Damir Pešorda: Rasap hrvatske desnice
Vrijeme:4 min, 51 sec
Iako je iz naslova razvidno o čemu namjeravam pisati, prvo nekoliko riječi o samim pojmovima. Hrvatska desnica nije dobar naziv, prvo stoga što je podjela ‘desno-lijevo’ postala anakrona i ne funkcionira na odgovarajući način ni na globalnoj razini, drugo zato što je u Hrvatskoj još davno pravo nazivati se ljevicom uzurpirala jugoslavenska struja te već dugo o nekakvoj hrvatskoj ljevici ne može ni biti riječi, otprilike od smrti Augusta Cesarca ili barem hrvatskih proljećara, a ako nema nečega što bi se moglo nazvati hrvatskom ljevicom, onda nema smisla govoriti ni o hrvatskoj desnici. Što se tiče samih ”desničara” u Hrvatskoj, oni se nisu pretjerano trudili preciznije definirati svoju ideološku poziciju, dijelom i stoga što su u vodstvu tih stranaka i strančica često bili intelektualno potkapacitirani ljudi.
U novije vrijeme stvari po tom pitanju stoje nešto bolje. Skupina oko Ruže Tomašić, Hrvoja Zekanovića i Ladislava Ilčića prozvala se suverenistima, a skupina oko Zlatka Hasanbegovića i Tomislava Jonjića preferira naziv nacionalisti. Za sada ni jedan od tih termina nije dostatno široko prihvaćen, a objektivno ne pokriva ni dovoljno širok politički spektar da bi iz uporabe istisnuo pojam ‘desničar’. Premda uvijek treba imati u vidu da se u hrvatskom političkom životu desničarima najčešće nazivaju nacionalno osviješteni političari, a ljevičarima deklarirani kozmopoliti, čiji kozmopolitizam dobacuje otprilike do Ade Ciganlije. Osobno sam sklon nazivu suverenisti jer je suvremeni sraz na globalnoj razini između globalizma i suverenizma.
No kako da nazvali to o čemu namjeravam pisati, evidentno je da se rasipa. Tuđman je za života održavao HSP negdje na oko praga za ulazak u Sabor, dopuštajući im da postoje i ne dopuštajući da se osile. Tek toliko da bi mogao reći kao ima oporbu s desna. Nakon Tuđmanove smrti u jednom je trenutku ojačao Đapićev HSP na čijem je urušavanju tada poradio Ivo Sanader koji ni o tom, kao ni o brojnim drugim pitanjima, nije razmišljao kao Tuđman. Sanaderu oporba s desna nije trebala. Za koaliranje je imao Milorada Pupovca i manjince, a za nekakvu političku ravnotežu između lijevog i desnog političkog pola u zemlji ionako ga nije bila briga. Tako da se nekakva suvisla oporba HDZ-u s desna nije uspostavila ni do danas. Kad je bio u toj poziciji Most je panično odbacivao bilo kakvo ideološko pozicioniranje, osim toga i brojni članovi tadašnjega Mosta bili su kudikamo ljevije od tadašnjeg Karamarkova HDZ-a.
S Domovinskim pokretom na posljednjim parlamentarnim izborima činilo se da je HDZ konačno dobio ozbiljnu opoziciju s desna. Stoga nije ni čudo da su mediji unisono krenuli na rastakanje Domovinskog pokreta, ujedinila se u tom poslu i takozvana ljevica i takozvana desnica, od partizanke Kate do vječitog Bačića, od performera Juričana do stanovitih tobož desnih piskarala čija imena neću spominjati. Osobito je upadalo u oči s koliko se žara napadalo Miroslava Škoru, odjednom je bio i četnik, i ustaša, i dezerter, i srpski zet, i bezdušni kapitalist, i krivac za Milanovićevu pobjedu, i za HDZ-ovo koaliranje s Pupovcem te, sukladno tomu, za sve nacionalistima nemile postupke koje povlači Plenković jer ga Pupovac ucjenjuje itd. S druge strane Škoro se baš i nije pokazao kao neki nasrtljiv protivnik koji svim silama juriša na vlast te mi je, iskren da budem, pomalo i čudno što su ga toliko napadali.
Nedavnim istupanjem Karoline Vidović Krišto i Milana Vrkljana iz kluba zastupnika Domovinskog pokreta znači dalje osipanje desne oporbe budući da su suverenisti već ranije osnovali svoj klub, a čini se i da su se politički udaljili od Škorine skupine. Tako je DPMŠ od šesnaest zastupnika spao na deset njih, a nije isključeno da se osipanje i dalje nastavi. Mediji već špekuliraju da bi Ivan Penava mogao biti sljedeći koji će istupiti iz Škorine skupine zastupnika. On je to za sada demantirao, ali takva nagađanja kada krenu, obično se nešto ispili iz njih. Diskutabilan je i dalji smjer Prkačinova djelovanja… Uglavnom, od respektabilne saborske opcije DPMŠ je spao na desetak zastupnika s tendencijom daljnjeg osipanja. Tako nekih tridesetak posto birača, mislim na one konzervativne birače kojima je HDZ otišao suviše ulijevo, ne uspijeva već desetljećima u Sabor izabrati jedinstvenu političku stranku ili koaliciju koja bi imala barem čvrstih deset posto mandata! Odnosno, ako i uspije kao u slučaju s koalicijom oko DPMŠ, to je samo privremeno jer se ta koalicija brzo raspadne i rasloji.
Stoga su, čini mi se, Milan Vrkljan i Karolina Vidović Krišto pogriješili što su napustili DPMŠ, čak i pod uvjetom da je točno da su sputavani u svom radu. Ne mislim da je netko od njih HDZ-ov žetončić niti mislim da Škoro s preostalim vjernim mu zastupnicima šuruje s Plenkovićem, Peđom Grbinom ili s kim već, ali ovo što rade i jedni i drugi – škodit će u političkom smislu i jednima i drugima. Običnom svijetu je već dosta tih taštih, preko noći izraslih veličina i toga da ne može nitko ni sa kim. Zvijezda Brune Esih već se ugasila, Hasanbegovićeva već nekako potamnjela, Škoro je gotovo medijski ”odrađen”, Karolina, bojim se, srlja tamo gdje ne misli da ide, a Vrkljan je ionako politički nebitan tip. Razlog za otvaranje šampanjca imaju samo u HDZ-u. Kada stanje u zemlji ne bi bilo ovako kakvo jest.
Što se Mosta tiče, oni su se već do sada profilirali kao vječita oporba, a u tu su se priču odlično uklopili novopridošli Raspudići. Lijepo ih je slušati, mostovce i Raspudiće mislim, ali s njima nikada neće nastupiti promjena jer imaju izvanredan talent da zbrišu od odgovornosti kada dođu u priliku da nešto stvarno učine. Objektivno oni mandati koji pripadnu njima, izgubljeni su za nacionalno osviještenu opciju koja bi samostalno ili eventualno u koaliciji s HDZ-om potaknula neke stvarne promjene. Premda takve opcije, ako se slabljenje DPMŠ-a nastavi, nema ni na vidiku. Kako stvari stoje, ljudi bi opet mogli glasovati za manje zlo.
Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo
