Šiljo: Opet „zajednička budućnost naših naroda…”!

Sve u svemu, pokraj tolikih izmiritelja i usrećitelja „naših naroda…“ i, ili bez, „…narodnosti“, prepunih slatkih namjera i još medenijih poruka, gdje će nam svima biti kraj? Mora da smo već na pravom putu ili prema novom zemaljskom kraljevstvu (SHS, ili prije bez drugog S), u kojem bi se Vučić mogao zakraljiti i ustanoviti novu dinastiju (kada već stjecajem nesretnih okolnosti nikako da nekog potomka nesretne loze Karađorđevića vrate iz Engleske u Srbiju i zakralje ga, ili, ako bude žensko, zakraljiče ju, a ako bude nešto treće, neka pitaju premijerku Brnabić kako bi se to treće imalo nazvati), ili pak prema „carstvu nebeskom“. U koje ćemo sa svima takvima (neka nam oprosti Andrej pl. Plenković što u današnjoj hrvatsko-srpskoj štoriji za njega nije nađeno mjesta, koje sa svojim pajdom Miloradom svakako zaslužuje; a vrijedilo bi prisjetiti se i neprežaljene nam „Kolinde“, kao Vučićeve domaćice) krenuti po „ubrzanom (hrv. ohitrenom) postupku“. Ako se prije toga ne pridružimo „našim“ ilegalnim migrantima  te se zaputimo na zapad, pjevajući „Po šumama i gorama… naše zemlje ponosne…“.

Zagreb – Trg bratstva-jedinstva, 19. veljače 2021.

…i narodnosti“, moralo bi se odmah nadodati. Kada ima jednih, neka je i drugih. Kad je bal, nek je maskenbal (iako su poklade prošle, a nastupila korizma)! Kad ponovno imamo „naše narode“, ne smijemo zanemariti ni „naše narodnosti“ – što je u Jugoslaviji bio službeni termin za ono što danas nazivamo „nacionalne manjine“.

U svakom slučaju, današnji dan, predzadnji petak u veljači, ostat će zapamćen po het-triku obnovljene ideje o bivšem i budućem bratstvu, ako ne i jedinstvu, „naših naroda…“. Albanci su bili najbrojnija „narodnost“. Možda je zato, kao slučajno, ta „čarobna riječ“ i ispuštena u intervjuu predsjednika Srbije za zagrebački RTL. Dok se veliki mire, da Stipicu Radića parafraziramo obrnuto (on je upotrijebio riječ „tuku“), mali moraju pod stol! (Kurti, javi se sad ako si junak!) Svečanoj liturgiji nazočio je i predsjednik Vučić, koji opetuje kako mu ne pada napamet da bi Srbija priznala neovisno Kosovo. I koji općenito mnogo, svašta i koješta priča. Ali zna što je i kada za njega potrebno i korisno pričati.

Prvo, drugo i treće… sve do „treće – sreće“ (©YU)

Kao prvo, u Sabornoj crkvi u Beogradu za patrijarha Srpske pravoslavne Crkve ustoličen je pravoslavni metropolit iz Zagreba, Porfirije Perić. Uz ostalo je, on je u toj neponovljivoj prigodi iskazao svoje svesrpske osjećaje i svoju svetosavsku svijest o Srbima gdje god koji od njih živio, pa je nabrojio valjda sve bivše republike i jednu pokrajinu „naših naroda… i narodnosti“. Posebice je ganutljivo govorio o toj trenutno odmetnutoj pokrajini, ovako, bez prevođenja, po Tanjugu:

„Najhveća briga moja, ali i naše crkve i dalje je naše mnogostradalno Kosovo i Metohija, naš duhovni Jerusalim, kako je govorio patrijarh Irinej. KiM za Srbe nije naprosto samo mit, jer mit pripada svetu imaginacije i tu možmeo gubiti i pobeđivati. Kosovo je za nas zavet, a taj kosovski zavet je vezan za Novi zavet u čijem temelju je svetost“. 

Samo svet čovjek, nesumnjivo, može tako izjednačiti Novi zavjet sa srpskim Kosovskim zavjetom! No poslije toga razgovijetno je poručio da će se zauzimati „za zajedništvo u doba kada smo izloženi duhu razdora“. Nije precizirao na koje to „razdore“, na čije (sve) zajedništvo, ni na zajedništvo s kim, pritom, misli. No očito je da misli na zajedništvo „naših naroda…“.

