Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske

Koliko je bilo potrebno da sami obranimo svoju državu, pokazalo se u drugom polugodištu 1991., kada je premoćna JNA gotovo satrla slabo naoružanu Hrvatsku vojsku i kada dvojac Vance-Owen u ime „međunarodne zajednice“ nije zaustavio agresiju, sve do ipak uspješna protuudara HV-a. Nakon toga nametnuto je primirje kako bi se osiguralo srpska osvajanja. Hrvatsku stranu prisililo se na povlačenje s oslobođenog područja, nakon kojeg je sjeverna Hrvatska ostala podijeljena na dva samo uskim podravskim pojasom povezana dijela. 

U tim dramatičnim trenucima Sveta Stolica pod vodstvom sv. Ivana Pavla II. napustila je svoju tradicionalnu diplomatsku praksu i (uz Njemačku) najavila diplomatskom zboru da će priznati Republiku Hrvatsku. Nije to učinila zbog pristranosti ili iz nekog posebnog političkog interesa. Bio je to potez primijenjene pravde, pravde koju su povrijedili UN (prvenstveno sve stalne članice Vijeća sigurnosti) i EEZ (poslije EU) svojim prešutnim prihvaćanjem srpske agresije i faktičkim priznavanjem teritorijalne amputacije Hrvatske. Ta i takva „međunarodna zajednica“ priželjkivala je potajno pobjedu srpskog agresora, dok se javno zgražala nad srpskim zločinima. Ona je nastojala obnoviti Jugoslaviju kao „čvrstu federaciju“ pod hegemonijom Beograda. 

Hrvatsku državu trebalo je tada braniti od oružane agresije pobunjenih Srba, Srbije i JNA, ali i od međunarodnih birokrata i tehnokrata, europskih i američkih, koji su željeli Hrvatsku pod pritiskom agresije (kao „nožem pod vratom“) ponovno strpati u Jugoslaviju. Činili su to u ime svojih nadnacionalnih tlapnji i protuhrvatskih predrasuda. No mi smo se, malo pomalo, obranili te dvjema velikim vojnim akcijama i oslobodili glavninu okupiranog teritorija. 

Ali… nije naših neprijatelja nestalo. Jugoslaveni kod Hrvata i njihovi međunarodni prijatelji nisu se nikada pomirili s raspadom Jugoslavije niti su ikad odustali od njezine ponovne uspostave u kojem god obliku. 

„Možda će se sjetiti (stanovnici bivše Jugoslavije) da je Jugoslavija u kojoj su živjeli, iako ne slobodarska, ipak bila slobodnija od ubitačne džungle koju su naslijedili, te da je isto na više civiliziran i širokogrudan način gledala na vanjski svijet. Jednoga dana mogli bi početi razgovarati o uspostavi gospodarskih veza i onda o postupnom stvaranju političkog okvira. To bi bilo posve razborito jer, naposljetku, većina tih mini-država stvarno nisu sposobne za nezavisnost, njihove su etničke skupine nerazrješivo izmiješane i po svom su položaju osuđene da zauvijek budu susjedi. Netko bi tada, neki veliki demokratski vođa vjerojatno iz Bosne, mogao predložiti stvaranje države. Ne će se zvati Jugoslavija, ali će imati uzore u prošlosti (Warren Zimmermann, posljednji američki veleposlanik u Titovoj Jugoslaviji, Origins of a Catastrophe – Izvori katastrofe, prvo broširano izdanje 1999.).

Nakon sarajevskog Pakta o stabilnosti od 31. srpnja 1999., smrti predsjednika Tuđmana i „Zagrebačkog summita“ od 24. i 25. studenog 2000. Zimmermannove želje postupno su se počele ostvarivati. Sada pak s dolaskom J. Bidena na vlast u SAD-u vanjska politika opet je posve u rukama idejnih autora daytonskog sporazuma, koji su već 1995. razmišljali o njegovoj nadogradnji. Postdaytonske američke zamisli u kombinaciji s projugoslavenskim predrasudama bruxelleske birokracije uz suradnju hrvatske vladajuće kaste, koja se ponosi bezuvjetnim popuštanjem stranim središtima moći, daju novu snagu preživjelim tlapnjama prošlosti i prikrivaju sjećanje na tragične neuspjehe s jugoslavenskim pokusima. 

Nasuprot Zimmermannovim željama (ili je to bio plan?) još uvijek u dubini duše svakog poštenog Hrvata odzvanjaju riječi koje je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman izgovorio pred okupljenim narodom na Trgu bana Jelačića na dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske 15. siječnja 1992.: „Imamo svoju Hrvatsku. Naša je i biti će onakva kakvu sami želimo i ne ćemo nikom dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude!“ Te nas riječi obvezuju.

MO/Hrvatsko nebo