Šiljo: I do cjepiva – preko reda!

Nitko načelno ne odobrava postizanje cilja preko reda ili mimo reda, zato što se time čini nepravda prema onima koji su uredno i strpljivo stajali u redu. No u praksi se takva metoda vazda prigodice primjenjivala. I dok ona ostaje na razini „statističke pogrješke“ ili ne prečeste iznimke, ne bismo se – ljudski gledano – trebali ljutiti ni žestiti. Pa tako ni zbog sadašnjih pojedinačnih takvih ekscesa sa cijepljenjem. Transeat! No ako takva metoda u primjeni učesta, ako od iznimke postane gotovo pravilom, ako se pretvori u „epidemiju“, osobito među ionako nepošteno povlaštenima, tada bi sva zvona morala zazvoniti na uzbunu. U penjanju po hrvatskoj društvenoj i državnoj ljestvici „preko reda“ ona je već dugo verificirana i faktički „legalizirana“. No zvona ili nisu zazvonila, ili su zvonila potiho, ili se većina koja čuje zvonjavu na nju debelokožno i ustrajno oglušuje, kao da se nje to ne tiče. Dokad?

Zagreb – Nova bolnica, 11. veljače 2021.

Nisu svi u Hrvatskoj „ludi“ za cijepljenjem. Naprotiv, jedni su u dvojbi o cjepivima, drugi se ne bi žurili, treći bi odgađali dokle mogu, a četvrti se ne bi ni za živu glavu cijepili cjepivima za koja još nitko ne može sa sigurnošću reći kakve sve učinke i posljedice za njihovo vlastito tijelo i dušu mogu ako ne odmah, a ono sljedećih mjeseci i godina. 

S druge strane, podosta je onih koji se moraju cijepiti, recimo onih koji rade u domovina za starije osobe. Ako bi odbili, pitanje je bi li zadržali radno mjesto i bi li im se dopustilo dolaziti više na posao. Oni praktički nemaju izbora. U zemlji u kojoj je svako radno mjesto vrijedno kao suho zlato velika većina zaposlenih i ne pomišlja na ’slobodu izbora’ ni na blagodati ’slobodnoga tržišta rada’.

Ima i onih koji jesu „ludi“ za cijepljenjem

No ima i onih koji jesu „ludi“ za cijepljenjem. Takvih ima i među dužnosnicima u vrhovima raznih državnih tijela i institucija. Pritom se ne misli na one koji misle da se moraju javno cijepiti zato da svojim primjerom dadu primjer drugima. Pa makar osjećali veliku zabrinutost za posljedice i pitali se o korisnosti cijepljenja. Obični ljudi, tv-promatrači, znaju da je to tako: Ako se predsjednik države ili vlade ne želi cijepiti, znači da „sumnja“. A ako sumnja on, tada će se i oni pokolebati ili početi pružati aktivan otpor cijepljenju. Pa zato nevjerni Tome i kada ih vide na televiziji kako ih cijepe odmahnu rukom govoreći: Tko zna što su im dali, valjda vitaminski koktel! I doista, iz nekih drugih zemalja dolazile su tu i tamo snimke na kojima se vidi da je cijepljenje pojedinog visokog dužnosnika bilo odglumljeno, da igla uopće i nije bila zabodena u nadlakticu.

Među onima na visokim položajima – recimo kod (dosadašnjeg) rektora zagrebačkog Sveučilišta i žene mu, ili kod izvrsno plaćenog šefa Hrvatske gospodarske komore i člana više vrlo unosnih nadzornih odbora velikih tvrtki u državnom (su)vlasništvu ili nekih ustanova – ima dakle i podosta onih koji su, poput stotina tisuća drugih, iskreno „ludi“ za cijepljenjem. Pa su se, iako je u Hrvatsku došlo dosad razmjerno vrlo malo doza cjepiva (a epidemija sama od sebe trenutno splašnjava), nekako uspjeli dokopati prigode da ih se cijepi. Preko reda, dakako. Koliko je takvih, nitko pouzdano ne zna. Neki su očito cijepljeni, a da nisu ni uneseni u popise cijepljenih. Niti su ih kamere snimile.