Kao drugo, potoci suza tekli su danas „od Vardara pa do Triglava“, a osobito u zagrebačkim glavnostrujnim medijima“ i među biranim estradnjacima (Seve!) za iznenada umrlim pjevačem i kantautorom Đorđem Balaševićem, koji je umro od upale pluća kao posljedice okuženosti koronavirusom. Njegovim najbližima, dakako, iskrena sućut, a njemu pokoj vječni želimo. Nije nam mrzak pokojnik, mnogi smo rado slušali ili pjevušili njegove ’starogradske’ i neke druge pjesme, o umrlima ionako nihil nisi bene, no mrska nam je mitizacija i politizacija (u smislu oplakivanja jugoslavenstva) bilo čije smrti, osobito smrti umjetnika, i mrsko nam je pretvaranje u mit i nadnaravnu veličinu, gotovo u neko „zajedničko“ („naših naroda… i narodnosti“) božanstvo, čovjeka koji je do maloprije hodao, a zatim možda nije ni hodao, na dvjema nogama poput svih ostalih dvonožaca te imao vrline i slabosti, istine i zablude, onako nekako poput svih nas ostalih.

Kao treće, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić s velikim je poštovanjem govorio o Hrvatima i s velikom pažnjom i obzirnošću o međusobnim odnosima Srbije i Hrvatske. Pravo janje! Dobroćudna dobričina koja nikomu ne želi zlo, niti je kada išto zlo pomislila ili, nedajbože, učinila.

Prvo, drugo i treće sastaje se u trolistu treće sreće: treće, ovaj put „srećne“, zajednice „naših naroda…“ (©YU),

„Srbi i Hrvati imaju zajedničku budućnost“

Vučićevu miroljubivu dobrohotnost vrijedi citirati, a njegove „reči“ pamtiti, da ih ne prekriju neke nove, sutrašnje, ružnije! (Navest ćemo ih po transkripciji i, valjda, kroatizaciji portala direktno.hr, koji je dovoljno ozbiljan i odgovoran a da bi što sadržajno iskrivio. U tom bi slučaju odgovarao HDZ-u, a to nije nimalo ugodno, i mogao bi biti identificiran (i nekamo transferiran) kao „crni labud“ „naše“ nove politike. Ozbiljna su naime vremena! „Budi se istok i zapad“! Bliži se svečani trenutak našeg još većeg usrećenja, nakon što smo već dosad bili izobilno usrećeni. Ali, „sreće“ nikad dovoljno. 

 „Mislim da Srbi i Hrvati, zapamtite moje riječi, bez obzira na teško iskustvo koje ima i moja obitelj, i ne samo iz 2. svjetskog rata nego i sukoba u Bosni iz ’92. jer su sve kuće Vučića spaljene. Mislim da Srbi i Hrvati imaju zajedničku budućnost, tu ne pričam o zajedničkoj državi i razne besmislice, Srbi i Hrvati će morati biti mnogo bliži, mnogo jedinstvenije raditi u budućnosti jer će to biti jedini način da opstanu.“

Ne bojte se zajedničke države, zna se da Hrvati uglavnom takvo što više ne mogu ni zamisliti, nje više nema. Da je tako, dokaz je golem nadnaslov i naslov u Jutarnjem listu posvećen odlasku s ovoga svijeta „Lale“ Balaševića: „ODLAZAK MITSKE FIGURE Piše Aleksandar Dragaš: Jugoslavije nema odavno, ali simbolički je, zapravo, umrla danas“. Dugo smo, dakle, čekali od njezine kliničke smrti…

Ne bojte se dakle onoga što je umrlo, no radujte se onomu što nas čeka: to da „Srbi i Hrvati imaju zajedničku budućnost“. Zašto baš oni i samo oni, majku mu milu!, pitaju se tim riječima i takvim futurističkim najavama unesrećeni Slovenci, Bošnjaci, Crnogorci, Makedonci, pa onda i brojni Bugari, Grci, Rusi… No što se može kad „prva ljubav zaborava nema“! Osim toga, i realno je to tako, vremena su teška, riječ je o golom opstanku (??), pa će „Srbi i Hrvati morati biti mnogo bliži“ – možda da se svi stisnu pod jednu krušku braće Tarabića? – morat će „mnogo jedinstvenije raditi“. 

„Mrtviji-pijaniji“?

E sad se mora priznati da je Vučić ipak malčice pretjerao. Ako si jedinstven, onda si jedinstven, u smislu da si od jednog komada. Ili da se dosljedno drži poslovice „Svi za jednog, jedan za sve!“ Tada si nerazdruživ, tada si nerazdvojiv, poput Sijamskih blizanaca. Ako si dakle takav, kako „pobogu“ možeš „bre“ biti još više jedinstven, iliti „jedinstveniji“? Ako si sav od željeza, kako možeš biti „željezniji“? Ako si bijel kao kreč, kako možeš biti još bjelji (od kreča)? Ako si „mrtav-pijan“, kako možeš biti „mrtviji-pijaniji“? 

