Šiljo: Potresena Hrvatska

1

 

 

Potrese u Hrvatskoj i razne „potrese“ diljem svijeta (uragane, poplave, požare, ekološke katastrofe, ratove, terorizam, nasilje, migracije, demografske, gospodarske, financijske, informativne, etičke, vrijednosne, ideološke i druge udare ili poremećaje) treba razumjeti kao poticaje za sabiranje i za pribiranje onoga što je za čovjeka, za narod, za različite kulture i za čovječanstvo doista bitno. Što je doista ljudsko i božansko. Nasuprot svemu što je nečovječno ili protunarodno, protučovječansko i protubožansko. A Hrvatska već dugo ište ne krparenje porušenoga, uništenoga, zamrloga ili opustjeloga, nego istinsku i temeljitu obnovu. Obnovu sasvim drukčije vođenu i provođenu od onih kakve sve više fatalistički smatramo jedino mogućima. Prvi uvjet za to jest – oslobađanje od straha. Od  svih strahova koji narod blokiraju umno i fizički te mu tako priječe iznova se osoviti na vlastite noge. Na vlastitoj zemlji. Po vlastitoj volji. U istini i pravdi, u ljubavi i nesebičnosti. Sa smislom za religiozno prepoznavanje „znakova vremena“. Za vlastitu dobrobit i perspektivu ovozemaljskog opstanka i vječnog spasenja. U zajedništvu i solidarnosti s drugima.

 

Bog nam je zaklon i utvrda, pomoćnik spreman u nevolji.

Stoga, ne bojmo se kad se ljulja zemlja, kad se bregovi ruše u more. 

(Psalam 46, 2-3)

Zagreb – Vidikovac, 29. prosinca 2020.

 

Hrvatska se danas ponovno potresla. Zatreslo se još jednom šire područje Zagreba i sam Zagreb, metropola Hrvatske i simbolička metropola svega hrvatskog naroda. Potreslo nas je teško razaranje gradova i mjesta kao što su Petrinja, Glina, Majske Poljane, Sisak… Potresle su nas smrti i ranjavanja i patnje ljudi koji su neposredno osjetili snagu „slijepe“ razorne energije koja je, bez najave i upozorenja, nadrla iz dubina zemlje, po snazi ravna trima nuklearnim eksplozijama. Stresli su nas strahovi, brige za bližnje, panika, osjećaj nemoći, pitanja kako i zašto. I dokad.

 

Viša sila, šok, nesreća i solidarnost

Potres je jedna od najneugodnijih pojava zato što se ne može predvidjeti ni predosjetiti, a kada počne, ništa se ne može učiniti da ga se zaustavi. 

Kada se zemlja potrese, osjeća se da se u mnoge ljudske živote istodobno umiješala viša sila. Vis maior. Sila pred kojom svatko od nas i svi mi zajedno, sa svom znanošću i tehnikom, stojimo i strepimo posve nemoćni.

No nije nas danas potresla samo nesreća i bol i muka tolikih sunarodnjaka. Potresla nas je, pozitivno, solidarnost s njima, sućut, briga i skrb, a ponajviše nesebična pomoć onih koji su imali načina drugima pomoći. Potreslo nas je, pozitivno, i to što od toliko snažna udara nije bilo neusporedivo više žrtava. I ponovno smo osjetili da u priskakanju u pomoć ključnu ulogu imaju organizirane službe, od spasilačkih i medicinskih do svih ostalih: vatrogasnih, sanitetskih, policijskih, vojnih, humanitarnih. Iskazala se je solidarnost mnogih, i još će se iskazati tijekom sljedećih dana, tjedana i mjeseci. Iskazala se je i vlada i tijela i službe državnih, županijskih, gradskih i općinskih vlasti, organizacija, udruga i skupina. 

Hrvatska se, iako već pogođena drugim nevoljama, pokazala kao razmjerno uređena država, sposobna – unatoč svakovrsnim slabostima – organizirati zbrinjavanje ljudi i djelotvornu pomoć u ovakvim katastrofama. I narod se ujedinio u solidarnosti i sućuti, a drugi narodi i zemlje pokazuju već solidarnost, šalju ne samo izraze suosjećanja, nego i opipljivu prvu i najpotrebniju pomoć.

Na tomu se ne će moći ni stati ni ostati. Još će mnogo toga trebati da se tolikima koji su ostali bez svoga krova nad glavom, bez doma ili bez svega pomogne kako bi obnovili svoje domove, svoje živote i uvjete budućega života, kako materijalne, tako i one druge.

O svemu tomu još će se mnogo razgovarati i mnogo će se morati raditi. Svi smo još uvijek u manjoj ili većoj mjeri u stanju šoka. Isti taj potres osjetio se u najvećem dijelu Hrvatske, a i u susjednim zemljama. Štete su kao i jučer i kao u ožujku u Zagrebu i području sjeveroistočno od njega nemjerljive. Materijalno nemjerljive. I duboko utisnute u duše ljudi.

 

Potres nuka na dublja promišljanja

Još jedan razoran potres ove godine u Hrvatskoj, i to na širem području odnosno nedaleko od grada Zagreba, mnoge nuka i na dublja promišljanja. Nije malo ni onih koji u kontekstu raznih drugih zala i nesreća s kojima se suočavamo traže i dublja tumačenja, ili ih nude, pri čemu religiozna i moralistička tumačenja i razumijevanje potresa i tolikih teško oštećenih crkvi nisu rijetka. 

I takva  su tumačenja legitimna i potrebna. No nitko ne bi trebao donositi olake i neutemeljene zaključke niti si uzimati pravo na promicanje privatnih tumačenja u smislu da je ovo Božja „kazna“ za grijeh i zlo koje činimo. Ako i „kažnjava“, Bog to ne čini iz osvete i mržnje prema čovjeku, nego iz čovjekoljublja, da bi čovjeka prizvao k sebi, posvijestio mu istine koje je zaboravio ili zanemario. No, u svakom slučaju, na sve to što nam se ove godine dogodilo ne bi se nipošto smjelo gledati ni „čisto materijalistički“, tehnički ni „izvan konteksta“. 

Pitanja o potresima i nedaćama, kao i sva pitanja o smislu zla i patnje, isto tako dobra, mira, radosti i blaženstva, zadiru u „teške teme“. I trebat će vremena, pomnje i upućenosti da se i za njih – u smislu „čitanja znakova vremena“ – dadu vjerodostojna tumačenja. Netko je rekao da kršćani u svemu vide odnosno prepoznaju „znak“. Kao poruku. A svakako i uvijek i kao Božji poziv na obraćenje. Na promjenu. Na unutarnju obnovu i na obnovu odnosa s Bogom i s bližnjima. No u metafizičkom tumačenju konkretnih događaja treba biti oprezan.

 

Stanje izmijenjene domovine i svijeta

Ono što nam je mnogo bliže i lakše razumljivo jest stanje naše domovine danas. Hrvatske  koju su u ovih nepunih 30 godina njezine samostalnosti snašle razne nevolje, nesreće i agresije zla – što prirodnoga, što ljudskoga, što neljudskoga. To stanje nije na izmaku 2020. isto kao što je bilo na izmaku 2019. Hrvatska zbog korona-krize, zbog dvaju-triju velikih potresa, poslije dvaju državnih izbora, poslije brojnih novih suočenja s istinama o sebi, o nama, o njima, i s istinama o drugima izvan nje nije više ista. Pa i da nijedna kuća nije srušena, nijedan ljudski život prerano ugašen, ona ne bi bila ista. Kakva je, dakle? Kakvom je postala? U što se pretvorila? – I o tom pitanju trebat će se hitro i bistro razmišljati da bi se najprije došlo do spoznaje o stanju Hrvatske i hrvatskog naroda, o materijalnom stanju zemlje i duhovnom stanju ljudi, o (ne)primjerenosti politike i državnih struktura, o otupljenoj svijesti i samosvijesti, o zapostavljenosti duše i duha, o zatajama Crkve, drugih važnih ’nacionalnih’ ustanova, organizacija, sustava, zajednica, skupina… 

I nije samo Hrvatska izmijenjena, nego je izmijenjen i čitav svijet, zahvaćen procesima koji dodiruju ili pogađaju svaku pojedinu državu i svakog čovjeka u njoj. Ne samo domovinu i vlastiti narod, nego i čovječanstvo potresaju razne vrste potresa, s dalekosežnim i sve opasnijim namjerama i posljedicama. Ono lokalno ne može se više odvojiti od globalnoga, kao što se ni stanje politike, gospodarstva i same prirode ne može više odvojiti od idejnih i svjetonazorskih i duhovnih pokretača nas ljudi, od javnih i tajnih projekata moćnih sila i od njihova koordiniranog djelovanja. U  smjeru novog jednoumlja ili totalitarizma. 

U svemu i jest najpogubnije upravo jačanje onih snaga i smjerova kojima se želi ljude učiniti manje slobodnima, više zasužnjenima i raščovječenima (robovima, zombijima, ’jedinkama’ ispranoga mozga i izmijenjene unutarnje strukture, biološke, psihološke i umne) – što zakonski, što politički, što informativno, što zdravstveno, što duhovno.

 

Hrvatskoj ne treba krparenje porušenoga, nego temeljita i sasvim drukčije vođena obnova!

Potrese u Hrvatskoj i razne „potrese“ diljem svijeta (uragane, poplave, požare, ekološke katastrofe, ratove, terorizam, nasilje, migracije, demografske, gospodarske, financijske, informativne, etičke, vrijednosne, ideološke i druge udare ili poremećaje) treba razumjeti kao poticaje za sabiranje i za pribiranje onoga što je za čovjeka, za narod, za različite kulture i za čovječanstvo doista bitno. Što je doista ljudsko i božansko. Nasuprot svemu što je nečovječno ili protunarodno, protučovječansko i protubožansko. A Hrvatska već dugo ište ne krparenje porušenoga, uništenoga, zamrloga ili opustjeloga, nego istinsku i temeljitu obnovu. Obnovu sasvim drukčije vođenu i provođenu od onih kakve sve više fatalistički smatramo jedino mogućima. Prvi uvjet za to jest – oslobađanje od straha. Od  svih strahova koji narod blokiraju umno i fizički te mu tako priječe iznova se osoviti na vlastite noge. Na vlastitoj zemlji. Po vlastitoj volji. U istini i pravdi, u ljubavi i nesebičnosti. Sa smislom za religiozno prepoznavanje „zakova vremena“. Za vlastitu dobrobit i perspektivu ovozemaljskog opstanka i vječnog spasenja. U zajedništvu i solidarnosti s drugima.

 

Šiljo/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara