Država ili zagrebačka provincija?

Prema najnovijim procjenama Državnog zavoda za statistiku grad Zagreb premašio je brojku od 800.000 stanovnika, što znači da u njemu trenutno živi barem petina ukupnog stanovništva Republike Hrvatske. Dodamo li tome i susjedna, gusto naseljena područja Zagrebačke županije, u kojima živi oko 300.000 ljudi, Zagreb sa zagrebačkim prstenom predstavlja dom za „dobru“ četvrtinu hrvatske populacije! Podatak je to koji bi trebao zabrinuti svakog dobronamjernog građanina, pogotovo u trenutku kada se Slavonija ubrzano prazni, Lika i Gorski Kotar već su opustjeli, a čak i veliki gradovi, poput Rijeke, gube stanovništvo. Može li glavni grad ikako pridonijeti poboljšavanju stanja u provinciji? Može li protekla godina u tom pogledu predstavljati prekretnicu?

Godina potresa i pandemije

Razorni potresi koji su prošle godine pogodili Zagreb i Banovinu nanijeli su golemu štetu za čiju će sanaciju trebati godine, ako ne i desetljeća. Prema nekim procjenama potres je samo u Zagrebu odnio deset milijardi eura! Europska unija, od koje su mnogi očekivali obilnu novčanu pripomoć, za sada se „isprsila“ sa skromnim iznosom od 683 milijuna eura, što je kap u moru stvarnih potreba. Neovisno o tome tko će nastalu štetu na kraju platiti, najteži zadatak sadašnje hrvatske vlade ipak je određivanje prioriteta i strategije obnove. Primjerice, treba li staro austro-ugarsko središte Zagreba obnavljati po strogim smjernicama restauratora i konzervatora, ili sve srušiti i krenuti od temelja?! Prema izjavi jednog od sudionika rasprave na HTV-u (Otvoreno, 26.1.2021.) trenutno u zakonima o obnovi Zagreba i zaštiti kulturne baštine ne postoji mogućnost izgradnje tzv. zamjenskih zgrada, što bi moglo predstavljati problem i vlasnicima i investitorima. Uzmemo li u obzir da je od zagrebačkog potresa prošlo deset mjeseci, vidljivo je da se našoj birokraciji nikuda ne žuri!

Selidba ili obnova?

Nakon zagrebačke „trešnje“ još veći problem pojavio se na Banovini, gdje su stari dijelovi Petrinje, Gline, pa donekle i samog Siska, teško nastradali u prednovogodišnjem potresu. Zbog slijeganja terena na nekim područjima otvorile su se goleme rupe koje ozbiljno ugrožavaju sigurnost tamošnjih stanovnika, a njihova bi sanacija mogla potrajati godinama. Upitno je da li se taj zahvat uopće isplati? Prema geofizičarima, čitavo područje oko epicentra potresa pomaknulo se dvadesetak centimetara u odnosu na prijašnje stanje. Obzirom na mogućnost novih potresa i goleme troškove obnove, Vlada sada ima neugodan zadatak odlučiti treba li neka naselja jednostavno napustiti, odnosno, preseliti ionako malobrojno, staračko stanovništvo u sigurnije krajeve?! Mnogi stručnjaci upozoravaju da je područje Banovine ionako demografski upropašteno, te da će potres samo ubrzati nepovoljne procese. Međutim, nitko nema hrabrosti predložiti „radikalna“ rješenja, pa će država, po svoj prilici, ponovno ulagati novce u obnovu naselja koja će ionako odumrijeti! Slično pitanje trebalo bi postaviti i za zagrebačka podsljemenska naselja, pogotovo ona u blizini kašinskog rasjeda, koja, osim potresa, ugrožavaju i klizišta: „U mjesnom odboru Čučerje pod Medvednicom oko 300 kuća je teško ili potpuno stradalo, a slabije je oštećena gotovo svaka. Na Medvedskom bregu 70 posto kuća je za rušenje – neke su sravnjene sa zemljom, a neke će tek biti. „ – piše novinar Hrvoje Dečak. (HAK revija, prosinac 2020.) Teška vremena zahtijevaju teške odluke, no, čini se da ih nema tko donijeti!

Nacionalna razvojna strategija

O svim gore navedenim problemima u nacionalnoj razvojnoj strategiji nećemo pronaći ništa vrijedno spomena. Autori NRS-a posvetili su vrlo malo pozornosti gorućem problemu centralizacije, odnosno pretvaranja čitave države u zagrebačku provinciju, što je vidljivo iz uvodnih podataka. Sada, nakon razornog potresa, napokon se otvorila mogućnost za pokretanje procesa decentralizacije, odnosno premještanja brojnih sadržaja iz Zagreba u druge dijelove Hrvatske, pri čemu bi trebalo voditi računa i o nacionalnim interesima. Strateški gledano, naša je država najosjetljivija na području tzv. „mekog trbuha“, to jest „Karlovačkih vrata“. Osim toga, statistički podaci pokazuju da na čitavom potezu od Jadranskog mora do Zagreba nema niti jednog većeg naselja, osim, naravno, Karlovca. Stoga bi svaka odgovorna nacionalna politika trebala poticati razvoj upravo tog prostora, a to neće biti moguće bez jake državne potpore. Nije u pitanju samo otvaranje novih radnih mjesta u, primjerice, tvornici streljiva, za čiju je lokaciju Karlovac najbolji izbor. Za kvalitetan razvoj jednog grada potrebni su i drugi sadržaji, poput kulturnih, prosvjetnih, zabavnih … Zašto se dio zagrebačkih muzeja, koji su u potresu teško stradali, ne bi preselio u Karlovac? Zagreb, koji je ionako prezasićen sadržajima, taj gubitak ne bi ni osjetio! Trenutno u starom središtu Karlovca gotovo da i nema života, osim par kafića i trgovina. Sve koji su tuda prolazili morala je začuditi praznina i neiskorištenost toga reprezentativnog prostora, kao stvorenog za kulturna i turistička događanja. Srećom, takvo stanje može se brzo promijeniti! Planskim izmještanjem barem nekih sadržaja iz metropole Karlovac bi živnuo i pretvorio se u poželjno odredište koje bi moglo privući novo i zadržati okolno stanovništvo. No, tu su i druge prednosti o kojima se nedovoljno govori!

Za potres – spremni!

Za samo dvije godine završit će se brza željeznička pruga od Zagreba do Karlovca, koja će udaljenost između dva grada skratiti na samo dvadesetak minuta udobne vožnje. Karlovac bi tako mogao postati privlačan i mnogim Zagrepčanima koji strahuju od novog potresa, ili nemaju novaca za skupe stambene kvadrate u metropoli. Što bi za uspavanu provinciju značilo ciljano doseljavanje desetak-petnaest tisuća „purgera“, ne treba valjda nikome objašnjavati?! S druge strane, Zagreb bi se na elegantan način rasteretio od prekobrojnog stanovništva, a da se to u gradskom životu ne bi previše osjetilo; hoće li metropola imati 800 ili 790 tisuća stanovnika ionako je potpuno svejedno. Razvojem mreže gradova u blizini Zagreba otpale bi i poteškoće vezane za prometnu zagušenost, koje su neki „vizionari“ pokušali riješiti faraonskim projektima, poput izgradnje metroa, proboja sljemenskog tunela i sjeverne obilaznice, tramvajske pruge do Velike Gorice, izgradnje Zagreba na Savi …, ukratko, megalomanskim zahvatima koji bi Zagreb trajno zadužili, a ništa ne bi riješili! Vrijeme je da se prestane s bezglavim trošenjem novaca na gluposti i sve snage usmjeri na kvalitetnu protupotresnu sanaciju grada, kako novi razorni potres ne bismo ponovno dočekali nespremni!

Dinko Pejčinović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo