Z.Pinter: Manipulacije žrtvama drugog svjetskog rata i mit o Jasenovcu (2.dio)

2. Dio

Primjera zaplotnjačkih, podzemnih aktivnosti, pri čemu se u okviru jugoslavenske “zajednice ravnopravnih naroda i narodnosti” hrvatski narod blatilo i ocrnjivalo na razne načine i različitim povodima ali uvijek najtežim, najbesmislenijim i ne rijetko nevjerojatnim optužbama, ima na tisuće, no, ovdje će biti istaknuti samo neki i to oni koji su potekli od uvaženih intelektualaca čije je djelovanje imalo značajnu društvenu težinu, pa su ujedno u najvećoj mjeri odražavali i stvarne stavove velikosrpskih ideologa, njihovih sljedbenika, ali i velikog dijela javnosti koja je pod utjecajem propagande čiji su se kraci širili na sve sfere društvene djelatnosti (od literature preko filma do kazališta i medija) prihvaćala tu matricu kao objektivan pogled na prošlost.

 Dio istaknutih srpskih intelektualaca (od kojih su mnogi zauzimali vrlo visoka mjesta u partijskoj nomenklaturi a drugi bili vezani za disidente u zemlji, četničku emigraciju i Srpsku pravoslavnu crkvu), već davno prije smrti Tita i raspada SFRJ, sanjao je o osveti i naplati “duga u krvi“, trudeći se svim silama provući „ispod žita“ one teze koje (ipak) nije bilo zgodno iznijeti u otvorenoj i ogoljeloj formi, mada je, istini za volju, prema srpskim nacionalistima tadašnji komunistički režim bio izuzetno popustljiv. 

Kako su Dedijer i Ćosić širili “bratstvo-jedinstvo”

 Tako, primjerice, akademik Vladimir Dedijer (nadahnut “znanstveno” utvrđenim spoznajama iz namjenski pisanog pamfleta Magnum crimen i sličnih izvora), već u jesen 1961. godine, pišući predgovor za dansko izdanje romana Dobrice Ćosića Daleko je sunce, na svoj način elaborira i neka od pitanja daljnje i bliže povijesti na jugoslavenskim prostorima, pa, među ostalim piše: 

 “(…) Razmišljam kako ti talasi masovne nasilne smrti tuku srpski narod kroz vekove. U minulom ratu u Jugoslaviji poginulo je više od milion i sedamstotina hiljada ljudi, a u prvom svetskom ratu gubici su bili još veći. Samo je Srbija, prema službenim podacima iznesenim na Mirovnoj konferenciji u Versaju, izgubila 41% od celokupnog broja svog stanovništva.

… Taj sveti teret nasilne masovne smrti prisutan je u svesti moga naroda, to je glavni motor koji nas održava živim, on je kompas u burama koje su pred nama, koje nam prete.

  Zbog toga skrećem pažnju čitaocu u Skandinaviji, ovde na dalekom severu, da će mu Ćosićevo štivo pomoći da bolje razume sudbinu jednog malog naroda na Balkanu.

 Ova knjiga poseduje i druga svojstva. Kunem se, još jednom, da je ona pošteno opisala rat u Jugoslaviji …

(…) Nadbiskup Stepinac i katolička crkva u Jugoslaviji bili su u koluziji s Hitlerom, u stvari duhovni začetnici genocida protiv srpskog naroda, kojom prilikom je stradalo 600 hiljada ljudi. O tome istorije u Evropi ne pišu, jer to je jedna od najvećih sramota evropske civilizacije.

… Dobrici Ćosiću kao srpskom partizanu, mora se priznati zasluga da je kao retko koji pisac otkrio te mračne ubilačke struje u sopstvenom narodu …”

(Vidi: Dobrica Ćosić, Fjernt star S’olen. Med Forord af Vladimir Dedijer. Oversat fra serbo-kroatsk af Toni Madsen.- Kobenhavn, Aschheloug Dansk Forlag, 1961; p.p. 5-6.; preuzeto iz: Vladimir Dedijer, Književnost i istorija, Beograd, 1985., str.207-208.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.