Čudno je, zapravo, da se itko uopće čudi

Drugi dužnosnici, posebice  ministar zdravstva, koji se odbio cijepiti zato što je jesenas prebolio koronu te nije htio „oduzimati“ cjepivo u korist koga komu je cjepivo potrebnije, zgražaju se zbog takvih. Hoće li sve ostati na verbalnim osudama i ogorčenom medijskom podrugivanju, još se ne zna.

A čudno je, zapravo, da se itko uopće čudi onima koji su se cijepili mimo reda odnosno preko reda. Koji su našli načina zaobići duge redove u čekaonicama i sletjeti odnekle, kroz kakav ventilacijski otvor, točno na stolac na kojemu se dobiva igla s protukoronskim cjepivom u mišicu. Zašto čudno? – Pa zato što u ovoj divnoj nam zemlji toliko toga funkcionira mimoredno i prekoredno, i neredno, što je to vrlo raširena praksa. Zar je sada itko ozbiljan tko to zna, a znaju praktički svi, očekivao da ne će biti ne samo takvih iznimaka, nego da takva jagma za cjepivom, takvo nepropisno i nemoralno natjecanje i pretjecanje ne će poprimiti i razmjere nove „epidemije“. 

A ima takvih ponašanja i drugdje, nemojmo misliti da smo samo mi u svemu loši ili gori od drugih. Sjetimo se samo onih stravičnih prizora kada bi u nekim američkim robnim kućama bila najavljena velika rasprodaja s najavljenim početkom u toliko-i-toliko sati i minuta. Nastajao bi u taj čas pravi stampedo, u kojem je ponekad bilo i smrtnih žrtava. Sve iz silne želje izbezumljenih kupaca da se domognu po velikom sniženju nekih artikala (u ograničenu broju) bez kojih su ionako mogli savršeno jednako živjeti kao što su poslije toga živjeli s njima. Ili koje su drugi-treći dan odbacili u smeće.

Fenomen ’ljudske gomile’ i „balkansko guranje“

To je onaj fenomen ’ljudske gomile’ koji je svima koji su ikada gledali „Stilske vježbe“ ostao u pamćenju. U jednom trenutku on (Pero Kvrgić) pripovijeda njoj (Leli Margitić): „… a onda nastane ono poznato balkansko guranje: Udri ga! Ubij ga!“ To kazališno djelo nije doduše izvorno hrvatsko, nije domaćeg porijekla, napisao ga je francuski književnik Raymond Queneau. No bilo je temeljito prilagođeno tadašnjem balkansko-jugoslavensko-zagrebačkom miljeu i mentalitetu, žargonu i stilu da je kao kazališna predstava zabilježilo svjetski rekord. Ta se naime predstava najduže održala na repertoaru s istim glumačkim tandemom, s virtuoznim glumačkim tandemom, koji ju je na pozornicama izvodio gotovo četiri desetljeća: od 1970. do 2008. Zbog toga je ušla u Guinessovu knjigu rekorda. 

Da ne budemo nepravedni prema ostalim zaslužnima, spomenimo i to da je tekst „Stilskih vježbi“ s francuskoga preveo Tonko Maroević, a predstavu režirao Tomislav Radić. Bez pamćenja nema ni kulture, a ni prave umjetnosti. Kao što su to potvrdili i prošlogodišnji, 41. Zagrebački književni razgovori, održani (zbog poteškoća s putovanjima i prelascima državnih granica prouzročenih mjerama protiv koronavirusa) dijelom uživo, dijelom virtualno u prostorijama Društva hrvatskih književnika na središnjem zagrebačkom trgu. Na temu „Književnost i pamćenje“.

Licemjerno zgražanje nad nepravdama

Čemu dakle čuđenje i zgražanje nad ovim sada ponekim bockavim nepravdama kada živimo u zemlji u kojoj je jako razvijena metoda dolaska do cilja preko reda. Bilo da je riječ o upisu u školu ili na fakultet, o osvajanju kakve funkcije, položaja ili najobičnijeg radnog mjesta ili honorarnog poslića, o dolasku do bolničke postelje, o javnim nabavama ili subvencijama za poljoprivredu ili poduzetništvo, o karijernom usponu u upravnom, diplomatskom ili profesorskom zvanju, bilo da je riječ o dobivanju pišljivih dozvola za sječu osušenog stabla, o obnovi kuće od potresa ili rednom broju na kandidacijskom listi za izbore, o ulaznici na neko sportsko natjecanje ili o zauzimanju najboljih mjesta na plaži – pravilo „preko reda“ vrlo je često u primjeni. Ono je ušlo pod kožu, u krvotok mnogih i premnogih. S tom razlikom da mnogima koji se nisu smetaju oni koji se jesu uspjeli čega preko reda domoći. Naravno, oni koji su na višim položajima ili koji imaju jače „veze“ uspijevaju u pravilu više nego oni koji nisu na višim položajima i koji nemaju jake ili nikakve „veze“. Ili koji ne traže i ne žele nikakve „veze“ ni povlastice. 

U mjeri u kojoj se i sami masovno služimo takvim metodama naše je zgražanje stoga licemjerno. Osuđujemo druge, a sami spremno iskoristimo prigodu da što postignemo preko reda samo ako nam se takva prigoda pruži. Ili plješćemo onima koji su preko reda ili mimo pravila što uspjeli postignuti – a bili bismo i sami spremni to isto učiniti. 

Osim toga, nije sve tako jednostavno. Sjetimo se samo onog Maradonina slavnog pogotka postignutoga rukom, a ne nogom, iako se igralo nogomet, a ne rukomet. Bilo je to 22. lipnja 1986., u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Meksiku, u kojem su se susreli Argentina i Engleska. Argentinci su prošli dalje pobijedivši omražene Engleze rezultatom 2:1. U vodstvo od 1-0 doveo ih je u 51. minuti Maradona pogotkom, za koji su tv-snimke nedvojbeno otkrile (sudac to nije uočio) da je pogodak postignut rukom. No njemu to ni do dana današnjega nije potamnilo slavu. Argentinci i mnogi drugi jednostavno ga „obožavaju“. Ne nužno zbog tog zgoditka, nego zato što je izvrsno igrao nogomet, i imao u sebi nešto vrlo privlačno, simbolizirao nešto pozitivno. Jednostavno, kada navijaš, navijaš. Kada voliš, voliš. Pa i onoga koji što postigne – odnosno ako što postigne – i preko reda ili mimo reda. Krv nije voda, pa makar ju razrjeđivali i gaziranim visokoenergetskim pićima i negaziranim niskoenergetskim cjepivima.

Da je narod istu strogoću i pravdoljublje demonstrirao i na izborima, gdje bi nam dosad bio kraj?!

Nitko načelno ne odobrava postizanje cilja preko reda ili mimo reda, zato što se time čini nepravda prema onima koji su uredno i strpljivo stajali u redu. No u praksi se takva metoda vazda prigodice primjenjivala. I dok ona ostaje na razini „statističke pogrješke“ ili ne prečeste iznimke, ne bismo se – ljudski gledano – trebali ljutiti ni žestiti. Pa tako ni zbog sadašnjih pojedinačnih takvih ekscesa sa cijepljenjem. Transeat! No ako takva metoda u primjeni učesta, ako od iznimke postane gotovo pravilom, ako se pretvori u „epidemiju“, osobito među ionako nepošteno povlaštenima, tada bi sva zvona morala zazvoniti na uzbunu. U penjanju po hrvatskoj društvenoj i državnoj ljestvici „preko reda“ ona je već dugo verificirana i faktički „legalizirana“. No zvona ili nisu zazvonila, ili su zvonila potiho, ili se većina koja čuje zvonjavu na nju debelokožno i ustrajno oglušuje, kao da se nje to ne tiče. Dokad?

Narod upravo demonstrira strogoću i pravdoljublje prama onima za koje smatra da se cijepe preko reda. Da je narod istu strogoću i pravdoljublje demonstrirao i kada je izlazio na biračka mjesta – i da je masovno na njih izlazio – gdje bi nam dosad bio kraj?! („Samo nebo jest granica!“)

 Šiljo/Hrvatsko nebo