Federalizacija – građansko rješenje za Hrvate Bosne i Hercegovine

Među problemima s kojima se suočava Bosna i Hercegovina (BiH) možda je najozbiljniji problem hrvatskog izbornog pitanja. Zbog toga hrvatska država izražava svoju zabrinutost i na predsjedničkoj i na premijerskoj razini. Problem treba pobliže ispitivanje, posebno od strane Europske unije, ali i ispitivanje možebitnih rješenja. Jedno takvo rješenje je federalizacija – koncept koji bi mogao biti uspjeh za sve, i na koje se poziva u rezolucijama Europskog parlamenta o BiH.

BiH ima tri konstitutivna naroda – Bošnjake (Muslimane), Hrvate i Srbe. Sama BiH podijeljena je na tri administrativne jedinice, entitete Federaciju BiH i Republiku Srpsku i mali Distrikt Brčko. Svaki od tri naroda glasuje za svog predstavnika u rotirajućem Predsjedništvu. Glavni problem nastaje glasovanjem hrvatske zajednice. Ured visokog predstavnika – koji je uspostavila međunarodna zajednica radi upravljanja državom nakon rata –  2001. godine je izvršio izbornu promjenu kako bi se izabrao netko “umjereniji”, a ne “nacionalist” iz stranke HDZ BiH, koja je bila pomalo u nemilosti u to vrijeme – to je još uvijek slučaj u velikoj mjeri. Ova promjena u osnovi je omogućila Bošnjacima u Federaciji da glasaju za hrvatskog ili bošnjačkog člana predsjedništva. Budući su Bošnjaci brojčano superiorniji od Hrvata u Federaciji, oni su u mogućnosti organizirati stvari tako da dovoljno njih glasuje za hrvatsku poziciju, učinkovito birajući predsjednika hrvatske konstitutivne zajednice, ali i svoga. To se dogodilo tri puta s Željkom Komšićem iz Demokratske fronte. Iako je prema tvrdnji etnički Hrvat, on nema čvrste veze s hrvatskom zajednicom, a čini se da čak ima i nekih problema s odvojenosti hrvatskog jezika – stvari koja je važna za hrvatski identitet. On nema povjerenja hrvatskog stanovništva i većina ih nije glasovala za njega. To je narušilo povjerenje – koje ionako nije visoko – koje Hrvati imaju u državu BiH. Nadalje, Srbi iz Republike Srpske vidjeli su što se dogodilo Hrvatima i ne namjeravaju dopustiti Bošnjacima da steknu takvu moć nad njima. To je osiguralo razinu nepovjerenja koja sprečava napredak zemlje u cjelini. Doista, Bošnjaci su uz potporu nekih segmenata međunarodne zajednice gurali centralizam – učinkovito im dopuštajući da dominiraju – dok su Srbi krenuli prema separatizmu.

Hrvati također imaju izborne probleme na lokalnoj razini. Nakon 12 godina zastoja u dogovaranju izbora, Mostar je glasovao u prosincu 2020. godine. Izbori su zapravo rezultirali s 18 mjesta za bošnjačke stranke, a 16 za hrvatske stranke i jedno za Srbe. Međutim, tvrdilo se da se oko 300 registriranih birača nekako ilegalno prebacilo s bošnjačkog područja na hrvatsko – dajući bošnjačkoj strani dodatno mjesto. Vjerojatnost te optužbe potvrdili su navodi državne TV postaje BHRT kada su provjeravali prigovore, među kojima je bio i muškarac Bošnjak koji je slobodno priznao da je doista prijavio dodatne ljude na svojoj adresi kada ga je netko zamolio. Međutim, Središnje izborno povjerenstvo je potvrdilo rezultate izbora bez obzira na to. U vrijeme pisanja ovog članka, gradski vijećnici pokušavaju izabrati gradonačelnika – Hrvat će možda još dobiti to mjesto, ali pitanje 300 glasača i kako se to tretira nije inspiriralo hrvatsko stanovništvo.

Odluka Europskog suda za ljudska prava (European Court of Human Rights – ECHR) iz 2009. godine također ima potencijalni utjecaj. Slučaj Sejdić-Finci u osnovi se vrtio oko problema ‘drugih’, tj. onih koji nisu jedan od tri konstitutivna naroda. U tom su sporu tvrdili da se ne mogu kandidirati za Predsjedništvo, ili Dom naroda – još jedan sloj vladavine u BiH. Sud je presudio u njihovu korist, proglasivši sustav diskriminacijskim. Zabrinutost podnositelja pritužbe teško da je bila nerazumna, ali problem je što bi to moglo utjecati na kolektivna prava triju skupina. Za Hrvate bi to moglo imati ozbiljne posljedice jer bi se njihov utjecaj u zemlji mogao znatno smanjiti. Odluka tek treba provesti. Presuda pomaže onima koji se žele potpuno ukinuti prava konstitutivnih naroda. To može zvučati razumno, osim što Bošnjaci čine polovicu stanovništva zemlje pa bi to vodilo do njihove dominacije – nešto što bi Hrvati i Srbi teško mogli prihvatiti.