 Čak i površno čitanje ovih redova svakomu tko je koliko-toliko upoznat s onim što se u Drugom svjetskom ratu događalo na prostorima Jugoslavije, moralo bi biti sasvim dostatno kako bi shvatio što su namjere i ciljevi tvorca “Predgovora”.  S pravom računajući s objektivno slabom informiranošću danskih čitatelja o ovim temama, Dedijer jednostavno potura svoju i Ćosićevu „istinu“, kao surogat onoj znanstvenoj i objektivnoj, pri tomu se još patetično „zaklinjući“ kako je sve što je Ćosić napisao u romanu  „istina“. 

 Ostaje tajna kako je Dedijer mogao to znati i tako čvrsto jamčiti, a isto tako, upitno je zašto se on morao “zaklinjati” u istinitost onoga što u romanu piše umjesto (autora) Ćosića; jer, ako se netko već morao zakleti – što je, inače, samo po sebi ispod svake intelektualne i akademske razine – onda bi to valjda morao prije svega biti autor romana, a ne pisac “Predgovora”!?

 Isto tako, sasvim je očito u kojoj su mjeri ovakvi pisani uradci doprinosili objektivnom pogledu na prošlost i proklamiranoj ravnopravnosti tadašnjih jugoslavenskih naroda posebice u svjetlu činjenice da su obojica (i Ćosić i Dedijer) bili partizanski prvoborci, visoko rangirani partijski dužnosnici, miljenici Tita i njegovi osobni prijatelji, s velikim ugledom u javnosti. 

 Ćosić je primjerice, bio Brozov intimus od posebnog povjerenja koji je povremeno išao i na putovanja u inozemstvo u sastavu njegove dvorske svite, član CK SK Srbije, jedan je od rijetkih partijskih “drugova” koji su u svako doba, nenajavljeno mogli ući u njegovu rezidenciju. Pisao je panegirike “Velikom Vođi” i veličao ga do te mjere da je to često poprimalo razmjere groteske – zbog čega je ne rijetko ismijavan u krugovima drugih književnika i kulturnjaka. 

 Dedijer je isto tako visoko kotirao (od početka skupa s Đilasom bio je okosnica partijskog Agitpropa, službeni biograf Broza, u najužem krugu partijskih povlaštenika) i zajedno s Milovanom Đilasom, Aleksandrom Rankovićem, Petrom Stambolićem i Slobodanom Penezićem Krcunom predstavljao srpsko jezgro u vrhu KPJ koje je najodgovornije za sva zla koja su se narodima Jugoslavije događala, kako u ratu, tako i po njegovu svršetku. Njegova je specijalnost bila propaganda (do smrti Tita u korist i za račun Partije, a nakon toga u smjeru rušenja karizme “Velikog Vođe” i dojučerašnjeg gazde i njegove kompromitacije).

 I dok su u Jugoslaviji tobože “budno čuvali bratstvo i jedinstvo jugoslovenskih naroda kao jednu od najvećih tekovina revolucije” obračunavajući se sa svakim tko nije bio dovoljno čvrsto na Titovom kursu, velikosrpski intelektualci su u svijet sračunato proturali ovakve i slične pamflete u kojima su lažirali i grubo krivotvorili prošlost. 

 Megalomanski su preuveličavali žrtve srpskog naroda, kako u Prvom, tako i u Drugom svjetskom ratu (treba se samo upitati što bi bilo sa srpskom populacijom i koliko bi Srba uopće ostalo na životu da je to točno?), te na perfidan način i klevetnički optuživali Katoličku crkvu u Hrvatskoj i nadbiskupa Alojzija Stepinca (kao “duhovne začetnike genocida protiv srpskog naroda”) navodeći lažnu, višestruko uvećanu brojku od 600.000 srpskih žrtava ovog „genocida“ što su ga navodno počinili Hrvati i Crkva (ne spominjući ustaški logor Jasenovac, jer tada još nije bio „aktualan“ – taj mit počinje se uspostavljati tek u drugoj polovici 60-ih godina). Sama činjenica da je taj broj (od 600 tisuća navodnih “srpskih žrtava”) bio veći od ukupne brojke “žrtava fašističkog terora”, pa i one što ju je 1964. godine utvrdila i posebna Komisija za popis žrtava rata SIV-a, sama po sebi dovoljno govori.

Magnum crimen bio je i ostao “biblija” srpsko-komunističke antihrvatske propagande

 Preuzimajući matricu koju je (kako bi opravdao vlastitu pro-fašističku prošlost) još 1948. godine inaugurirao spomenuti Viktor Novak svojim Magnum crimenom (propagandnim pamfletom rađenom po narudžbi komunističkih vlasti u Jugoslaviji) kojim je trebalo opravdati presudu kardinalu Alojziju Stepincu, skrojiti optužnicu na račun Katoličke crkve, Vatikana i hrvatskog naroda u cjelini, ali i prikriti masovne zločine što ih je komunistički režim počinio krajem rata i po njegovu svršetku, ovi su velikosrpski ideolozi i propagandisti u okviru tadašnje KPJ i pod njezinim “kišobranom” nesmetano i sustavno širili velikosrpsku i antihrvatsku propagandu već od početka 60-ih godina. Najbolji primjer za to je citirani dio Dedijerovog “Predgovora” Ćosićevoj knjizi.

 Kad je o Viktoru Novaku riječ, ovaj “istinoljubac” koji se zarad vlastite koristi kao “pokajnik” okrenuo protiv naroda iz kojeg biološki potječe i stavio u službu dojučerašnjih neprijatelja – komunista, bio je jedan od potpisnika Apela srpskom narodu (objavljen u beogradskom listu Novo vreme, 13. kolovoza 1941. godine), kojim je 545 istaknutih srbijanskih intelektualaca, visokih crkvenih dužnosnika, javnih i kulturnih uglednika i “patriota”, osudilo svaki otpor Hitleru i tražilo bezuvjetnu pokornost srpskog naroda okupacijskim snagama, te potpunu suradnju s njima.

 Ilustracije radi, evo kratkog izvoda iz tog Apela:

“Razbojničke bande, sastavljene od komunista i odbeglih robijaša, koji su se odmetnuli od vlasti, upropašćuju narodnu imovinu, ubijaju i pljačkaju naše sugrađane i ugrožavaju živote nevinih žena i dece. Ovim svojim nedelima ti zločinci dovode u pitanje opstanak celokupnog našeg stanovništva, cele srpske nacije. 

(…) Dužnost je svakog pravog srpskog rodoljuba da svima silama nastane da se onemoguće paklene namere komunističkih zločinaca. Zato pozivamo celokupan srpski narod da odlučno u svakoj prilici i svima sredstvima pomogne naše vlasti u borbi protivu ovih zlotvora srpskog naroda i njegove budućnosti.” 

(Vidi: https://sh.wikipedia.org/wiki/Apel_srpskom_narodu#cite_note-2; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 31. 1. 2021.)

 No, nije Novak bio jedini kameleon i velikosrpski “spavač” među novopečenim komunističkim pristašama. Najveći se dio njih odmah nakon smrti Josipa Broza Tita stavio u službu novih nalogodavaca promijenivši preko noći ideološke boje i oznake, a srbijanski režim nije štedio novca niti sinekura za svoje poslušnike, naročito one koji su vodili propagandu ove vrste, a mnogi to čine i danas.

 “Srpski komunisti” i njihov “sveti teret nasilne masovne smrti”

 Na manje ili više prikriven način (ovisno o okolnostima), komunisti su nastojali svoju propagandu proturiti u svijet kao “objektivnu istinu”, dok su dežurni cenzori u tadašnjoj državi, ovakve stvari očito tolerirali. Ova tolerancija bila je naročito “rastezljiva” kad su u pitanju “srpski komunisti”. Na takav huškački i šovinistički način, s mržnjom protkanom bolesnim izmišljotinama, tada se moglo pisati samo o Hrvatima i Katoličkoj crkvi. 

 I sama činjenica da se već tijekom rata a naročito po njegovu svršetku u “internacionalnom” partizansko-komunističkom pokretu netko mogao otvoreno deklarirati kao “srpski partizan” (što je u isto vrijeme bilo nepojmljivo i nezamislivo kad su u pitanju drugi narodi: Hrvati, Albanci, Makedonci, Crnogorci itd.), već sama za sebe govori u kojoj mjeri je u okviru tog sustava vladala “jednakost” i “ravnopravnost”. Hrvatske su partizanske postrojbe mogle biti “dalmatinske”, “zagorske”, “moslavačke”, “zagrebačke”, ali nikad i nikako “hrvatske” – jer, od početka se nametala teza o tomu kako su u tom pokretu Srbi bili njegova kralježnica.

 No, vratimo se još na tren Dedijeru i famoznom “Predgovoru” za Ćosićevu knjigu Daleko je sunce.

 Što znači rečenica: “… Taj sveti teret nasilne masovne smrti prisutan je u svesti moga naroda, to je glavni motor koji nas održava živim, on je kompas u burama koje su pred nama, koje nam prete.“?!

 Kakav je to narod kojem je “sveti teret masovne nasilne smrti“ glavni motor koji ga održava živim i “kompas“ za budućnost? Kakve su to poruke? Ne odražavaju li one jednu iracionalnu, anakronu, autodestruktivnu svijest u kojoj u prošlosti proživljena (stvarna ili izmišljena) trauma ostaje temeljna odrednica budućnosti i egzistencije čitavog jednog naroda? Može li trauma biti putokaz za bilo kakvu budućnost i kakav je to mentalni sklop koji se hrani takvim idejama vodiljama? Kakvi su to intelektualci i književnici kojima je cilj trajno zadržati vlastiti narod u tom kolopletu krvi, zločina, trauma i frustracija i uvijek ga iznova podsjećati kako je žrtva? Ova su pitanja utoliko važnija i imaju veću težinu, znamo li da je riječ o konstrukcijama, megalomanskim preuveličavanjima  i besramnim krivotvorinama.

 Poriv za naplatu “duga u krvi” (koji je u ekstremnim srpskim nacionalističkim krugovima nalazio oslonac upravo u takvim krivotvorinama i mitologiziranoj nacionalnoj povijesti), bio je nužna posljedica tog bolesnog pogleda na svijet i dobio je svoje mjesto u radovima brojnih srpskih “znanstvenika”, “filozofa” i “povjesničara” i literata; on se u prikrivenoj formi ili otvoreno iznosio (ovisno o okolnostima) u početku mahom u emigrantskim krugovima, a nakon 1980. godine i smrti “Velikog Vođe” i u zemlji, pogotovu u Srbiji. 

Kako je srpski “prorok” Kajica Milanov 22 godine prije velikosrpske agresije najavio istrebljenje Hrvata u Jugoslaviji

 Tipičan primjer koji dokazuje pravu svrhu i cilj ovakvih pisanija Dedijera i Ćosića je tekst Kajice Milanova, Srbina po nacionalnosti (rođenog u Banatu), doktora filozofije i psihologije sveučilišta u Berlinu i profesora filozofije na sveučilištu Tasmanije, koji je uvršten među najznačajnije srpske filozofe prve polovice XX. stoljeća. Bio je vrlo aktivan u srpskim iseljeničkim-četničkim krugovima u Australiji i istaknuo se kao jedan od najznačajnijih velikosrpskih ideologa u emigraciji. 

 On je, primjerice, 1969. godine u Melbourne-u objavio knjigu Obračun: Načela i razlozi (nakl. Srpska misao) u kojoj na str. 116-117. pišući o odnosima između Srba i Hrvata u Jugoslaviji i potrebi da se Srbi osvete Hrvatima za zločine iz prošlosti, među ostalim kaže:

 ” (…) Prvo i prirodno u tome slučaju bi bilo ostaviti oslobođenje Jugoslavije od komunističke tiranije i borbu protiv komunizma sasvim po strani i pre svega sve snage usredsrediti na odmazdu Hrvatima za sva ustaška zverstva. To znači, kao što su oni ubijali Srbe bez obzira na političku krivicu, mi treba da njih ubijamo gde god ih stignemo i gde god možemo ubiti nekažnjeno – pa u važnijim slučajevima i uz kaznu.

 Tamo gde ih ne možemo ubijati, treba da provedemo njihovo ubijanje i na taj način, da spremamo druge da ih ubijaju. Svaki sporazum pre odmazde i pune kazne treba da bude isključen. Nema sporazuma ni pregovora pre odmazde.

(…) Odmazda dakle, treba da bude glavni politički cilj ispred svih ostalih.

 Radi pravilnijeg i boljeg sprovođenja toga cilja trebalo bi pre svega utvrditi koliko je god moguće tačnije broj žrtava. A pošto je još za vreme rata bar delomično vršena odmazda, treba gledati da se broj žrtava dopuni tako da na kraju bude isto toliko pobijenih Hrvata, koliko već ima pobijenih Srba.

 Pošto takva odmazda za sada nije moguća, treba političku taktiku tako podesiti da i mi, a i Hrvati, dopadnemo u takvu političku situaciju da odmazda bude moguća. To treba da bude naš neposredni i glavni cilj. 

(…) Oni koji žele odmazdu protiv Hrvata zbog prošlosti bi baš trebali da žele Jugoslaviju. Jer, jedino u jednoj zajedničkoj državi, dakle u Jugoslaviji se takva potpuna odmazda najpogodnije može izvesti. Čak i u Velikoj Srbiji bi ona bila teža, iako razume se, ne nemoguća. Jer bi se sigurno umešale strane sile ako bi se ona sprovodila u jednoj čisto nacionalnoj državi.

Dok bi se ona u Jugoslaviji lako mogla montirati, kao jedna vrsta većih političkih nereda i sledstveno tome uspostavljanje reda, s tim da Hrvati budu u nepovoljnijem položaju, recimo, bez oružja i drugih tehničkih i organizacionih sredstava. Drugi cilj u duhu te političke brazde bi posle odmazde bilo odvajanje sa izmenom stanovništva – pri čemu bi Hrvati trebali da dobiju svoje mrtve, a mi svoje žive natrag …” 

 Usporedi li se ovaj tekst s prethodnim (koji je pisao V. Dedijer), čitatelj se teško može oteti dojmu da je Kajica Milanov samo glasno izrekao ono što je tamo prešućeno – a sasvim jasno se može iščitati između redova citiranog dijela “Predgovora” za Ćosićevu knjigu.

 Nisu li velikosrpski fašisti 22 godine poslije gotovo u potpunosti slijedili upravo strategiju koju je zagovarao “uvaženi” srpski filozof i istaknuti intelektualac Kajica Milanov? Nije li Hrvatima (kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini i drugim republikama i pokrajinama) bilo namijenjeno istrebljenje pod krinkom “očuvanja Jugoslavije” i “zaštite vitalnih interesa srpskog naroda”? Zar nisu Dedijer i Ćosić pripadali istom krugu intelektualaca koji su svojim višedesetljetnim djelovanjem na književnom i publicističkom polju, ali i javnim angažmanom bitno doprinijeli stanju duha u srpskom narodu koji je omogućio rat i masovne zločine? 

 U kojoj mjeri mora biti poremećena ljudska svijest da bi naplatu “duga u krvi“ prihvatila kao normalnu, prirodnu pojavu? Kud bi dospio svijet ako bi se današnji naraštaji tako (povodeći se za kolektivnom “krvnom osvetom“) osvećivali za ono što se događalo (ili su uvjereni da se događalo) u prošlosti?

 Zar o istoj tematici i s istim namjerama i ciljevima (mada ponešto retorički uglađenije), s jednakim žarom ne govore i brojni drugi srpski intelektualci čije se jedino “poslanje” sastoji u tomu da vlastiti (srpski) narod uvjere kako su stalna meta istrebljenja i genocida, te da je shodno tomu njegova “sveta“ dužnost “braniti se“ i “preventivno“ ratovati s drugim narodima iz okruženja koji ih tobože žele “istrebiti” (jer, ne treba zaboraviti, osim Hrvatima, optužbe za genocid nad Srbima upućuju se i Albancima, Mađarima, Nijemcima, Bošnjacima-muslimanima, Bugarima …)? 

 Ono što već u to vrijeme (60-ih godina XX. stoljeća) ogromna većina intelektualaca velikosrpske orijentacije misli (a iz taktičkih razloga izbjegava glasno izreći) otvoreno je napisao Kajica Milanov i to je ujedno i jedina razlika između njih i njega. 

 Stalna halabuka o “genocidu“ nad Srbima, napuhavanje brojki vlastitih žrtava preko svake mjere,  proglašavanje svoje nacije “ostatkom zaklanog naroda“ i najvećom žrtvom uz istodobno prešućivanje svih onih masovnih zločina koji se u ime “srpstva“ i “pravoslavlja” na Balkanu i prostoru jugoistočne Europe čine već više od stoljeća, nije ništa drugo nego “dimna zavjesa“, krinka iza koje se u isto vrijeme drugim narodima priprema istinski genocid i istrebljenje do zatiranja.  

 Inverzija povijesnih događaja u kojoj su svi osim komunista i Srba “neprijatelji Jugoslavije“ (ili su barem u tom pogledu “sumnjivi“ i “nepouzdani“) bila jedna od prokušanih staljinističkih metoda što su ih posredstvom Komunističke partije Jugoslavije usvojili i dodatno usavršili velikosrpski ideolozi.

Devedesetih godina nije se dogodilo ništa što već davno prije nije zapisano i rečeno

 Velikosrpska ideologija ostala je neokrnjena i u socijalističkoj Jugoslaviji (mada su  njezini akteri formalno poraženi u Drugome svjetskom ratu). Njegovana je i čuvana u krilu komunizma, da bi na prostoru bivše SFRJ u posljednjem desetljeću XX. stoljeća poslužila kao sredstvo za ostvarivanje srpskih nacionalnih ciljeva upravo klasičnim metodama genocida i etničkog čišćenja – i to tako što su do jučer tobože “ljuti i nepomirljivi ideološki neprijatelji“ (na jednoj strani srpski fašisti – četnici i monarhisti, a na drugoj komunisti i Titovi oficiri) preko noći sklopili savez i krenuli u rat za “Veliku Srbiju“ započevši krvavu agresiju najprije na Sloveniju, pa potom i na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

 Osvrnemo li se unatrag (bez čega nije niti moguće pojasniti ove fenomene), bjelodano je da se desetljećima prije stvaralo ozračje u kojem je ove planove bilo moguće ostvariti. Jedna od najvećih živućih srbijanskih povjesničarki (stručnjakinja za povijest Srbije XIX. i XX. stoljeća), dr. Latinka Perović u jednom od svojih razgovora s dr. Oliverom Milosavljević (u knjizi ČINJENICE I TUMAČENJA. Dva razgovora sa Latinkom Perović, Beograd, 2010.; https://www.helsinki.org.rs/serbian/doc/Svedocanstva%2037.pdf; str. 193.; stranica posjećena 31. 1. 2021.) s pravom kaže: 

“Ništa se nije dogodilo što već nije bilo napisano i rečeno“, dokazujući kako je za sve ono što se događalo sa Srbijom i srpskim nacionalnim programom krajem 80-ih i početkom 90-ih godina XX. stoljeća u desetljećima prije izvršena “duboka priprema” (preko literature, štampe itd.).

 Hrvati kao objektivno najveća prepreka uspostavi “Velike Srbije” (što je dokazano i 90-ih godina XX. stoljeća) posebno na udaru i to još iz razdoblja Kraljevine Jugoslavije i u tom smislu propagandno-psihološki rat protiv njih nastavljen je u još radikalnijim (mada donekle prikrivenim) formama i u vrijeme komunističkog Titovog režima. Dokaze za to nalazimo na svakom koraku.

 Stigmatiziranje Vatikana, Katoličke crkve u Hrvatskoj i kardinala Alojzija Stepinca kao “duhovnih začetnika genocida nad srpskim narodom”, maksimiziranje ustaških zločina (ponajprije u logoru Jasenovac) i potpuno prešućivanje komunističkih i četničkih masovnih zločina (koji su po broju žrtava neusporedivo veći od onih što su ih počinile sve druge strane u sukob zajedno, pa i ustaše), služili su kako bi se u konačnici uvijek iznova potvrđivala teza o “urođenoj genocidnosti Hrvata”. 

 Trebalo je stvoriti privid trajne srpske “ugroženosti” kako u prošlosti tako i u sadašnjosti ne bi li se pribavio alibi za programirani genocid nad svim narodima koji su stajali na putu ostvarivanja sna o “Velikoj Srbiji” i to je jedino racionalno i razložno objašnjenje fenomena huškačke velikosrpske propagande i njihovog specijalnog rata.

 U tom kontekstu je s Ustaškim pokretom izjednačavana i Hrvatska seljačka stranka, s težnjom dokazivanja da u hrvatskom narodu nikad nije bilo demokratskih i snaga kao ni onih koje su se borile protiv nacizma i fašizma, nego je on u cijelosti bio na strani okupatora. 

 Isticana je i “izdaja” koju su Hrvati počinili u vrijeme travanjskog rata 1941. godine (sa zanimljivom “argumentacijom” da nisu dovoljno požrtvovno branili svoju tamnicu, Kraljevinu Jugoslaviju?!), te njihova tradicionalna nesklonost jugoslavenskoj ideji (iako se dobro zna kako je upravo Hrvatska bila kolijevka Ilirskog pokreta i na svoju nesreću idejni začetnik ujedinjenja južnoslavenskih naroda). 

 Doslovce se zagovaralo istrebljenje hrvatskoga naroda ili “odmazda”  (po principu “oko za oko, zub za zub” i to na temelju njegove nepostojeće, iskonstruirane kolektivne krivnje), što se cinično nazivalo “odbranom ugroženog srpstva i pravoslavlja”!

  Što se dogodilo 20-ak godina nakon što je spomenuti srpski filozof (“jedan od najvećih u XX. veku“) Kajica Milanov napisao svoju knjigu-pamflet Obračun: načela i razlozi?

 Upravo ono što je zagovarao – ne zato što je bio prorok, nego iz jednostavnog razloga jer su teze koje je iznosio na ovako otvoren način i u ogoljeloj drastičnoj formi bile sastavnim dijelom dugoročne velikosrpske ideološke koncepcije – filozofije koja pod krinkom vječne “ugroženosti” srpskog naroda zagovara istrebljenje njegovih “prirodnih neprijatelja” predstavljajući to kao “odbranu vitalnih interesa” i jedini uvjet njegova opstanka.

U tom kontekstu, manipulacije s brojem žrtava mogu biti sve osim naivne i bezazlene igre.

nastavlja se –

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo