OGLEDI IZ PROŠLOSTI Marijo Matulić: Prvi uvjet europskoga preporoda

0

 

 

Za svoga iscrpljujućeg i prekratka života (rođen 1896. – u Bolu na otoku Braču, umro 1937. u Zagrebu) Marijo Matulić nije uspio objaviti nijednu knjigu. Bio je novinar, jedan od velikana katoličkog novinarstva između dvaju svjetskih ratova. U prvom desetljeću poslije rata bio je suradnik i urednik dnevnika Hrvatske pučke stranke „Narodna politika“, a kada je on nakon uvođenja šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra g. 1929. ugašeno, postao je glavni urednik novopokretnutoga katoličkog dnevnika „Hrvatska Straža“. Na tom mjestu ostao je do iznenadne smrti prouzročene sepsom nakon operacije bruha.

Tek kada je umro, pokazalo se je koliko je značio tadašnjem Hrvatskom katoličkom pokretu, tadašnjoj Crkvi među Hrvatima i tadašnjoj katoličkoj inteligenciji. Mnogima ga je bilo teško prežaliti. Osim što je bio vrstan novinar i katolički djelatnik, bio je iskren vjernik i uzor-značaj. Posljednji ispraćaj na Mirogoju, u nazočnosti 60-ak svećenika, mnoštva naroda Božjeg i istaknutih osoba, predvodio je biskup hvarsko-bračko-viški Mihovil Pušić. Hrvatskog metropolita Antuna Bauera zastupao je biskup dr. Ivan Salis-Seewis, a odsutnog nadbiskupa-koadjutora Alojzija Stepinca dr. Franjo Šeper. Oproštajne riječi izrekli su biskup Miho Pušić, dr. Janko Šimrak u ime „Hrvatske Straže“, dr. Josip Andrić u ime novinarskog udruženja, a Mate Jeličić u ime Hrvatskoga katoličkog društva „Domagoj“.  Nad grobom su  oproštajne riječi  izrekli teolog dr. Stjepan Bakšić u ime klera, dr. Stjepan Podolšak u ime domagojskih seniora, Vice Barić u ime Katoličke đačke lige i lista za mlade „Luč“, a Luka Krstinić u ime prijatelja iz Dalmacije. Psalme je pjevao zbor franjevačkih bogoslova s Kaptola te zbor iz Gospe Lurdske.

Knjiga Matulićevih probranih tekstova s opširnim predgovorom Zdravka Gavrana*, bibliografijom i životopisom tiskana je prije pet godina, 2015., zaslugom skupine entuzijasta u okviru biblioteke Hrvatska katolička baština XX. stoljeća, u nakladi Glasa Koncila:

https://knjizara.glas-koncila.hr/za-moralni-preporod-europe.html

 

U ovom kriznom razdoblju europske i zapadne povijesti na izmaku drugog desetljeća 21. stoljeća stavljamo pred čitatelje Hrvatskog neba jedan od uvrštenih tekstova, po čijem je naslovu i čitava knjiga dobila naslov. Činimo to s ciljem da osvijetlimo i usporedimo oba trenutka: onaj od prije 87 godina i ovaj današnji. Za ilustraciju, citirajmo samo kratak izvadak iz niže prenesenoga teksta:

Demokracija se izrodila, parlamentarizam je na umoru, liberalizam se preživio. Političke stranke više nijesu organi za promicanje kolektivnih interesa, već sredstva za služenje pojedinačnim interesima. Štampa, literatura, velegrad, nacija, kozmopolitizam, kapitalizam to su Spengleru simboli propadanja, puke forme bez života. I Berdjajevu su to prazne čahure, jer je individualizam rastvorio evropsko društvo.