Ipak, postoji rješenje za sve to, to rješenje je građanska federalizacija – ili devolucija (prijenos ili delegiranje vlasti na nižu razinu, posebno od strane središnje vlade na lokalnu ili regionalnu upravu, prim.prev) ako mislite u britanskim terminima. Ovo je ideja koja se vrti okolo već neko vrijeme, a predložio ju je bivši veleposlanik BiH u EU i NATO-u Vitomir Miles Raguž u svojoj knjizi „Tko je spasio Bosnu.“ Bilo je to rješenje i za slučaj Sejdić-Finci i prije nego što je došlo pred ECHR.

U suštini to bi uključivalo jedinice koje pokrivaju područja s etničkom većinom gdje bi izbori bili “građanski” – to jest svakoga bi se moglo izglasati u Predsjedništvo bez obzira na nacionalnost, vjeru ili bilo što drugo. Na konferenciji u prosincu 2020. godine, koju su organizirali Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti pod nazivom „Ostavština mira – 25 godina Daytonskog mirovnog sporazuma“, profesor Brendan O’Leary sa Sveučilišta Pennsylvania iznio je prijedlog kako bi to moglo funkcionirati. Postojala bi trenutna Republika Srpska, „kanton“ koji pokriva područja s hrvatskom većinom i izborna jedinica za bošnjačka područja. Za ljude se moglo glasovati bez obzira na njihovo podrijetlo – ta područja ne bi bila isključivo hrvatska, srpska ili bošnjačka. Na taj način mogle bi se riješiti sve zabrinutosti oko etničkog zastupanja, dok bi istovremeno bila zadovoljena presuda Europskog suda za ljudska prava: bilo tko iz svake od tri jedinice bi mogao preuzeti dužnost, bilo da je riječ o pripadniku jednog od tri naroda ili manjine kao što je romska ili židovska zajednica.

Federalizacija je stekla određeni stupanj privlačnosti, ponajviše zahvaljujući već spomenutim rezoluciji Europskog parlamenta od 2015. godine. O njoj se raspravljalo i na webinaru Nacionalne federacije američkih Hrvata (NFCA) o 25. obljetnici Daytonskog mirovnog sporazuma. Jedna od govornica na oba spomenuta događaja bila je hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu Željana Zovko. Gospođa Zovko provodi vježbu „stečena iskustva“ u svezi s BiH u Europskom parlamentu. Kao što je već spomenuto, u rezolucijama o BiH Europski parlament je zaista pozvao na principe federalizma. Važno je imati na umu da EU ima snažan interes za stabilnost BiH. Kroz Hrvatsku, koja graniči s BiH i 1,1 milijun ljudi u toj zemlji su hrvatski državljani – uglavnom Hrvati, ali i Srbi i Bošnjaci – što znači da su i oni državljani EU. Ne pozdravljaju svi takve ideje poput federalizacije BiH. Čudna je reakcija na njemački prijedlog da se njemački član parlamenta Christian Schmidt imenuje sljedećim visokim predstavnikom za BiH – zapravo međunarodnim nadglednikom. Kritike su stigle od organizacija poput Vijeća za demokratizaciju politike. To je čudno jer Schmidt nije dao nikakve naznake na koji način bi on mogao upravljati stvarima. Doista, trebali bismo se sjetiti da je bivši britanski visoki predstavnik, pokojni Paddy Ashdown, bio gorljivi pobornik devolucije (prijenosa ovlasti) u Velikoj Britaniji, ali je to sve zaboravio onog trenutka kad je sletio u Sarajevo preuzeti svoje postavljenje.

Međutim, kritike sugeriraju da postoji zabrinutost da krugovi u Europskoj uniji možda počinju slušati one koji promiču različita promišljanja, na primjer Europska rješenja za BiH – i zabrinutost hrvatske vlade koja se boji da je trenutna institucionalna postavka glavna prijetnja njezinu miru i sigurnosti.

Federalizacija nudi put naprijed. Ne treba se bazirati na tri jedinice, moglo bi ih biti i više, ako se građani slože. Bilo bi problema – bi li Srbi to prihvatili? Mogli bi, ako bi to značilo da će njihov entitet ostati i time dominacija Sarajeva ne bi više bila moguća. Bošnjaci bi bez sumnje kao rješenje više voljeli centralizaciju, ali se dva druga naroda nikada ne bi složila. Ovaj pristup bi zaštitio Bošnjake umirujući druge dvije zajednice, ali ujedno znači da bi mogli imati manje antagonističke odnose sa svojim susjedima. Neki bi mogli reći da bi ovo bio treći entitet za Hrvate, koji bi se, zajedno s Republikom Srpskom, mogao odcijepiti. Međutim, to bi se u nekom obliku moglo dogoditi i u ovom trenutku zbog antagonizma prema Sarajevu. Umjesto uspostavljanja politike za sprečavanje razdvajanja koja ionako već postoji, politika bi se trebala usredotočiti na integraciju, tj. što se može učiniti kako bi se zajednice ponovno okupile.

Stabilna federalna struktura prihvaćena od svih triju zajednica uvelike bi poboljšala proces pristupanja BiH EU. I sama EU je upoznata s konceptom jer isti djeluje u zemljama kao što su Belgija i Švicarska, ali kao što je profesor O’Leary istaknuo na konferenciji, i u EU.

Federalno rješenje moglo bi pružiti odgovor na zabrinutosti svih strana.