No dopustimo da je u srpskomu i ovo posljednje moguće; on poznaje i jači oblik superlativa: možeš biti „pijan dibidus“. Htio je znači Vučić reći da će Srbi i Hrvati morati „raditi jedinstvenije dibidus“ – nešto kao srednjoeuropski „bis“ – raditi skupno više nego kad si „mrtav-pijan“. Kao dosad.

Unatoč takvojotvoreni, ti nezgodni novinari nikada nisu s odgovorima posve zadovoljni. Tako je i večeras razgovarač RTL-a nastavio dalje te Vučića, nimalo obzirno, suočio s vrlo nezgodnim pitanjem: „Politički gledano, smeta li vam što predstavnik Srba ide na proslavu Oluje?“

Jadnu ti majku, što će sada Vučić odgovoriti? Kako da vuk bude sit, a koza ostane cijela? E, zato se treba zvati ne (srpski) Vuk (koji bi bio progutao tri četvrtine Hrvata, sve štokavce, kajkavce utopio u Slovence, a na životu ostavio jedino čakavce) nego (srpski) „Vučić“, tada je i to moguće. Ovako:

„Ne mogu se izjašnjavati i govoriti o tome. Mogu reći bi li to sam učinio da sam na njihovom mjestu – ne bi iz više razloga. Ali, ja nisam u njihovim cipelama. I zato poštujem to što oni donose svoje odluke samostalno. Oni svog srpskog roda ne mogu se odreći, kao niti svoje hrvatske države. I oni biraju što će raditi. Biraju što će raditi i zbog sebe, svojih obitelji i svoje budućnosti, ali i zbog budućnosti pripadnika srpskog naroda u Hrvatskoj.“

Nije po Hrvatskoj ni hodao u „njihovim cipelama“, nego u svojim (vojničkim) čizmama

Tko malo bolje pamti, sjetit će se da Vučić nije po Hrvatskoj hodao u „njihovim  cipelama“, to jest u cipelama hrvatskih Srba. Živa  istina! Hodao je u svojim (vojničkim) čizmama. Držao govore po Glini i „Baniji“. Valjda se poslije zato i zemlja onako jako potresla. Od njegova stupanja u „cokulama“ po Banovini (pa je zato sada, svjestan posljedica, dodijelio srbijansko priznanje dogradonačelnici Gline). Svjestan da je je njegovo „đipanje“ imalo drukčije učinke od onih iz partizanske pjesme: „Kud narodna vojska prođe / srećna će se zemlja zvat.“ Onako kao u svibnju 1945.

No šećer uvijek dolazi na kraju. Stari Zagrepčani to bi rekli onako intimno njemački s austrijskim akcentom: „Cuker komt cu lect!“ (Ovo je prva vježba dosljedne primjene Vukova pravila „Piši kako govoriš!“ A ti Švabe još nisu došli do tolike razine razvoja do koje je srpski Vuk došao u njihovim (bečkim) njedrima prije više od dva i pol „veka“. (Za mlađe info: krajem II. Jugoslavije posvuda se uz veliku pompu i državni trošak obilježavalo „dva veka Vuka“.) Novinar dakle prelazi na razinu visokih crkveno-diplomatskih odnosa, ne spominjući naravno ni Stepinca ni nedavno obilježeno Stepinčevo (to bi jako narušilo čitavu predstavu), a još manje to da je Porfirije bio jedan od onih sa srpsko-pravoslavne strane koji se „stameno“ (srbizam) ustobočio protiv Lojzekove kanonizacije: 

„Najnovija vijest je da je Porfirije izabran na čelo Srpske pravoslavne crkve. On dolazi iz Zagreba gdje je uspostavio jako dobre kontakte. S kardinalom Bozanićem je prije mjesec dana zajedno šetao Zagrebom, znamo da su imali stalne sastanke. Što očekujete od njega?“

Kao Stipica Radić i Sveto Pribićević

Eto, Porfirije i Josip šetahu se po Zagrebu, proizašlo bi iz novinareva pitanja, kao svojedobno Stipica Radić i Sveto Pribićević, prijateljski ćaskajući i smišljajući još veće dobrobiti za „naše narode…“, u ovo doba ova dvojica i za dobrobiti „naših“ Crkava. „Kad se bratska srca slože, i olovo plivat može.“ Da ne zaostane za takvim bratskim korakom, Vučić je smjesta pokadio i jednomu i drugomu, a i sebe (neskromno) ugurao između njih:

„Imao sam i ja dobar sastanak s kardinalom Bozanićem. Moram reći da Porfirija dugo poznajem. Riječ je o čovjeku koji je odan Crkvi, Srbiji i srpstvu svakako, pravoslavnoj vjeri i kršćanstvu u cjelini. Riječ je i o jednom veoma racionalnom umu, izuzetno obrazovanom čovjeku. Vjerujem da će i u tom smislu dodatno produbiti i suradnju i približiti i naše Crkve i narode.“

Eto, sada je, s današnjim ustoličenjem, na potezu taj „racionalni um“ i „izuzetno obrazovani čovjek“, „patrijarh“ (svesrpski pater familias) Porfirije. (Valjda feministice i antiseksistice ne će zbog toga dizati graje ni pobune (u ime mater familias). Usput rečeno, to ime dolazi iz grčkog jezika, od riječi „porfýra“, koja znači grimizni ili purpurni, skrletni, crvenoljubičasti kamen. U povijesti je ta boja označivala kraljevsku čast, pa su se kraljevi oblačili u grimiz. Danas je poznatiji „kardinalski grimiz“. No istina je zapravo ova: iako se te riječi često upotrebljavaju kao sinonimi, biskupi su ti koji se odijevaju u grimiz (ljubičasto), a kardinali u skrlet (tamno crveno).

Po tom mjerilu, po toj razlučnici, Josip Bozanić mogao bi biti al pari, istovrijedan, s Porfirijem kao biskup, odnosno kao metropolit, ali ne i kao kardinal. Kardinal (stožernik) nešto je sasvim drugo, i takvih je u Katoličkoj crkvi neusporedivo manje nego biskupa. Visoko su na cijeni. A praktički, kardinali i nemaju nikakvo određeno mjesto u ustroju Crkve, to je počasna titula, osim na konklavama ili po visokim službama koje im udijeli papa, nerijetko da nekako osmisli tu čast kojom su počašćeni, ako ih biskupska služba nedovoljno opterećuje, ili nedovoljno usrećuje. U redovnom životu biskupi su oni koji ’kolo vode’. Utoliko je Vučić titulirajući zagrebačkog nadbiskupa i metropolita „kardinalom“ maldane „profulao ceo fudbal“. 

„Naše Crkve i narodi“

To o crvenim i ljubičastim bojama i njihovim značenjima rečeno je onako, samo usput, ne mora bivši četnik takve tančine znati ni razumjeti, tko bi to od takvih i očekivao, nakon svega viđenoga! Za nas je bitno da i u tom pogledu Vučić posegnu za izrazom „naše Crkve i narodi“. I opet zaboravi na manjine nekoć zvane „narodnosti“. Što bi moglo značiti da ni srpska etnička manjina u Hrvatskoj nema u tom mirenju velikih što tražiti za stolom, nego samo pod stolom? Formalno da, no Vučić ima nešto drugo na umu ili pri umu. Ima u primisli pomisao da bi se i tu (srpsku) manjinu opet u Hrvatskoj tretiralo kao narod. Nisu oni tamo neki kosovski Albanci, pogrdno „Šiptari“ (osima kada se samo oni međusobno oslovljavaju, na svom jeziku, tada to nije pogrdno), obična „narodnost“, nego su oni narod. „Gde god bili“. 

Sve u svemu, pokraj tolikih izmiritelja i usrećitelja „naših naroda…“ i, ili bez, „…narodnosti“, prepunih slatkih namjera i još medenijih poruka, gdje će nam svima biti kraj? Mora da smo već na pravom putu ili prema novom zemaljskom kraljevstvu (SHS, ili prije bez drugog S), u kojem bi se Vučić mogao zakraljiti i ustanoviti novu dinastiju (kada već stjecajem nesretnih okolnosti nikako da nekog potomka nesretne loze Karađorđevića vrate iz Engleske u Srbiju i zakralje ga, ili, ako bude žensko, zakraljiče ju, a ako bude nešto treće, neka pitaju premijerku Brnabić kako bi se to treće imalo nazvati), ili pak prema „carstvu nebeskom“. U koje ćemo sa svima takvima (neka nam oprosti Andrej pl. Plenković što u današnjoj hrvatsko-srpskoj štoriji za njega nije nađeno mjesta, koje sa svojim pajdom Miloradom svakako zaslužuje; a vrijedilo bi prisjetiti se i neprežaljene nam „Kolinde“, kao Vučićeve domaćice) krenuti po „ubrzanom (hrv. ohitrenom) postupku“. Ako se prije toga ne pridružimo „našim“ ilegalnim migrantima  te se zaputimo na zapad, pjevajući „Po šumama i gorama… naše zemlje ponosne…“.

 Šiljo/Hrvatsko nebo