U takvoj situaciji laik Matulić (bio je oženjen i imao dvoje djece, a obitelj je skromno živjela od nevelikih očevih primanja) promišlja o duhovnoj snazi katoličke vjere kao jedinom izlazu nagomilanih praznina, izvitoperenja i unutarnjih suprotnosti. On već sluti novi svjetski krvavi obračun, uviđa da se moral i duh „Zapada“ raspada te, iako pripadnik brojčano malog naroda, koji k tomu nema ni svoju vlastitu državu, traži izlaz, onaj dublji izlaz, koji se može i morao bi se pronaći prvo u duhu i svijesti ljudi. Videći jačanje s jedne strane svjetskoga komunističkog pokreta, a s druge germanskoga, talijanskog i drugih sebičnih i osvajačkih nacionalizama i država s totalitarnim ideologijama koje vode autokrati, uočava ovo:

„Glavni je problem zapadne kulture, kako da se namakne ta duhovna energija, koja će ne samo preporoditi pojedinca, nego i svesti na pravu mjeru egoizam stranke, klase, države i nacije.“

U pogledu traženja izlaza, i za nas je danas bitan završetak teksta, koji treba u cijelosti i pomno pročitati:

„Zapadna kultura mora se duhovno obnoviti na vječnim izvorima katoličke istine, jer joj inače uistinu prijeti propast i jer bi se proricanja o njenoj propasti zbilja mogla ispuniti. Dinamizam zapadnog čovjeka za razliku od kvijetizma i mističnosti istoka mora se oplemeniti na vrutku Puta, Istine i Života. Radeći iz svih sila na obnovi i pojedinca i naroda u Kristu svaki od nas i kao pojedinac i kao član svoga naroda vršit će zadaću, koju je i njemu i hrvatskom narodu dodijelila Providnost. Ako ikoji narod, a ono hrvatski ima zadaću, koja je eminentno i zapadna i katolička.“

Darko Daran Bašić, glavni urednik portala Hrvatsko nebo

 

*Predgovor Zdravka Gavrana i sadržaj knjige možete pročitati klikom na sliku

 

 

 

PRVI UVJET EUROPSKOGA PREPORODA

(almanah Selo i grad, V/1933, 46-50.)

 

Tko da se snađe među tolikim zlogukim žrecima, koji neprestano proriču smrt zapadne kulture i koji već vide praskozorje nove dobi? Zlokobna sova zapada u osobi njemačkog sveznadara Oswalda Spenglera u svojoj ogromnoj »Propasti Zapada« uvjerava nas, da je po zakonu rađanja, življenja i umiranja pojedinih kultura dan zapadne kulture na smiraju, da su zapadnoj kulturi dani izbrojeni i da se pojavljuju znakovi njezinih smrtničkih trzaja. Na horizont zapadne kulture spušta se noć, u čijoj se hladnoći već zaleđuje vanjska kora zapadne civilizacije, te jeseni zapadne kulture. Zapadni svijet – veli Spengler – iživio se, njegova je kultura iscrpla sve svoje životne oblike, kroz koje prolazi jedna kultura, pred nama zijeva historijska tama, u kojoj će se negdje i jednom na kugli zemaljskoj pojaviti nova kultura.

Hladnom Spengleru, koji njemačkom ustrajnošću propovijeda propast zapada, pridružuje se glas samotnog ruskog emigranta Nikole Berdjajeva, koji u svom nedavno na hrvatski prevedenom »Novom srednjem vijeku« također sluti dolazak noći iza svijetlog dana zapadne kulture. I on primjećuje, da se zapadni društveni život mrvi i raspada i da se vraća svojim praosnovama. Zapadna kultura izgubila je moć, da na okupu drži sve sastavne dijelove svoga društvenog života. Atomi zapadne kulture, još su samo mehanički slijepljeni, ali jedan udarac s istoka može razbiti tu krhku smjesu. Zapadni život iscrpao se, u njemu nema više duha universalnosti; humanizam, individualizam i demokracija su ga rastvorili i zato je osuđen na smrt.

Dok Spengler preporučuje, da se fatalistički smirimo sa svojom sudbinom i da tek nastojimo spoznati, koje nam je mjesto i koja uloga namijenjena od sudbine u tom procesu umiranja, njegov drug baltički grof Keyserling predlaže, da se u istrošeno materijalizirano tijelo zapadnoga svijeta ubrizga krv istočnjačkog života i da se zapadnjački materijalizam obnovi istočnjačkim spiritualizmom. Ruski pak Jeremija već apokaliptički kroz noćnu tamu razabire obrise novog srednjeg vijeka, novog kršćanskog univerzalizma mističkog bratstva u Kristu, koje će ponovno preporoditi svijet kao na izmaku antikne kulture.

Kako da se opredijelimo prema ovim mješavinama kritika i proročanstava znanosti i fantazije, sna i jave? Hoćemo li poput francuskog patriote Henria Massisa prezirno preći preko svih ovih nagoviještanja i sve to proglasiti izražajem mržnje germanskog individualizma i slavenskog anarhizma, koji praiskonski teže istočnjačkom kaosu i bune se protiv zapadnjačkog reda i poretka, te svete baštine, koju nam je namrla grčko-rimska kultura i čiji zaklad najvjernije čuva francuski geniji? Da li da u svim tim proroštvima nazrijevamo tek urotu pobijeđenih buntovnika, koji se svete zapadu za versaljski ugovor rušeći najjači bedem zapadne kulture, francusku domovinu?

Tako simplicistički patriotski ne smijemo promatrati krizu zapadne kulture. Motivi kritike još nam ne daju pravo da zabacujemo i rezultate kritike. Simptome bolesti zapadne kulture konstatiraju svi liječnici, a osjećamo ih i opažamo svi mi suvremenici. Kriza je zahvatila ne samo kulturni, nego uopće i čitavi svijet, ona se očituje na svim poljima materijalne i duhovne kulture. Sama Evropa, to još uvijek žarište zapadne kulture, trza se i lomi među antitezama, u borbi između staroga i novoga poretka. Kapitalizam je dobio smrtnog neprijatelja u boljševizmu, nacionalistički imperijalizam u komunističkom internacionalizmu, individualistička demokracija u korporativnom fašizmu. Zgrada političkog gospodarskog i socijalnog poretka ruši se, a strvinari već čekaju na svoj plijen. Valovi ekonomske bijede zapljuskuju čitavu kuglu zemaljsku, a čovječanstvo se osjeća kao pred općim potopom.

Narodi dakle na području zapadne kulture nalaze se u groznici, oni su bolesni. Pitanje je samo, jesu li to samrtnički trzaji u bolesti, koja je neizlječiva, kako to hoće razni crnogleđe, ili su to možda porođajne muke zapadne kulture, iz kojih će se roditi novi društveni oblici i pokreti. Je li ta bolest agonija ili prolazna i izlječiva kao predznak prelaza staroga svijeta u novi? Ukratko je li to neizlječiva bolest, jer se zapadna kultura iživjela, ili će današnji svijet ozdraviti i nakon bolesti postati svježiji i zdraviji nego nekada?

Spenglerov tobožnji zakon rađanja i umiranja kultura nije ničim znanstveno dokazan. Predantikne kulture: babilonska, egipatska, indijska, kretska i druge preslabo su poznate, a da bi se mogao postaviti neki zakon njihova rasta i padanja. Za grčko-rimski svijet, koji se formirao oko Sredozemlja u rimskoj državi, ne možemo ustvrditi, da je propao uslijed nestašice vitalne snage, jer mu je baš mlado kršćanstvo ulilo toliko novih energija, da se antikni svijet upravo pomladio. Fizički udarac germansko-slavenske najezde bio je tako jak, da je lako probio tanki rimski limes, koji nikada nije imao dovoljno vojničke zaštite. Što se tiče zapadne kulture, ne može se nikako kazati, da su se njeni oblici ukrutili, jer da su izgubili životni elan. I Spengler i Berdjajev postali su žrtve svojih vlastitih teorija o nekom jednoličnom historijskom razvoju, premda u historijskom bivanju nema jednoličnosti i premda historija daje bezbroj vječno novih životnih oblika i kombinacija.

Kritičari zapada upiru prstom na Sjevernu Ameriku i vele: Amerika se mašinizirala. Stroj je zamijenio čovjeka, koji je postao samo sastavni dio ili kotačić velike društvene mašinerije. U Americi gubi pojedinac svoj ja, prestaje biti mikrokozam. Čovjek se tipizirao i standardizirao. Eto dokaza, da je ostala samo kruta ljuska, a da je jezgra iščezla.

Kad govorimo o američkoj tehnici, o silnom porastu mašinizma, moramo se prije svega diviti ljudskom umu, koji je izumio, napravio i raširio sve te strojeve. Cilj je znanosti, da mrtvu prirodu stavi u službu čovjeka. Silni porast materijalnog bogatstva, tehnike i civilizacije samo je manifestacija snage ljudskoga duha, njegov triumf, a ne njegovo odsustvo. Ispravno je s druge strane, da taj porast materijalne vanjske kulture nije paralelno praćen napretkom duhovne kulture. Američki pionir iz Evrope došao je na tlo, gdje nije našao kulturne tradicije, a iz Evrope je donio samo puritansku šturost i ukočenost. Zbog nedostatka tradicionalnih duhovnih vrednota, koje bi oplemenjivale prebujno razvijanu fizičku i materijalnu snagu, rasla je kultura Sjeverne Amerike odviše jednostrano i zato možda daje izgled nastranosti. Sjeverna Amerika sliči mladiću, koji se prenaglo fizički razvio. Međutim to nije znak samrtničke bolesti i staračke iživjelosti, nego mnogo prije bujne, surove mladosti, koju treba oplemeniti.

I Spengler i Berdjajev smatraju simptomima dekadencije zapadne kulture razvoj društvenih oblika evropskoga društva. Demokracija se izrodila, parlamentarizam je na umoru, liberalizam se preživio. Političke stranke više nijesu organi za promicanje kolektivnih interesa, već sredstva za služenje pojedinačnim interesima. Štampa, literatura, velegrad, nacija, kozmopolitizam, kapitalizam to su Spengleru simboli propadanja, puke forme bez života. I Berdjajevu su to prazne čahure, jer je individualizam rastvorio evropsko društvo.

I za tu kritiku možemo kazati, da je pretjerana. I ondje, gdje su te institucije i forme zabačene, traže se novi putovi, a to je opet znak života. Sovjetizam i fašizam jesu i pokušaji za novi društveni, gospodarski i politički poredak. Liberalizam nije bio pogodna forma za niski stupanj državljanskog odgoja. Međutim ni te pokušaje ne smijemo uzeti kao neke pojave, koje važe za sav zapadni svijet. Gdje politička demokracija nije imala tradicije, kao u Rusiji, gdje je despocija bila oduvijek normalna forma vladavine, nije nikakvo čudo, da se tamo kao presađena biljka nije mogla održati. I u Italiji i u Njemačkoj demokratska tradicija je tek tanka kora. Ali u matičnim zemljama zapadne demokracije, u anglosaksonskim zemljama pa i u Francuskoj, ta forma vladavine nije nimalo u krizi, šta više ona je u tim zemljama jednodušno priznata kao relativno najbolji način za upravljanje državom.

Ako ikada, a ono iza svjetskog rata buji život zapadnoga svijeta. Svi ti razni nacionalizmi, koji preplavljuju države kao bujice i koji se grčevito bore za prevlast u javnom životu, nijesu nipošto predznaci starosti. Šta više njima se narodi preporađaju, najdonji slojevi dolaze na površinu državnog života, zanose se romantikom i snovima. Ekonomsko-socijalno organizovanje naroda u neprijateljskim frontama također daje nove oblike društvene suradnje. Današnji zapadni svijet teži za prilagođivanjem novim prilikama i novim zadaćama i to provodi naglo, nervozno i grčevito.

Nije se krug zapadne kulture iživio. Ne boluje zapad toliko od pomanjkanja životnih sokova, koliko od neskladna razvitka svih životnih energija i oblika, koji se međusobno ukrštavaju i pobijaju. Svaki se narod raspada u neprijateljske vojske, a svi opet vode rat jedan protiv drugoga. Evropa je kao Goetheov naučnik svjetskim ratom izazvala duhove, koje više nikako ne može vratiti natrag.

Opaža se doista u svijetu dekadencija u duhovnim vrednotama. Evropa je moralno osiromašila. Nema više svog duhovnog centruma. Svjetski je rat bio fatalan u etičkom razvitku cijeloga zapadnoga društva. Već otkrićem Amerike te jednostranim napretkom prirodnih znanosti, Lutherovim otpadom od katolicizma i renesansnim vraćanjem u poganstvo Evropa previše daje maha nižoj čovječjoj, materijalnoj strani života. Duhovna disciplina čovjeka i universalizam društva srednjega vijeka slabe, a pojedinac, države, klase i nacije sve više idu svojim samovoljnim putovima. Rezultat toga razvoja jest svjetski rat. Nijesu u njemu poginuli samo bezbrojni životi, uništena ogromna materijalna bogatstva, sravnjeni sa zemljom ponosni gradovi, opustošene najljepše zemlje. Što je najgore, propala je u njemu silna duhovna energija: vodio se bratoubilački boj, u kojem je narod narodu bio vuk. Četiri godine svijet je davao izgled ogromne klaonice. Niži instinkti čovječji, mržnja, zavist, strast uništavanja, slavili su slavlje.

Neviđena zaliha duhovnih dobara propala je u svjetskom ratu, i to se osjeća u današnjem zapadnom svijetu. Bijeli čovjek nastavio je rat: iz šančeva ga je prenio u parlamentarne klupe, mržnju sa bojnoga polja ponio je u stranačku i strukovnu organizaciju, svoju je državu ogradio bodljikavim žicama carinskih zapreka i iz ubojnih topova bije svoga susjeda.

Evropa i zapadni svijet boluju ne toliko od pomanjkanja životne koliko etičke snage. Glavni je problem zapadne kulture, kako da se namakne ta duhovna energija, koja će ne samo preporoditi pojedinca, nego i svesti na pravu mjeru egoizam stranke, klase, države i nacije. Ima pravo Berdjajev, kad naglašava potrebu, da se Evropa duhovno preporodi, i kad upire prstom na srednji vijek.

Srednji vijek je imao svoj duhovni centar, Crkvu sa papom na čelu. Papinstvo je bdjelo nad mladim, surovim narodima, odgajalo ih, milovalo, ali i karalo, krotilo njihove instinkte i egoizme i dozivalo im pred oči veliku ideju bratstva naroda, jedinstvo kršćanskoga svijeta i obrane zapadne kulture. Crkva je odgojila evropske narode, ucijepila im u početke kulture Kristovu nauku i pomagala ih u najtežim časovima.

Zapadnoj kulturi ne preostaje, nego da se vrati svojem izvoru. To nije, kako misli Massis, u prvom redu grčko-rimska baština, nego je to katolicizam, koji je također iz zalihe antikne kulture probrao, što je najbolje i najsavršenije u njoj našao. Kad je zapadni čovjek humanizma pokušao da mimo Crkve i protiv nje crpe neposredno iz grčke i rimske filozofije i književnosti, zabludio je i otpao od kršćanstva i pošao putem pretjeranog individualizma, iz kojeg je upao u državni apsolutizam. Ne samo pojedinac, nego i skupine, a u prvom redu narodi i države moraju se obratiti duhovnom središtu Evrope. Nacionalizam, koji je najnediscipliniranija ali i najsvježija snaga Evrope, mora se oplemeniti na duhovnom izvoru. Nacionalne i državne tradicije svakog evropskog naroda katoličke su, i zbog toga nema ni idejnog a ni historijskog sukoba između katolicizma i etikom oplemenjenih evropskih nacionalizama. Papinstvo je u srednjem vijeku vršilo mnogo bolje ulogu izmiritelja država i naroda nego današnje Društvo naroda, koje sve više gubi snagu, jer iza njega ne stoji nijedan moralni autoritet.

Zapadna kultura mora se duhovno obnoviti na vječnim izvorima katoličke istine, jer joj inače uistinu prijeti propast i jer bi se proricanja o njenoj propasti zbilja mogla ispuniti. Dinamizam zapadnog čovjeka za razliku od kvijetizma i mističnosti istoka mora se oplemeniti na vrutku Puta, Istine i Života. Radeći iz svih sila na obnovi i pojedinca i naroda u Kristu svaki od nas i kao pojedinac i kao član svoga naroda vršit će zadaću, koju je i njemu i hrvatskom narodu dodijelila Providnost. Ako ikoji narod, a ono hrvatski ima zadaću, koja je eminentno i zapadna i katolička.

 

Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara