obzira zatražio da se i Srbima koji su se g. 1991. pobunili protiv legalnih vlasti Republike Hrvatske i protiv same hrvatske države prizna status hrvatskih branitelja. Nedugo zatim, kada se uvidjelo da Džakula vodi i Budnicu i HDZ u propast, Ljubić je još jednom doveo u emisiju umirovljenog admirala jake desničarske retorike Domazeta Lošu. A zatim je nastavio, pa tako i večeras, reklamirati njegovu novu knjigu pod naslovom „Hrvat jest ratnik“. I ne  samo to: doveo je večeras u emisiju Ivana Biondića Ivota da izloži hrvatsku državotvornu liniju – nasuprot jugoslavenskoj – od zagrebačkog biskupa i kardinala Jurja Haulika do danas, uključujući Milana Šufflaya, čiju su 90. obljetnicu smrti (ubili su ga zbog hrvatstva i proalbanskih knjiga državni teroristi srbijanske dinastije Karađorđevića) gotovo svi mediji složno prešutjeli. Jednako kao što su složno (čast rijetkim iznimkama kao što su braniteljski portal, Z1 i Projekt Velebit) prešutjeli film Nenada Piskača „Rat protiv Stepinca“, u kojem se razotkriva četničko-šovinistička bezočnost najviših prelata takozvane Srpske pravoslavne Crkve. 

I kada se večeras Hrvoje Hitrec ispričava u svojoj redovnoj kolumni na portalu hkv.hr, potaknut tekstom Zdravka Gavrana, suradnika ovog portala, što ni on nije pišući o Stepinčevu spomenuo Piskačev film, prisežući da za nj nije tada ni znao, vrli književnik, politički komentator i domoljuban intelektualac Hitrec samo rubno dotiče problem. Mogao je on i imao pravo i ne znati, iako bi politički komentatori ipak morali po definiciji sve relevantno pratiti. Ali su zasigurno znali svi mediji i portali, uključujući i dotični njegov, koji su Piskačev film mimo svake hrvatske logike na koju inače prisežu – jednostavno prešutjeli. I to u trenutku velesrpsko-jugoslavenske najezde. Pitanje je samo zašto? Možda upravo zato – ako im to i nije bilo otvoreno rečeno – da ne bi „tamo neki“ Piskači i Gavrani i Birini i Bašići i drugi phb-ovci bili priznati kao istinska predvodnica nacionalnog kursa. E da bi tu ulogu nacionalne i protučetničke i protujugoslavenske predvodnice, ako tako odluči njegov vrh, opet preuzeo, zna se, HDZ! (Ovaj u Hrvatskoj.)

 

Šiljo/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara